Maškarate ispod kuplja/Prvi čas
| ← Predigra | Maškarate ispod kuplja: — Prvi čas autor: Ivo Vojnović |
Drugi čas → |
Vrata su se otvorila tamo dolje ispod skale od komina, jer čujemo GLAS GOSPOĐE JELE, te zove, ali ne odviše zapovjedno ni glasno: Đive!
ĐIVE (koja sjedi na stočiću od drva kraj prozora u "altani" čisteći u skutu nešto zeleni, ustaje, pa ide hitro do vrata i odgovara dublje i tiše): Tu sam.
GLAS GOSPOĐE JELE: Što činiš?
ĐIVE: Čistim nešto kupusa za večeru.
GLAS GOSPOĐE JELE: A Anica?
ĐIVE (baca hitar pogled na postelju, pa izlazi iz sobe u komin, a onda još tiše a da je mi ne vidimo već samo čujemo kako odgovara riječ po riječ) - Eh! - tako... drijema...
GLAS GOSPOĐE JELE: Ne zaboravi joj dat lijek svaku uru - (Još tiše): ... i zazvat me ako bude od potrebe.
ĐIVE: Bit ćete služeni. - Vrata se dolje na skali zatvaraju i nastaje tišina. Tad Đive ulazi opet u sobu, ali prije nego se vrati na mjesto otkle se digla, približi se postelji i časovito se zagleda u ono što tu leži, a mi ne vidimo, već tek slutimo što je. - U tome trenu tjeskobne pauze možemo svrnuti pogled naokolo da raspoznamo uprav gdje smo.
- Gdje smo? - Ta ne vidite li?!
- U "kamari djevojaka" smo "ispod kuplja". - Malo je tu pokućstva, a i to je od drva; jedna trpeza "za utijavanje", pa nalijevo, odmah sprijeda, jedna postelja s visokim drvenim uzglavljem pritisnuta o zid, a druga niža od gvožđa, u zatku, desno od prozora; nešto odijela što visi obješeno o zid do vrata i eto, kako vidite, baš ništa - a sve je to tako čisto, prosto i golo, kako bismo našli skoro u svakoj radničkoj ili imućnijoj seljačkoj kući. A i ništa ne odaje "gospostvo" donjih spratova osim možda jedan stari kožni stô - pribjeglica bogzna otkad i s koje "kamare gospara" do nogu postelje - a i jedna čađava slika, loša kopija Rafaelove "Madonna della Seggiola" nekako začuđeno smrknuta što su je objesili tu gori "da čuva djevojke" kad je za dva puna vijeka (čak i prije velike trešnje god. 1667!) bila dobra da se razgovara s uzdasima i molitvama tolikih pokojnih gospođa. Pa još nešto viri tu na dnu, u kutu, gdje se tavan prignuo skromno ispod kuplja! - četiri nožice nekakvog "ormarića" "tavolina" "etažere" - što li? - tanke i vitke a izlizane i s tragovima ogrebena zlata - očito u neskladu s prostim nožurinama tih stolaca i te trpeze od drva - kao što bi bile anakronizam i papučice pepeljuge između kmetskih opanaka. A ipak ne znamo čije su te nožice, tako napola skrivene ispod starih zavjesa, starih "koperata", "kofica", "škatulja", "soklina" - riječju: svega onog što se inače baca "ispod skale", jer ne služi više nikome, ni gore ni dolje, ali što se mora ipak tu čuvati jer je gospođa Jele rekla: "Spremi to gori u djevojaka. Moglo bi kadgod služiti."
Ali ako je ta izba "službe" siromašna, ona je ipak prostrana i svijetla. Niski a široki prozorac usprčio se tu ispod "altane" nad sagnutim krovom, kao glava plivača vrh vode, da upija svu širinu neba i da pozdravlja licem u lice i Dvor i Gospu i palate i zvonike - svu onu historijsku viziju ljepote i prošlosti što još drži obeskrunjene gospare neslomljena hrpta u damaškanim salunima kao i siromaštvu opljačkanih zaselaka, a djevojke još vezane tu gore ispod kuplja vjernošću mornara na katarkam broda što tone.
Pa - uostalom - tko te ima, sv. Vlaho, baš u vidiku, da te u oči gleda i da se s tobom razgovara? - Gospođe dolje, ne - jer s prozora, otkle one pogledom slijede bezbrojne šetnje golubova i djevojaka po Placi, valja da nagnu glavu uzgori da bi ugledale kip sv. Vlaha koji se uspeo navrh vrha crkve mu - dočim proste djevojke - eh! pitajte na primjer - eto, tu vam je -
ĐIVE (koja je sjela da prebire večernju zelen, a u poslu može da gleda sveca, pa da mu jednim uzdahom izbroji misli, jade i prigovore koje ne bi smjela ni u snu da izreče a kamoli da ih kome naniže glasom.
Srećom da je pjesniku dopušteno da piše sve što mu je drago, pa bili to i monolozi "djevojaka" - ništa manje "stare škole" negoli oni Hamletovi! - a slušaocu slobodno pak da sve to čuje, jer je teatar puka iluzija - a iluzije, bogu hvala! nemaju pravila, ni granica.
