Ladanjska sekta/VII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VI Ladanjska sekta —  VII.
autor: Ante Kovačić
VIII



VII.[uredi]

Ej Jelko, dušo kuda mi ti tako žurno? - viknu jedan od mladića štono se bijahu uvalili u travu jesenskog poslijepodneva.

- U dućan - odvrati snaša koja je prolazila stazicom mimo.

- A što to stišćeš u ruci?

- Nekakva pisma od gospodina vlastelina Pepe.

- Ded ovamo da vidimo.

- Zlatni zaručniče - usklikne drugi od mladića - takvim li ti okom gledaš u budući bračni svijet: Ho, ho! Vinko, neka se veseli Sofija.

- Ah, Sofija! - mahnu rukom Vinko, nisu pak vazda bračne dužnosti na dnevnom redu, osobito kada su u tom kraju vrlo lijepe snaše!

- Kako mi se vidi, neće najljepše sunce grijati u budućnosti tvoju Sofiju! Ovakvi idealiste prvi su prevratnici i vjerolomci - zagunđa Oton, podignuvši laktove pod glavu.

Uto se približi Jelka do mlade gospode.

- Sjedni, dušo - uhvati je Vinko za ruku. - Ded pokaži taj smotak papira!

- Kako bih sjela; eno na livadi moga Jankice, vidio bi, a onda rogobor i graja. Za ove papire rekao mi je gospodin Pepo da ni pod živu glavu nikomu ne predam do gospodinu učitelju.

- Ne boj se ti ni Jankice ni Pepe - pritegne je silom Vinko u travu. Mladići odmotaše papir.

- Čitaj, čitaj - usklikne čudom Oton - Motika, novine darvinističko-socijaldemokratičke sekte! A, to je dakle taj studij komu posvećuje tvoj otajstveni tast svaki dan po četiri sata zaključavši se u sobu!

- Dalje, dalje! Članci?

- Uvodni članak: što hoće i što traži Motika? Drugi članak: motiv i temelj naše sekte. Treći članak: pravila i komentar im. Podlistak: priče iz ljudskoga života drevnih majmuna. Novosti: bijele vrane u našem kraju. "Igla i motika" itd. Bijele vrane u našem kraju: kod građanina Tomaša bave se dvije vrane iz visokoučena svijeta. Jedan se zove Vinko, drugi Oton. Mi nemamo ništa drugo primijetiti nego da su te vrane jako bezobrazne. Tako su neke večeri opetovano vrijeđale i građanina Tomaša i građanina Pepu. U rodbinske odnošaje bijelih vrana sa građaninom Tomašem ne miješamo se; mudrost i uviđavnost Tomaševa učinit će svoje. Te vrane preotrovnim jezikom grakću na našu sektu.

- Ha - ha -! - baci Vinko šešir u travu.

- Znaš što mi je sinulo u glavi? - reče Oton.

- Što?

- Brišimo u svakoj stavci građanin, pak napišimo jopac.

- Joj, što će s mene biti? Dajte mi ta pisma natrag - usprotivi se Jelka.

- Ne boj se, dušice; ne boj se ništa. Ovamo ih. Brišimo i pišimo.

Za malo vrijeme vrvjela je Motika samim: naš jopac Pepo, naš stari, iskusni, mudri jopac Tomaš, jopac, lukavi Imbrica itd. - Tako, sada to predajte gospodinu učitelju, dušice.

Jelka ostavi mladu gospodu i ode prema školi. Mladići mučahu jedno vrijeme.

- Ja bih sudio da je tvoj budući tast vrlo opasnu školu ustrojio - reče Oton.

- Opasnu po sama sebe. Kada dođe stvar na vidjelo, otpustit će ga. A što je motiv toj ludoriji. Takozvana novovjeka prosvjeta! - odvrati Vinko.

- Da sam ja tomu staromu zvekanu budućim zetom, za dobe bih ga odgovorio od takve škole štono k ničemu ne vodi.

- Slobodno neka tako radi budući mu zet - tiše će Vinko.

- Šta? - trznu se Oton - ne razumijem te.

- Moja zadaća izlazi na iste rezultate kao i tvoja s Katom, Otone. Samo što ja trgam cvijet u pupoljku, a ti ocvalu ružu. A Sofija mojom ženom, kao i lijepa udovica tvojom!

Oton razvali oči skrstivši ruke na krilu.

- O, ti božanski profesore, ti stupe historika, ti anđele ideala, ti uzore morala! To li je zadnji cilj tvojih žestokih ukora tobož na razuzdan život nas ostalih; ti previjani hipokrito!

- Molim te, ne viči toliko. Poslije možeš kada se odnesemo odavle. Mogli bi nam obojici socijaldemokrate raščinjati kožu - uhvati Vinko Otona za koljena.

- Nu, prijatelju Vinko, s djevojkom nije tako lasno dokrajčiti poslove kao što je s udovicom koja drugoga ne traži no da si joj ljubavnikom.

- Zar tako ne može i kod Sofije biti? - nekako plaho promrmlja Vinko.

- Ja mislim da ne. Djevojka je svoje glave; ljubi te neopisivo. Sve me više iznenađuju tvoje riječi. Plašim se kao što se čovjek plaši svakoga nepoštenoga djela.

- Nepoštena djela ove vrsti danas su na dnevnom redu. A u našem mladenačkom životu nijesu li već krepostima proglašena? To barem bijaše tvojom lozinkom. A sada onako izdaleka naslućujem kano da ti se hoće postati mojim dušobrižnikom - sarkastično će Vinko.

- O tom kasnije. Nu sada mi najprije reci razloge tvojoj namjeri.

- Razlozi? Dobro, evo ih: prvo, Sofija je nekakva otajstvena kći svoga oca; bit će nezakonito čeljade, jer o svojoj majci nikada ne govori. Drugo, njezin otac me prezire, i kad god navrnem riječ o braku sa Sofijom, on, kano da to ne spada na stvar, prelazi na drugi razgovor. Napokon, ti si pravnik pak znaš što već rimsko ženidbeno pravo pita: da žene nešto doprinesu za olakoćenje bračnih tereta. Sofija, kako mi se čini, ne može ništa donijeti!

- O, ti veliki idealisto! Šuti, šuti, molim te. Sve to ne vrijedi ništa. Ja, kada bih se mislio ženiti, od žene ne bih apsolutno ništa tražio. Jadna li muža koji ne može sebe, ženu i djecu opskrbljivati. Radije neka napusti brak. Iskustvo uči da su mnogo nesretniji brakovi gdje žena bogatim mirazom potpregači muža.

- A zašto ustaješ? - upita Vinko.

- Polazim s udovicom na izlet - zijevnu Oton.

- Ne zavidim, ali držim da će mrki Tomaš doskora naše društvo rastjerati. Prekjučer me iznenada oštro zapita da li ja znam što ti i udovica Kata namjeravate?

- Evo je, baš dolazi - promijenjenim će glasom Oton.

Vinko skrene oči onamo otkuda je Kata išla, nabije klobuk na glavu, te oba pođoše u susret gospođi koju odavaše lice nekako žalosnom, a modre pruge ispod očiju kano da bacaju sjenu na sumorno i blijedo lice.


Sljedeća stranica