Melita/Drugi dio/IV

← III

Melita —  Drugi dio - IV. autor: Josip Eugen Tomić

V →

Ta pustolovina Arturova, a i ponašanje grofa Orfea u toj zgodi, vrlo je zabrinulo Branimira. On je čvrsto odlučio da će sve pothvatiti da od svoga tasta zauvijek odstrani osobu koja je i ocu i sinu postala opasnom, a radi koje je i na samu porodicu padala već sjena sramote.

Sjetio se je sada razgovora s ocem nakon svojih zaruka s Melitom i uviđao kako se sve više sraštava sa životom porodice svoje žene, i primjećivao kako se odasvud primiču valovi u kojima će ta porodica s lakoumnosti svojih članova propasti.

Na njem je bilo - baš kao što mu je otac proricao - da kao najbliži pomogne ugroženicima i da spasi što se spasiti dade. I zato, premda se nije nikada bavio takim poslovima, makar da mu je to užasno mrsko bilo, on se je riješio da pod svaku cijenu nađe pobjegle pustolove.

Branimir je udesio potragu vrlo praktičnim načinom. Raspitao se je najprije na južnoželjezničkom a onda na državnom kolodvoru radi Artura i Elze. Nije išao glavarima postaje, ni blagajnicima koji su taj dan izdavali putnicima karte, nego je ispitivao željezničke službenike i prtljažare da li je na kolodvor stigao husarski časnik take i take vanjštine i s kim. Na južnoželjezničkom kolodvoru ne znadoše mu ništa kazati, ali na državnom našao se služitelj koji je iz kupea nosio ručne torbe i druge stvari mladog husarskog oficira i jedne gospođice koji su baš onako izgledali kao što ih je opisao Branimir.

Bjegunci su po kazivanju istoga služitelja obilno i veselo doručkovali u kolodvorskoj restauraciji, a onda mješovitim vlakom otputovali u Sisak. Za dalji put nisu uzeli karte.

- To što je čuo bijaše dosta Branimiru. On je sigurno držao da će ih zateći u Sisku gdje su nepoznati i gdje mogu jedan, dva dana zajedno sprovesti. Navečer sjeo je u željeznički vlak koji oko ponoći stiže u Sisak: drugoga vlaka nije bilo.

Na sisačkom kolodvoru doznao je istim načinom kao i u Zagrebu da je mladi husarski oficir s mladom gospođicom, elegantne vanjštine, odsjeo u kaptolskoj gostioni.

- Ali taj isti oficir - govorio mu dalje željeznički poslužnik - otputovao je nekamo dalje večernjim vlakom... Na koju stranu, ne znam, jer nisam pazio na to.

- A ona gospođica?

- Nije bila u njegovu društvu... Sigurno je ostala u gostioni.

Branimir odveze se odmah u gostionu gdje je uzeo sobu za prenoćenje. Gostioničar koji je kao stari Siščanin dobro poznavao Branimira i svu Rudnićevu porodicu, vrlo se začudio da vidi pod svojim krovom Branimira koji nikada nije običavao noćivati u Sisku ako je bio na putovanju.

- Vi se čudite momu dolasku u ovo doba! Nemate krivo. Neobičan je povod koji me je doveo u vašu gostionu.

Branimir se uvalio u trošni naslonjač, zapalio finu egipatsku cigaretu i nastavio razgovor s gostioničarom koji je s poštovanjem (Rudnići bijahu u svoje vrijeme najuglednija porodica u Sisku) pred njim stajao.

- Prije svega molim vas da se ovo što s vama govorim ne čuje dalje... Ja znam da vi umijete mučati i da ste valjan čovjek. To sam samo uzgred spomenuo, jer vam valja znati da se stvar mene ne tiče. Radim na molbu druge jedne osobe. Molim vas dakle, da mi ukratko date obavijest o stvari koja će vam biti poznata... U vas je, zar ne, poslije podne odsjeo mlad husarski oficir?

- Jeste, došao je mješovitim vlakom.

- Onizak, crne kose i brčića, elegantan...

- Sve tako.

- A s njim je došla i mlada, crnomanjasta dama?

- Dovezli su se zajedno u hotel i uzeli dvije sobe, jednu uz drugu.

- Ali je oficir opet otputovao.

- Da, on je otputovao, ali ona je ostala tu.

- Spava li?