Stoga Đive, dokle trijebi kupus, mrmoši glasno što misli): - Bit ćete služeni!... da! - svakako! - Pa kad ti rečem, gospo Jele, dune ti se kako "lumin" prid zoru što ćeš joj? - Došlo pa došlo. - A nijesu li ti bili rekli da joj je i majka od iste umrla? - (Nešto ju je steglo u grlu pa je časovito umukla i čupa hitrije zelen, a baca je u rešeto što tu leži na tlima do nje - dokle opet promrmlja): - Na! - Ala si lijepog ubrala, Marijo luda! - Kupus kako poplate - pa eto ti i crva!... - Uh!... gade! - Sve najedanput!... Oh! sveti Vlaho!... sv. Vlaho!... (i pogleda kip Sveca navrh crkve, koji se baš ko u Đivu zagledao): - Što tu stojiš i držiš na dlanu ruke tacun s Gradom od Kamena, ni da je - bože mi prosti! - torta od skorupa? - Vidiš li mi posla? - Vidiš li nam jada? - Rekla bih ti: "pomozi", da me hoćeš uslišat! Ma... znam, znam što ćeš mi rijet?!... imaš i ti posla! - Čuvaš Grad da ne sronca na fakine doli isprid Crkve - a onu si drugu ruku podigo da blagosloviš - ili da lupneš?... Ma, koga?... i što?... (Nešto se krenulo na postelji - a ona u strahu umukne i posluhne, ali ne, nije ništa... pa dalje čisti zelen a odmata misli): - Ništa!... Amo ko bi bio i reko?! dolećela nam kako tičica u otvorenu kajpicu - i mi je slušali kako da je na grani - - pa ne viđeli - - jes, i tu... kako na mom kupusu! - bokvica požućela, lišće uvelo - crv se uvuko - pa grize, grize... (prekrstila se, pa još dublje): - Ugrizo te nekrst!...
(U tome razgovoru duše i misli pojavi se na vrata pa ulazi u sobu stara Konavoka, Mare, jedna od tolikijeh prisluškinja što ih gospođe zovu "da pomognu Đivi" kad je više posla u kući. I one bjehu nekad kozice, pa se udale za kakvog Marka ili Nikolu i vratile se u Konavle - a u starosti zaželjele se Grada, gospara i sv. Vlaha. Tako je i Mare; - samo što se ona ne vraća više doma - jer je tu ona druga - Mala! - "koja se dune".)
MARE (ulazi noseći rukovet opranog, jedva osušenog rublja, pa ga, nekako jedito, baca na trpezu i dahne): - Na!
ĐIVE (tiho): - Što ti je, boba ti, da se jediš?
MARE: Što bih se jedila! - - brojim.
ĐIVE: Zašto si sve to donijela tako rano? - Nema vjetra da bi ga raznijelo.
MARE: Nema vjetra, ma ima ludosti.
ĐIVE: Ludosti?
MARE: Eno ti one dječetine meštra Miha crevljara što ti se vrtu po kupijerti - pa sve ištu košuljâ i linculâ, da se maškaraju! - Pa znaš - poklade su danas, bog ih ubio!
ĐIVE (ustresla se i zamahala joj rukom da muči - pa tiho): - Umukla! - Ne vidiš li je?
MARE (razumjela je da se ne smije izustiti riječ: "poklade" pred onom što tu leži, pa hitro začepi dlanom usta da joj ne pobjegne još što drugo. - Tišina. -)
ĐIVE (polako se približila postelji da gleda i sluša - zatim dolazi kraj Mare; - tiho): - Ne! - samo se mikla, ma nije se probudila.
MARE: Spi?
ĐIVE: Sve ovako od jutros - otkad se pričestila.
MARE (svalila se na stolac do trpeze, pa skrila lice u doneseno rublje i zakukala tiho).
ĐIVE (položila joj ruku na rame, pa duboko): - Jesi li počela?
MARE (kao gore, pretiho): - Malico!... dušo!...
ĐIVE: Hoćeš li da se probudi, ludno?
MARE (podigla glavu, otrla suze ogrnačem, pa spustila ruke u skut, a oči u dubinu): - - Još je vidim!... Dovela sam je ja gospođam. - Majka joj umrla - a ona dijete - jedva joj je 7 godišta. - Što će sama, a bez majke?! "Hoćeš li mi je dati, Mato, da je povedem u gospóđâ?... Slabica ti je!" - rekla sam joj ocu: "Imaš još jednu, stariju. Neka ti ona čuva kuću." - "Eh! a ti je nosi!" - odgovorio je Mato. A trudno mu je bilo, znam - imala je majčine oči...
ĐIVE (hitrije; muklo): ...... i ti si došla - dovela si je - i eto prošlo otad deset godišta - a púpak procavtio - i mala došla velika. Dogodine bi bila spravljenica - pa gospođe - i susjede - i mi - svi se "inamurali" u tu "belecu"... Kihne li: - "Što ti je?" - Zakašlje li: - "Uzmi narančanu!" - I na prelu, i na sijelu, i u crkvi, i na balu lanjskijeh poklada, ona, pa ona - a sad - na! - gledaj je - eto ti je tu! (Pogledala postelju, pa stala ona da prebire i redi na trpezu Marijino rublje): ... grana prilomljena!
MARE (ustala, pak teškim korakom pošla do prozora i tu sjela na Đivin stočić, pa nastavlja njezin posao, samo što je zamrmljala): - Tako je!... Tako je!
ĐIVE (prigledava i sagnjiva rublje "za utijavanje", a sva joj skrovita tuga kapi riječ po riječ iz usta): - Znam, Mare, što ćeš rijet... ma bolje da mučiš i za tebe, i za mene, i za nju, i za one doli - i za svakoga. - Pa, i ja sama... Ma kad se ne može više, ne može se.
