Maškarate ispod kuplja/Drugi čas

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prvi čas Maškarate ispod kuplja: —  Drugi čas
autor: Ivo Vojnović
Treći čas


(od 3 do 4 ure pobjed)


- Don!...

               Don!...

                              Don!...

Tri puta eto zamlatiše Zelenci na Zvoniku, što je isto kao da govore: - "Čujte nas dobro! - Tri ure su pobjed. - Mi tučemo, a vi ludujte ili umirite. - Nama je to sve isto." - I dokle smo mi to po prilici razabrali u glasu zvona, zavjesa nam se uspomenâ i fantazije ispred očiju razgrnula i tek tada, u čudu nekog ugodnog iznenađenja, opažamo da smo se spuzli niza skale s trećega sprata u gospodsku "kamaru od posjeda" - ad litteram u "salun" Nikšinicâ na prvome spratu - pa, kako se to često i u prirodi dešava: - dok su po vrsima oblaci, dolje nam se bliješti.

Tako i danas. - Sunce zadnjih februarskih dneva - poklade su ove godine trajale ko nikada! - zapalilo je časovito u svoj duljini dubrovačku Placu okomitim mlazom žeženih zraka koje ju poprskaše nekim fantastičnim, zakulisnim, reflektorskim osvjetljenjem ispod kojega su sva lica u oštrim crnim konturama obložena zlatnom krinkom, a kuće zalijepljene oklopom izbrušenoga žutog bakra.

U toj trenutnoj fantazmagoriji karnevalskog zapada prasnula je i usukanost okamenjenoga Grada istim mahnitim smijehom prociljenog sunca, ko u sprdnju himbenoj zimi, od straha zaćućurenoj negdje za bogaljskim hercegovačkim pločama. - Jer i priroda ima svoje poklade, pa se i ona kadgod našara i obrazinom varke nagrdi, da bi trenutno zamela ljudima staze što svuda i uvijek do grobišta vode.

Nije dakle čudo da se i "kamara od posjeda" Nikšinicâ - za četiri petine godišta zatvorena i "osjenčom" natrušena - "da je ne bi grizljice izjele!" - da se i ona maškarala odsjevom te razbuktale feerije dubrovačke Place. Pa zato su stari "boutons d' or" damaški, zategnuti po stijenama, življe požutjeli od sunčanog čara - i veliko zrcalo na dnu između dva prozora kao i ono manje nad "cheminéeom" od mramora gdje se bâne svijećnjaci i ura Louis XV. uz brončane japanske "statuete" što ih je Antun Sorgo (- "oni vrag od čovjeka!") poslo ćaći iz "Pariđa" - novim se plamečcima pozlatili - pak i pupci i vjenčići rusicâ, protkani po svili od kanape i stolova, rumenilom se davnih rosa osvježili - a gospari i gospođe "antike" u "kvadrima" i pastijeri i pastjerice od Sevresa poredani u Boucherovoj "portantini" (nosiljci) - zgodno pretvorenoj u ormarić za "bibelote" - svi se okitili cvijetkom zaboravljenih posmijeha ispod bijelih peruka i u gavotskim pozama porculanskog milovanja - a sve to u vašarskome ritmu uličnog bahanala te baca u časovitu tišinu zabliještenog "saluna" bezočni doziv života:

- Neka se već i ona dva zatvorena prozora rastvore i okite vijencem gospođa maškaranih "kako ispod Republike" - kad je svaki prozor na Placi bio jedna versaljska loža otkle su se klanjali naprahani "šinjoni" u treptanju perjanica i lepeza i u smijuckanju madeža doletjelih na "poćućene" (naličene!) obraze unuka i praunuka luvrskih i trianonskih poslanika-dvorjanika.

Jer - "recite što hoćete!" - odavna se nije vidjelo da su "na tri ure u pobjed!" zadnjega dana od poklada upravo one dvije famoze "funjestre"! - otkle su u nedoglednom toku vremena tolike gospođe kneževskog roda Ranjinâ, Prokulićâ, Rastićâ, Bobalićâ "et caetera caeterorum" virile iza "persijana" na oni izbočeni gotski balkon Dvora, tik do prolaza u Senat, ne bi li ugledale sjen muža, brata ili sina tadašnjeg "Prisvijetloga Gospara Kneza od Republike" - koji je za ono mjesec dana nametnutog mu kraljevanja morao stati sâm, zatvoren u Dvoru u gvozdenoj etiketi anonimnog Veličanstva - ne, nije se bilo vidjelo - kako se to "naturalo" u susjedstvu žugalo! - da su ta dva prozora igda ostala zatvorena i bez gospođa, bilo to ispod ombrelina kad je prohodila "pročesijun Korosanata" - bilo u "dekolte" sa cvijećem u kosama za festu sv. Vlaha - bilo pak maškaranih od "gospođa antikijeh" na zadnji dan od poklada.

I taj je doziv rashihištanoga Grada bio naposljetku jači i od... vi znate od čega - ali mučite! - Nitko na svijetu ne smije znati da je u kući bolesna kozica i da su te iste "prisvijetle" vladike malo prije slavile svoje poklade "ispod kuplja", da razvesele jad umiruće mladosti jedne kmetice... Pa što se čudite? - Kako da ne znate da gospari mogu sve da čine i sve da trpe, ali nikome da to ne reku - jer inače ne bi bili gospari.

Pa zato baš; bezdušan poziv maškarane Place otvaraju se desno i lijevo dvoja vrata, odgrću se dvije draperije od žute svile i proviruju dvije sijede glave ispod crnih škufijica - a to su -

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jedna prama drugoj u tišini one sobe, a u pridušenom urliku Place davajući znakove prstom na ustima da se mora šutjeti, jer): - Da nas ne čuju one tamo u saloči! - A čuješ li Placu?! Zamahnitali su! - Odocnjele smo se. - Oh! - da znadu!... ma... psst!... (I obadvije ulaze trholeći zabrinute i prešne - krinoline su im se zanjihale kao zvona prije negoli zazvone! - a razgovaraju se dalje, nekako za sebe, kao ljudi navikli da misle glasno): - To ti ih je Đive surgala i u Ćaćinu kamaru! - A sve to da čuva njezin salun! Kako arkanđeo isprid raja. Ha! ha! - "Čistila sam ga dvá dni od praha i od osjenča" - čini mi se je čut! - "Da! - pa da mi ga lude maškare opet izgnusu!" - A, recimo, ima i razlog!... - I kako!... Ha! ha!... (Ali obadvije se iznenada zaustaviše i umuknuše, jer su se zagledale u veliko zrcalo - u sredini između dva prozora - gdje im se prikazaše dva čudna, nepoznata lica - svoja. I tad instinktivno stanu da popravljaju svoje "fichuse", da glade kose i da šapću svojim sjenkama):

GOSPOĐA JELE: Što si crna, Jele!