- Bog sačuvaj! Zabavlja se dolje u blagovalištu s domobranskim časnicima... Moram reći da mi se ta osoba nimalo ne sviđa. Njezino ponašanje suviše je slobodno, skoro razuzdano... Pije šampanjac kao svaki muškarac.

- Mogu li vidjeti to društvo a da me ona ne opazi?

- Izvolite sa mnom!

Kada su sašli u hodnik prizemlja gdje je bilo blagovalište čuo se je iznutra bučan razgovor, smijeh, pjevanje i zveket čaša. Društvo je govorilo mađarski. Gostioničar povede Branimira u pobočnu sobu iz koje je mogao dobro vidjeti društvance koje je pravilo toliku viku i galamu. Bilo ih je u svem četvero na okupu. Čelo stola sjedila je Elza u putnom, elegantnom odijelu, vesela i sva zažarena u licu. Do nje je zdesna sjedio domobranski nadliječnik s izrazitim semitskim licem. Bio je ružan i boležljiva izgleda. Lice mu bijaše blijedožućkasto, oko očiju i po nosu pjegućavo, vlasi kovrčaste, a ispod njih se je hvatao lišaj koji se je dalje gubio u gustoj kosi. Nos je imao tubast, a usnice odurno debele. Bio je strastven kartaš, a danas, pošto mu je sreća vanredno poslužila, častio je svoje društvo jeftinim slatinskim šampanjcem.

S lijeve strane Elzi sjedio je natporučnik visoka stasa i plećast. Imao je svijetložutu kosu i modre oči. Brada i brci nisu mu rasli. Bio je to sin županijskoga velikoga suca u tolnajskoj županiji, koji je htio da mu sin izuči prava ali mu se nije želja ispunila. Gospodski sinak sproveo šest semestara besposleno u Budimpešti, kartao se, trošio silne novce i zadužio se tako da je time upropastio svoga oca koji bijaše čovjek valjan i svagdje uvažen. Da poplaća sinove dugove, dirnuo je u pupilarne novce koje je kanio nadoknaditi prihodom iz svoga plemićkoga dobra. No stvar je došla prije na vidjelo i sada je nastala katastrofa. Prijatelji priskočili mu zadnji čas u pomoć i nadoknadili manjak. Time su ga spasili od istrage i tamnice, ali se je starac po višem migu morao zahvaliti na službi i otišao kuburiti na zaduženo svoje imanje. Ta nesreća nije međutim opametila njegova sina. On je, odsluživši jednogodišnju dobrovoljačku službu, prešao u domobranstvo gdje su ga preuzeli kao časnika. Od oca nije mogao ništa više dobivati, ali to ga je malo smetalo. On je kraj svega toga mnogo trošio i živio raskošno, preko svoje snage.

Treći koji je sjedio uz natporučnika bio je poručnik kod iste pukovnije, najmlađi po dobi među svojim drugovima. Bio je simpatična, crnomanjasta lica i elegantne vanjštine. Otac mu je služio godine 1848. kao kapetan pod generalom Bemom kod njegovih Sikuljaca, i bio među honvedima koji su se kasnije pomilovani vratili u svoju domovinu, vrlo uvažena ličnost. Zasluge oca nisu zaboravili kod vlade. Njegova najmlađega sina primiše u Ludoviceju čim je otvorena bila. Nadali su se da će na sina prijeći sve vojničke i otadžbinske vrline, ali su se prevarili koji su to očekivali. On je tek sa slabim uspjehom svršio taj vojnički zavod, a kao časnik nije pokazivao ni osobita mara za službu niti za obrazovanost u vojnoj struci. I on je živio nad svoju snagu i bio pun dugova.

Tu dvojicu htjedoše njihovi poglavari popraviti time da budu premješteni drugamo gdje mladi lakomisleni časnici ne imaju prilike toliko trošiti niti se zaduživati. Poslali ih stoga u Hrvatsku, tobože pod izlikom da nauče hrvatski. No oni hrvatski, izuzevši komandu, nisu naučili, a opet se nisu odučili svoga dosadanjega načina života. Oni su i u novom službenom mjestu našli dosta prilike da lakoumno troše novac i da se zadužuju.

Taj najmlađi u društvu, taj crnomanjasti poručnik najviše se sviđao Elzi. Ona je našla da je vrlo nalik Arturu, njezinu jednodnevnomu idealu. S njime je najviše govorila, znamenovne poglede izmjenjivala i kucala se. Šteta da nije bliže nje sjedio.