Bile smo ostale dvije mačke odrte - i došla mačica - pa eto da se poigraš, da se nasmiješ, da ti ne bude sveđ isto - sveđ fatižnji dan. - Eh! pa recimo istinu: - bila je ko ni jedna. - Ko se smijo - ko je trčo - ko je skako? - Naučila se i knjizi - pa da piše... da pjeva... Tica ko tica... A svemu su pak krive one doli...
MARE: Pušti ih, jadnice!
ĐIVE: Zašto "jadnice"? - imale su je vratit otkle je došla. - Ne rastu više bori kad ih prisadiš.
MARE: A ti, Đive?
ĐIVE: Pa i ja. - Jesam li što sam bila?
MARE: Pregazi, Đive!...
ĐIVE: Ne mogu, Mare! - duboki su konavoski jazovi. (S čudnim prijekorom u glasu): - Pa eto! našle smo se. - Ti kukaš - a ja se grizem.
MARE: Mlada si još, pa ne razumiješ sve... Ma, proć će ti, Đive! (Dospjela je da trijebi, pa uzela rešeto s otpacima a zelen u pregači, i uputila se starački put komina, mrmljajući): - Pa - što ćeš!... sve je isto - (Došla do praga): - Hoćeš li da ti operem kupus?
ĐIVE (kao gore, resko): - Možeš što hoćeš - pa i maškarat se, Mare!
MARE (odlazeći): - Ni pô jada!... a što bih - kad smo svi već maškaranti! (Ode.)
ĐIVE (slaže sve što je otegla i prebrojila, a htjela bi još nešto da dovikne starici, ali netko je tiho zaječo na postelji, i ona se ukočila lupnuvši se dlanom po ustima).
ANICA (kozica u Nikšinicâ, tu leži a mi je ne vidimo jer nam je krije visoko drveno uzglavlje njezine postelje; samo jedna bijela, mršava ruka pružila se iz postelje kao labuđi vrat, a glasić blijed i tanahan kao ona ruka, dozivlje tiho): - Đive!
ĐIVE (nije se maknula, ali glas joj je zanjorio u dubinu): - Ane mala, što ti je?
'ANICA:' Malo vode!
ĐIVE (zove): - Mare! donesi Aničin žmuo s police!
ANICA: Koja je ura, Đive?
ĐIVE: Maloprije su zazvonile dvije.
ANICA (brojeći tiho): - - - tri... četiri.... pet...
ĐIVE: Što to brojiš?
ANICA: ... brojim ure dokle oni dođu...
ĐIVE: A ko će to doć?
ANICA (s tihim smijucanjem): - Eh!... Zelenci, Đive!
ĐIVE: Kakvi Zelenci, ćerce?
ANICA: ... ona dvojica - znaš... što tuku ure - tu blizu - - na zvoniku... obdan i obnoć!...
ĐIVE (popravljajući joj uzglavlje): - Hodi, ludno! - ti još snijevaš.
MARE (ulazi noseći Anici čašu vode): - Evo me, evo!... evo tvoje babe!...
ANICA (polako je ispila čašu, pak govori Mari): ... i ti si ih vidjela, Mare, je li?
ĐIVE (htjela bi da je prekine, ali)
MARE - (pogleda je i mahne rukom kao da joj kaže: - "Pušti je, jadna!" pa sjednuvši na postelju, onako "da maloj ne bude žô" - premda ni sama ne razumije o čemu ona uprav bulazni, dobroćudno pristaje na njezinu tlapnju, pa hitro da je ne bi Đive prekinula, govori Anici): - Jesam!... jesam! a kako ne bih, ćerce! - svud sam ti ja.
ANICA: Eto vidiš, Đive!... i Mare je tu bila... kraj mene... baš mi je stavljala vijenac na glavu - bio je od mrče i od pelina - i tad je otvorila vrata od saloče i rekla je - spominješ li se, Mare? - rekla si: - "Eto ti djeverâ!... ha! ha!... a djeveri su bili - Zelenci!...
MARE (hitrije nadovezuje pričanje jer se uputila stazom Aničinijeh snova): - Jes!... jes!... Jedan se zove Maro, a drugi Baro! - (Anica je tiho zakašljala pa se nasmijala - a Đive ne može da sluša to samrtno ludovanje, pa ide do prozora i tu nasloni glavu na staklo u oči okamenjenog blagoslova sv. Vlaha, dočim Mare priča djetetu na uspavanku): - Od gvožđa su, ma su živi - pa kad jedan lupne: "Don!"... drugi bubne: "Don - don!!" - "Jesi li tu?" - "Ja sam tu!"
- Udri, Maro - udri, Baro,
sad je dan - pa je večer - pa je san. -
Prije ćeš brojit - pa ćeš molit -
pa ćeš ruke i oči sklopit! -
Sveđ ti oni tako broje...
A ti ninaj, zlato moje!
(Kratko ćutanje. - Đive se obrnula i časovito zagledala u postelju - pak polako se uputila put komina.)
ANIČINA RUKA (gladi onu staračku Marinu, a glas dahne): - Što si mi draga!
ĐIVE: I što si smiješna!
MARE: Uhar ti i to, Đive, kad si bijedna! (Nešto daleko kviči kao mačje deranje. Đive se trznula i pogledala nehotice prozor.)