GOSPOĐA ANE: Što si stara, Ane! (I obrnu se da ne gledaju valjda više istine u lice, pa, razgledajući se naokolo, bacaju riječ po riječ u rijeku misli i osjećaja što podzemno teče i lišće uspomena nosi.)

GOSPOĐA JELE: Odviše svjetlosti!

GOSPOĐA ANE: Kako da nijesmo više u nas doma!

GOSPOĐA JELE: A bilo je tako lani - i prikolani - i sveđ.

GOSPOĐA ANE: Ali nigda kako danas.

GOSPOĐA JELE: A što je danas drukčije? (I pogledaju se.)

GOSPOĐA ANE: Znaš ko je prošo prid zoru uza skale!

GOSPOĐA JELE: Ja znam da smo ga primile i dopratile kako gospodina boga.

GOSPOĐA ANE: On je donio blagoslov...

GOSPOĐA JELE: ... i proštenje.

GOSPOĐA ANE: Njoj...

GOSPOĐA JELE: ... i svima. (I udaljile su se mučaljivo svaka put svojih vrata.)

GOSPOĐA JELE (zaustavlja se na pô puta, pa glasom i tonom što ne trpi prigovora, ne gledajući sestru): - Mada Lukšina, sestra naše none, na smrti je priporučila djeci da primu svakako Kolende i da ih daruju kupicom malvasije i fjelicom kotonjate - ako bi došle. - Bilo je to na Vodokršte okolo Zdrave Marije. - - Na uru je, uoči istoga dana, ona izdahla, dokle su doli u saloči još kolendali mladići.

GOSPOĐA ANE: Znam.

GOSPOĐA JELE (za dva koraka bliže sestri): - Nema više nikoga koji bi gorio svijeće okolo mrtvijeh našijeh zakona - osim nas dvije. - Vidiš... (i pogleda Anu)... zadnje smo...

GOSPOĐA ANE: ... i prizadnje. (Nevidljive šake bacaju s Place prkos "zahara" (konfetâ!) u prozore, a zatvorena stakla zazveketaše kao da je proljetni grad zakucao - i graja maškaranog svijeta zapljuska o stijene starog doma.)

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ustrašene i u nasmijanoj bojazni začepiše rukama uši i potrčaše put prozora).

GLASOVI IZ SOBA (lijevo i desno viču, a ruke lupaju iznutra o zatvorena vrata): - Gospo Jele!... Gospo Ane!... gdje ste? - što se ne mičete?!

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (stanu tik do vrata nalijevo i nadesno odgovarajući prijašnjim glasom od maškara): - Hu! hu! hu!... Evo ih! - evo! - sad će vam zazvonit! - Kad vam zaviču: - "Otvoreno je!" - dođite. - Jes! - jes! - zazvat će vas. - Hi! hi! hi!

GLASOVI IZ SOBA: Ha! ha! - Fala ti, lijepa maškaro! - reci gospođama da dođu!... brzo! brzo!... hu! hu! hu!...

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (dotrčale su do prozorâ i jednim mahom ih rastvorile pokladnoj oluji koja bane u ukočenu tišinu one sobe svom bezočnošću uličnog pjevanja, buke i svirke u oblaku zahara i cvijeća, pred kojim obadvije nehotice uzmiču uhvativši se za ruke, a dotaknuvši se glavama, kao u strahu od neke zajedničke pogibli. - Ali u isti čas one druge dvije njihove slobodne ruke pružile su se put ljubičaste dubine Place, otkle se u prašini razmahnitalog ljudstva a kroz umiruće sunčane zrake, dižu tamni stupovi hrama sv. Vlaha, čigova su otvorena vrata sva nabodena gorućim iglicama upaljenih voštanica što osvjetljuju Otar Veliki. I tad jedna drugoj, glasom ljudi što s Gradca gledaju kako sunce tone u pučinu): - Ah! - Gledaj! - Sveti Vlaho!... sad će... (U isti čas zaklepesaju zategnuto ali kratko zvona sv. Vlaha, a Jele i Ane pogledavši se šapnu kao u strahu): - - - Blagoslov! (I obadvije kleknu usred sobe u vidiku sv. Vlaha te ostanu začas izgubljene u molitvi, ni da su negdje u pustoj kakvoj kapelici usred "maslinate".)

Glasovi iz soba buče, a ruke lupaju jače.


GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (jednim skokom su već ustale i zatrčale se unakrst preko saluna, svaka put svoje sobe. Uz put gospođa Jele uzela je sa "cheminéea" zvonce, pa kad su se opet skrile iza zavjesa svojih soba [Jele lijevo - Ane desno] - glave im opet vire, prsti opet na usnama, mada i ne govore, kažu jedan drugome: "múči!" - i Jele tad snažno zazvoni, a obadvije zaviču): - Otvoreno je! - (Pak glave iščeznu, a vrata se iznutra zaključaju. - U isti mah rastvore se ona druga dvoja vrata, lijevo i desno, otkle izleti jato gospođa i djevojčica u raznoličnim rokoko-kostimima - pa kao pravo jato raspuštenih ptica, sve prelete salunom igrajući, njuškajući, vičući, hvatajući se u kolo - i opet sjedajući, skačući, baneći se pred zrcalima, bockajući se, klanjajući se, sve u nekakvoj uzbuđenosti, kao da se natječu koja će prije da probudi samu sebe ili one damaške, stolove, zrcala, slike, što jedva možda čekaju da kucne čas i njihovog oslobodilačkog pokladnog mahnitanja. - I sve to živi, igra, vrvi, govori, viče): - Ah!... enfin!... Gdje su?... Gospo Jele! - Gospo Ane! - Zvale su nas, pa ih nema! - Što se tu dogodilo? - Nešto mi vonja po misterijima - ili po tamjanu! - Ha! ha! ha!... To su mi fantazije!... Ništa! ništa! - Hoće da nas iznenade! - Poručile su nam: - "Dođite - vratila su se stara vremena!" - Veramente, bile su sveđ "poetike!" - Ah! - eto ti božjih zrcala! - Nijesu za njih! - Vidi se da su stvorena samo za Latourove pastele! - Reci nam: kakve smo? - lijepe? - mlade? - lude? - Ha! ha! - Eto ti poda za zabalat! - Nema mozaika do ovoga! - Tra la! la! la!... A ovi stoli! - A ova kanapa! - Gledaj ih! - čekaju da nas zagrle! - Hi! hi! - Kako ne bi! - Sveđ su jadni u strahu od grizljica - i od Đivinog pruta! - Ha! ha!... A naš minuet! - Učile smo ga sve ovo dana! - Da vidimo! - da vidimo!... Znamo li ga još?! -

        "M' aimes-tu, ma bergere?
        Oui, je t' aime, ô mon berger!"

