Maškarate ispod kuplja/Predigra

Maškarate ispod kuplja: — Predigra
autor: Ivo Vojnović

Prije negoli će zavjesa da se digne čujte ovo malo riječi, možda razumljivijih vam od stvari koje ćete domalo gledati -

        Dakle, da znate,
        na tavanu smo

ili, kako se u Dubrovniku još govori:

        ispod kuplja

a to je, ad litteram: "ispod crepovlja"; što ipak nije sve isto, jer se "na tavanu" gospodskih kuća u drugim našim krajevima, npr. u Zagrebu, sprema obično hrana za zimu ili staro pokućstvo za staretinara, dočim ispod kuplja se u Dubrovniku skoro uvijek još živi, a kadgod i umire.

Tolika je često razlika smisla u šari ili u zvuku riječi istog značenja!

Dakle ispod kuplja smo u kući Gospóđâ Nikšinica.

Eto i ta kratica ne bi bila razumljiva Nedubrovčanima, ali kad smo se već fantazijom prenijeli u Dubrovnik polovice XIX. vijeka - dok su još živjeli mnogi "od vremena ispod Republike" - valja da znate i ono što je svako dijete u gradu onda znalo: da se naime pod tim krsnim očevim imenom razumijevaju dvije sestre, stare gospođe, prave vladike i posljednje slavnog im roda Prokulićâ po ocu a Ranjinâ po majci - "De Proculis" i "De Araneis", kako je to uklesano na izlizanim pločama u kapelici do "klaustra fratara bijelijeh" -

da obadvije borave u očinskome domu na Placi, blizu Divone, suproć Sv. Vlaha, malo na strani nedaleko od onda već napola porušenog Senata (Oh! ti varvari što ga svališe, a na njegovo mjesto podigoše banalnu grdesiju općinske kuće) - a tik Luže gdje su dugo i predugo stražili bijeli "waffenroci" austrijanskog "korpa od gvardije" ili službeno-švapski tzv. "Hauptwache" -

- i to sve pak u hladu gradskog zvonika - (Bog ubio i one druge koji mu odrubiše glavu a još mu je ne povratiše!) - gdje zija raspečeno oko Gradske Ure nad kojom su brončani vitezovi - Zelenci - kako ih je narod okrstio! - nemilostivo mlatili kao po nakovalu, obdan i obnoć, svaku uru čim bi se koja pomolila na prozorac vremena i života.

Dakle na ivici smo "Gradskijeh mira" - iliti "zidina" po književničku - što opet nije isto kao ni ono "ispod kuplja" - (ali bi predugo trajalo da vam i to objasnim!) - pa uprav na pragu Vrata od Ploča, otkle jednim skokom izlazimo s vidika skladnog arhitektonskog renesansnog svijeta i humanističke stege duševnog mu ritma, u bijednu pustoš opljačkanog i popaljenog osmanskog Istoka.

Ta, na samih 100 metara od divotne gotsko-romanske palate knezova - onog božanstvenog Orsinijevog Dvora - (onda još nenakaženog "radirgumom" kretenskih kancelarija zadarskog "Statthaltera"!) - eto nas bljeskovito uočigled odrtog turskog hana, opkoljenog mazgama ogrličenim klepesavim praporcima, eno vam leleka guslarskih struna, i vonja ovnovih pečenica uz lijeno srkanje crnijeh kafa, pušenje turskijeh čibuka i žuborenje tiho glagoljive česme.

A ipak se ta, naoko, nesavladiva opreka dojmova i pogleda malo-pomalo, u pratnji vječne simfonije čeznuća morskog pljuskanja, slila s neiskorjenjivom snagom jedne žilave ljudske rase ugniježđene, svim tragovima životnog prkosa, u lice sunčane raskoši italskog genija, a usred rupa očajničkih hercegovačkih klisura.

Zato je ta jedinstvena harmonija u disharmoniji tolikog svjetla i tolike tmine obavila svu onu gordost kamenitih profila i arhitektonskih motiva blagoslovnom miloštom bóra, maslina i čempresa, udunuvši time sve porive nagona i sve prijegore duša uronulih u neku nepristupačnu i stidljivu zabrinutost, da ne bi tkogod zavirio ipak u tajnu te prirode i tih duša - biva - u skrovitu a bônu mekoću njihovu.

