Kroz šibe/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Kroz šibe —  XIII.
autor: Ulderiko Donadini
XIV


Karlo Žgalin sjedi u naslonjaču u svom stanu. Nasuprot je veliko zrcalo. Posve slučajno sjeo je u taj naslonjač. Dulje od jedne sekunde ne smije da promatra svoju sliku u zrcalu, i mora da obori oči. Kad bi bar smogao snage da se digne i sjedne u drugi naslonjač! Ali ne može, i sjedi kao prikovan. Ruke su mu se spustile niz tijelo kao da su od olova. Sad je opet digao glavu i gleda u zrcalo. Sili se da promatra svoju sliku. Lice mu je upalo i obraslo bradom. Oči su mu duboko upale, žućkaste su, a pogled mu strši. Zar je tako jako mogao propasti u mjesec dana?!

To je kad čovjek pliva niz mutnu rijeku. Pliva. Bog zna kako dugo. Tad jedan vrtuljak. Vir, što u nekoliko sekunda povlači u dubinu. Dva dana poslije onog plesa izlazi u opozicionalnim novinama vijest da je poznati pristaša u redovima te i te stranke doktor Karlo Žgalin bio za vrijeme rata u službi Austrije. Otkriven je tajni spis, koji sadržava Žgalinove klevete najodličnijih ljudi. Sve je to bilo štampano s velikim slovima na prvoj stranici lista s naslovom: "Tko je doktor Karlo Žgalin?" "Taj poznati bezdušni ženskar, koji je upropastio već mnogo gospođica i povukao ih sa sobom u ponor razvratnih orgija, doživio je da ga je nedavno djevojka iz odlične ovdašnje porodice odgurnula od sebe, kad je pokušao da joj se približi. To, što je s njim kao čovjekom i mužem učinila ta gospođica, to sad čini s njim narod, kao s narodnim izdajicom. Malo niže odštampavamo spis po kojem se svako može osvjedočiti o njegovu sramotnom i izdajničkom djelovanju. Što će na to reći naši protivnici?"

No Žgalin je dosad imao veza sa svim strankama, pa i s tom koja ga je napala.

Drugi dan je u političkim novinama u dugom odgovoru, gdje se također napadalo narodnu izdajicu, nalazilo između ostaloga i ovo: "Zar se gospoda više ne sjećaju da je čovjek, kojega se sad farizejski odriču, dugo vremena nalazio baš u njihovim redovima, a ako ne mogu da se sjete, onda neka potraže one narodne članke što ih je Žgalin lanjske godine napisao u njihovu vlastitom organu, odakle sad na nas dižu hajku. Fuj!"

Dulje od tjedan dana pljuvale su međusobno stranke jedna drugoj u lice, a obje po Žgalinu.

Ime njegovo povlačilo se po svim novinama, a jednog dana čuo je pred svojom kućom jednog raznošača novina kako viče:

- Još... o narodnom izdajici... Karlu Žgalinu!"

Žgalin je poslao ispravak u sve novine. Nešto što je bilo napola isprika, a napola opovrgavanje. Novine su donijele tu vijest vrlo skraćeno i s opaskom.

On je isprva pokušavao da se smije svemu tomu. No kad je s kim na ulici počeo da o tom govori, nitko se nije smijao. Sva lica bila su hladna i zabrinuta. Čak i s Antonom kad se razgovarao, i na njegovu se licu opažala promjena. Kad su se rastajali, dao mu je Anton ruku ni ne pogledavši mu u oči.

Dogodilo se čak i to da je nekoliko njegovih prijatelja okrenulo glavu kad su ga vidjeli na ulici.

Od dana do dana bivalo mu je sve jasnije da je svršio.

To je bio užasan i prvi udarac u njegovu životu, i on ga nije mogao da podnese. Šaka je pala po njemu i oborila ga na zemlju. Jedva se malo oporavio, dolazile su uvijek nove nezgode. Jednog dana čita u skrižaljci valuta da je dolar pao za dvije krune, a on ima sav svoj novac uložen u dolare. Ah što? To je tek prolazno!