ANIČIN GLAS: Ko se to smije?
ĐIVE (pogledala je Maru. Nešto joj je bljesnulo u oku, pa hitro, smeteno): - Vražje mačke! - puna ih je kupijerta! - Iš!... Iš!... (I pričinjajući se kao da će ih išćerati tamo iz komina, ode bacivši oštar pogled Mari.)
MARE (razumjela je Đivin strah, pa se brižno prignula nad bolesnicu): - A što mi je to uzdahla - malica moja!
ANIČINA RUKA (bijela i tanka, sjela je kao golub na Marino rame, a glas guče): - - Je li pošla Đive?
MARE: Jes! - pa što ti smeta?
ANICA: Ne smeta mi ništa, ne - ma isto - da ne čuje... Reci mi ti, Mare što znaš one stare pjesme s brda - kako je ono:
"Djeveri su pokucali
na dragina vrata:
Ustaj, Kato...
MARE (nehotice se zanijela za pjesmom, pa je nadovezuje):
...... ustaj, zlato,
eto tebi mladoženje
jaše vranca vilovita......"
ANICA: Jes - jes! - to su mi Zelenci danas rekli...
MARE (zlovoljna što je nehotice nasjela Aničinoj tlapnji): - Kakvi Zelenci!... Što bi oni znali kako se na selu pjeva!... Oni su ti veliki gospari, đenerali, svi u gvožđu sakovani - pa su siloviti - bez milosrđa, jer tuku po nakovalu i dobre i zle ure jednako...
ANIČINA RUKA (zagrlila staricu, a glas dršće i moli): - Jesi li ga vidjela, Mare?
MARE (ustaje pa slaže i ruke i glavu i dušeke i jorgane bolesnice - u velikoj zabuni): - Ala, da! - Jesmo li počeli opet ludovati?...
ANICA: Mare!... Mare!... jedanput da ga vidim!... samo još jedanput!...
MARE: Ne šokaj, dijete! - grijeh je to... spomeni se koga si jutros primila... Jezusa našega!... Ala, da!... ne plači!... (I sva se opet sagnula na postelju, pa ljubi i blaži onaj djevojački jad): - Hoću!... hoću!... viđet ću ga, jes! - rijet ću mu: - "Gosparu Jero, pozdravlja te, znaš, ona mala kozica u gospóđâ Nikšinica - Anica......
ANIČINA RUKA (miluje staračku glavu, a dah šapće): - Bâbe moja!
MARE (sveđ ko u šali, ali suza slazi polako niz greben poharanog staračkog lica): ... Hoću... hoću... i kako si se lijepo pričestila - i boga zamolila - i bog te uslišo! - pa si nam bolja, jer su ti oči kako grmjelice - a lišce kako jabučica...
ANICA: ... i spomeni mu... da ćemo još jedanput zajedno u kolo... kako lani... kad poklade dođu...
MARE: ... jes... jes... i on će biti opet Pjeroto - znaš - onako vas bio, bio kako da je iz vreće múke izišo...
ANICA: Ha! ha!.. A ja?... A ja?...
MARE: ... a ti ćeš bit opet Primorka, sva u cvjetovima, sa svilenom mahramom, crevljicam u gajtanima, a u kosama župski mač od zlata sa strukom pelina, bosioka i kozara... jes, jes... ne govori, umiri se... bit ćeš Spravljenica - Nevjesta...
ANICA (dahne): - Bâbe moja! (Mare skrila glavu do Anice pa obadvije umukle zanesene uspomenama ljubavi i jada. - U taj čas pojave se napolju, tik pred prozorom, dva dječaka što se iz susjedstva na krov uspeše. Lica su im zastrta crnim polukrinkama, a na glavi nose šarene papirnate valjke. Obojica prisloniše obraz na staklo, pa kucaju po njem i hihoću kreštavo, kako je to običaj maškara.)
MARE (lecnula se i uspravila se): - Koji je to vrag?
ANICA (ugleda ih i vrisne): - Maškare! Maškare! Maškare!...
MARE (obrne se pa, ugledavši ih, zaleti se put prozorca s prijetnjom glasa i kretnja): - Marš otole!... Hudobe!... Sad ću vas oparit vrelom vodom!... Gomnari!... (I djeca pobjegoše.)
ANICA: Pušti ih unutra, Mare! - pušti!...
MARE (sva uzbuđena obrnula se prama bolesnici): - Ah!... jesi li ih viđela?!... Tako ti!... To su ti oni, sveđ isti. - Mata crevljara djeca. - Vas dan po kupijerti, kako maške!
ANICA: Poklade su došle, Mare!... Mare!...
MARE (hitro do nje, pa je tetoši i blaži): - Kakve poklade!... Nijesu još ni počele... Dječetina se maškarava sve godište.
ANICA: Ne čuješ li ih kako viču doli?!... Došle su!... Došle!
MARE: Nemoj, ćerce!... još si slaba - pa danas... kad te bog utješio...
ANICA (napola se uspravila na postelji, pa joj tek sad vidimo raspletene zlatne kose te vire nad uzglavlje. Obje ruke pružila je prema prozoru, a glas joj dršće bujicom osjećaja koji kanda će probiti sve krhke spone života): - Eno ih!... eno!... Maškare bacaju zahare, naranče, cvijeće... obuci me brzo, Mare... obuci... Ne čuješ li... zovu me!...
