Prijeđi na sadržaj

Ljubovnik sramežljiv

Izvor: Wikizvor
Ljubovnik sramežljiv
autor: Ivan Gundulić




Podji, liste moj ljuveni,
podji, k onoj, cjeća koje
mučeći je sila meni
dni u željah svršit moje;
      5 u mučanju tere momu,
komu 'e dano besjediti,
njoj ćeš, ka je uzrok tomu,
mu smrt muče objaviti.
      9 Podji, vjerni, podj' mučeći
navjesniče srca moga,
prid oči one, ke je veći
pogled zraka sunčanoga;
      13 zašto slika i prilika,
i stvar u svem podobna je,
od mučeća lubovnika
i poklisar mučeć da je.
      17 Podji, vjerni, podji, mili,
podj', mučeći moj glasniče,
prid oči one, s kieh dan bili
noći mojoj sam ističe.
      21 Da nu, ako ne znaš puta,
ki te odvesti ima onamo,
gdi ma mlados izginuta
puna želje stoji samo,
      25 trag od uzdah mojieh slidi,
koje upravljam svedj bez broja,
gdi se draga ljepos vidi,
drumi otajni, duša moja;
      29 u ljuvenu tako u sebi
putu i u skladu nada svima
moje srce vodac tebi
i pritecnik biti ima,
      33 srce moje strjelovito,
koje svak čas bježi od mene,
ter ko u mjesto sve vlaštito
put ljeposti gre ljubljene.
      37 Nu ako u udesu mom je hudem,
ter inako nije moći,
da ja prije na smrt budem,
negli tamo ti, jaoh, doći,
      41 pokloni se umiljeno,
i ako od oči nje svjetlosti
gnjevno, srčno, nesmiljeno
vidiš gorjet nemilosti,
      45 smjernijem glasom tad objavi
u zlu momu djelo tvoje,
da ti niesi od ljubavi,
negli od smrti glasnik moje.
      49 Nu ako moga cjeć poraza
glas od smrti čuje ljuti
ona, koja vieku glasa
od ljubavi ne htje čuti;
      53 nu zamalo od ružica
ako vidiš rujnos milu
promienut ju usred lica
bielieh liera na bljedilu;
      57 tko zna, da ju ne primože
niemo pismo na smiljenje,
što učinit viek ne može
grozno i tužno me cviljenje.
      61 Ali po moj smrti veće
taj na vrieme milos nije;
jaoh, jednomu, ki mučeće
bez nje žive i umrije!
      65 Tieme brže još će riti:
'Pravo žalit nije ovoga;
mre dostojno, tko odkriti
ne htie mreći srca svoga'.
      69 Daj, daj bolje, da čim duša
na izhodu svom se vrti,
da pri jedan uzdah sluša
od ljubavi, negli od smrti.
      73 Ah, moj liste izčeznuti!
gdi 'e proljetje mojieh lita,
uputi se, veće uputi;
hod', smjej, moli, ufa', pita'!
      77 Pita' u one, ka obstire
čelu od prama krunu zlatu,
od ljubavi, od me vire
milos samo, jaoh, na platu!
      81 Ja ne pitam toj saviše
mojoj sreći, mojoj česti,
da na uzdahe moje uzdiše,
da se boli mom bolesti.
      85 Ah, srce ima prem kameno,
ljubovnik se toj ne veli,
tko uzdisat svedj ljuveno
svoju dragu vidjet želi.
      89 Nadaleče da se odile
od nje muke sve ljuvene:
boles, uzdah, jade i cvile,
ja uzimam sve na mene.
      93 Pače, ah jaoh, nova čuda
od ljubavi, u koj stoju,
prosit nije ma požuda,
da ona ljubi ljubav moju,
      97 er moja ako liepa vila
žalos stječe, rados gubi,
ter joj ljubav nije mila,
ja vik ne ću, da me ljubi.
      101 Samo žudim, samo prosim
u života moga svrsi,
da na ljubav, ku joj nosim,
ne gnjevi se, jaoh, ni mrzi,
      105 ter za platu svega jada,
vaj, u komu vas vik tužim,
da uzhoće samo sada,
da ju ljubim, častim, služim.
      109 Sad od mene, ah jaoh, Bože,
u priliepe me gospoje
koja stvar se manja može
od ljubavi pitat moje?
      113 Pitam ono, što braniti
toli manje ima ona,
koli većma hoće biti
nemilosna, nepriklona.
      117 Jaoh, er pitam samo, da je
ugodna joj boles, koja
jadno srce me skončaje,
i s nje mirom da 'e smrt moja.
      121 Na ovomu tvom govoru,
liste, kad ga bude čuti,
ako u liepom svom pozoru
išta vidiš da se smuti,
      125 ti zamukni mramorkome,
tere čini, da rieč druga
ne izide tva prid njome,
negli ova: 'Mre tvoj sluga!'
      129 Ah, da uzmožeš ko po sreći
još pun želje tej ljuvene
izrieti joj tad mučeći
ove uzdahe moje ognjene:
      133 Tako riečju vriedja' i sliedi,
prieka i huda, jaoh, saviše,
zabraniti ako odredi,
da uzdiše, tko izdiše.
      137 Nu ako je namienila
već života moga osude,
ter uzhoće moja vila,
da svakako umriet bude;
      141 zareče se pače u sebi,
ne čut uzdahe od ljubavi:
tko mre, uzdah jes mu triebi,
da s njim život svoj ostavi;
      145 ali videć, da svjetlosti