- - - Oprostite, molim vas, lošem običaju tih mojih prečestih i predugih zarezaka - (otkada ste se morali priučiti na njih!) - ali kad sam se već odlučio da izvučem i oživim još jedanput neke zaboravljene marionete mrtvog Dubrovnika, valja da znate i sve atavističke i ambijentske uvjete što dovedoše i one dvije gospođe Nikšinice do moje male a već zaprašene pozornice.

Pa, zato, znabudite sada, tout court, da se starija sestra zvala Jele, a bila je udovica pok. vlastelina Marka Lukarića, kog su jezičine (tj. vas Dubrovnik!) - prozvale "Kokotić od poklona", tako bješe on drhtav i suh, i prestrašen, i tako se požurio da ostavi Jelu udovicu iza tri same godine "sretnog braka" - (hm! - ti jezici!). - Druga sestra Ane, nije se pak nigda udala, premda je bila i ljepša i mlađa od Jele, jer - eh! - bože moj, - jedva se još netko spominje zašto je uprav lijepa Ane ostala "osiđelica". Ali kad biste htjeli pomnjivije da saslušate žuganje kakve "dobre prijateljice", čuli biste nekakvu dugu i dosta tamnu "storiju", kako se, naime, Ane Prokulica bila "inamurala" u "ofičalića" austrijanskog M. rodom Čeha iz Budejovica - (onda Budweis!), pa kako ju je njezin otac Nikša - živina kao i pokojni mu otac prozvani "Kaligula"! - "isprdeljusko" (literarno: išćuškao!) pak joj se još zagrozio i manastirom, i kako je - što se pak još tiše između usta i uha šaputalo! - dao ishrdati obnoć negdje ispod mira od grada, valjada po kakvome svome kmetu, jadnoga "ofičala" koji je nekoliko mjeseci kasnije umro u "ošpedalu" bacajući krv a pjevuckajući neku tužnu pjesmu daleke mu majke Češke.

"Insomma" - posljedica svega toga bila je ta, da su Zelenci na zvoniku toliko dana i godišta poslije jednako lupali maljem po zvonu gradske ure, dokle je obadvije sestre vrijeme opepelilo, pa se i Jele i Ane ušturile, usukale i jednako se obadvije obukle vunicam i svilama pokojne im majke i bake, jednako pokrile glavu doma škufijicam, a velikijem kabrioletima nadvoru, pa su isto govorile kratko, odsječeno, popunjavajući nehotice jedna drugoj misli koje su sve iste vezle nevidljive svoje vezove u njihovijem glavama - dokle "finalmente" nije nitko više mogo u prvi mah da razabere koja li je mlađa a koja starija, ni koja li je od njih bila nekada udata a koja je imala tek nesuđenoga. I tako su one, u zvonkome bilu nemilosrdnih mjerača vremena, uredile svoje skladno i sumorno živovanje a da su pri tome - srećom za njih! - sve to manje u dubini osjećale koliko ih stvari smetaju, koliko ih neizrečenih pečali kadgod muče i kolika je ipak raznoličnost shvatanja svijeta i života što ih neopazice dijeli.

U čemu su one pak bile prave kćeri i unuke starih velikih gospóđâ, ko što su im bile majka i baka - vladike "antikijeh vremena" - to se najbolje opažalo u njihovom saobraćaju sa "službom", a po tom u autokratskom disciplinovanju kućanstva - jer su njihove "djevojke" glasale s posluha, čednosti i zbog one tradicionalne obrazovanosti "načina" i duha koja se sabrala sva u jednu rečenicu gospara Mata P., zadnjeg senatura Republike, oca onog moga gospara Lukše "Na taraci" (spominjete li ga se još?), koji je jednoć nekakvome austrijanskome baruniću R., tadašnjem "Kreishauptmannu" (pasje li riječi!) u Dubrovniku, na pretjerano čuđenje ovoga: - Kako se "der Herr Graff" može razgovarati od stoca do stoca tako prijateljski - "so gnädig!" - sa svojim kmetom Ivanom iz Ljute - "mit einem Bauer!" - s kojim ga bješe ončas u saloči zatekao - s visina nedostižive gospodske ironije, a u dimu legendarnog čibuka odsjekao: - "Kad biste nas dvojicu, mene i moga kmeta, zatvorili u tamnu sobu pa htjeli razabrati ko se tu u tmici razgovara, vi ne biste, mon cher baron, pogodili ko je kmet a ko "der Herr Graf!"

