Lišće/Lišće i druga djela/Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste

Izvor: Wikizvor
Zašto se ribica nije ulovila? LIŠĆE Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste
autor: Fran Mažuranić
Anđelak


Fragmenti iz dnevnika hrvatskog pesimiste[uredi]

I.[uredi]

Adamov pas ne bi jeo kruha ni za živu glavu, van da je namazan maslacem. Daj mu kruha, neće! Gladi ga, nudi, neće!

Danas su ga ipak nadmudrili: namazali mu nos maslacem, pak suhi kruh pohlepno žvače — jer mu miriše po maslacu!

I ljudi su baš takvi psi.


II.[uredi]

Bio sam kod čovjeka kojemu sam politički protivnik. Ne zatajih mu toga da je na krivoj stazi: stariji ga mrze, mlađi ga preziru. — — — »Tako?« reče on dovedavši me pred dvije hrpe listova. »Varate se! Pregledajte malo bolje ove listine, pak ćete se baš o protivnom osvjedočiti. Evo, ta velika hrpa, to su pouzdanice od onih starijih koji su već u službi — a ona još veća, ono su denuncijacije od mlađih kojim se tek službe hoće...«


III.[uredi]

Slušao sam danas razgovor hrvatskih đaka kod čaše vina. Slušao sam ih jer rado čujem domaće zvuke u tuđini, al što sam čuo, volio bih da nisam.

Pripovijedao neki — recimo Stern — kako se je dugo vremena oko neke djevojke zaludu pleo. Obećavao joj i ovo i ono, ali sve uzalud.

Napokon ju odveo na groblje, pak na humak neke Ane Stern. Tamo joj reče da mu je to majčin grob — a lagao je, ta pokojnica mu nije ni poznata bila — pa klekne kraj križa i obeća joj ženidbu. Djevojka mu tronuta pade u naručaj.

— Sentimentalna guska! — vikne netko, a cijelo društvo udari u smijeh.

— Izvrsno!

— Baš si ju dobro nasadio!

— Živio! — povlađivali đaci.

— Takve su žene! — dovrši naš delija. — Od toga su mi dana njena vrata i danju i noću otvorena.

— A hoćeš li ju zbilja uzeti?

— Ta nisam lud! — nasmija se naš đak i s njim cijelo društvo.

— — — Dakako! samo luđacima prisega je sveta. Samo luđaci su pošteni, a naši su mladići vrlo — pametni!

Pa ti isti ljudi bit će za koju godinu naše sudije!


IV.[uredi]

Sjedim eto u hladu voćke: jedna joj grana rodi trešnjama, druga višnjama. Vrepci pako zoblju i trešnje i višnje, pa kad se do sita nazoblju, svađaju se da li je trešnja ucijepljena u višnju ili višnja u trešnju?

Svađaju se: misliš, iskopat će si oči! Neće, brajane moj, ne! Oni ti se deru samo dok ogladne — pak opet zoblju i trešnje i višnje...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dosadila mi ta vrapčad! Da sam vlastan, posjekao bih to stablo do korijena! Nek iznova raste. Vrepci i tako izjedoše sve!

Neka naraste višnja ili trešnja, meni je svejedno. A možda bi si i vrepci dotle druge hrane našli!...


V.[uredi]

Gledam kako ribar na živoj žeravici peče ribu. Sirota se pekući cmari, rekao bih cvili.

— A znate li, gospodine — zapita me stari Mata — zašto riba plače?

— A zašto?

— Jer se peče samo s jedne strane. Da ju okrenem odmah bi prestala.

Stari okrenu ribu, i cviljenje zbilja — bar za časak — prestade.

— Eto, gospodine, kakva je silna polakšica kad te — s jedne strane pečena — na drugu okrenu.

— Okreni ju, Mato, i opet joj je siroti dodijalo. Olakšaj joj!...

I nas treba opet okrenuti!


VI.[uredi]

Sve sam ljude nekoć — o kojima ništa loše znao nisam — za poštene držao. Prevarih se često, pak se žalostih.

Sada držim svakoga — o kome što valjana ne znam — nepoštenim.

I sada se češće prevarim, samo što se naveselim kada se prevarim.


VII.[uredi]

Pripovijeda se o nekom čovjeku da je svaki dan drugome svecu palio svijeću — a na mesopusni utorak i samome paklenome vragu. Za to prijateljstvo da ga je đavo i uzeo. Tako narod.

Poznajem i ja čovjeka koji bogu i vragu služi i kome je svaki dan mesopusni utorak sudeć po svijeći koju vragu pali i po krabulji koje ne odlaže već da ju kojom drugom obrazinom zamijeni... A vrag? Kumuje mu! — — —


VIII.[uredi]

Bijes odnio i te naše črčkare! Pomahnitali, što li?

Svaki ti jaše svoga magarca, a čim ga uzjaše, umišlja si, da je »Spasitelj svijeta« i da jaše u Jerusolim — a kad tamo, eto ih u Babilonu!

Svaki dan se piše »čistije« i nerazumljivije, u pravopis pako uvlači se moda.

Već nijedan naš profesorčić — koji je po nesreći u crnilo prste umočio — ne miruje dok i on čega izmudrio nije, a takvih se uvijek nađe koji ga »četveroručke«slijede.

Mjesto da se svi skupa složimo, mi se još više cjepkamo. Hoćemo li se ikada složiti? Teško.

Raskolništvo i partikularizam nama Slovjenima tako je u krvi da ih se — dok je i cigle kapi te krvi u nama — lišiti ne možemo. Ta razne pijavice nam je već dosta isisaše, a mi još uvijek svaki na svoju!

Dokle ćemo tako?

Čujem vas da još niste sa jezikom načistu, da još niste sa pravopisom gotovi? Pak? — — zar se ne bismo u čemu već gotovom mogli složiti? — — —

Al čemu da se tim mislima mučim? Jalov posao, brate! A da još rečem što mislim, složili bi se sigurno, prvi put u životu, i složno — na mene navalili!

Mani se!...


IX.[uredi]

Zalud se otimljem pesimizmu kad mu se nikako oteti ne mogu! Svaki dan donosi nova razočaranja. — — Ljudi kojima sam nekoć tražio mjesta nad zvijezdama, zaslužuju mjestance jedva za koju stopu nad travom...

Pak da ne izgubiš vjere u boga i ljude? — — — Ne! Pa makar još i crnji dani došli: Vjerujem u boga, vjerujem u narod! Vjerujem i u pravednost božju i u životnu snagu naroda hrvatskoga, a od obojega se boljku nadam.

Hrvatski sine! Ne budi malodušan: Vjeruj!

»Vjeruj, vjeruj — spasit će te vjera!«


Sljedeća stranica