Ladanjska sekta/VIII

← VII

Ladanjska sekta —  VIII. autor: Ante Kovačić

IX →

VIII.

Kada je Jelka predala Tomašu pisma što mu ih šalje gospodin Pepo, pa kada je Tomaš zavirio u njih te vidio kako su olovkom išarana, položi ih hladno na stol, upitavši Jelku: - Jesi li se gdjegod sastala s mladom gospodom?

- S mladom gospodom? - zarumeni se snaša - tamo kraj bašče na tratini leže.

Tomaš nije progovorio ni riječi. Njegova slutnja posta umah istinom. Nu na obrazu mu nijesi mogao opaziti ni najmanje promjene. Snašu otpusti i uđe u sobu gdjeno pletijaše Sofija, a udova Kata redila odijelo spremajući se nekamo; a napokon, kada bijaše sa sobom gotova, izađe napolje.

Tomaš mučeći šetaše sobom, gvireći ispod oka na djevojku, napokon se ustoboči pred njom.

Sofija se nekuda zamislila, i malo da se ne lecnu pred ocem.

- Sofijo, nešto bih govorio s tobom - reče Tomaš hladno.

- Oče, rada slušam, izvoli.

- Jesi li zaručnica toga mladoga profesora?

- Zaručismo se kod tete.

- Ovakve zaruke ne znače ništa. Mladomu se profesoru hoće pustolovlja. Ti bi mogla danas-sutra još gorko plakati. A tvoja teta? Ni najmanje se nemaš u nju ugledati.

- Oče, krivo sudiš Vinka. On ne misli zlo, a niti ja smijem sumnjati da bi on... - zapenta djevojka i zavrtješe joj se suze u očima.

- Sofijo, ukratko želim od tebe da stvar privedeš koncu. Misli li taj gospodin profesor pošteno s tobom, a on neka te vjenča. Ovako da se za tobom klatari, ne dopuštam. Katinim gospodarom nijesam, stoga ću joj skoro otkazati gostoljublje. Čemu vodi da se taj juratuš povlači za njom? Jednom riječi: nejasno tvoje stanje ima se k bistromu koncu privesti, a tetka neka izvoli... - pokaže Tomaš na vrata.

Sofija čas rumena, čas blijeda, napokon prikri rukama obraze i odgovori jecajući: - Ta što misliš tim, oče? Zar ja mogu od Vinka tražiti da mi označi dan i uru kada će me vjenčati? Otkuda mi to pravo?

- Otkuda ti to pravo? - prekine je Tomaš, saževši očima - možda već imaš to pravo...

- Ne razumijem te, oče - skoči Sofija sa stolca.

Tomaš ne odgovori.

- Tetu ćeš uvrijediti što je tjeraš. Ta tolike sam se godine ja u nje nalazila i, da pravo rečem, odgojila.

- Ne tjeram nju. Ali ne trpim da se uz nju vucare ovakve mlade jogunice.

Opet zamukoše oboje. Tomaš šetaše, hladan i miran, napokon će završiti:

- Dijete, ja mislim samo dobro po te. Nijesam ja kriv što te mjesto mene ne puti ona koja te je rodila. Ona to prepušta svojoj sestri a tvojoj tetki Kati, dočim tvoja mati nekuda isto takve dane boravi kano i udova Kata. Tebe bih želio od toga prokletstva spasiti, zato ću raditi kao otac, pamti! - I Tomaš uzme šešir i papire da otiđe od kuće, ali u taj čas padne Sofija na koljena pred njim:

- Oče, dragi oče! Izmiri se s majkom, potraži je u svijetu, uzmi je k sebi, pozakoni je! Nestat će prokletstva, i božja sreća i blagoslov vladat će među nama!

- Nikada! - digne svečano Tomaš ruke uvis - nikada! Prokletstvo paklenim ključevima zabravljeno nikada više ne postaje božja sreća i blagoslov! Ustani, dijete moje, ovo tvrdo srce koje je okamenila tvoja mati neće rastopiti suze. Taj tvrdi kamen mrzi suze i plač, ma bile od vlastitog djeteta! A tvoja mati? Možda već Bogu račun daje, a ja kod njega neću je tražiti.