Tako bješe po prilici i u Nikšinicâ. Tvrdom rukom a s "lijepim načinom" državničkijeh praotaca, smrviše, već od djetinjstva oporu ćud i nesređenu pamet našeg puka i u glavi kmetica što bi im kao "kozice" po starome "držanstvu" došle u kuću, pa ih malo-pomalo naučile kako se po sobama gospárâ hoda, sjedi, plete bječva, kako se moli večernje "rozarijo" s gospođama - pa, gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti, mučati kad ih ko ne pita, pratiti gospođe u crkvu, primati "vizite", posluživati ih kafom i kolačićima sa ritualnim rečenicama: "Slugavanse!" - "Dobro nam došli!" - "Gospođe će odma doć!" - "Služite se!" - "To su vaša skladna usta!" itd. - sve do dana kad bi ih gospođe - a to se obično zbivalo poslije 10 godina takvog zapta! - u starodavnoj slavi djevojačke sprave, okružene pozvanim vladikama i rođacima, usred punih trpeza darova, cvijeća i poslastica, s blagoslovom gospara Paroka, podigle s klečanja, poljubile u čelo i uzdigle do sebe na "kanápu" u "kamari od posjeda" - otkle bi one ustale ne više "kozice" već "djevojke" - rimske "liberte!" - slobodne da se vrate doma, da se udadu ili da promijene kuću. Ali od svega toga ne bi se dogodilo ništa nego da ostare u kući gospara, ili da pođu za kakvoga poštenoga zanatliju ili trgovčića koji bi poslije, u gotovoj smrti patricijata, često postali, kao npr. stolar S., milijunaškim bankarom turske Hercegovine, ili kao kramarčić B. veletršcem i brodograditeljem, a bivše "djevojke" zauzele bi tad mjesta mrtvih njihovih "gospođa", i to tako časno i dostojanstveno, da mi, tadašnja djeca, nijesmo više opažali velike razlike u načinu "gospođe" Kate, "gospođe" Anice, "gospođe" Marije itd. i bivših kozica i spravljenica dubrovačkijeh vladika.

I tako je Dubrovnik bio jedini u Jugoslavenstvu koji je znao vaspitati svoju čeljad. - Rekao sam: "bio" - a ne "jest" jer ....... Eh! - ja glagoljim sve podjedno u tonu one čavrljave male česme na Pločama - mješte da vam hitro otkrijem zavjesu onog malog svijeta "ispod kuplja" gdje su djevojke dan za danom sve isto radile i živjele, s rijetkim promjenama, bilo kad bi se udale ili kad bi koji od gospara u kući umro, a one bi se tad skrile da u "kominu" udunu pepelom vatru na ognjištu, da spletu kose crnom "pečom" i da kadgod skrovito zaplaču bez glasa i jauka - isto kao vladike doli u salunima gdje bi sjedale ukočene i tvrde na "kanapu" primajući posjete od pô grada, a da, po starome čerimonijalu gospodstva, ni jednom riječi, ni jednom suzom ne bi spomenule pokojnika za kime im je srce pucalo, a krv od grozote bôla u žilama stinula.

Onda ne čudimo se da kad bi gospođa Jele ili gospođa Ane svake nedjelje pobjed zazvala: - "Đive, nuhod!" ova bi se spustila kako strijela niza skale od "komina" da im pak nepomična i tobože ravnodušna odgovori: - "Tu sam!" - a one tad izmjenice sveđ istu preporuku: - "Pođi na blagoslov - pa, ako nađeš Luciju od gospođe Deše, prošetaj se malo do Brsalja. - Ma, da si mi rano doma!"