MARE (grleći je u tuzi da je umiri): - Hodi!... lezi... bog te vidio!... Hoćeš li opet da ti krv navrne na usta?... Dijete!... slušaj tvoju babu staru!...
ANICA (kao gore): - Kolo se vrti... sve okolo... Čuješ li lijericu kako gudi?!... Ah!... gledaj!... i On tamo gori... zlatom se okrunio... prstima štaknuo... maškaro se i On... i On...
MARE (nehotice se obrnula i ona, pa videći kroz prozor samo kip sv. Vlaha što navrh crkve stoji s mitrom od zlata na glavi, a s Gradom i blagoslovom u rukama, prekrsti se): - Aoh, ćerce, ne griješi duše!... Ma jesi li je vidjela!... Ono je sv. Vlaho od kamena s mitrom od zlata na glavi... a ne maškara!... Vidiš, uspeo se iza one velike tréšnje na vrh vrha crkve svoje - pa rukom blagosiva i tebe, i mene i sve grešnike, i sve ludove - sve, sve, jer su svi jadni u Gradu - i svi siromašni - a sv. Vlaho je dobar i star, star... On sluša što ti u snu govoriš, dijete, pa ti On sâm, eto, zapovijeda... čuješ li?! - "Lezi, Ane mala! - pa ćeš ozdraviti - pa ćeš tad i ti u kolo s njime... i sa mnom..."
ANICA (pala unatraške na dušeke i gorko zaplakala).
ĐIVE (pojavila se na vratima, pa začuđeno pita): - Što to plače?
MARE (ustala s postelje sva drhtava i smućena): - Ne bilo ih!... došla dječetina maškarana - tu, na funjestru - pa ih ona ugledala - a sad plače da su došle poklade - a ona da hoće u kolo... Eh! ma... takómi!... da poludiš!
ĐIVE (tiho Mari): - Pođi doli - pa zazovi gospođu Ane... I sve im kaži. (Mare odlazi klimajući glavom i tarući suze, a Đive se približi bolesnici pa je s nekom odvažnom blagošću umiruje): - Ala da! jesi li se isplakala?... Ma viđi ti nje!... Sva mi se otkrila i rasplela. - Neka ti sad gospođe dođu!... pa što će rijet? - Da ti je gore - da valja zazvat liječnika... i stavit opet pijavice...
ANIČIN GLAS (dršće i moli): - Ne - ne - neću više!... bit ću dobra, Đive moja - Đive draga!...
ĐIVE (sjela je na krevet do nje pa joj gladi i plete kose): - Uh! kakva si!... čupavica prava! - pa bi još ćela ovaka poć na bal! - čekaj da te najprije opletem - vidiš - kose su ti tanke i duge kako svila...
ANICA (već utješena): - Opleti me, Đive!... sad ću se maškarat...
ĐIVE (kao gore): - Hoćeš, hoćeš!... i mi svi. - Ja ću biti Čoroje, sva u koži od ovna - ti si Vila s vijencem i s preslicom - a Maru ćemo svu posut perušinam od kokoši i od vintuše, pa s kljunom od tičine - i to će bit Turica.
ANICA (plješće rukama i smijucka se tiho): - Ha! ha! što ćemo biti lijepe! - Čoroje, Vila i Turica... Kako u onoj staroj knjizi od Republike što mi je fra Sabo ukazo. - Ah! - Čoroje - Vila - i... (spopane je kašalj i ona se duši - Đive okolo nje u sto muka).
ĐIVE: Eto, vidiš - kad se ne sluša!... Ne!... ne - budi dobra i mirna! - Evo ti vode s cukarom... Srkni!... (Pruža joj čašu s trpeze i Anica je ispije - pa onda, iznemogla, nauznak pane. Đive je spremila čašu, pa odsad čini što govori): - A sad - ja sam ti ovdi, kraj funjestre: Imam okrpit ogrnač - a tu mi je i sv. Vlaho, pa ću se s njime porazgovorit. - Bože prosti - bit će dosta i polovica! - Ma, ako hoćeš da te on usliši, valja da mu rečem da si dobra... da si poslušna...
ANIČIN GLAS (dahne): - Jesam, Đive... jesam...
ĐIVE (sjedne do prozora, pa začne da krpi nešto robe što je našla među starinama): - Tako me gustaš, Ane mala... tako... (Tišina. - Đive šije, sv. Vlaho viri kroz prozor, a bolesnica umukla, trudna od minule borbe. - Uto se pojavi do vrata -)
GOSPOĐA ANE (Obučena je u crnoj svili i krinolini. Okolo vrata i ruku bijele čipke. Na glavi crna škufijica - više nalik na "coiffure" za "soirée ". Kose, posve sijede, zaokviruju lice duguljasto, blijedo, fino, sa crtama davne ljepote. Oči sumorne, usta bona. - Uljegla je i zaustavila se. U tren oka razgledala je sve naokolo - pa sve raspoznala i sve razumjela. - Ona korakne, a nitko je ne čuje - tako prolazi tiha i lagana. - Približuje se Đivi - a ova je osjetila moć njezinog pogleda i utvarne joj pojave - pa ustane i hoće da joj nešto reče, ali gospođa Ane dade joj znak, prstom na ustima, da šuti i da se ne miče. - Đive posluša i ostane kraj prozora čekajući daljnje zapovijesti.
Tad gospođa Ane dođe do bolesnice, zagleda se časomice u nju, pak položi polako ruku na Aničino čelo - a da ne progovori niti riječi.)
