Lišće/Lišće i druga djela/Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste
| ← Zašto se ribica nije ulovila? | LIŠĆE Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste autor: Fran Mažuranić |
Anđelak → |
Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste
[uredi]I.
[uredi]Adamov pas ne bi jeo kruha ni za živu glavu, van da je namazan maslacem. Daj mu kruha, neće! Gladi ga, nudi, neće!
Danas su ga ipak nadmudrili: namazali mu nos maslacem, pak suhi kruh pohlepno žvače — jer mu miriše po maslacu!
I ljudi su baš takvi psi.
II.
[uredi]Bio sam kod čovjeka kojemu sam politički protivnik. Ne zatajih mu toga da je na krivoj stazi: stariji ga mrze, mlađi ga preziru. — — — »Tako?« reče on dovedavši me pred dvije hrpe listova. »Varate se! Pregledajte malo bolje ove listine, pak ćete se baš o protivnom osvjedočiti. Evo, ta velika hrpa, to su pouzdanice od onih starijih koji su već u službi — a ona još veća, ono su denuncijacije od mlađih kojim se tek službe hoće...«
III.
[uredi]Slušao sam danas razgovor hrvatskih đaka kod čaše vina. Slušao sam ih jer rado čujem domaće zvuke u tuđini, al što sam čuo, volio bih da nisam.
Pripovijedao neki — recimo Stern — kako se je dugo vremena oko neke djevojke zaludu pleo. Obećavao joj i ovo i ono, ali sve uzalud.
Napokon ju odveo na groblje, pak na humak neke Ane Stern. Tamo joj reče da mu je to majčin grob — a lagao je, ta pokojnica mu nije ni poznata bila — pa klekne kraj križa i obeća joj ženidbu. Djevojka mu tronuta pade u naručaj.
— Sentimentalna guska! — vikne netko, a cijelo društvo udari u smijeh.
— Izvrsno!
— Baš si ju dobro nasadio!
— Živio! — povlađivali đaci.
— Takve su žene! — dovrši naš delija. — Od toga su mi dana njena vrata i danju i noću otvorena.
— A hoćeš li ju zbilja uzeti?
— Ta nisam lud! — nasmija se naš đak i s njim cijelo društvo.
— — — Dakako! samo luđacima prisega je sveta. Samo luđaci su pošteni, a naši su mladići vrlo — pametni!
Pa ti isti ljudi bit će za koju godinu naše sudije!
IV.
[uredi]Sjedim eto u hladu voćke: jedna joj grana rodi trešnjama, druga višnjama. Vrepci pako zoblju i trešnje i višnje, pa kad se do sita nazoblju, svađaju se da li je trešnja ucijepljena u višnju ili višnja u trešnju?
Svađaju se: misliš, iskopat će si oči! Neće, brajane moj, ne! Oni ti se deru samo dok ogladne — pak opet zoblju i trešnje i višnje...
Dosadila mi ta vrapčad! Da sam vlastan, posjekao bih to stablo do korijena! Nek iznova raste. Vrepci i tako izjedoše sve!
Neka naraste višnja ili trešnja, meni je svejedno. A možda bi si i vrepci dotle druge hrane našli!...
V.
[uredi]Gledam kako ribar na živoj žeravici peče ribu. Sirota se pekući cmari, rekao bih cvili.
— A znate li, gospodine — zapita me stari Mata — zašto riba plače?
— A zašto?
— Jer se peče samo s jedne strane. Da ju okrenem odmah bi prestala.
Stari okrenu ribu, i cviljenje zbilja — bar za časak — prestade.
— Eto, gospodine, kakva je silna polakšica kad te — s jedne strane pečena — na drugu okrenu.
— Okreni ju, Mato, i opet joj je siroti dodijalo. Olakšaj joj!...
I nas treba opet okrenuti!
VI.
[uredi]Sve sam ljude nekoć — o kojima ništa loše znao nisam — za poštene držao. Prevarih se često, pak se žalostih.
Sada držim svakoga — o kome što valjana ne znam — nepoštenim.
I sada se češće prevarim, samo što se naveselim kada se prevarim.
VII.
[uredi]Pripovijeda se o nekom čovjeku da je svaki dan drugome svecu palio svijeću — a na mesopusni utorak i samome paklenome vragu. Za to prijateljstvo da ga je đavo i uzeo. Tako narod.
Poznajem i ja čovjeka koji bogu i vragu služi i kome je svaki dan mesopusni utorak sudeć po svijeći koju vragu pali i po krabulji koje ne odlaže već da ju kojom drugom obrazinom zamijeni... A vrag? Kumuje mu! — — —
VIII.
[uredi]Bijes odnio i te naše črčkare! Pomahnitali, što li?
Svaki ti jaše svoga magarca, a čim ga uzjaše, umišlja si, da je »Spasitelj svijeta« i da jaše u Jerusolim — a kad tamo, eto ih u Babilonu!
Svaki dan se piše »čistije« i nerazumljivije, u pravopis pako uvlači se moda.
Već nijedan naš profesorčić — koji je po nesreći u crnilo prste umočio — ne miruje dok i on čega izmudrio nije, a takvih se uvijek nađe koji ga »četveroručke«slijede.
Mjesto da se svi skupa složimo, mi se još više cjepkamo. Hoćemo li se ikada složiti? Teško.
Raskolništvo i partikularizam nama Slovjenima tako je u krvi da ih se — dok je i cigle kapi te krvi u nama — lišiti ne možemo. Ta razne pijavice nam je već dosta isisaše, a mi još uvijek svaki na svoju!
Dokle ćemo tako?
Čujem vas da još niste sa jezikom načistu, da još niste sa pravopisom gotovi? Pak? — — zar se ne bismo u čemu već gotovom mogli složiti? — — —
Al čemu da se tim mislima mučim? Jalov posao, brate! A da još rečem što mislim, složili bi se sigurno, prvi put u životu, i složno — na mene navalili!
Mani se!...
IX.
[uredi]Zalud se otimljem pesimizmu kad mu se nikako oteti ne mogu! Svaki dan donosi nova razočaranja. — — Ljudi kojima sam nekoć tražio mjesta nad zvijezdama, zaslužuju mjestance jedva za koju stopu nad travom...
Pak da ne izgubiš vjere u boga i ljude? — — — Ne! Pa makar još i crnji dani došli: Vjerujem u boga, vjerujem u narod! Vjerujem i u pravednost božju i u životnu snagu naroda hrvatskoga, a od obojega se boljku nadam.
Hrvatski sine! Ne budi malodušan: Vjeruj!
»Vjeruj, vjeruj — spasit će te vjera!«
| Sljedeća stranica→ |