Ljubica/IX
| ← VIII. | Ljubica — I. čin autor: August Šenoa |
X. → |
Ljubica ružićeva, zatim Jelica
(Ljubica sjedi u naslonjaču. Iz otvorene kutije vadi katkad ličilo, pa si liči lice i obrve, katkad si gladi vlasulju svoju)LJUBICA (vikne ljuto:) Jelice, Jelice - jesi li čula, Jelice?
JELICA (izleti iz lijevih vrata:) Zapovijedate, milostiva gospodično!
LJUBICA: Jesi li bila u novinâ - je li tko moga Amitora našao -
JELICA: Bila sam kod "Agramerice", kod "Domobrana" -
LJUBICA: A kod "Narodnih Novina" nisi bila - je l' da nisi?
JELICA: Bila sam i ondje - al nigdje ništa. Tri dana su već sve zagrebačke novine oglasivale, tko donese Amitora, - dobit će pedeset forinti - al još ga ne ima.
LJUBICA (poluplačuć:) Ah, moj Amitore! - moj siromašni Amitore! - nećeš više u svojoj posteljici spavati. (Jelica hoće da ide u lijevu sobu.) Čuješ, Jelice! (Jelica se vrati.) No! - a kako se veli, prostakinjo jedna - kad se pita - gdje si se poštenja naučila - misliš, da si među svojimi krznarskimi djetići kod Svetoga Ivana?
JELICA (smetena:) Oprostite, gospodično!
LJUBICA (krikne:) "Milostiva gospodično" se veli, jesi čula, prostačka vjero?
JELICA: Što zapovijedate, milostiva gospodično? (Za sebe, uzdišuć:) Ah, pomozi mi, dragi bože!
LJUBICA: Po podne idi opet u novine - pak pitaj - a sutra opet - jesi li čula? a sutra po podne opet - jesi li donijela kapu - a?
JELICA: Nisam jošte, milostiva gospodično.
LJUBICA: A zašto nisi, lijena vjero jedna?
JELICA: Ta ja sam tek ušla u sobu, kad ste me zvali natrag - milostiva gospodično!
LJUBICA: Šta - šta? ti ćeš se s menom pravdati - pravdati, ti besramna prostakinjo? Ona se pravda - hvali bogu, da možeš gospodski kruh jesti, da si u nobl kući, - il ako su ti kuruzni žganci kod japice slađi - nosi se - nosi se, ništarijo. - Donesi mi kapu, jesi li čula?
JELICA (odlazeć nalijevo, za sebe:) Ah, gorak je taj gospodski kruh!
LJUBICA: Hm, vidiš ništariju - pravdat se - (Vikne:) Jelice - Jelice!
JELICA (istrči:) Zapovijedate, milostiva gospodično?
LJUBICA: Je li me tko tražio ujutro?
JELICA: Ah, jest! zaboravila sam.
LJUBICA: Vidiš - a ona ništ ne kaže - a gdje ti je luda pamet bila - tikvo jedna!
JELICA: Nisam se ufala.
LJUBICA: Zašto? tko je bio? - nu, govori!
JELICA: Bio je ovdje gospodin Biberović -
LJUBICA: Pak šta hoće, lopov?
JELICA: Kazao je, da je došao - (ustručava se).
LJUBICA: No?
JELICA: Da - da - vam čestita, jer ste upravo pedeset godina navršili -
LJUBICA (ljuta:) Šta - šta - ja - pedeset godina? - ti mi se rugaš, ništarijo.
JELICA (bojazljivo:) Ali molim -
LJUBICA: Marš - poberi se - brzo - kapu donesi - (Jelica ode.)
LJUBICA: Lopov jedan - lopov - okrast me - prevarit me - a još se smijat - tepac jedan! (Vikne:) Jelice! no - jesi li gotova?
JELICA (istrči, noseć kapu modrimi vrpcami urešenu:) Evo, milostiva gospodično!
LJUBICA: Bedasta vjero! - šta si donijela? - misliš, da sam baba kakova?