- Ha! ha! - Brave!... brave! - Čekajmo Lúka! - i Jéra! - i Frána! - Ma gdje su oni vragovi?!... (I nove pregršti zahara lete u sobu, a dolje po Placi čuje se da prolazi maškarata u zaglušnoj muzici i pjevanju.)

SVE GOSPOĐE (polete k prozoru, otkle mašu rupcima, pozdravljaju rukama i usklicima): - Ah! - eno ih! - "Paljači!" - i "Pjeroti" - Bravi!... - A naše zahare? - A naše cvijeće? Ostalo je sve u saloči! - Trkni se i donesi ih, Mare! - Pavle! - brzo! - (Dvije djevojčice zatrče se u sobu nalijevo, pa hitro donesu košaru cvijeća i vrećice zahara.) - Evo ih! - evo! - ah! - daj amo! - daj! - brzo! Na! - eto ti! - još! - još! - Vraže - ha! ha! - Pogodila sam ga! - Udri! - Tko će prije! - Ha! ha!... (I dokle se bitka mladosti i ludosti bije s prozora i s ulice u talasu svih želja i svih ludila - onamo, bliže nama, otvaraju se s lijeve strane polako vrata, pak iza svilene zavjese, pomoli se tiho) -

MARE KONAVOKA (ona drži u ruci voštanicu neupaljenu, a govori nekome u sobi): - Znam! - znam, gospo Jele! - proć ću kroz kamaru od gospođe Ane da i njoj rečem da će domalo doć liječnik. - Jes! - uzela sam ti, gospo, svijeću od pô unče tu u Seralji - pa sam je dala blagoslovit u sv. Vlaha! - Može pomoć i služit. - Ne zna se nigda... Ma ne strašite se! - ni po jada - i da me gledaju, ne bi me viđeli. - Maškare ko maškare!... (Pa ona zatvori vrata i ulazi u salun - ali, ugledavši vas onaj urnebes okolo prozora, strese ramenima, pa stisnuvši objema rukama svijeću o grudi, pohrli jadno i nijemo preko saluna klimajući glavom - dokle dođe do vrata na protivnu stranu, na koja polako zakuca i, ne dočekavši upita, reče sama): - Ja sam, gospo Ane! (I vrata se otvore, a ona šmigne unutra zatvorivši ih za sobom.) - A pokladna borba prozora i ulice sve bučnije raznosi i baca dozive, pjesme i viku sa cvijećem zaboravi i s prkosom slatkog zrnja što sipi ko zimska solika - a da se nije nitko sjetio staračke tuge što je onuda prošla, jer u času kad se zategla zavjesa za iščezlom Marom - Glas ženski na prozoru vičući naviješta: - Evo maškarate "Gosparâ antikijeh!"

SVE GOSPOĐE (zapljeskaju rukama pozdravljajući bacanjem cvijeća one koji sada prolaze ispod prozora): - Ah! - evo ih! - Koja grandezza! - Kako da su uskrsnuli naši stari! - Homo im u susret - dohodu ovamo! - Ha!... (I sve okrenuvši leđa prozorima zatrče se preko saluna do onih prvih dvojih vrata, lijevo i desno, pa stanu da kucaju i da zovu): - Gospo Jele! - Gospo Ane! - Senat dohodi! - Prije nego ga sroncaju, hoće da vam se pokloni! - Ha! ha! - Dođite! (Na doziv mladosti vrata se otvaraju, draperije se odgrću, a na prag stupaju dvije strane, kraljevske pojave.)

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE su to preobučene u sjajnim nošnjama dubrovačkijeh vladika od XVIII. vijeka - svijetli lyonski brokati s panijerima protkanim ružama i girlandama, ukrašeni izobiljem pravih "point de Raguse" čipkama pak zvijezdama dijamantskih puceta od "cristal de roche" i talasima cvjetnih vrpca, a na glavama monumentalne bijele peruke, okrunjene perjanicama i đerdanima od briljanta što se prelijevaju okolo vrata i razgaljenih grudi nad kojima vise trepetavi zvončići legendarnih "orečina" - minđuša - načičkanih slavnim biserom Zuzzeričinih riznica - i tek se pojaviše zabezeknutim očima gledalaca, da su one već na oko drugačije - više, ljepše, mlađe. Struk im se uspravio, vrat osovio, ruke bijele i graciozno savijene mašu rastvorene zlatne lepeze Watteauovih plandovanja, posmijeh velikoga vijeka ljuvene raskoši razgalio je snuždena lica pod slatkim milovanjem ružičnog ličila, osvijetljena vragoljastom poentom crnobaršunastih "mouche-madeža" - i reinkarnacija je gotova. - Pod čarobnom šipkom poklada one dvije starice zabaciše, kao u pričama, zajedno sa crnom larvom žalobnog ruha i poniženje ropskog životarenja, pa, sve šare cvjetnih brokata, sve iskre dragulja, sva lepršanja svilenih krila, sva blještavila kruna zakopanih dneva, uskrsnuše u magiji časovite pjesničke iluzije i historičke evokacije. Pa zato i salun Nikšinicâ nije više iznajmljena tribina gledalaca uličnih poklada. - Ne! - Damaški su po stijenama pravi damaški, zlato je pokućstva pravo zlato, Gospari su na slikama opet oni gospari ukočenih šija, kao i one oživjele njihove družice opet su one iste prave "antike" gospođe, koje se udostojaše s pozlaćenih okvira sići tu doli u svoj salun na sijelo, gdje ih vilinska zrcala odmah prepoznaše pa od milinja stadoše da ponosito odbijaju nezaboravne čare dragih sjenka za koje bjehu nekoć iz Marsilje doplovili u srećnu luku male, naprahane "Slovinske" Republike.

