Ljubica/I

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Lica Ljubica —  I. čin
autor: August Šenoa
II



ČIN PRVI

Čin biva u Zagrebu.

PRIZOR 1.

(Soba u Đure. Pokućstvo je prilično, ali u neredu. Na lijevoj strani stoji pisaći stol, na njem knjige, pisalo, duhan i boca vode. Na desnoj strani divan. Straga do zida ormar, na njem knjige i mrtvačka glava.)


ĐURO (sam): (Šeće se ljutit, pije tursku lulu; odjeven je u spavaću halju; katkad stane, pa se napije vode.)
Grom u babe! - Šta su sve faraonske napasti prema ženskomu stvoru, koj ti već krsnoga lista pokazati neće? - Ništ! - Zubi će babi ispasti, vlasi posijediti, baba će se do kosti isušiti - al jezik, to nesretno klepetalo ljudskoga roda, ne, to ti klepeće i blebeće sve do crna groba, i čije je ime nesreća na taj jezik namjerila, tomu odzvoniše - taj je gotov. (Stane, što kiselo, što šaljivo.) I ja sam gotov! (Šeće se opet.)
Milka je valjano čeljade - imala me je rada, ima i novaca, lijepu pripomoć mladoj doktorskoj praksi - starac njezin se nije opiro, Milka da bude mojom, i već da nas prvi put kod svetoga Marka oglase. (Stane.)
Kad eto ti vraga, gdje mi se sreći u zao čas pripetlja! (Šeće se.)
Stigne mi crveno mirisavo pisamce, u kojem mi nuđa ljubav, ruku i sto tisuća forinti, tko? (Stane.) Moja gazdarica, pleno titulo1 gospođica Ljubica Ružićeva - ljepotica, kojoj je vrag pol stoljeća prišišo, nevjesta bez zubi, bez vlasî, bez svega i svačega, što se mladu čovjeku hoće. - Tu da pucaš od smijeha i od ljutosti. (Šeće se.)
Našaram ja našarenoj Ljubici odgovor: da mi je žao, da ću za koj dan uzeti Milku, da ću odmah iz stana! Pa šta drugo da i činiš! Našaram odgovor - pa bog i mirna krajina. (Stane, što tužno, što smiješno.)
Da, mirna! (Šeće se.)
Sutradan ja k Milki! - al Milke ne ima, sluškinja mi kaže, da je sinoć Ljubica kod starca bila, pri kavi često moje ime spominjala; rano da su i Milka i starac pošli na put; za mene ostavi starac pismo. - (Stane uzdišuć.)
Formalni pakrački dekret, a u njem dva puta podbrisano, da Milke nikako dobiti neću. Sve ode do bijesa, i Milka i novci, a ja ostah sam samac kao mali prst - skitalica bez kuće i kućišta, bez druge do tuge i - salva venia2 - svoje magarske doktorske kože. (Plane.)
Grom u taj babji jezik! (Šeće se opet.)
Nu da je samo radi djevojke - to bi se već izravnalo! - al ime, moje pošteno ime - u to da bar ženska napast nije dirnula! Danas mi se već sjaje debelimi slovi u debeloj skandaloznoj kroniki slavnoga slobodnoga grada Zagreba! (Šeće se i govori brže.)
Kod kave ujutro sam čuo, da sam njeki dan prokartao pet sto forinti - ja, koj od svoje kukavne fizikuške plaćice živim! (Sve življe.)
Kod objeda bockali su me znanci, da od bogzna kakve crne trafikantice nesamo cigare kupujem - ja, koj ne pušim nego švercovani turski duhan! (Još življe.)
Navečer u kazalištu dokazivale su mi moje susjede, dvije stare bake, kako su mladi ljudi pokvareni, kako je doktor Đuro Radić u Beču na univerzitetu imao poznanstvo sa svojom gazdaricom, mladom udovicom, da joj je ostavio troje djece, dvoje muške, a jedno žensko - Đuro Radić - ja, koj sam kod staroga udovca stanovao - (Stane zdvajajuć, lupne se rukom o čelo.)
O! (Ljutit lupne nogom.)
Trista đavola! - Tu da ne poludiš! - (Sve ljuće mašuć rukom sve življe govori.)
A to je sve pakleno to vreteno, oko kojega se vražje niti, crne laži obrću; sve ona zlosretna munja, koja te s vedra neba ošine, - sve otrovni taj nož, koj te ubije, gdje ga i ne vidiš - sve taj vašarski bubanj, na kojem ti se pošteno ime kao lopovsko razbubnja: to je sve taj pusti nesretni babji jezik. (Klimajuć glavom, složi ruke pred sebe, mirnije.)
Sad te razumijem, pope Vramče! Prije trista godina si već pisao o lajavom jeziku zagrebačkom. (Življe, čas se šeće, čas stane.)
A čiji je to jezik, nego onih podrtina krasnoga spola? - Bez zubih će te na mrve razgristi; prije nego baba ispije šalicu kave, deset će poštenih duša u njoj utopiti; prije nego splete blatnu čarapu, trista će poštenih glava u vražje kolo splesti. (Stane rukom mašuć.)
Danas si kartaš i pijanica, sutra si djevojku prevario, preksutra si koga okrao, u srijedu si krive banke pravio, u četvrtak čovjeka ubio - a da si stekliš, puntar, revolucionarac - na, to se i onako o svakom poštenom Hrvatu veli - pa evo ti čitav austrijanski štrafgezec. (Nešto mirnije.)
I mene su babe smele i splele, blatom poškropile, u kavi utopile, i meni je takova mačka ogrebla i lice i poštenje! (Življe.)
O Ljubice, da ti se mogu jezika dočepati, da ti ga mogu iščupati, u špirit bih ga dao za naš muzej i na nj napisao: Momci, čuvajte se vraga i babjega jezika! (Hladnije, al ljutit.)
Al čekaj, dušo! čekaj, štipavice! tako mi sveca Eskulapa, osvetit ću ti se; zagrnut ću tu zoricu crnim oblakom, nek se znade, da doktor nesamo bobuljicami i praškom groznicu, nego i s malo soli u glavi ljudsko poštenje liječiti znade. (Ide k stolu i puni lulu.)
Babe će me se sjećati - i doktor Đuro Radić bit će glasovitiji radi svoje medicine proti kugi blebetuši nego Nijemčić radi tajnoga lijeka proti marvinskomu bijesu! (Njetko kucne na vrata. Đuro paleć lulu, krene glavom.)
Slobodno!