Tomaš ostavi kćer da kleči i ode napolje. U lice mu je udarila jedva vidljiva rumen.

Otputio se u sjednicu svoje sekte, u Pepine dvorove.

Za deset časova iza toga kucne Vinko na vrata i uđe u sobu, našavši samu i zaplakanu Sofiju.

- Hvala bogu, jednom smo ipak sami, ljubazna Sofijo. Otac je otišao, tetka i Oton... - nu smotrivši djevojčine zaplakane oči, zape mu glas.

- Sofijo, mila moja Sofijo, što ti je? Ti si tako blijeda, ti si plakala?

Djevojka mu poda ruke. Uzvišena tišina zavlada oko njih, samo se mogao čuti lagani kucaj trepetaljke na uri.

- Vinko, zaručniče - upre u nj velike i plahe oči Sofija - Vinko, spasi me, ja sam najbjedniji stvor na zemlji! - klone jecajući.

- Spasi me? Ta kakva to najedanput navala? Što bijaše?

- Otac me napao da nas on već ne može gledati, da ćeš me ti prevariti, da ja imam pravo od tebe zahtijevati da me što prije vjenčaš, inače valja sve prekinuti. Oh, ja sam te branila, a niti izdaleka ga ne shvaćah kakvo bih imala prave tebe nutkati na vjenčanje u stanovitom roku, van ako sama žarka ljubav podaje takvo pravo.

- Jest, ljubav! - planu mladi profesor. - Ti moraš imati pravo tražiti od mene i ja ću te vjenčati - te obujmi graciozni djevojčin lik.

- Ti imaš pravo od mene sve tražiti, ostaviti oca i majku, cijeli svijet i poći za mnom na more, u gore, u pustoš i ravnine - šaptaše iznova provirućom strašću mladi profesor kadno je već zapalo sunce, gladeći zlatokosu djevojčinu glavu koja mu se stidno sklanjala na grudi ne usudivši se niti oči podići prema Vinku.

- Oh, ti si tako dobar i tako zao i tako dobar... - pentaše plivajući u blaženstvu djevojka, ne razabirući ni sama smisla svojih riječi.

Pred vratima začuše smijeh i nemilo se trznuše. Vraćaju se Oton i udovica Kata.

- Oh, ja bih se sada najradije povratio u općinski hrastik kada se počne svijati mrak - šapne Oton udovici.

Udovici zadršću usnice i udari lagano Otona lepezom po obrazu.

Uniđoše.

- Aj, aj, vi mladići sami, nikoga u kući? To mi se ne mili - našali se udovica.

- Ja se više bojim za starije nego za mlađe - odvrati Vinko poglednuvši Otona.

U čas kadno se u školničiji ovako bockahu, bijaše u Pepinim dvorovima najburnija skupština sekte Motika. Poštovani utemeljiteljni članovi ne počitavahu više svoga meštra Tomaša onim pijetetom kako je to bilo prije. Mnogo je proti Tomašu radio i sam Pepo. On naime držaše da nije pravog veza među njima, dapače čitavom sektom i Tomašem kada nije umah otpravio svoje goste iz kuće pošto su uvrijedili građanina Pepu.

Najprije majstor Imbrica Nabrgoj donese prijedlog da se primi među utemeljiteljne članove nekakav boležljivi gimnazijalac onoga mjesta. Imbrica je opravdavao svoj prijedlog vlastitim svojim iskustvom. Reče: - Taj mladić je moj klijent; ja mu krpam hlače i kapute, pa sam se osvjedočio da je mudra glavica i sasma je upućen o našim naucima.

Tomaš se opiraše žestoko tomu. Najprije se to protivi pravilima društvenim. Zatim nije voljan djecu uzimati u sektu jer djeca se ne mogu ni na šta obvezati.

- Kako obvezati? - planu građanin Pepo - a na što se ti obvezuješ kad tvoji gosti trgaju novine Motiku na putu te ih čitaju; nije li to izdajstvo?

