Ljubica/II

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
I. Ljubica —  I. čin
autor: August Šenoa
III.



PRIZOR 2.

Radić, Cvjetinić.

RADIĆ: O! - šta vidim! - amice Vlatko, koja tebe voda nosi? Ta cijele te vlaške godine vidio nisam. - Šta radi Vaša besmrtnost? - Kako si mi? (Rukuje se.)
CVJETINIĆ (nešto snužden): Zlo je, brate!
RADIĆ (dok Cvjetinić klobuk na stol stavi, a oba napred idu): Koji ti je bijes?
CVJETINIĆ: Ah, da znaš -
RADIĆ: No de, kaži zaboga. - Jesi l' bolestan?
CVJETINIĆ (klimajuć glavom): Nisam.
RADIĆ: Ne imaš li novaca?
CVJETINIĆ: Nije to.
RADIĆ: Je l' ti se vila iznevjerila?
CVJETINIĆ: Nije.
RADIĆ (življe): Nije, nije, nije - pa šta jest?
CVJETINIĆ: Život mi je dosadio.
RADIĆ (složi ruke, gleda ga): Šta - život dosadio? - tebi, koji si živ i zdrav kao jabuka - život dosadio - ha ha ha! - Dosad sam te držao za originalna čovjeka, Vlatko. Ali taj tvoj kiselasti patos pokazuje mi, da si se modernizirao - da si se dao na komediju blaziranih gospodičića. (Ide smiješeć se simo tamo.) Ha, ha, ha, život dosadio - ha, ha, ha. (Lupne ga rukom po ramenu.) Id' zbogom!
CVJETINIĆ: Ne rugaj se, Đuro - valjda me znaš? Slušaj me, kazat ću ti kratko, šta je. Ti poznaješ Ljubicu Benčićevu?
RADIĆ (hladnokrvno, paleć lulu): Ne imam časti.
CVJETINIĆ (ushićen): O, da ju znaš, brate! - da vidiš, kakva je. Vidio sam mnogo djevojaka, al takve jošte nisam. Te žarke oči, te sitne nožice.
RADIĆ (sve silnije pušeć, šeće se, kašlje): Hm! Hm!
CVJETINIĆ: Taj mili smijeh, to lijepo srce, ta divna -
RADIĆ (stane, brzo): Imaš fotografiju?
CVJETINIĆ (sve ushićen, ne čuje): O, ljubim ju, brate! ljubim tu djevojku, brate, više nego sebe, više nego boga.
RADIĆ (šećuć se, kašlje): Hm, hm, hm!
CVJETINIĆ (ushićenije): Kad ju vidim, čas me mraz probija, čas mi se krv kao vrelo željezo put srca riva - i muka mi je, i slast mi je gledati ju - ja sam onda lud - - -
RADIĆ (stane): Daj, zaboga, da ti žilu pipam.
CVJETINIĆ: O, pusti, da bar tebi srce otkrijem, kad njoj ne mogu. Vidio sam, ljubio tobož mnogo drugih djevojaka. Al sad vidim, da je to sve sanjarija, opsjena bila, da sam sve svoje žarke pjesme na ništa rastrošio, sad znadem, što je prava ljubav, znadem, da samo sa Ljubicom živ, bez nje mrtav biti mogu.
RADIĆ (stane, hladnokrvno): Ako trebaš pištolj, eno ti ga!
CVJETINIĆ (uvrijeđen): Đuro!
RADIĆ (ide smiješeći se prema Vlatku, složi ruke, stane pred njega): To je dakle sve - sve? Nov ideal! - u tom grmu zec leži? Ha, ha, ha. Gratulor, amice, gratulor. Nov ideal! - molim te, reci, koliko si ih metnuo cum devotione ad acta,4 otkad smo zadnji put kod "Purana" pili? A zato toliko krike i vike? Dakako, vam se pjesnikom hoće uvijek takove mahnite situacije za to vaše kaučukovo srce, da može jedan svezak kapljica jadikovica iscijediti. Umiri se, kume! - Proći će te jadi. - Pjesnikova ljubav nije kronična bolest.