I svaki put bi se tad ili gospođa Jele ili gospođa Ane ili obadvije zajedno začas zagledale u živu pojavu Đive obučene u svečano župsko ruho "na cvjetove" s "kolarinom" (đerdanom) od zlata okolo vrata i strukom bosioka na grudima - i za tren bi dulje zastale pogledom u neki crni plamečak djevojačkog oka što ih je - ili im se možda tako pričinjalo? - čudnovito grijao, kao što je netom i njihov glas s nekim neobično mekšim tonom - valjada na uzdarje oku! - pomilovao nju, nijemu čuvaricu tihog im umiranja.

- - - Stari, čisti bronz, tradicija vlasti i prijegora, prividno hladan i neosjetljiv, ali skrovitom iskrom ognja u čeličnim žilama, ognja koji bijaše davno rastočio i sledio oporu kovinu - pa zato, uprav zato, samo što bi ga noktom tegnuo, bronz bi zadrhtao od tajanstvene jeke toplog ljudskog osjećaja što ga jednoć ljevač plamenom i znojem u željeznu koru usadi i sali.

A da to nije tek bilo zaključanog srca - već zategnute žice onijemljenog Stradivarija što čekaju, čekaju i katkada samo u smrtnom času dočekaju tajanstveni zamah posljednjeg gudala ispod kojega zaječi i zapjeva onaj veliki, jedini glas bola, jada, strasti, čeznuća ili groze što su za cijeloga života ljubomorno u sebi krile, kao zemlja neiskopano blago ili kao ploče mrtve svoje?

Tko bi sve to otkrio i odgonetao ispod onih čipkastih škufijica i ukorijepljenih "korpetina" (knjiž. "korset"!)?

Pa da vidimo! - možda...

- A što da vidimo?

Iskre tek dogorjele žerave? ili prve kaplje dažda prije oluje?

Pa onda - je li to tako važno i nužno da se sazna? - a, uopće, čemu sada opet te pripovijesti, te skice, ta iskopavanja problijedjelih profila, izvjetrenih mirisa, utrnutih pogleda u razvalinama porušenoga svijeta?

Tako biste s punim pravom, po svoj prilici razmišljali vi, moji veledušni i dosta strpeljivi slušaoci - kad biste bili manje ljubazni negoli doista jeste! - a ja - kad bih bio više od volje negoli jesam, ovako još bolan od coup de soleil gorke Rivijere - zapitao bih onda vas:

- A čemu se tada ljudi od znanja tako trude i tako vesele kad otkriju još jedno blistavo zrnce u okeanu nebesa, ili kad proračunaju brzinu jedne zrake, dubinu jednog sunčanog ponora, smrt jedne zvijezde? - Nije li nam čovječje srce važnija i zamršenija i neshvatljiva realnost - ili barem tako privlačiva zagonetka - kao ona zvijezda u dalekozoru ili onaj bacil ispod lupe laboratorija?

I baš zato, jer su sva ta pitanja sadržana u jednoj usudnoj knjizi - zato prepuštam Einsteinima da mjere staze Svemira, a ja, oboružan čudesnim kristalom na tom jedinom oku što mi ostaje, nastavljam da u mikrokozmu proučavam množenje blijedih "globula" anemičke dubrovačke krvi koja se velikom injekcijom tuđih misli i tuđeg novca, krajem XIX. vijeka, smrtno zarazila, pa se uoči sloma Carstva Laži, tog fatalnog i glavnog njenog razvratnika, gotovo rastočila.

Jer, donapokon, što će mi sva otkrića svemirskih nebuloza kad ne bih mogao, tu doli, ni da saznam otkle Nikšinicam onaj drhtaj u glasu a Đivi ona iskra u pogledu?

Pa da razmislite još samo časak - i bez onog ironičkog smiješka koji vam okolo usana lebdi! - nije li sve to sadržano u jednom istom usudnom pitanju: - Ko vije prašinom Svjetova i što viri ono u oku jedne proste djevojke?......

Bože! Kuda sam zalutao! - Oprostite mi. - Ta ne govorim odavna ni s kime o mrtvome Gradu.

Ali!... nuti......

Don!... jedan.

Don!... dva.

- Pa ništa više. -

Dva puta su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile dvije ure poslije podne zadnjeg dana od poklada god. 185*. Brzo, brzo! - ne čujete li da gospođa Jele otvara vrata do skalice od komina? - Znak da se zavjesa diže. - Gledajte - - -