sebi obraća sve ljuvene,
ako, ah jaoh, ne s milosti,
da daj sasma nesmućene,
      149 tad s uzdasim daždeć grozno
suza rieke, pismo, tvoje
tužno skazanje i žalosno
od ljubavi riet ćeš moje.
      153 Najprie počni: 'Kad upazih
vedra lica raj veseli,
svjetlo sunce oči drazih,
sladki pogled, moj dan bieli:
      157 tada poznah, višnja krepos
da svu objavi vlas veliku,
svu ujedno skupnu liepos
stavi u samu tvu priliku'.
      161 Tim ma duša naglo stupi,
i u oči dodje moje,
ter u jedan pogled skupi
svekolike sile svoje;
      165 tuj ljuvenieh raj zamira
stanovita, zapanjena
čudeći se čim razbira,
sva goriaše zatravljena.
      169 S jedne strane čuda mila
razgledajuć sladko tima,
s druge ljubav i nje dila,
bjeh led srcem, plam očima:
      173 nu čiem se sladko pusti
željen pogled razmišljati,
liepe oči, drage usti,
rajsko lice, pram tvoj zlati,
      177 stat zapanjen put jednoga
vele mogo nigda ne bi,
taj čas bi ga od drugoga
pritegnula želja k sebi.
      181 Ah, kolikrat čuh se riti
ja uzdišuć: 'Višnji Bože,
da se kako razlučiti
svud moj pogled ovi može,
      185 da bih tako odasvudi
gledajući u pokoju
mogao uživat u razbludi,
sve ujedno liepu moju!'
      189 Er s jednoga mjesta draga,
kada drugo gledat slidim,
čim me ovo, jaoh, primaga,
drugo gubim i ne vidim.
      193 Odtada sam svedj želio,
da zatvori oči moje
ljubav, smrt li, da vidio,
ljepos ne bih manju od tvoje!
      197 Ja odtada ne upazih
doli umrlu svjetlos niednu,
ka od ljeposti tvojih drazih
ima u sebi zraku jednu.
      201 Sve, što imaše svjet u sebi
liepa, draga i ljuvena,
mnjaše mi se sve pri tebi
kô prid suncem tmasta sjena.
      205 Liepe žudjah rajske dike,
zviezde, sunce i nebesa,
ukoliko bjehu slike
njih svjetlosti tvoga uresa.
      209 Tim većekrat stah vapiti:
'Već se bitje me rastvori,
da mi je u raju iztakmiti
ljeposti ove s oniem gori!'
      213 Stoga užežen milim plamom
moj se oganj gojit pazih
sladcieh misli dragom mamom,
tihiem vjetrom uzdah plasih.
      217 Tim u meni svedj goreći
taku plam je steko krepos,
da ja ne znam, ali veći
oganj moj je, al' tva ljepos;
      221 jer da groznih suza nije,
kiema boles, ka me mori,
na čas vrući plam polije,
da me prešno ne izgori,
      225 ja ne moguć niedan dio
ognja ugasit razgorjena,
jaoh, život bi ugasio,
ljepirica užežena:
      229 tako ista se muka meni
milosnija vele kaže,
negli ures tvoj žudjeni,
gdi je ufanje me najdraže.
      2233 A to, er suze u plakanju,
pomagat me ne pristaju,
i ako uzrok mom skončanju,
i život mi one daju.
      237 Plačem tako sve me vrime.
nu ljubovnik mučeć viku
pod srdašcem ognjenime
tajeć ljubav mu veliku.
      241 Tako gorim vas u sebi,
nu moj oganj skroven stoji,
nije objavljen još on tebi,
ka ga užeže i razgoji:
      245 ja i ljubav, nitko veće
ni domisli, ni se stavi
od goruće, nu mučeće
i otajne me ljubavi.
      249 Moja mlados trpi i kuša
muke one sve najgore,
osudjena koje duša
posred pakla podniet more.
      253 Nu da 'e vrh svih muka huda,
i najveće zlo ću riti,
ne moć jedno, jaoh, sred truda
prid vil dragom izustiti.
      257 Nemilostan sasma pače
ni'e ni žestok sasma toli,
er se ciči, daj, i plače,
a ne muči u njem doli.
      261 Mučim, i ako srce odpravi
glas, za milos tvu pitati,
posred usti rieč ustavi,
u uzdah se pak obrati.
      265 Ali život čezne i vene;
da su mučeć i uzdasi,
vjetric pršeć oko mene,
da ih ne čuje i ne izglasi,
      269 mučim, i ako glas ikada
stan žestocieh muka uteče,
od bojazni i od jada
dostigne se i prisieče.
      273 Ah, da glase tve mučeće,
ke vik jezik ne otvori,
zatravljena srca veće
čuješ, niemo ko govori,
      277 ognjilo bi mo'e žalosne
tužbe izelo, jaoh, iz stiene
srca tvoga, jaoh, milosne
iskre, ako ne ljuvene.
      281 Mučim, ali bljedilo je
na mom licu upisalo,
jaoh, da zaman srce moje
razgorjenu 'e ognju malo.
      285 Veće, liste moj, se odpravi,
gdi u družbi misli drazih
srce i duša ma boravi
ponesena u uzdasih.
      289 Toli bi te tko u putu
pito: 'Ki je trud najveći?'
reci: 'Tajat muku ljutu,
želju i ljubav tvu mučeći'.




Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.