Kroz šibe/XII
| ← XI | Kroz šibe — XII. autor: Ulderiko Donadini |
XIII → |
Martin ide kroz kišnu noć i bodu ga zeleni traci uličnih svjetiljaka. Grči se na cijelom tijelu. Ulica kojom ide spušta se niz brijeg. Kuće su male. Ruše se u mračni ponor. A on je nad svim tim kućama. I on je čuo za Evine zaruke. Ali što? Zar je smio da dođe pod njen prozor. I Sinn ga je ostavio. Otišao je u Beč na sveučilište. Sinoć su se rastali i Semić se tako opio da je na putu do kuće pao na cestu. Pa što, za koga da se čuva? I sad je pijan. Pred jedan sat otišao je Žgalinu da mu potpiše namiru za predujam. Žgalinu! Kako je to podlo i nisko! Ne, isprika da će odraditi, ta ne vrijedi. Ta nije stišavala savjest. Ne! Pa ne! Trebalo je pustiti sumnjama, bolima, uspomenama i mozgu, rasplamtjelom od nekoliko čaša vina da jede dušu. Vlastiti orlovi da jedu vlastito meso. Stišati se mrk kao pećina, kad nad njom prolazi oluja. Ali on u svom životu nije nikad kazao taj "ne". On je kraljevski prezirući sebe sama ispružio ruku kao prosjak. I novac mu je spržio dlan kao užareno željezo. Puna mu je duša sramotnih žigova.
Uspomene pritišću dušu, sputavaju je, i sad hramlje, tetura, kroz blato.
Nikad više neće biti poleta! Nikad više neće uzletjeti. Mrak na svim prozorima. Ljudi su zatvorili kapke pred njim i pogasili svjetla u svojim sobama.
"Ne! Ne! Ne, trebalo je reći!" viče glasno kroz noć. Sreća je što nitko ne ide tim putem i što mu je bar tako dopušteno da olakša dušu.
Jedan prozor sam svijetli u čitavoj noći: Mlad čovjek bez kaputa sjedi za stolom i piše. Pred njim gori svjetiljka sa zelenim zaslonom. Jedna sjena pomakla se zidom. To je njegova mlada žena, što je prošla sobom. Ona je pošla sigurno posve polako i na prstima.
To je jedan njegov prijatelj što se nedavno oženio.
"Raditi! Živjeti! Sveti rade i životu!"
Martin čuje kako on radi. Čuje kako se tamo gore na njegovu stolu pomiče pero po papiru. Čuje tok njegovih misli u mozgu. Čuje sve to kao muziku, što s onog okna obasjava čitavu ovu noć. Sve se to smije s onog prozora ovom mračnom mutnom kaosu.
Zlatni trak duše u noć.
Martinu su cipele šuplje, ulazi voda i moči mu nogu. A od noge penje se blato, pretvoreno u apstrakciju, u dušu. On ide dalje.
Između njega i onog prozora pada blatna zavjesa kiše. Zastire ga sve više i više. Jedan zaokret i svega nestaje.
Ulica se talasa pod nogama. Duboko u kanalu klokoće voda.
A tamo u njegovoj sobi puze stjenice po zidu. Miš glođe papir u ormaru. Zrak je napučen sablasnim mislima njegova oca. Slike na stijenama već su davno popljesnivjele od vlage. Okrugla ura na zidu stala je. Žohar bježi u kut k peći. Vrata su zaključana.
Ključ ima Anton!
Tu je umrla jednog dana njegova majka. I on je onda pao preko divana. Njegovo pusto i uskipjelo srce odalo je počast mrtvoj majci. Pred tom kućom stala su kola i odvezla njegova oca u ludnicu. Siromašan otac! S kakvim luđačkim dostojanstvom ušao je u ona žuta kola.
Tu je godine i godine slušao kako se proždiru njegov otac i mati. Riječi su bile zmije što sikću.
I sestru je tu vidio, kad je prvi put pala u blato i vratila se kući. Tu su na sve ove prozore prošli kroz sobe pogledi nepoznatih ljudi iz susjedstva. Obešćašćena kuća. Obešćašćena porodica!
Martin više i ne spada u društvo. Sve propada pred njim. Sve bježi i uklanja se. I odnekle neki nepoznati deran fićuka za njim porugljivu jednu ariju. Fićuka i skakuće s noge na nogu.
Siromašni deran!
Noć zastire. Kiša pije svjetlo.
Martin je došao do jedne posve osamljene krčme. Sjeo je u kut i popio je sav novac što ga je danas dignuo. Bio je ponosan kad je izišao, jer još uvijek nije teturao.
Misli trnule su se jedna za drugom, i pijan posmijeh zasjao je na njegovu licu. No sve to on je opažao. Gle, tijelo tetura, a duh sve budno promatra.
Kad je izišao, bila je ponoć.
Sjetio se da je danas krabuljni ples.
Pošao je tamo. Na ulazu nije bilo više nikoga. Neki gosti iz kavane, što su htjeli da probdiju noć, ulazili su. I kakav slučaj! Tu posve uz njega stajao je Žgalin.
I on pijan: Žgalin.
I gospodin doktor radosno odvraća:
- O, Martine! - Iskreno, zanosno i od srca.
- Dođite! Dođite! Tu ste na leđima malo zamazani od zida. Gdje ste tako pokisli? Ne smeta! Danas je ionako krabuljna noć.
Već na stepenicama, gdje gore velike žarulje, silaze i ulaze preko crvenog saga gospođe u raznim nošnjama. Gole napudrane ruke mirišu. Sredovječni vitez zaviruje u ogoljele grudi svoje pratilice. Ona je samo lice prekrila crnom maskom. Suknje su joj do koljena.