Sjedi u naslonjaču i lice mu se rasteže u ravnodušan posmijeh. Tada uzima cigaru iz škatulje i puši.

Dva koncipijenta rade u prizemlju i obavljaju mjesto njega sve poslove. Njega već nema osam dana u uredu. Tek kad je nešto osobito važno dolazi k njemu jedan od koncipijenata, i tada načas odlazi u ured. Ruke mu vise mrtve niz tijelo kad se spušta niz stepenice. Načas se zaustavi i napravi prstom na zidu kakav god znak.

Drugi dan je dolar opet pao za dvije krune. Među domaćim vijestima nalazi se bilješka o valutnoj krizi, i nadodano je da je kriza prolazna.

No dolar dnevno pada. Svota što je Žgalin dosad gubi velika je; skoro kao trećina njegova imetka.

Zima je već dugo otpočela, ali pada samo mokar snijeg izmiješan s kišom i topi se na pločnicima. Niti na krovovima ne zadržava se. Poslije kratkog vremena opet pada kiša.

Gnusni sivi dani proviruju između baršunastih zavjesa u Žgalinovu sobu. I šum tramvajskih kolesa topi se na blatnim tračnicama. Tope se koraci prolaznika. A kad samo malo pogleda iza zavjese dalje na ulicu, sve se crni od kišobrana. Ha! Ha! A dolar pada! Lice mu se iskrivljuje od boli.

Sjeda glasoviru i ustaje poslije prvih akorda. Strašno je čuti te zvukove u ovoj sobi, kao u kući u kojoj se nalazi mrtvac. Sad već drugi put sjeda na stolčić i svira. Prkosi! Zvukovi lete. Kao divlje zvijeri penju se na stolice, na stolove, na ormare. I laju tamo. Lete zavjesama. Propinju se na nogama. Bacaju sav namještaj. Vrata se otvaraju i u sobu ulaze nevidljive osobe. No Žgalin ih i ne gleda. I svira još luđe. Smije se. Izobličilo mu se lice od smijeha. Tada najednom osjeća nešto hladno na leđima. Kose mu se dižu na glavi. Kad je posljednji put preletio prstima preko tipaka, začuo se strašan disakord. Kao urlikanje. Okrenuo se. No u sobi nije bilo ničega. Samo sivi mrak. Zapalio je svijeću kraj nota. Opet svira. No sad mu je još više mraka za leđima. Ustao se tada i zapalio sve žarulje u sobi. One na kaminu. Nad stolom. I one tamo što stoje sa strane kod zrcala. Da. Sad!

I sad dok on svira, ulazi u sobu mlada žena. Sjela je kod stola. Glavu je podbočila i slušala ga. Po šuštanju razabrao je da joj je haljina od zelene svile. Premda je ne vidi, zna da ima vrlo lijepo lice.

Nikad još u životu nije je vidio!

Posljednji zvuci zanijemjeli su pod njegovim prstima. Posve polako okrenuo se on na stolici. I doista, tamo je sjedila žena, no baš taj čas kad se okrenuo, rasplinula se u mračnom kutu kraj kamina.

Smije se, ali osjeća da mu se trza donja usnica.

Kad se opet okrenuo prema klaviru, ona se opet vratila na isto mjesto. I gleda ga. Osjeća njezin pogled na svojim leđima.

"Što je to? Ludilo?" pomislio je.

Pozvonio je, i kad je ušla služavka, zapovijedio je da mu donese bocu vina. Vino je stajalo u ledu i sad ga je popio već dvije čaše za redom. Na ormariću kraj kreveta stoji mali srebrni tanjurić s morfijem. Kad ne može spavati, on ga samo malo lizne između dva prsta. Ho! Onda je opet sve dobro.

Kad je danas uzeo u ruke novine, dolar je opet pao za dvije krune. Uzeo je papir i olovku i računa. Svota je već strahovito narasla. Dvije trećine imetka je izgubio. Dalje čita! Među vijestima piše da mu je izgorjela ciglana. Sve dionice pretvorile su se u pepeo. Tako je sad uz njega nastradao i Antun. Nevidljivi prst pokazao je na ciglanu. Sad je u plamenu. Što o tom misli njegov poslovni drug Anton? Ha! Ha! Na sav glas se razgrohotao. Papir na kom je računao zgnječio je i bacio na pod. Pri tom je posve neznatno zaškrgutao zubima.