SVE GOSPOĐE (ustresene istom električnom iskrom sugestije, osjetiše i one ujedanput svu ljepotu tog časovitog preobraženja, pak, poslije jakog usklika čuda i veselja, pola u šali a pola u nekoj nehinjenoj emociji, sve im se duboko pokloniše i gospodski ih pozdraviše onom jednom riječi velikog dubrovačkog počitanja): - Gospo!

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (ulaze u salun u ritmu dvorskog pohoda po versaljskim parketima, primajući s istim tonom tradicionalnog dubrovačkog gospodstva poklone svojih posjetilica): - Ah! dobro nam došle!... Dobro nam došle!

GOSPOĐA JELE: Baš ste nam učinile veliku ljubav! Odavna smo vas se zaželile.

GOSPOĐA ANE: Još jedanput htjele smo oživiti zaboravljene maškarate našijeh starijeh.

SVE GOSPOĐE: Divine! - Koja gracija!... Koje gospostvo!...

GOSPOĐA JELE: Sve godište muči nas tuga od svega što okolo nas gledamo i čujemo! Zato u maškari zaboravljamo sve - i: Mi smo opet Mi! - Možemo se opet nasmijat, narugat i rijet ono što je prem duboko usađeno, pa ne može da procavti...

GOSPOĐA ANE (isto, ali uvijek sa žicom pjesničke deklamacije): ... i prošetat se po rajskim perivojima gdje se samo prošlost s našijem dušam razgovara!

SVE GOSPOĐE: Ha! ha! - kako lijepo govorite!... Vidi se da ste rodice gospara Meda Pucića.

GOSPOĐA ANE (smijući se): Jadni Medo! - samo u maškari govori se kako on!

GOSPOĐA JELE (pošla je prama velikome zrcalu u sredini, pa uvijek emfatički šaljivo i grandiozno): - Ah! još u zrcalu valja da pozdravimo pravu gospođu od kuće! (Klanjajući se duboko svojoj slici, sve u namjernoj šali): - Ah! danas se i ti kočiš u zrcalu tvome, Mâre Sabova! - Jes! - U tomu zlatnomu "kvadru" što ti ga je donio muž - Knez - kad se vraćo kroz Marsilju iza poklonstva Mariji Antonijeti u Pariđu, možeš stat samo ti kakva si bila onoga dana kad si u Dvoru pitala ambašatura iz Vijene: - "A je li vaša ćesarica vladika kako Mi?"

SVE GOSPOĐE (u jednom smijehu): - Ha! ha! - Sublima!

GOSPOĐA ANE (pred zrcalom vrh cheminéea, a da ne znaš deklamuje li istinski ili se ruga): Poznaš li me, zrcalo moje? - bistro si, kako jezero u Versalju kad je u tvojoj vodi brojila svoje prve suze Madame de La Valliere!

GOSPOĐA JELE (približila se Ani, pružajući joj graciozno ruku): - Zafalimo još jedanput, Ane, našijem dragijem posjetima! (Uhvatile su se za ruku pa mašući se s drugom i klanjajući se svima, pozdravljaju suvereno sve naokolo opčarane gospođe): - Bit će nam sveđ drago kad nam dođete! - I ne zaboravite ono što vam sve ove maškarate govoru: - "Bilo je i bit će!"

SVE GOSPOĐE (u jednom glasu instinktivnog tronuća): - Bit će!... bit će! (A s prozora lete dozivi cvijeća, mužike i pjesama.)

JEDNA GOSPOĐA (koja je potrčala i pogledala s prozora što je na ulici, zove svijeh): - Puk vas zove! - Hoće da vas vidi! Gospo Jele! - Gospo Ane! - Dođite!

DRUGA GOSPOĐA (isto): - Vaš je narod tu - gospe vladarice!

GOSPOĐA JELE (Ani, u smijehu): - Možemo i to - u maškari! (I obadvije pohrle svaka put jednog prozora praćene od svijeh gospođa. - Čim se pojaviše, sva Placa ispred njihove kuće prasne u gromki smijeh i pljeskanje, kao da je napokon dočekala ono što je tražila. Zato u klanjanju, klicanju, mahanju, pozdravljanju, čitava se pojava pretvorila u jedinstvenu apoteozu stare dubrovačke, karnevalske slave.

A dokle je to veselje omamilo sve gospođe na prozorima, eto na sva vrata ulazi "Maškarata gosparâ antikijeh", koji se oprezno i potiho, ali hitro, postaviše u dva krila uzduž saluna, pa kad zadnji uđoše, dva guslača i dva flautiste, jedan od "gospárâ" dade im znak i orkestrić zagudi jedan graciozni Mozartov menuet.)

SVE GOSPOĐE (u jedan mah se okrenu i uskliknu): - Ah! - Maškarata gospárâ antikijeh!... (Kad biste se spomenuli, gledaoci moji, nekih davnih pojava na maloj pozornici "Trilogije" [Bože moj! - kako je sve to daleko i malašno!] - kad su "gospari" uljegli u salun Orsata Velikoga da zabiju čavle na mrtvački sanduk Republike, prepoznali biste odmah neke od onijeh "velata" ["frakova!"] - ali ne "gospare" koji su ih nosili. - "Osjenač" - i "kamfor" brižno je sačuvao svilu i vunu i vezove odora ispod kojih je onda grcala u agoniji iscijeđena duša aristokracije, preslabe već da odoli oštrome uzduhu "nove slobode" - ali ni jedan prašak ni balzam nije mogao da spasi od rasula trule "mannequinse" Sabâ, Đivâ, Nikšâ, Đonâ i svih ostalih "atura" one jadne tragikomedije u zalazu majskog, napoleonskog sunca.

Ovi "gospári antiki", što su se maškarali da posjete Nikšinice, dubrovački su veseljaci koji htjedoše da se našale i da u pokladnoj travestiji okuse ipak anakronizam malih osjećaja i sitnih ideja u odorama "slavnih" dneva. Pa, kako imade nekih supkonscijentnih struja između ljudi i mrtvih stvari jednog istog milieua - tako su u toj maškarati i historijske "velate" nehotice časovito protrnule istom tjeskobom pokojnih "gospara".

A kako i ne bi kad su sada, u toj sobi Nikšinicâ, sve mrtve stvari žive, a ljudi mrtvi; tom avetnom životu prošlosti?! Pa nijeste li i promislili da su neke od ovih maškara vidjele još žive "gospare" koji su nosili te frakove usudnog 26. maja 1806? - Ta nije li djed Nikšinicâ bio onaj debeli Šiškurina što je drijemao u Orsata dok je Republika umirala, a probudio se i "zapr..." kad je umrla? Sve je jedno vraćanje, vjerujte mi, sve...)