Nadliječnik nabrojio je na susjednom stolu deset praznih boca šampanjca koje su ondje poredane stajale da se ne bi zaboravilo koliko se je toga ispilo. Škrt po naravi, on je odmah proračunao koliko stoji piće što ga je on naručio, i došao do zaključka da je on sa svoje strane dosta učinio. On je večeras pio više nego obično i mislio je već predložiti da se raziđu. Ali njegovim drugovim i Elzi ne bijaše još dosta.

- Ta mi nemamo više ni šampanjca! - uskliknu Elza dignuvši praznu posljednju bocu sa stola uvis. - Hej, konobaru! - viknu nato slabušnomu, bljedolikomu momčetu koje je u kutu sobe na stolcu drijemalo. - Donesite još dvije flaše... Ali boljega... clicquota... - Pa pogledavši svoje drugove oko stola, primijeti im s nekim ponosom: - To ja plaćam!

Natporučnik si zadovoljno zafrknu brk.

- Vi imate nakanu da nas pod stol spravite! - reče poručnik razigran.

- Pa vi ste muškarci, vi ste oficiri! Ah, zašto nisam ja muško? - vikala je Elza i udarila u razuzdan smijeh.

- Onda ne biste imali toliko sreće u ljubavi! - primijeti nadliječnik i stade se, kao da je bogzna kakvu dosjetku rekao, ceriti, pri čem se raskriše njegovi žućkasti, gnjili zubi.

Konobar je međutim donio šampanjac i friške čaše koje je odmah natočio. Dok se je u čašama žestoko piće pjenilo i iskrilo, ustade Elza, i držeći čašu u ruci, nazdravi svojim drugovima:

- Prosit!

- Prosit! - prihvate ovi, čaše zveknu, a Elza zapjeva zvonkim svojim, uvježbanim glasom đačku pjesmu:

Gaudeamus igitur,
Juvenes dum sumus!

Gospoda časnici prihvate, i pjesma bude do kraja ispjevana s najvećim oduševljenjem. Nato natporučnik i poručnik tresnuše čašama o pod, za njima nadliječnik, a napokon i Elza koja nije htjela za njima zaostati.

- Ajdemo! - reče tiho gostioničaru Branimir koji je iz svoga zakloništa čitav taj prizor motrio i koji ga je ispunio najvećim gnušanjem naprama toj emancipiranoj, propaloj djevojci.

- To se ne da gledati, zar ne? - reče gostioničar kad su bili u hodniku.

- Izgubljen stvor! - izusti preda se Branimir i zaželi gostioničaru laku noć.

- Treba li još što vaše gospodstvo? - upita smjerno gostioničar.

- Ništa... Jedino vas molim da pripazite da ta djevojka ne odmagli bez moga znanja... Uostalom, ja ću već i sam bdjeti nad njom... Branimir ode u svoju sobu koja je bila do Elzine, brzo se svuče i leže u krevet. Nije mogao da usne. Ta razuzdana djevojka koja se je tako lijepo isticala u muškim orgijama nije mu išla iz glave. Je li tomu kriv uzgoj? Stade dalje razmišljati... Možda je imala najpoštenije roditelje i najbolji uzgoj kod kuće, pa je ipak zastranila... Ili imadu pravo oni koji zastupaju teoriju o prirođenim porocima, o manijama razne vrsti? Bilo ovako ili onako, Elza bijaše žalosna pojava sadašnjega društvenoga života, opasno biće u svakoj porodici. Zato je treba pošto-poto ukloniti zavazda iz Delidvora jer će doći do još većih sablazni.

Dolje su još trajale orgije maloga ali neobuzdanoga društvanca. Čak u sobu Branimira dopirao je ovda-onda smijeh i pjevanje, i to je trajalo dugo, dugo... Branimir pogleda na uru. Bilo je pol tri sata poslije ponoći. To ga uznemiri. Pobojao se da neće Elza ravno iz gostione otići na kolodvor i jutrošnjim ranim vlakom otputovati. Ta se bojazan nije međutim ispunila. Nadliječnik koji je bio u društvu najtrezniji, opazio je na Elzi da nije daleko od potpunoga opoja. Do toga nije smjelo doći. Zato kada je mladi poručnik poslije Elze i natporučnika naručio još dvije flaše šampanjca, nadliječnik je skočio na noge i odlučno prosvjedovao proti daljnjemu piću. Pri tom je uhvatio zgodu te je jednomu i drugomu časniku prišapnuo riječi:

- Ona ne smije više piti.