Sad već snijeg pada u gustim pahuljama. No na ulicama je još uvijek blato. Tek krovovi su se malo zabijelili.

Čeka Evu. Ali Eva ne dolazi. Još od onda! Od onog plesa je nema. Više puta padne na divan i grči se od žeđe za njezinom blizinom. Svako jutro prekapa među pismima, što dolaze poštom. Sve poslovna pisma. On ih i ne čita, i nepročitana šalje ih u ured.

Kad se onda, spremivši pijanog Martina u garderobu, vratio u dvoranu, on joj se približio. Eva jedva da je s njim progovorila nekoliko riječi.

Kad se vratio na galeriju, tamo je doista bilo prazno ono mjesto gdje je sjedio Martin. Ustao je i odnio je u kut stolicu na kojoj je on sjedio. Činilo se kao da je još uvijek na onoj stolici ostalo nešto od Martinove prisutnosti.

Baroknoj gospođici bilo je neka vrijeme zaista žao što se Martin odviše napio, na što je nekoliko puta zijevnula i pošla da pleše. Mora se priznati da su joj bili vrlo dosadni svi kavaliri s kojima je plesala.

Pierot - policajni pristav otišao je sa zabave vrlo raspoložen. To je bio sjajan čovjek. Čovjek koji pije samo do mjere! Trebalo je možda još samo časak da ne poleti iza stupa, kamo se sakrio, i da ne uređuje, dok je dolje u dvorani Martin četveronoške zaplesao oko Eve, ali kad je vidio s koliko ga obazrivosti vode iz dvorane, predomislio se. Njegovo nezadovoljstvo zbog toga prizora očitovalo se samo u tom što je neko vrijeme sjedio za stolom malo odviše ozbiljan. Taj prizor s Martinom unio je zaista neko neraspoloženje u dvoranu.

Svi su se zanimali za Evu! Plesači su se otimali da je ponesu nekoliko puta dvoranom. No sat kasnije ona je iščeznula. Nestalo je i glazbe. Samo kod nekoliko stolova sjedili su pripiti plesači.

Žgalin je izišao posljednji.

Eva! Kako mu je izmakla iz ruku! Ne! On nije zaslužio da ga ona zaboravi. Evo i sad diže joj u ovoj pustoj sobi čašu i nazdravlja joj. Onda odlazi klaviru i svira. Boca je istočena: Dvije boce.

I sad je u sobi sablast. Skrila se za zavjesu i gleda dolje na ulicu. Ne usuđuje se pomoliti glavu.

Prsti lete preko crnih i bijelih tipaka. Sve brže i lude. Tamo više i nema stijene! Noć zinula, a u noć lete konji i frču im se grive. Iz mraka iskrsavaju oltari, i gori na njima tisuće svjećica, a pred njih padaju žene, što izlaze iz neke sivosti. Skvrčene kleče pred oltarima, pokrivši grudi rukama i plaču zbog grijeha. Tad opet nestaje svega u mraku i u sobi je tišina. Svijeća nepomično gori. Žgalin se digao. No sad iza zavjese nema ništa. Razmaknuo ih je! Sve je razgledao. Ništa! Eno tamo u uglu nema ni rupe kuda zalazi miš.

Dugo je vremena sjedio u naslonjaču. Sad ga više ne smetaju ni sablasti ni zrcala! Pa i oko podneva kad se budi nekakav sivi stup dima i kovitla se po sobi. Slika na stijeni približava mu se sve do nosa i opet se odalećuje. Phi! I on je bio gospodin. Sjedio je u jednopregu! Konj je letio! I sad leti bolje nego ikad! Izlazi iz kočije, a sluga se sav pogrbio pred njim. Oči su mu sklopljene, no on svejedno vidi tapete na zidu!

Kad se ustane, pokrivač mu je na podu, a plahte na kojima je ležao smotale su se kao kakvo debelo uže.

I ne diže se sad više iz naslonjača, služavka mu neprestano donosi crnu kavu.