PRVI GOSPAR ANTIKI (u "velati" gospara Nikše iz "Trilogije", podavši znak mužici da prestane, stupi u sredinu i poklonivši se, govori šaljivom "grandezzom" pozdrav Maškarate):

        - Antiki smo mi gospari,
        senaturi bez Senata,
        izgubismo tisuć stvari,
        ostala nam tek "velata".

SVE GOSPOĐE (u velikome smijehu): - Ha! ha!

        Ostala im tek velata!

'PRVI GOSPAR:'

        - Ne gledajte, gospe, danas
        ko smo, što smo tu pred vrata;
        sjenka slave pada na nas,
        jer nas krije još "velata".

SVE GOSPOĐE (kao gore): - Ha! ha! ha!

        Jer ih krije još "velata!"

(Gospođa Jele i gospođa Ane sa svim gospođama dolaze u susret "gosparima", pa nastane veselo drugovanje.)

GOSPOĐA JELE (silazeći u razgovoru s prvim "gosparom" uvijek između šale i zbilje): - Isto, samo malo drugačije od one naše antike satire:

        "Više valja kabanica
        nego Tinto i granica!"

PRVI GOSPAR: A nije li i to nešto, gospo Jele, da nam je ostala barem "kabanica?"

GOSPOĐA JELE: Svakako! - Bit će sveđ maškarâ da je navuku.

PRVI GOSPAR: A što ćete?! - Kad su već prilijepili "Orla" na Dvor...

GOSPOĐA JELE: ... navijestili su tijem, tout court, da je Dvor sad ono što se u vašem tvrdom jeziku od "leterata" zove: - "Gostionica k dvoglavom Orlu".

PRVI GOSPAR (u smijehu): - "Dobra kuhinja, vjerna poslužba, meke postelje..."

GOSPOĐA JELE (smijući se): ... "i puno kimaka!" (stjenica).

PRVI GOSPAR: Da vas niko ne čuje od "Gostionice", gospo Jele!

GOSPOĐA JELE: Ne straši se; mladiću! - ima ljudi kako i gamadi, koji uživaju u gnusobi! (Smiju se oboje.)

GOSPOĐA ANE (u klupku svih ostalih razdraganih maškara): - I vi nahodite, gosparu moj "antiki" - da Oni nijesu donijeli ništa korisno, ni da su inventali ništa novo?

DRUGI GOSPAR ANTIKI (u velati gospara Mata u "Trilogiji" groteskno usukan i doktoralno važan): - Oh!... ma vi dakle ne znate, gospo Ane, ko je "invento" - ili kako mi akademici kažemo "i-zu-mi-o" - onu genijalnu igru što se zove: - Tombola?

SVI: Ko?... ko?

DRUGI GOSPAR (još impozantnije komično): - Jedan "arčiduka" - ili kako mi akademici kažemo - jedan nadvojvoda od Austrije!

SVI (u hrepet): - Ha! ha! - jadni "nadvojvoda!"

TREĆI GOSPAR ANTIKI (u velati Džona iz "Trilogije", bezobrazno, s piskutljivom sprdnjom): - Zato kad dođe naš premilostivi ćesar u Dubrovnik, zapjevat ćemo mu onu famozu Rafa Šarića:

        "Što si došo, ko te zvô!"

SVI: Ha! ha! - - niko! - niko!...

PRVI GOSPAR ANTIKI (tiše, Jeli): - Ako su svi taki, tad će i gostionica brzo promijeniti "Orla".

GOSPOĐA JELE: Hoće - ali kad sve "velate" budu u "muzeju!"

GOSPOĐA ANE (svima s finom ironijom): - A dokle oni "izume" opet kakvu novu tombolu...

DRUGI GOSPAR: Impossible! - (veliki smijeh)

GOSPOĐA ANE: ... tad ćemo zabalat!...

TREĆI GOSPAR (kao gore): ... jedan čardaš, kako je reko Lukša Gozze! (Smijeh).

SVI: Ne!... ne!... Minuet!... kako govorimo Mi!

GOSPOĐA JELE (jednoj gospođici): - Pođi doli, Mare, pa zatvori vrata od kuće ako su otvorena. (Prama ostalim u grandioznoj persiflaži): - A vi zatvorite "prozore" - gospodo akademici! - Sad će Senat na dubrovačku "zabalat!" (I sve se izvršilo, kako je gospođa Jele zapoviđela - jer eto pod magijom ritma sitnog orkestrića "naprahana" je "kamara od posjeda" prenesena sto godina natrag. Sve je sada kako je onda bilo. - Davnina sama opet tu živi.

Menuet, odmjeren i točan kao kakva partija šaha, lagan kao "poudre de riz", skladan kao zlatne arabeske lepeza i tabatijera, protkan nijemim posmijesima, prodirnim pogledima "sa strane", požudnim savijanjem spletenih prsta, dubokim klanjanjem kad ispod spuštenih trepavica oči lakomo ljube jabučice grudi ponuđene im kao ubrano slatko voće u košarici cvjetnih dekoltea - menuet Mozarta i Du Barryjeve - bi časovito u žutoj damaškanoj sobi Nikšinica, začudno kucanje pravog života. Svi elementi tradicije i kulture složiše se da u šali dočaraju realnost življu od svakidašnje beskrvne realne proze.

Čak i gluho roptanje karnevalske ulične "slave" davaše svojim dubokim tonom kontrabasne pratnje još realističniju rezonancu cijeloj toj pojavi. - Jest! - to je Dubrovnik XVIII. vijeka - Dubrovnik duplijera, "pročesijuna", "festa", maškarata, "kolenada", satira i "madrigala" - "poćućeni" Dubrovnik sveevropskog naličenog karnevala Luja XV. i Marije Antonijete u mumljavoj jeci "pepelničkog" Miserere što dolazi, dolazi... Pa i često kucanje starog, brončanog "tucnja" na vratima od kuće - [ko je ono htio maloprije svakako da uđe, pa je kucao, kucao?!... ] - činilo se kao da potvrđuje menuetu realnost da živi, da se ruga, da prkosi. -

Na Dvoru je visio sunčani Orao Boga Napoleuna - i Senat je "balô"!

- Na Dvoru visi čađavo strašilo gladne Habsburške ptičine - "Dvoglavi Orao!" - briga nas je! - Senaturske "velate" balaju, balaju.........

Ali zašto se cijela igra nehotice zaustavila prasnuvši u grohotan, nestilizovani smijeh ni da su se iza sna probudili pa našli svi zajedno u noćnim košuljama i papilotama?