- Šta? Šta? - zinuše utemeljiteljni građani.

- Jest, građani - nastavi Pepo - danas je Jelka nosila Motiku Tomašu, a njegovi je gosti oteše, pročitaše, naderaše nešto na njoj olovkom i vratiše natrag.

- A-a! Toga je već odviše! - rezoniraju sektaši.

- Građani - hladno će Tomaš - ako je tako što Pepo kaže, nisam ja kriv nego sam Pepo. On najprije treba znati po kom šilje novine. A mi sami već negdje zaključismo da novine od člana do člana zapečaćene kolaju. Kakav je Pepin pozudanik, tako se i s novinama događa. Ovomu pouzdaniku nijesu samo mogli moji gosti oteti novine nego i tko drugi, Dapače, neka pita Pepo svoga pouzdanika nijesu li i u selu seljački dečki pregledavali te novine, nu na sreću ih ne razumjeli. Sudite dakle, građani, na kom je krivnja?

Nu na to pitanje nijesu jasno odgovorili sektaši, samo zaključiše da se ubuduće vazda zapečaćena Motika šilje od člana do člana. Onaj boležljivi gimnazijalac bude primljen u sektu s jednim glasom većine, na što ga i umah dovedoše iz neke prikrajne sobice Pepinih dvorova gdje je na odluku čekao. Očevidan znak da ugled meštra Tomaša pada. Nakon toga bude zaključeno da svi članovi uklone iz svojih soba takozvane svete slike, a učitelj imade prvi ono što je u školi bud kojim načinom odstraniti.

Učitelj Tomaš boraše se proti ovoj posljednjoj odluci svoje sekte, ne zato možda što se od njega traži golema žrtva nego stoga jer neće moći razloge navesti zašto odstranjuje slike što su službeno i po oblastima tamo postavljene. Razloge ne može kazati radi tajnosti društva. Zato bi ga mogli još luđakom proglasiti. Nu Tomaš je uvidio da se žestoka opozicija digla na njega, a bio je svjestan da ta masa od sektaša, počevši od milostivoga ladanjskoga gospodina pak tamo do krojača Imbrice Nabrgoja, ne vrijedi da mu nokte obrežu na nogama. Sada se Tomaš mogao osvjedočiti kako je lasno naći pristaša za kakvu ideju, ali i kako je mučno naći pristaša što će ideju proniknuti i razumjeti. Njegova sekta - to bijahu ludi vikači koji će ga prvom zgodom, samo od želje i slavohleplja za imenom opozicije, izdati... Nolite jacere margaritas ante porcos.

Zatim je zahtijevao jedan vrlo primitivan sektaš, bivši kapral u austrijskoj vojsci, mjesni kicoš, kartaš, muktojelica, te dozlaboga lijenčina, da se njegov užasni pamflet na mjesnoga župnika i njegovu gazdaricu primi u Motiku. Taj pamflet bijaše pisan onakvim stilom kakvim običavaju pisati vojnici svojim rođacima, znancima i ljubeznicama iz tabora koji jedva štogod načarkati znadu.

Svi su zahtijevali da se to primi i pitahu slavnu redakciju: zašto primiti nije htjela? Imbrica Nabrgoj i gospodin Pepo ispričavahu se da su oni hotjeli primiti, nu da meštar Tomaš nije pod živu glavu dopustio radi tobožnjega nekakvoga dostojanstva lista.

- Jest, dostojanstva! - ustade Tomaš. - Onakav se članak ne može primiti, jer njim postaje Motika smetištem, a ne listom. Za slučaj ako se taj članak primi, ja istupam iz redakcije, te sekta neka drugoga bira, pridržavajući članom i nadalje biti.

