Kuda srneš, dušo moja?

Kuda srneš, dušo moja? autor: Ivan Bunić Vučić

Kuda srneš, dušo moja?
   Da li jedan obraz lijepi
   sva viđen'ja bistra tvoja
   i zabliješti i zaslijepi?

Od sna duga osvijesti se,
   neka oči tvoje vide
   da put kojijem uputi se
   njim se uprav k paklu ide.

Sve zamerne tej ljeposti
   čijem se tvoja vila resi
   malahan su zrak svjetlosti
   od Višnjega zgar s nebesi.

On ki suncu svjetlos dô je,
   jasnos dzori i danici,
   od ljepote poda svoje
   jednu iskru tvoj diklici.

Da, nje videć svijetle oči,
   poznaš da su ljepši gori
   sunce i dzora od istoči
   i još ljepši ko ih stvori.

Ustegni uzdu plahijeh želja,
   ne daj vlasti zlomu htjen'ju,
   ne ostavi Stvoritelja
   čim se klanjaš ti stvoren'ju!

Tužna dušo, ne pogini
   kako ljepir na plam svijeće,
   nu promisli život ini
   da po smrti nam osviće.

Pusti umrlu tuj ljepotu,
   vjekuvječnu a zagrli,
   u umrlom ter životu
   išti život neumrli.

Ovo je djelo u javnome vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.