A zašto su Jele i Ane kroz krinku ličila pogledale okom svakidašnjeg straha ono što se odmata iz žute svilene zavjese na prvim, vratima desno? - A ipak tu im se pojavila samo Đive, nijema i uspravljena - a s pogledom otvorenim, praznim... zar je možda?......

Koliko pitanja, nemirna, nezasitna dušo moja! - Gledaš sve i svašta, a nije ti ni to dosta, već hoćeš da probiješ i tajne srca i tajne udesa e da se otkrije istina u svim odsjevima svjetla i tmine i sa svim znakovima objavljenja...

Eno - za zatvorenim prozorima uzdigoše se ljestve, a po ljestvama uspeše se maškare Paljača, Pjerota, Arlekina; Pulčinela itd. i one sve zijaju, mašu marionetskim rukama, kucaju na sklo, dokle sva družina saluna ne navrvi do njih, otvorivši im prozore i razvezavši šaljivu borbu kreštavog razgovora između dva tabora - napadača i branitelja što zaglušiše okolinu jedinstvenim hihištanjem vrabaca u granama prije noćnog im počinka):

 

Ah! mislili ste nas išćerat, je li? - da! - zatvorili ste nam vrata od kuće! - horribile dictu! - Je li se što takova igda vidjelo u skladnomu Dubrovniku?! - Zovu nas! - Mi kucamo! - kucamo! - a oni pljus! - Nećeš! - ne! Hu! - hu! - hu! - Gospari i gospođe hoće da ostanu sami! - Jer ste stari!... stari! Ma, ne! ne! - Evo i nas na sijelo! - Mi smo mlados! - mlados! - Doli starežine! - Doli "peruke"! - Doli "gvardinfanti"! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!


- A ko vas je čuo?! - Balali smo minuet! - Kako gospari!... - A vi kako leri! - Smučete se po Prijekima - po Busovini - po Ilijinoj Glavici! - Leri!... - Leri!... Čekamo vas! - Zovemo! - Koga nema? - Jera, Luka, Frana!........ - Imali ste doć ranije! - Popili ste sto žmulića! - po vizitama! - Znamo! - znamo! - Jes! jes! - Kakva mlados! - Ludos! - Vragovi! - Leri! - Barabanti! - Hu! hu! hu! - Hi! hi! hi!...

 

Ho! ho! ho! ho!......

(- I vrapci se tuku smijehom, vikom, zaharam, cvijećem i sve je jedna radost, jedno ludilo života, sunca i neba).

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE (sve to ne čuju, ne vide, jer odu raširenih zjenica, ukočena tijela, nijemih usana u susret Đivi, dokle obadvije ne izgovore tik do nje muklo): - Što je?

ĐIVE: Oživjela je...

GOSPOĐA JELE i GOSPOĐA ANE: Oživjela?!

ĐIVE: Sva vam je porumenila! - Digla se! - hoće da se obuče - da se maškara... Mare i ja imamo sto muka...

GOSPOĐA JELE: A liječnik?

ĐIVE: Bio je...

GOSPOĐA ANE: Bio je! - a ti nas ne zoveš!?

ĐIVE: Došo i pošo! - Reko je da će se vratit domalo. - Eto, tu vam je nešto nabrškô... (Vadi iz špaga listić i pruža ga Ani.)

GOSPOĐA ANE (hitno je uzela listić, pogledala ga, pa, nepomična, naoko bešćutna, daje ga Jeli bez cigle riječi.)

GOSPOĐA JELE (a nehotice pročitala poluglasno onu jedinu napisanu riječ): - "Finis!" (I obadvije umuknu u graji prozora, u lupanju pogođena srca, u pogledu očiju kojima probadaju jedna drugu.)

GOSPOĐA ANE (hitrije, bezizrazno, Đivi): - Obuci je i ako hoće - maškaraj je!

GOSPOĐA JELE (isto): - Đa... kad se ćuti u snazi... Šokece! - ti liječnici... baš!... (I nemir njihov opet umukne pred nijemim pogledima Đive.)

GOSPOĐA ANE (nehotice se zagledala u Đivu, a glas joj oštriji jer duša dršće): - Što me gledaš, Đive! - Jes! - i liječnik govori, eto, da joj je bolje - da će domalo biti svakoj tuzi kraj...

GOSPOĐA JELE (položila ruku na Anicu, pa mirno): - Ane! (I Ane umukne - a Jele nastavi): - Učini što ti je gospođa Ane rekla. - Ma prije - otvori doli vrata od kuće - pak pođi u nje i čekaj nas. (Đive nestane bez riječi i bez pogleda.)

GOSPOĐA ANE (sklopila oči i samo šapnula kroz zube): - Jele!

GOSPOĐA JELE (čini se kao da se jedi, ali više od straha da ne gane sebe i nju): - Ludosti!... Kako da nijesi znala!...

GOSPOĐA ANE: A - isto boli.

GOSPOĐA JELE: Znam.

SVI (tamo okolo prozora plješću, mašu, dozivlju): - Ah! - gdje si već! - Eto ti ga! Kralj od lera! - Dođi! - Jero! - Jero!...

GOSPOĐA ANE (ustresla se, pa sluša): - Ah!

GOSPOĐA JELE (smrknuta, nemirna): - Oh - ho! - A sad - dosta! - Ovo nije više kuća - nego Placa! - Pa i on - sad - poslije svega što je bilo!... ah! ne - neću ga...

GOSPOĐA ANE (zaustavljajući je, pa muklo a snažno): - Došo je čas, Jele! - On valja da bude sad tu!

GOSPOĐA JELE: Što to govoriš?!

GOSPOĐA ANE: Govorim da ga bog sâm šlje.

GOSPOĐA JELE: Ne huli boga, Ane!

GOSPOĐA ANE: Ne hulim ga kad govorim istinu. (Tik do nje u titranju svih živaca i svih osjećaja, dočim se lice smiješi u tvrdoj, naličenoj krinki:) - Spomeni se, hoću da me razumiješ, Jele! - Tebe dali nemoćnome starežini za dinare - meni ubili nesuđenoga za zloću. - Ne vidiš li kakve su nas učinili? - Dvije jadne, stare, ridikole siđelice!

GOSPOĐA JELE: Mahnita si, Ane! - Mahnita!...