Taj razlog djelovao je. Mladi časnici bijahu sporazumni da se ide. Sutra ionako imade svaki od njih službu radi koje moraju rano biti na nogama. I Elza nije imala ništa protiv toga. Postala je ujedanput mirnija i manje je govorila. Tim više mijenjala je poglede s poručnikom i smiješila se.

Bile su već minule tri ure poslije ponoći kada se je društvo diglo na polazak. Sva trojica poprate Elzu u prvi kat i tu se stadoše s njom praštati. Uznemirili su cijelo svratište. Poručnik se je zadnji oprostio sa Elzom. Ova ga je za ruku pridržala, i dok su nadliječnik i natporučnik nešto odmakli, reče mu ona tiho i povjerljivo kao da joj je stari znanac:

- Posjeti me sutra!

- Prije jedanaeste ne mogu... imam službu! - odgovori poručnik koji se je stao smiješiti vidjevši koliku je milost u nje stekao.

- Onda ću biti baš gotova s mojom toaletom... Dođi svakako!... Ja te željno očekujem! - To govoreći, otvori vrata svoje sobe i, stojeći na pragu, dobaci mu prstima cjelov.

Poručnik se nasmiješi i pođe žurno za drugovima, pjevuckajući jedan pasus iz mađarske pjesme Körösi leany.

- Dakle točno u jedanaest! - viknu ona još za poručnikom i zatvori vrata svoje sobe pošto je vidjela da je on, niti se ne obazrevši, kimnuo glasom kao u znak da je čuo njezine riječi i da će doći.

Posljednje ove riječi Elzine čuo je i Branimir koji je još uvijek budan ležao. Te su ga riječi umirile. Elza će, dakle, sutra dopodne biti tu, a dotle ima on dosta vremena da stvar posve uredi po svojoj osnovi.

Sutradan potraži šefa gradskog redarstva još prije uredovnih sati. Srećom našao ga je u uredu kamo je danas ranije nego obično došao jer su u njegovu stanu nove parkete metali. Branimir se je kod redarstvenoga izvjestitelja zadržao dobre pol ure i s njim potanko sve uglavio, a onda se opet vratio u svratište kamo je doskora stigao i sam redarstveni izvjestitelj praćen jednim detektivom koji je u hodniku imao čekati dok bude zvan.

Elza je međutim dok su se te priprave radi nje činile, tvrdo spavala. Bilo je već oko deset ura, a ona je još spavala. Iz njezine sobe nije se nijedanput još zvonilo.

Dalje se nije moglo čekati. Redarstveni izvjestitelj naloži sobarici da odmah probudi gospodičnu koja spava u sobi br. 4, jer da jedan gospodin mora s njom smjesta govoriti.

Sobarica morala je jako lupati na vratima dok su se napokon otvorila. Za nekoliko časova vrati se i kaza šefu redarstva da gospodična moli kartu one osobe koja s njom govoriti želi.

Branimir izvadi svoju posjetnicu i preda je sobarici.

- Kažite gospodični - reče sada strogim, oblasnim tonom redarstvenik - neka se što brže može obuče; mi nećemo čekati na nju.

Kada je Elza na posjetnici pročitala ime Rudnićevo, slutila je, premda nejasno, o čem se to radi. - Valjda me - mislila je u sebi - grof traži... Ali zašto onda nije došao sam, već je poslao svoga zeta? - A taj zet nije joj bio nimalo simpatičan. Uvijek ozbiljan, mučaljiv, kadšto i mrk, osoba koja od sebe druge odbija, niti im dopušta da mu se približe... Ona se je uvijek bojala toga grofova zeta, a sada ju je pogotovu obuzeo strah s njegova dolaska. Što hoće on s njom?... Čemu je došao u društvu sa šefom policije? Pod utiskom straha što ga je osjećala Elza u taj mah, ona je brzo uredila svoju bujnu kosu i obukla vrlo ukusnu bijelu spavaću haljinu, a onda rekla sobarici da gospodin može unići.

Elza je zadrhtala kada je Branimir stupio k njoj u sobu. Njegovo lice bijaše strogo s izrazom omalovaženja spram njezinoj osobi. - Znate li vi što ste učinili? - upita on oštro, motreći je pronicavim pogledom.