ANIČIN GLAS (dalek i pokojan): - Ah! što je to lijepo!
GOSPOĐA ANE: Muči! (pak odaleči se od nje i dođe do Đive kojoj mirno a tiho govori): - Pođi doli i primi ako ko dođe... Ako hoćeš, možeš i ti pogledati maškare s funjestre.
ĐIVE (tiho): - Oh! da ste je viđeli, gospo Ane! - koje nevolje!
GOSPOĐA ANE (nepomična, skoro sklopljenih vjeđa - hladno): - Znam. - (Tren šutnje, pak bezglasno): - Neka Mare Konavoka pođe na blagoslov u sv. Vlaha.
ĐIVE (položi svoju radnju na trpezu i pogleda gospođu Anu. Ova ju je valjada razumjela - jer odvrne glavu. Tad Đive reče, kako uvijek): - Bit ćete služeni.
GOSPOĐA ANE (nakon trena šutnje, ne gledajući je): - ... i ne pušti nikoga gori! (Još bezizrazitije): - Možeš rijet gospođi Jeli - da je sve spravno. (Đive ode bacivši još jedan pogled, brzo utrnut, na gospođu Anu.)
(Tren nepomične tišine. Gospođa Ane ide polako do prozora i tu ostane s licem naslonjenim na staklo a da ne znaš gleda li ona napolje ili u dubinu duše ili moli li.)
ANIČIN GLAS (kao u snu): - Čoroje - Vila - i... Pjeroto!......
GOSPOĐA ANE (obrnula se polako okolo sebe, ne maknuvši se s mjesta, pa sluša i šuti).
ANIČIN GLAS: ... znaš... bio je vas kako od snijega - a ja - sva rumena...
GOSPOĐA ANE (nepomična, odgovara kao jeka): ...... kako cvijet od šipka...
ANIČIN GLAS: ... pa smo se zavrćeli u kolo...
GOSPOĐA ANE: ... i tad se snijeg rastopio...
ANIČIN GLAS: ... a ispod snijega bio je i on...
GOSPOĐA ANE: ... rumen kako ti.
ANIČIN GLAS (dalek i jadan): - A sad... Sve je prošlo... sve...
GOSPOĐA ANE (zatrčala se s prozora, uzela stolac i donijela ga hitro ispred ormarića - što li? - na dno u kutu. Tad, uvijek hitro, ali u nekom tihom ritmu rijetkih i harmoničnih gesta što odavaju svu starinsku graciju davnih baletnih poza i dah izvjetrenih parfema, u prirođenoj finesi presentimentalne, romantične a stidljive naravi žena one dobi ona otvara stare škatulje, razvezuje stare sokline i vadi uvelo lišće njezine mladosti: - jedan šalin od bijelog svilenog vela, jedan vjenčić ruža, jednu malu lepezu od zlatnih pahuljica na tamnomodroj svili - pa počinje da se kiti, da se sprema na gospodsku igranku - a sve kretnje, sve riječi, sve njezine šutnje skrovita su muzika koja prati čaroliju njenog utvarnog preobraženja te prosto "ispod kuplja" pretvara magijom evokacije u carsko sijelo priča): - Ništa ne prohodi - ne - jer sve vječno živi...
Nema žalosti rastanka, nema jada dalečine, kad nosiš u duši i u krvi njegov pogled - njegov ljubac...
- pa da je i posljednji - on leti s tobom u visine... i ti si vječno zagrljena s njime.
Tako je mislila djevojčica u priči.
Kad je stavila na glavu - a bila je rusa - ovaj vjenčić ruža.
Kad je obavila gola ramena - a bila su kako od mramora - ovim bijelim velom;
Kad se mahala ovom lepezom plaveti, zlata i snova...
ANIČIN GLAS: Oh! kako je lijepa bila!...
GOSPOĐA ANE: ...... Mužika je pratila njihov prvi i zadnji bal - sve ovako - prepolako. -
- Bit ćeš moja?
- Bit ću tvoja.
- Čekat ćeš me?
- I do groba.
Tad je sjeo do clavecina - sve su žice zadrhtale! - pa joj pjesmu prišapnuo - malu pjesmu iz daleka - rođene mu Češke zemlje - Češke zemlje - majke preljubljene..... (Silfida se poigrala, zanjihala i zamahom velovih krila, lagano kao labud, na stočić spustila, pak tu, jednim mahom otkrila nabacane stare krpe i, iznenada - stari se clavecin sa žutkastim svojim tipkama nacerio - i ona počne da pjeva prateći staračkim zujanjem drhtavih, rasklimanih žica, pjesmicu koja zatrepti tugaljiva, sitna, daleka iz sanenih usana prošlosti):
"Ješte já se podivám
k ledenickým zahradam:
jest li je tam ješte
modrooke devče
já si na ne zavolám...."
- - - - - - - - - - - - - - -
(I glas prošlosti umukne - a žice još dršću i plaču.)
ANIČIN GLAS (tih, tih): - Pak onda?... pak onda?... gdje je on?...
GOSPOĐA ANE (trenutno skrila je rukama lice, pa opet hitro a sramežljivo, s posmijehom i suzom, zaigra po clavecinu neki stari, stari Lannerov valcer - dokle usta pričaju - ali ne dršću više): - Došo vjetar i odnio bijele ruže nesuđene................... U potaji crna ruka ubila ga. - Kneževica ne smije ljubit roba - tuđinskog vojnika - pa on umro sâm, daleko, pjevajući istu pjesmu, češku pjesmu od rastanka...