GOSPOĐA ANE (u gorkome smijehu): - U maškari smo, Jele - pa govorim istinu - kako maškare! - Ha! ha! (licem do lica): - Oni zadnji poljubac pokojnika što mi ga je ruka ubojice ukrala - danas će ga Jero dat nesuđenoj - Anici - u smrti!... i tad će biti mir i u mojoj duši otkupljenoj!

GOSPOĐA JELE: Nigda, nigda! - To je grijeh!...

GOSPOĐA ANE: Grijeh je ubit život drugijeh, kako su naši stari ubili naš. - I zato nas nema - i neće nas više bit ni na dan uskrsnuća od mrtvijeh.

GOSPOĐA JELE: Muči! - Neću da tako više govoriš! - To su fantazije - tvoji romantičizmi ludi...

GOSPOĐA ANE: Zovi ih kako hoćeš - tako će bit - oli mene više neće bit! (Val maškara skotura se s prozora i poplavi salun. Jele i Ane osvijeste se mahom, pa - uhvativši se za ruku - obrnu se i sa smiješkom idu u susret došljacima.)

SVI: Kolende!... Kolende!

Svi MUŠKI MAŠKARANI zapjevaju staru "Kolendu" u čast domaćicama:

        - "Čestito vam, Vlašići,
        da se veselite!
        Bog i boginje,
        zdravlje i veselje
        i duhovno spasenje."

SVI OSTALI (u velikome smijehu): - Amen!

JERO (u maski Pierrota skoči sa ljestava na prozor, pa odatle u salun gdje se u baletnim pozama klanja sve uokrug bacajući poljupce i cvijeće): - Voila, Pierrot!

SVI (plješćući mu): - Pierrot! - Pierrot!... bonsoir, mon cher Pierrot!

JERO (stao iznenada ispred gospođe Jele pa svom gracijom preciozne barokne poezije baleta i pjesme deklamuje s velikom nježnošću, a u starom ritmu dubrovačkijeh pastorala, jedan madrigal XVIII. vijeka):

        "- Ah! da 'e meni na svijet dano
        razgledati sve me vike
        tve raskoši i tve dike
        i tve lice izabrano,
        bio bih blažen sve dni moje,
        moj živote, mâ gospoje."

GOSPOĐA JELE (prijeteći mu, usiljeno): - Halo! - da te ko ne pozna, reko bi da govoriš od srca.

GOSPOĐA ANE (Jeru, preciozno): - A meni ništa, nevjerniče!

SVE GOSPOĐE: Da čujemo što ćeš pak ovoj!

SVI GOSPARI: Isto što i onoj i svakoj! (Smijeh.)

JERO (ne mareći što ga prekidaju i bockaju, govori isto gospođi Ani, ali zanosnije, ljubavnije):

        "- Ah! da 'e meni s tobom moći
        zagrljenu sveđer stâti
        i tvu mlados' uživati
        ljetne danke, zimne noći,
        cjelivajuć usti tvoje,
        moj živote, mâ gospoje!"

SVE GOSPOĐE (razdragane ljuvenom raskošju): Ha! - čujete li bezočnika!

GOSPOĐA ANE (grozeći mu se ljubazno): - Dat ću ti ja "zimne noći" i te "usti tvoje"! - Lero!

SVE GOSPOĐE (okolo Jera vrteći ga, milujuć ga, dražeći ga): - A meni?!... a meni?!...

JERO (sve zanesenije ljubeći, grleći, ašikujući svakoj koje se dočepa, ali oči nemirne bljeskovito traže, probadaju, pitaju - što?...):

        "- Ah! zavrući te prsi ledene,
        uzmi moj plam gorući,
        sledi plamen u mene!..."

PRVI GOSPAR: Naučio si lijepo napamet "Plandovanja" tvoga famozoga pretka Điva Bunića Vučićevića!

JERO: Da govorim sve iz moje glave, rekli biste mi i tad, vi akademici slavne "Akademije od Nemoćnih!": "Koga je pokro oni mali?" (Veliki smijeh i pljeskanje mladosti.)

SVE GOSPOĐE: Gavotu, gospo Ane! - Ah!... onu lijepu, s Jerom! - Kako lani!...

JERO (ustresen od te riječi, dohvati je se, pa razgledajući prodirno sve naokolo ponavlja te začudno ko u dalekoj jeci): - Ah!... kako lani!... kako lani!... (Mužikanti zagude jednu staru gavotu XVII. vijeka. - Tad se Jero lecne, trkne do gospođe, pa je uzme graciozno za ruku i svim čarom prošlosti poigra s njome, prateći se izmjenično pjesmom u laganom preciznom tonu antičnih dvorskih baleta).

JERO (igra i pjeva):

        "- Ah! pridrago dobro moje,
        tužbe ostavi, već ne cvili,
        ter razvedri pogled mili,
        moj pokoju, mâ gospoje!"

GOSPOĐA ANE (isto):

        - Ako li si duša moja,
        u koj život moj prebiva,
        čim tva lijepos suze liva,
        ginem, vajmeh, s nepokoja."

(Uzneseno povlađivanje. Sad i drugi parovi zaigraju gavotu. - Gospođa Jele sjela je na kanapu, okružena od drugih gospođa i gospara. Razne grupe ostalih maškara zabavljaju se dalje s uličnim pokladama, a neki sjede na prozorima ili po sobi, pa s nasladom prate igranku štucajući kadikad rukama u ritmu muzike. Gospođa Ane i Jero dovukli su svoje igranje osprijed, udaljeni ponešto od drugih.)

JERO (igrajući, potiho Ani uvijek u ritmu gavote, da niko ne čuje i ne opazi da bi oni o čem drugom govorili): - Došo sam ti, tete - eto - Marija me ončas zvala!...

GOSPOĐA ANE (obrćući se gracioznom piruetom u taktu muzike; govori kao da potiho pjeva):

        - Još te htjela viđet jadna!

JERO (pokloni se pa izmjenjujući ruke s Anom, skliže ritmički i šapće kao da pjeva): - Vrata ste mi zatvorili - nijesam smio, ne znam što je!

GOSPOĐA ANE (sva se sagnula u graciji savijenih ruku i napetih nožica): - Nasmij mi se - ko ja tebi! - Gledaju nas!... tako!... tako!

JERO: Ah, govori - teško mi je!

GOSPOĐA ANE: Njojzi gore...

JERO: - - - - - - smiluj mi se!

GOSPOĐA ANE (zavrtjela se i poklonila):

        Niko ne sm'je da nas čuje...
        Svemu jadu sâm si kriv.

JERO (u najgracioznijoj zadnjoj kadenci): Anica? - Ah! reci... što je?...