- Znam! - dahne ona glasom koji je zanosio na prkos ali ujedno odavao strah i tjeskobu.

Branimir je gledao jedan čas. Bila je sva zažarena i podbuhla u licu, a zaudarala je vinom.

- Vi ste bez dozvole, ne rekavši nikomu ni riječi, pobjegli iz ugledne kuće, što nije slobodno... Vi se nalazite tu bez putne iskaznice, bez svjedodžbe, bez ičesa... Kažite što vas je ponukalo da ste se odvažili na taj sramotni korak?

- Ja ću vam iskreno reći - poče sada Elza već slobodnije govoriti pošto se je od prve uzbuđenosti sabrala. - Ja neću da budem milosnica staroga muža - reče besramno i bez okolišanja.

- Čija milosnica? - pitaše Branimir čineći se nevještim.

- To nije nikakva tajna - odgovaraše još besramnije djevojka - da me je nasnubio stari grof... On me je primio u službu, a ja sam bila u nevolji i morala sam pristati na sve.

- To vam nitko neće vjerovati... Poštena djevojka ne da se od nikoga nasnubiti, a da u vas nema poštenja, dokazuje najbolje vaš bijeg s mladim grofom. Je li vas možda i on silio da s njim bježite?

- Ne!... On mi je to samo predložio, a ja sam rado pristala jer je on mlad i ja ga ljubim - govorila je Elza i smijala se pri tom bezočnošću posve pale djevojke.

U Branimiru zakipi krv. U svom životu nije se sreo s takvom besramnošću u tako mlade djevojke. Činilo mu se kao da se ta prevejanka počima s njim titrati, i to ga je razjarilo.

- Čujte me što ću vam kazati! - progovori on dršćućim glasom od jarosti. - Vi ćete odmah prvim vlakom odovuda otputovati!

- Kamo? - upade mu u riječ Elza, a na licu joj se pojavio očiti, nedvojbeni prkos.

- Onamo otkud ste došli u ovu zemlju... u Beč, ili kamo vas volja, ali ovdje nećete ostati.

- Ja ipak ne idem.

- Vi ne idete?

- Ne, ja ću tu dočekati grofa Artura... on dolazi prekosutra, pa ćemo zajedno dalje.

Branimir je omjeri bijesnim pogledom od glave do pete kao da je njim smrviti hoće i, ne rekavši ni riječi, izađe iz sobe.

Čuo je kako se je Elza za njim u sav glas nasmijala. Rugala mu se misleći da je pred njom uzmaknuo. Ali joj je odmah prisjeo taj smijeh. Jedva je Branimir izašao iz sobe, stupio je u nju šef gradske policije, golema ljudina, samosvjestan i energičan do skrajnosti.

Što je govorio s Elzom i kako je postupao s njom, bilo bi suvišno spominjati, dosta je navesti da je uspjeh njegova uredovanja bio potpun.

Elza je za pol ure u pratnji detektiva, pod čijom je paskom imala putovati do Zidanoga Mosta, odvezla se u fijakeru na kolodvor otkuda je za jednu uru otputovala put Zagreba i dalje u Beč.

Još prije podne dobio je Branimir kartu od šefa policije na kojoj mu lakonički javlja da je sve u redu!

Težak kamen svalio se sa srca Branimiru koji se je, zadovoljan uspjehom svoje misije, isti dan vratio u Zagreb.

Sutradan u vrijeme kada je imao stići sisački vlak kojim je mogao stići Artur, našao se Branimir na peronu državnoga kolodvora. Htio je vidjeti da li će Artur njim doći. I došao je. Hitrim korakom projurio je mimo Branimira koga je izazovnim načinom fiksirao. Ujedanput se okrene i pristupi k Branimiru, te reče ni ne gledajući mu u lice:

- A propos!... Da znate, moj gospodine... Meli je jedini honetan stvor među vama... Vi ste drugi svi bagaža!

Rekavši to, pohita opet dalje zvekećući užasno po podu svojom husarskom sabljom.

Branimir je bio sada siguran da je Artur bio kod Melite koja mu je pomogla u novčanoj neprilici. U prvi mah je htio da joj piše da dozna što je u stvari. No doskora se predomisli. Što je Meli imala sa svojim bratom, to ne spada na nj.

Večernjim vlakom otputovao je Artur u Budimpeštu prilično zadovoljan tim što je polučio.