Kad otvara prozor, vidi debele naslage snijega na krovovima, a dotle ga pokrivaju s debelim pokrivačem.

Martin neprestano hoće da se ubije pred njegovim očima. Nedavno se bacio s vrha dimnjaka na krov jednog tramvaja. I on sam potrčao je i mahnuo da zaustave kola. Na zaokretu izvirio je vozač iz tramvaja. Na ljestvama se popinju na tramvaj i skidaju ga. Martin onda ide dalje.

Ha! Ha! Koliko se svijeta mota tamo dolje pred njegovim očima! Do đavla! To je zaista ludnica! Kuda su to poletjeli?

Soba je bila puna svježeg jutarnjeg zraka. U kaminu gorjelo je na sve strane. Tada je puknuo strop i javio mu se Bog. Bog je bio vrlo kratak. Kazao je: "Ja sam s tobom posve zadovoljan." A onda je izišao. Tek dok ga je nestajalo, klimala mu se glava!

Jednog dana telefonirao je po Martina. Martin, čim je ušao, pao mu je oko vrata. - Što se od vas dogodilo?! - stao je vapiti. - Uzmite je!... Vi ste je i zaslužili! Što ste tako omršavjeli?! Obrijte se, ako boga znate! Što?! I morfij! Ne uzimljite to, ako vam je malo do mog srca, gospodine Karlo!

Kleči Martin do njegova naslonjača i sklapa ruke prema njemu.

- Zar ja da je uzmem? Ja, da joj se pred oči pokažem. Ja, ništica! A što sam drugo i zaslužio nego da ništica budem?! Ja hijena, što nedužne ljude mučim, s ovo malo đavolske pameti što je imam u glavi. Ako hoćete, sad ću je svu tu na ovaj ugao rastreskati. Sve, i glavu i pamet! Što? Zar plačete za Anom? Dobro joj je! U kočiji se vozi: I pametna je, hvala bogu, i ne poznaje me više na ulici. Pa zar samo vi da takvi budete? Ne mučite se! Ta umro je mili otac. Smilovao mu se Bog i olakšao mu dušu. U sveca se pretvorio! Sve si je lice izgrebao. Uzeo ga Bog k sebi! Tamo gdje nema nas ni naše pameti. A pred smrt se smijao kao anđeo kad su ga čuvari vukli za ušesa. I žalostio se potajno zbog njih. I govorio im je da ljube ljude, ali njega neka udare: I on sam, govorio je, neće mi oprostiti, ako to ne učine. Eto! A ja sam mu sin. Ni ja nisam drukčiji. I u meni kopka isti đavao, što je njega mučio. I ja se samo silim da budem dobar! Ali nisam! Nisam! Sav sam zao i crn u svojoj duši!

I još mnogo bezbroj nesuvislih stvari izbrbljao je Martin i samo odjednom ga je nestalo.

Žgalin se sjeća da se zagledao u svoju ruku, što ju je naslonio o rub naslonjača. Gledao je kako teku po njoj žućkaste i modre žile. I omršavjela mu ruka. Oduljila se. Kad je digao glavu i propitao se, kazala je služavka da je Martin posljednji put bio kod njega jučer u ovo isto doba.

"Tako!" pomislio je Žgalin i trgnuo se.

U posljednje dane uopće dan traje samo nekoliko minuta. K njemu ljudi dolaze i odmah odlaze. On često i ne zna kuda iziđu!

Vuku ga na stolici k otvorenom prozoru da udiše zimski zrak. Brada mu je već prilično narasla.

Večer je i on gleda kroz prozor. Niz ulicu. Crveni se nad krovovima. Kako je u posljednje doba izmršavio! Objesili su mu se rukavi na rukama. Kako se tresu ta dva prsta u kojima drži cigaretu. O - ho! Dakle, do toga je došlo!

Posve ravnodušno otvorio je ladicu. Čudnovato! Ništa mu ne pada na pamet. Konačno, čemu tu poezija?! Još jedan dim je otpuhnuo. Hvala Bogu da ništa kod toga ne misli! Revolver je prislonio na čelo. No... da! I odapeo je.