GOSPOĐA ANE (dovršujući gavotu sa smiješkom u pravoj baletnoj pozi; - uvijek tiho i posve ritmički): - - - domalo će mrtva bit!

JERO (vrisne i uhvati se instinktivno od užasa za glavu, ali pogled na Anine oči koje ga koče zapoviješću nemilosrdne volje, mahom ga osvijesti i on hitro učini s njome opet piruetu, pa nasmijavši se reče glasno): - Voila, Pierrot!

SVI (na Jerov usklik dotrčali su radoznali okolo Jera i Ane, pitajući): - Što je?... što vičeš, Jero?

GOSPOĐA JELE (digla se s kanape i došla do njih. S hitrim razumijevanjem, nasmijala se, te udarivši Jera lepezom po ramenu, zapita ga skoro bezazleno, u sijevanju oštrog pogleda): - Kakve su to opet tvoje "paramaškate" Jero?

JERO (bliještećim očima u licu blijedog mjeseca. I sve je u njem sada jedna borba, jedno vrenje, jedno hinjenje, jedno poetsko ludovanje): - Ništa, tete Jele! - Ništa, gospe mile i čestite! - Htio sam u ritmu gavote da zapjevam mojoj kraljevskoj družici i onu treću kiticu madrigala u čast njezinih i Ljeljinih čara. (Zanesen pridušenim plamenom ljubavi i bola, ko u ljuvenom sanku, šarajući očima, glasom i rukama): - Ah! znate li je, pastiri i diklice moje? Ah! Kako je ono?... Oh!... jes!... jes!...

        "Ah! da meni može biti
        uz razbludnu tvu ljepotu
        slatko ginuć u životu
        najposlije, dušo, umriti...

(Zamjenjujući bljeskovito pjesmu s dubokim, raskidanim i očajničkim ljudskim tonom): - Čuste li strašnu riječ! - U ovome zlatu, u ovome raskošnome vijencu posmijeha i cvijeća, u ovoj buri ljudske radosti - tu - tu - ispod ovih kraljevskih damašaka - u oblaku "poudre de riza" - u sitnome glasu gavote koja ružičnim vijencem milovanja veže sve te oči što te zovu, sve te ruke što te mame, svu tu pjesmu što te dira, izusti sad, tu, jednu samu, golu riječ: - "umrijeti!"...

- A znate li vi, gospe slavne - znaš li ti, tete Jele, što to hoće rijet: umirati u tmini siromaške izbice, u tuzi robovanja, u bijedi žalovanja, u plaču odricanja - kad ti u srcu pjeva sva ta čežnja, sva ta raskoš, sve to sunce!... (i riječi, rastopljene u žeženo zlato, proteku koritom pjesme):

        "... slatko ginuć u životu
        najposlije, dušo, umriti
        i svršiti danke moje
        moj živote, mâ..."

(Prasnuvši u raskalašeni, skoro histerički smijeh): - Ha! ha!... htjeli biste znati, je li, vi "akademici" - vi "literati!" - vi maškare! - maškare moje! - za koga bih ja htio "umriti"!?...

Za nikoga!... razumiješ li, tete Jele, za nikoga! - jer ta sama riječ jadne, nedužne, râne smrti koja je ubola vas kako ona iglica na ruhu moje Kraljice - tu - sad - u zadnjoj pirueti gavote - mene - kad sam joj šapnuo moju želju i moju nadu -

a ona me uhar me ljubavi jednim samim stihom, britkim kao Danteov, gorkim kao Guslarov - a od istoga moga pretka "perukaša" - gospodo "akademici!" -

Kraljica moja sama me probola do dna srca šapćuć mi:

    "Što činiš, jaoh, sada, moj vjerni Ljubmire.
    Gora joj hridna dâ odgovor: umire!"

SVI (nehotice tronuti, opčarani, uzneseni, u velikom povlađivanju): - Jero! Jero! - naš je to Jero! - Pjesma je tvoja ipak ljepša!

JERO (kano izvan sebe, ali gospodar svoje volje da gane nečije srce i da prikrije ludilom nemoć što ga ubija; - u krajnjem prkosu): - Nije ova - ne! ali će doći ona zadnja - neumrla - a ta će se zvati: - "Metla!"

SVI MLADIĆI (u velikom smijehu i povlađivanju): - Meti, Jero! - Meti i pometi!

JERO (hotimice u grandioznoj, deklamatornoj, polušaljivoj pozi): - A tu ću spjevat, kad budem slobodan i sam! - Voila, Pierrot! (Veliki smijeh.)

GOSPOĐA JELE (tik do njega, dohvatila ga za ruku, pa s nepomičnim licem a velikim pogledom, u neizrecivoj finesi šale i gospodstva, govori mu kao s visine): - Danas me "gustaš", pjesniče! Zato valja da te okrunim. Pođi gori u Đive! - Ona će ti dat grančicu od lovorike što je spremam ispod kuplja za kotonjatu.

SVI (u velikom smijehu): - Leti, Jero! Lovorika te čeka!

JERO (zgrabio je od uzbuđenja ruke Jele i Ane pa ih ljubi, a oči mu bliješte - zar od suza? - I on njima, sad jednoj sad drugoj, pogledom i posmijehom, sveđ u baletnoj pozi, zadnje stihove ljupcima dijeli): -

        "Ah! da 'e meni s tobom mrijeti,
        moj živote - mâ gospoje!"

SVI (u šali i u nečem, čudnom i višem, što lebdi nad svima): - Na put, Jero! - pođi ubrat lovoriku! - Ispod kuplja! - Ispod kuplja!

JERO (mašući rukama, igrajući tijelom, smijući se dođe do prvih vrata nadesno gdje se vas zamota u zavjesu od žute svile, tek da mu bijela glava proviruje. I sad je njegov glas i njegovo oko zadnji trepet poklada): - Idem!... idem!... evo me! - Buba se zamata - da pjesma - ljepirica do neba odleti!... Ha! ha!... Maškare!... Maškare!... Hu! hu! hu!... (I nestane ga.)

SVI: Ha! ha! - nema ti do njega! - Lud je - ali je drag!

GOSPOĐA ANE (držeći se, za sve ovo vrijeme, grčevito za ruku Jele, šapne joj davno zaboravljenu, dječinsku riječ): - Sele!

GOSPOĐA JELE (naoko bešćutna, tiho): - Muči! muči! (Urnebes zahara, cvijeća i vike s ulice. Sva družina navali na prozore da nastavi pokladnu, borbenu šalu.)

 

Zavjesa hitro pada