(Umukne, a žice ponavljaju pretiho prijašnju pjesmu. Zatim ona opet, ali muklo): ... Otada su ove žice umuknule - - jer on šuti... i čeka.
ANIČIN GLAS (u jeci): - A njezine su kose zlatne?
GOSPOĐA ANE (kao gore): ...... posijedjele.
ANIČIN GLAS: A ramena od mramora?
GOSPOĐA ANE: ..... u crno se zavila.
ANIČIN GLAS (u strahu): - Aoh,... neću!... neću!...
GOSPOĐA ANE (kao gore, sve to dječinskijem tonom pričanja):
Djevojčica mala rumen-život dala
da je dragi smije poljubiti,
pa s cjelovom ugrabljenim,
vedra, mirna i vesela
ko s golubom u njedrima
- put perivoja rajskih letit
gdjeno zime, ni snijega,
ni starosti, ni kajanja
nema, nema, nema.
ANIČIN GLAS (s vriskom oslobođenja): - Oh! tamo - brzo tamo - - - Majko!...
GOSPOĐA ANE (prelomila udaranje naglim disakordom svih žica, kao da ih je svijeh u jedan mah iščupala, pa dolećela do Anice, uzdigla je s uzglavlja i zagrlila, a da više ne znaš koja li se od njih dviju smije ili plače. - Sve je to bljeskovito, jer se gospođa Ane trenom osvijestila, obrisala suze i uduhnula plamen prošlosti hinjenom veselošću i šalom): - Ah! eto!... i poklade su došle!... ćela si viđet maškare i viđela si ih... Evo vijenca, evo vela, evo "lepeze" - a evo ti i staroga lica gospođe Ane koja je došla da rastrese svoju kozicu - bolesnicu - nekom starom komedijom, punom uzdaha i suza, koju je ona prikazala jedanput doli u malome našemu "teatru" - kad je bila dijete, kako sad ti... Za to Anica valja da mi zafali i da mi učini sad ljubav da popije oni lijek...
ANICA: Uh!... oni grubi... grki...
GOSPOĐA ANE (uzela je s trpeze čašu i ulila prst lijeka iz staklenke koju je izvadila iz škrabice, pa joj to pruža tetošeći je kao bolesno dijete): - Ala da!... ne čuješ li kako vonja? - Od Sansega je, su tri kaplje Ćene ljubice i su dvije Pelina - a sve to su travice našijeh hridi, pa imadu zato u sebi trak našega sunca i gorčinu naše duše i malo naše snage i puno, znaš, puno našega smilovanja... zato: jedan - dva - tri...
ANICA (ispila je i svalila se na uzglavlje sva naježena): - - Uh!...
GOSPOĐA ANE (brišući joj usta, pa spremajući čašu i staklenku): - Eto, prošlo je! - Sve je na svijetu, ćerce, progutati ujedanput i lijek i tugu.
A sad kad si bila dobra i poslušna doć će ti i druge maškare da ti pripoviju još stvari što ne znaš - - jer se ispod "morete" (krinke) govori istina...
ANICA: A zašto je nijeste imali malo prije vi, gospo Ane?
GOSPOĐA ANE (s gorkim posmijehom): - Eto! Niko je ne vidi - a sveđ je nosim!
GLAS GOSPOĐE JELE (umjetno ohrapavljen i starački mucav a s razvučenim tonom ženice s Lončarice): - Je li ko doma?
GOSPOĐA ANE (dotrčala hitro do clavecina pa ga opet pokrila starom robom i sva se stisnula u kut iza rastvorenih vrata koja je ona tako priklonila da joj služe kao paravan. Iza tog zakloništa ona odgovara gospođi Jeli sličnim staračkim i smiješnim naglaskom): - Ko je?
GLAS GOSPOĐE JELE: Može li se?
GLAS GOSPOĐE ANE: Služite se!
GLAS GOSPOĐE JELE: Uh! te skale, gospo Frâne!
GLAS GOSPOĐE ANE: Uh! te noge, gospo Lukre!
GLAS GOSPOĐE JELE: I ti reumi! - Ah!...
GLAS GOSPOĐE ANE: I ti žulji!... Uh!...
- I iz okvira vrata bane, kao iz otklopljene igračke, groteskan lik stare gospođe u karikaturalnoj nošnji od prije 30 godišta, sva zamotana u "šalu od kašmira", s ogromnom klobučinom, nakićenom velikim, šarenim nojevim perjem, pak u jednoj ruci velikom zelenom lepezom, a u drugoj minijaturnim "ombrelinom". - Na licu joj se kesi grdna, krezuba, staračka obrazina. -
GOSPOĐA JELE je to, koja hihoteći glasom i načinom maškarâ, trholi vrteći se poput žvrka, okolo sobe, njuškajući i tražeći nekoga, dokle iza paravana ne iskoči
GOSPOĐA ANE isto tako preobučena i nakažena obrazinom kao gospođa Jele u sličnom "šalu od kašmira" s drhtavim perjanicam na klobučini i istom velikom zelenom lepezom i pigmejskim "ombrelinićem"
OBJE MAŠKARE STARIH KUNDURICA začnu hihištati, grliti se, klanjati se, trholiti po sobi napunjajući je svu njihovim guignolesknim pojavama u onome pretjerano-afektiranom "priskladnom" tonu baka dvadesetih godina XIX. vijeka.