CVJETINIĆ (živo): Varaš se, nikad neće!
RADIĆ: Dok ti se druga kakova crnooka nesreća u krinolini ne namjeri. Znam ja tu staru notu o vječnoj ljubavi. O, ti dragi bože, što si uradio, zašto si toliko lijepih Hrvatica stvorio? - Bar bi imala naša literatura više proze, a manje papira - za sir. Al te nesretne vještice ureći će svojima zlobnima očima svakoga mladića. - Znaš šta, Vlatko! Gasi žeravicu vodom, umij se njom, izlij ju na mačka. Taj će ti odnijet i uroke i najnovije izdanje tvoga ideala. To ti je radikalan lijek.
CVJETINIĆ (uvrijeđen): Đuro! dosta te tvoje ironije - ti si materijalista - tebi srce ljudsko nije nego kus mesa - tebi je od same anatomije i fiziologije nestalo i srca i duše - mislio sam, da si mi prijatelj, hotio sam te pitat za savjet. Al čovjek, koj vrijeđa moja najsvetija čuvstva, taj ne može biti mojim prijateljem - - s tim ne ima više govora - zbogom! (Uzme klobuk, hoće da ide.)
RADIĆ (obustavi ga, uzme mu klobuk i posadi ga na divan): Stani, nesretniče! - tu sjedni, pa slušaj, kakov sam ti ja neprijatelj. (Stane pred njega.) Ja nisam materijalista - al sam čovjek, koj bolje poznaje svijet i ljudsku ćud nego svi vi pjesnički leptiri, koji ćete si šarena krila i o lojanici dvogroški opaliti. Da, čovjek sam, koj motri krasni božji svijet, kakov jest. To je moja poezija. Ali vi, nesretnici, vi si stvarate svijet u Vilinih dvorovi na grani od oblaka: vi si stvarate ideal, komu po duši ni anđeo, po tijelu ni medicejska Venera ravna nije. Pa jer takova čuda na zemlji ne ima, bit će vam personifikacija ideala prva crnooka đavolica, kojom ste u strjeljani tramblant il u branju zaloge igrali. A kad svoju zvijezdu prehodnicu stanete motriti zdravim okom bez hiperboličkih očala, onda tek vidite, kako da je žalosna pjesnička psihologija in rebus amatoriis. Šta je obično vaš ideal? Ruža - da, prije svadbe - a šipak sa sto pecavih koštica poslije svadbe. Alem-kam - da, prije svadbe, a poslije svadbe mrtav ugljen, kojega ni pjesnička vrućica raspiriti ne može. Zlato - da, prije svadbe, a poslije svadbe kriv cekin. Anđeo - da, al rogati anđeo, koji će svoje rogove svomu mužu nasadit. - To ti je obično ideal, to, brate Vlatko.
CVJETINIĆ: Dosta, dosta toga - ti si mrzižena.
RADIĆ: Nisam, prijo, mrzižena, niti neću nikada biti. Ja štujem, ljubim žene, da, ja ti kažem, da čovjek bez žene čitav nije. Al mrzim od sve duše ono cvijeće tobožnje civilizacije, bez duše i srca, što će mušku glavu svojom rutinom najprije zaslijepiti, što pošav iz kakvoga inštituta, sa zrcalom i đakom djevuje, sa romanom i sabljašem nevuje, sa mužem i nuzljubom ženkuje, sa psetom i kakvom blebetušom babuje. Gledaj takov božji stvor - a pun ih je, žalibože, Zagreb - po Sueu uzdiše, po Dumasu blebeće - po Paul de Kocku meće bijele nožice - a duša joj je prazan list papira, gdje svaki svoje ime kredom napisati može, srce je šuplje kao u pozlaćena oraha. Mrgodi se, smij se, radi, što ti volja. O, da sam ti neprijatelj, ja bi ti rekao, ženi se brzo, ženi se, jer je to za vas najbolji, al i najgrozniji lijek, koj nam skida mrenu s očiju, po kojem često takva pjesnička duša il mrzisvijet il ljubisvud postaje. Ali upravo jer sam ti prijatelj, upravo jer sam vidio, da si oko njekoliko salonskih lutaka šarao i ludovao, uprav jerbo želim, da ne zagrezneš u jad, već da kao fina i čestita glava za svoj narod radiš, upravo zato ti kažem: pazi, kume, ne drži rog na svijeću, već si prišišaj drugaricu živu zdravu Hrvaticu, puna srca, pune glavice, da ti vjerna ljuba, kući čestita reduša, a djeci mila bude majka. Tako mislim ja, to ti kažem ja - pa sad mi reci, da sam ti neprijatelj.