Sektaši mukom zamukoše. Molio je riječ boležljivi gimnazijalac: - Zakleo sam se biti u sekti, vršim pravo građanstva i članstva. - Govornikov glas bijaše siputljiv i sićušan, nu prodirao je u srca kano kad sušičast diže svoj glas. - Pravila, smjer i ideje društva su mi poznate. Čudim se, dakle, kako utemeljitelj, meštar društva može nekakve razlike navađati, nekakva dostojanstva? Mi ne poznajemo po strogoj dosljednosti kakvo zlo postoji. Mi tvrdimo da je zlo dio dobra, a nuždan dio koji sebičnjaci razlikuju. U nas ne ima razlike međ prostaštvom i tobožnjom finoćom, među bogatstvom i siromaštvom. A građanin Tomaš, meštar ove sekte, hoće razlike praviti. Članak o župniku i gazdarici ima se primiti u budućem broju.

Sektaši podigoše na ruke novoga člana; članak kapralov imao se uvrstiti na čelu lista, a u redakciju mjesto Tomaša bude izabran boležljivi gimnazijalac, imenom građanin Filip. Prema tomu promijenio se § 4.: mjesto Tomaša stupa u redakciju Filip. Umah poslije toga zahtijevaše Tomaš da se i § 10. promijeni, naime da se izabere najviši glavar i voditelj društva, jer on je odsada samo prosti član društva, kao što i svaki drugi.

Sa zadovoljstvom bude taj prijedlog primljen i na mjesto Tomaša izabran Pepo, ladanjski gospodin. Tko se pako sjeća diplomatičke Pepine glave, kako je on znao s pomoću svojih odojaka i purana uvući se među općinske odbornike, kako je dapače ondje igrao ulogu najbistrije glave, znat će otkuda i taj vjetar u darvinističko-socijaldemokratičkoj sekti duje. Tomašu puče pred očima; nu on je tek hladno glatkao svoju dugu bradu.

Posljednje što još predložiše skupštinari bijaše zahtjev na Tomaša da što prije odstrani svoje goste, pogibeljne sekti i njezinim idejama. Taj prijedlog razglabaše Imbrica Nabrgoj.

Tomaš je šutio do konca skupštine te otišao tiho kući, dočim drugi ostadoše na gozbi kod ladanjskoga gospodina, novoga pokrovitelja darvinističko-socijaldemokratičke sekte.

Kada je Tomaš došao u školsku zgradu, hitro se rastavi sa svojim gostima i Sofijom, izmijenivši s njima tek nekoliko riječi. Sofija i udovica Kata odoše u svoju spavaonicu.

Vrata se otvore, a Tomaš mrka lica uđe u sobu.

- Kato - mrko će on - ne shvaćaj da te mislim vrijeđati. Ali tvoj život mi se ne mili. Napokon, ja se ne skrbim za nj. Nu jedno tražim: da me ne sablažnjuješ pred ljudima. Ti se vucariš s mladićem, lakoumnikom i blatotepom po našim šumama, ljudi vas viđaju, tebe ne poznadu, ali svi otrovni jezici po meni šibaju. To ima prestati. A u samom meni budi neugodne uspomene. Zar da ti ponavljam život tvoje sestre? Ne. Drugo, što zahtijevam, da mi se očuva kći. Cijelo društvo, velim, da se rasprši. Tako zahtijevam ja.

Udovica Kata zadrhta čitavim tijelom, uznjiše se, problijedi i klone na stolac. Osvijestivši se nakon nekoliko časaka, reče grčevito: - Ne dođoh k tebi rad tebe, no radi sreće kćeri tvoje. Tjeraš me, dobro, primam na znanje. Ali i Sofija će sa mnom, moje je veće pravo na nju nego tvoje. Spočituješ mi sestru, nesuđenu ženu? Odbijam, mene ništa ne veže s njom.

- Sofija neće nikada s tobom, i ja do čitave te tobožnje sreće ne dam ni prebijene pare. Lijepa izlika da se mogu tvoji ljubeznici klatariti s tobom. Za svoju sestru dakako da ćeš mene okriviti; istim pravom, kojim ćeš na primjer opravdati i svoj udovički život, s ljubakanjem bez cilja i svrhe; pa tomu je valjda kriv pokojni suprug, zašto prerano leže u grob?

- Tomašu! - vrisnu udovica i stade jecati.

- Zaključujem. Rekoh, ne porekoh. Laku noć.

Sljedeća stranica→