I te vam neprestane rakete usklika čuđenja, šale, ironije i brbljave djetinjarije oživiše malu, tavansku pozornicu bučnim hrepetom poluđelih marioneta uhar "dobroj, bolesnoj djevojčici" koja tu leži a plješće rukama, smije se i kliče od uzbuđenja pred neviđenim čudom živih lutaka:
- Ho! ho! ho! - Hu! hu! hu!... Ma gdje je ona moja draga gospođa Lúkre! - A moja gospođa Fráne!... Evo me!... Evo!...
- Ah! - Oh! Uh!...
Ma dobro ste mi došli! - Ma brava - brava! - Ma što ste mi famozi - A vi!... Zaisto, prava rusica! - Ona "hlapača"!, gospo Frane! - Oh! što govorite?! Puki cvijet od čemina!...
Ah! Ah! Ah! - - Oh! Oh! Oh!... - A tî klobuk! - a te perušine! - a tî ombrelin! - Zaludu, gospo Lukre! - Nema ti do naše mode! A gdje su ti ove moderne djevojčice! - Uh! nemojte mi ih! - Pupice brez spirita! - i bez gracije! - Ne znadu se ni prikrstit! - A koji ton!... koji ton!... Ah! Oh! Uh!...
- Ma služite se, gospo Lukre! - Evo vam stola!... Što govorite od ovijeh damašaka! - I od ovoga Rafaela!... Ah! - Ko će s nama! - Mi i "Casa Lorena"! - Još nas je malo ovakijeh! - Sve ostalo prlabući i širogaće!
Uh! - uh! -
vreće, gospo Lukre! - Vrećine, gospo Frane!
Ha! ha! - Koji spirit!...
Hu! hu! - Vrag od žene!
- Neka nam ko reče, da smo stare!
Ho! ho! ho!... Hu! hu! hu!... Kakva staros!... Malo prije - malo poslije - i one od 16 godišta bit će kako mi!
Hi! hi! - hi! hi!...
Tad adio sve ljubavi - adio sve poezije! - Kupica i fjelica i tabak za šmrkanje. - Kašpita! - To je finis svih ljepota! - Oh! - Sve će biti kako mi! - Sve će biti kako mi!
Ha! ha! - Ho! ho! - Hi! hi!...
(I obje se svalile u stočiće mašući se, klanjajući se u velikome previjanju, dočim se perjanice njišu gore-dolje, a lepeze i ombrelini lepršaju po uzdahu kao ptičine u sumraku.)
GLAS ĐIVE (u taj čas zazove odozdo): - Gospe Jele! (I obje maškare mahom umuknu i ustaju ukočeno, naglo - regbi automatski.)
GOSPOĐA JELE (nakon trenutne pauze, naravnim svojim glasom mirno pita): - Što je?
GLAS ĐIVE: Došlo je gospóđâ na posjed.
GOSPOĐA JELE (kao gore): - Primi ih u kamaru od posjeda, pa dođi gori.
GLAS ĐIVE: Bit ćete služeni... (Tišina. - Čuje se da se zatvaraju vrata od skale.)
OBJE MAŠKARE (tad više ne govore već davaju jedna drugoj pantomimske znakove da se mora šutit i prigledat što je tu umuklo na postelji, pa joj se zato približuju, posluhuju i jedna drugoj šapne): - Zaspála je! (- I tad opet trknu se do zatvorenog clavecina pa u zakloništu priklonjenih vrata hitro skinu obrazine, klobuke, šalove, lepeze, ombreline i sve to slože, pokriju, zatvore opet u škatulje, sokline, bace ispod zavjesa i u tren oka, obadvije -)
GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (- izlaze na vidjelo onakve kakve su u svakidašnjem životu - biva: u krinolini, u crnoj svili s bijelim čipkama okolo ruku i vrata, sa škufijicama na glavi i sijedim kosama koje sad uokviruju dva lica nešto zažarena od obrazinâ, ali s iskrom straha u očima a crtom bola na usnama.
Obadvije časovito ostanu nepomične usred sobe slušajući daleki žamor maškara i muzike što buči pokladnim ludilom po Placi. I tad se one pogledaju čudnovato, klimnu tiho glavama, pa nehotice padu jedna drugoj u naručje. To je tren - pak bez suza ali s dalekim, bônim smiješkom na usnama, približe se obadvije Aničinoj postelji.
Pogled na zaspalu bolesnicu umiri ih malko, pa one s prstom na ustima - da ne bi zaboravile ni jedna ni druga da Ona spava a one da nijesu učinile ništa drugo nego svoje "držanstvo" - šapću jedna drugoj:) - Što smo lude! - Muči! muči! - I to je djelo od milosrđa! - Jes, jes!... (- Pa hitro, kao magle noćnih tlapnja nestaju iz sobe. - Još se čuje da gospođa Jele govori dolje nadošloj Đivi:) - Pođi gori! - Zaspála je. (I eto, nakon trena tišine, ulazi Đive - pogleda prije bolesnicu pa sve naokolo, kao da nešto traži, i tad opet uzme svoju šivaću radnju [- sveđ istu bječvu ili isti ogrnač!] pa ide do prozora, pogleda sv. Vlaha, zaklima glavom kao da mu kaže: - "Zaludu! zaludu!" - i sjede da nastavi svoj svakidašnji posao.)