CVJETINIĆ (skoči, rukuje se š njim): O da, prijatelju, tako mi spasenja, i ja tako mislim. Al ne vjeruj, da je moja djevojka kakova dvoranska junakinja. Ona je čisto hrvatsko dijete, samoniklo, milokrvno, tako čisto ko božićni snijeg, tako lijepo ko naša zemlja. Nije uvijek istina, da ljubav čovjeka oslijepi, da se pjesnikovo oko uvijek vara. Često jest tako, kako si reko, često će slijepa strast pomutiti čovjeka i satrti mu i sreću i život. Al kad ljubav slijepa nije, oh, onda joj je vid bistar, bistriji neg hladno oko prozaičko. Često mi se ljubav namećala, često sam mislio, da koju djevojku ljubim, al kad sam ju bolje poznao, tu sam vidio, da pod tim djevojačkim vijencem ne sjedi djevojačko srce, da je sve to iščezavanje i milkovanje diplomacija, kombinacija, - komedija. Al u Ljubice je sve drukčije. Tu je srca, tu je duše. Čim više ju motrim, tim mi je milija.
RADIĆ: Zašto onda toliko vike, uzmi ju, pa bog, - zar te ne ljubi?
CVJETINIĆ: O, ljubi.
RADIĆ: Il joj starac neće.
CVJETINIĆ: Hoće.
RADIĆ: E pa? -
CVJETINIĆ: Al pod jednim uvjetom.
RADIĆ: A! - dakle uvjetno spojenje! - A uvjet?
CVJETINIĆ: Stari je Benčić dobar, čestit čovjek, - al njekako stare žice. "Drage volje ću vam Ljubicu dati," reče mi, "jer ste mladić pošten, a Hrvat valjan. Ali," dodao je, "ljudi su ljudi, pa što je danas med, sutra može biti jed. - Muž i žena, da budu složni, moraju biti ravni, to jest, svaki mora imati svoj groš u torbi. Gdje toga nije, tamo vrag peći grije. Pa šta si imala? Pa šta si donio? To je moje, a nije tvoje. O tom znam dobro," nastavi, "tako je i s mojom pokojnom, bog joj daj duši lako, bilo. A da ne bude s vami i sa Ljubicom tako, morate se iskazati najprije, da imate svoje gotovine il imovine najmanje pet tisuća forinti. Onda si ju uzmite." To je rekao starac. Mala ga zaklinjala, plakala, badava. Starac stoji tvrdo na svojem ko kamen, - a ja sam nesretan čovjek.
RADIĆ: To je dakako vragometna kvaka. Hrvatski literat, a - pet tisuća! Da si Šekspir, da su te vile dojile - ne bude ti pomoći. - A šta tvoj stric - bogati podjašprišt -?
CVJETINIĆ: To je krasna nada. Znam, da ću po njegovoj smrti lijepu hiljadicu od njega dobiti - al sada sjedi na svojih cekinih, ko zmaj na zakletom blagu.
RADIĆ (zamišljen): Hm! - Kako bi vrag? - (Njetko kuca.) Slobodno.