Lišće/Novo lišće/Bijela žena

LIŠĆE Bijela žena
autor: Fran Mažuranić

Bijela žena

Čuo sam u djetinjstvu priču o bijeloj ženi bez glave koja neposlušnu djecu u more vuče — a kako sam bio dosta neposlušan, ne čudim se ni najmanje što tu ženu vidjeh kad me neke večeri mrak kraj mora zateče.

Vraćajući se naime kući, opazih ju iznenada gdje se kraj obale bijeli. Prestraših se, te bjež!

Badava! Bijela za mnom! — — Čujem ju kako me tjera — sve bliže i bliže ju čujem... Ćutim kako za mnom posiže... Još trenutak... Sad!... Sruših se od straha, pokrivajući si oči rukama.

Tako me zateče stari Toma:

— Mali, što plačeš? Što ti je?

Još uvijek u strahu prožmirih malo kroz prste. Tko je?, a opazivši staroga, odlanulo mi.

— No, govori! Što ti je?

— Bojim se.

— Koga vraga?

— Žene — promucah.

Starac se grohotom nasmije. Taj smijeh me napuni odvažnošću.

— Bojim se bijele žene — rekoh.

— Kakve žene?

— Bijele žene bez glave. Gonila me od mora dotud — i za skut me već lovila!

— Babarije! — reče stari. — Gdje si ju vidio?

Teškom mukom nagovori me da mu to mjesto pokažem.

Vratismo se k moru. E, pak što nađosmo? Bijelu stijenu! — — A ja sam čuo kako »bijela« za mnom trči i ćutio kako me lovi!...

Strah je vrag! A najbolje sredstvo proti njemu: gledati mu otvoreno u oči.

Tko pred strahom prozor zatvara, otvara mu vrata.