JELICA (za sebe:) A bome jesi!
LJUBICA: Šta mrmljaš? a? - ajd - onu crvenu sa ružami, jesi li čula?
JELICA (za sebe, odlazeć:) To će biti sijeno za gusku!
LJUBICA: I-Im - još nikoga ne ima, još nikoga - (gleda sat) pol dvanaeste! - vražja cura, još ne ide - Jelice - no?
JELICA (izađe sa kapom, ružami i crvenimi vrpcami urešenom:) Evo, milostiva gospodično!
LJUBICA: A kako to držiš - misliš, da je to repa ili zelje, ti i onako nisi nego za filijarku. (Istrgne i metne ju na glavu.) Sad ajd, postavi se k prozoru, pa gledaj, tko ide. (Jelica ide k prozoru.) E! - hodi malo ovamo, pak mi pomozi - (Jelica prikopča kapu k vlasulji.)
JELICA (naravnavajuć:) I opančarica s potoka je ovdje bila.
LJUBICA (gledajuć u zrcalo:) Da ju čekam na mjenicu, je li?
JELICA: Da! plakala je pol sata.
LJUBICA: Vraga ću čekati! - ako još jednom dođe, bacit ću ju van - nek plati, il će doći egzekucija! (Hoće sama naravnat kapu; vlasulja i kapa idu nakrivo.) Bedasta tikvo, što si načinila. (Gurne ju.) Marš - k prozoru!
JELICA (taruć si suze, ide k prozoru i reče za sebe:) Ah, majko božja, izbavi me!
LJUBICA (sve ravnajuć cvijeće i ogledajuć se u zrcalo:) No, tko ide?
JELICA (gledajuć:) Gospodin.
LJUBICA (živo:) Mlad?
JELICA: Star.
LJUBICA: Luda! - a nitko više?
JELICA: Mudrovićka - ona stara ružna baba.
LJUBICA: Muči, ludo klepetalo! tko te za to pita? - a sad?
JELICA: Oficir.
LJUBICA (živo:) Ah! (Metne sat i lanac, da se vide dobro, a i prstenje na rukuh:) Mlad?
JELICA: Mlad i lijep - al -
LJUBICA: No?
JELICA: On ne ide sam - prati mladu lijepu gospodičnu -
LJUBICA (lupne nogom, za sebe:) Skrhala si vrat: (Glasno:) A sad?
JELICA (gledajuć van, nasmjehne se, pa migne glavom:) Sad - sad?
LJUBICA (opaziv to): Koga pozdravljaš - govori? Kako ti smiješ koga pozdravit?
JELICA (smetena): Mladoga juratuša - sina našega susjeda.
LJUBICA: Čuješ - čuvaj se - ako to još jedamput vidim - otjerat ću te - a sad?
JELICA: Sad?
LUJO BIBEROVIĆ (vikne s ulice): Servus - servus - Jelice - recite svojoj staroj aždaji, da ju Amitor - slatki Amitor lijepo pozdravlja - ha, ha, ha! - on je išao u hladne kupelji - ha, ha, ha! - Servus, slatko dijete! (Čuje se, kako talijansku ariju Orsina pjeva.)
LJUBICA (teško dišuć, skokne, od ljutine zgrče pjesnice, potrči k prozoru, gurne Jelicu. Trčeć): - U! - lopove! - lopove! - taj - taj - taj tepac - taj fakin - ta ništarija - on je, - o, moj slatki Amitore - o - (Hoće da vikne iz prozora.)
JELICA: Nemojte, zaboga, gospodično - mlad lijep gospodin ide k nam.
LJUBICA: Ide - ide? stoji li dobro moja kapa - ha - zbilja ide? - (Živahno ide, sjede u naslonjač, ogledne se u zrcalo, zatvori kutiju, metne sat, lanac na ogled, uzme u ruku. knjigu, kanda čita, al gleda željno vrata.) Aha, koraci se čuju! (Njetko kucne na vrata.) Da vidimo! - Slobodno!