- Pogledajte kakve noge!... Koliko ženskih nogu! Kako se miješaju mirisi.
Žgalin je u crnu odijelu. Bijela košulja naškrobljena na prsima.
- Pjesnik, autor, urednik... nova maska! - upoznaje Martina nekoj gospodi i gospojicama. Gospođe podigle lornjete. Uostalom, Martinovo odijelo je još uvijek prilično dobro. Samo cipele. Tko će gledati sad na cipele. Srca su se već uzdigla! Svi bivaju sve opojeniji i opojnost prelazi s jednog na drugoga.
I Martin se šali:
- Dolazim u maski prvog kršćanina! - I svi se smiju toj uspjeloj šali. Kako ga ipak svi s poštivanjem gledaju kad ga Žgalin uvodi ispod ruke. Na sve strane širi se od njega miris miješanog cvijeća.
Martin i nije previše pijan. Sreća se i njemu koketno smije. Španjolki je pala lepeza. Martin se sagnuo. Vješto sagnuo! Dignuo je i poljubio tamo gdje ju je držala ručica Španjolke i predao joj. S poklonom! U znak zahvalnosti, ona se nasmijala dvjema crvenim usnicama. Dva krvava poteza na bijeloj svili. Oh! Što sve ne izmišlja Martin! Tu je društvo! Koliko lica! Glazba započinje. Parovi lete i kovitlaju se i lete ispod zlatnih svijećnjaka. Kraj zrcala! Kraj naslonjača ih kroz lornjet gledaju oči majčica. Tada Martin diže čašu. I kako bruji glazba, tako bruji i njegovo srce. On ju diže, finu, kristalnu čašu i nazdravlja.
Društvo mu plješće i on je ispija. I najljepša gospođica za njihovim stolom ne ispija. Njemu je pruža. Da je on ispije. Martin je hladnokrvno ispija. Mirno sjeda na stolicu. I nije ništa. Tek čuperak kose pao mu na čelo. Bubanj udara osobito!
Kraj njihova stola na galeriji neprestano prolaze. Svi bi oni što prolaze htjeli prisluhnuti jednu Martinovu riječ. Vide ga u društvu sa Žgalinom! Žgalin mu toči šampanjac. Pa i oni mu sad pružaju ruke i priznaju genijalnost. I oni što su jutros okrenuli od njega glavu. Ali eto, čas je došao! Spoznali su i pokajali se!
- Pijano dijete! - govori gospođica u krinolini za Martina.
- Markizice! Anđele moj! - uzvraća Martin - Niste vrijedni, draga masko, nego da vas sažalim, kad se upuštate u razgovor s ljudima poput mene. Sad pazite, dobro zamahnite lepezom i otpuhnite ovu vašu neopreznu pohvalu!
Martin govori odjednom posve u baroknom stilu.
- Čašu! Čašu mu dajte! Neka nazdravi! - Pierot - policajni pristav, daje mu čašu.
- Vi, vi ste zvijezda jedne plave noći! I kad sutra budem sjedio u onoj istoj krčmi u kojoj sam i danas sjedio, sijat će onamo kroz malo okance. Tad ću dignuti onu malu čašicu od prostog zelenkastog stakla, iz kojih se pije u onakvim krčmama, dignut ću je prema okancu ispod zavjesice i osjetit ću u tom času kako se moja prosta čašica pretvara u kristalnu kupu šampanjca, a na dnu njezinu sja zrno bisera!
I opet glazba. Martin nadvikuje glazbu. I dolje opet lete parovi. I među njima je crni domino. Cello se sad čuje. Cello samo od sve glazbe.
- Bravo Martine! Bravo! - Pljesak. I barokna gospođica sama donosi još dvije boce šampanjca. Pierot otčepljuje. Hi. Kako pišti to piće! Daju mu tanjur pun kolačića. Zemičke sa šunkom.
Martin mora sve pojesti. Mora!
- Usta otvoriti! - odjekuje zapovijed. - Zemičku na usta! Zubi na posao! U želudac s njom!
Martin sluša zapovijed. Pet žemičaka za redom otputovalo je u njegovu utrobu.
- Zar će moj duh moći da sa sobom ponese toliko žemičaka? - primjećuje Martin.
- Ha! Ha! Izvrsno!
- Dobro! - zauzimlje se Žgalin. - Poslije ovako duhovite primjedbe možemo ga zaista osloboditi daljnjih žemičaka!
Prijedlog je prihvaćen. Martinu predaju čašu šampanjca. Sad se već dogodilo i to da je tajanstveni domino već nekoliko puta pogledao gore na galeriju. Baš za ovaj stol. Tko je? Tko je taj domino?
Barokna gospođica, koja je poslije Martinove nazdravice postala središtem društva, nezadovoljna je jer Martin gleda nekamo u neizvjesnost. Dolje preko ograde. Sa galerije. Doista, prilično duboko. Tamo gdje se kovitlaju parovi. Sad je baš vanstep. Crni domino privija se tijelu jednog toreadora.
- Sad zdravicu šampanjcu! - zahtijeva gospođica sa krinolinom.
- Šampanjcu! Šampanjcu! - odjekuje u društvu.
- Inače mu više ne damo ni kapljice! - oduzimlje Pierot Martinovu čašu.
Martin se odmah diže! On je spreman. Odmah! Ali sa čašom u ruci! On je skroman, ali to ne bi podnijela ni njegova skromnost da nazdravi praznih ruku. O! Nazdravicu šampanjcu, pa bez čaše. To bi zaista bio apsurd!
- Čašu! Čašu mu dajte! - zapovijeda gospođica s krinolinom.
Martin je već stajao. Ne! Još nije teturao. I čaša mu je predana u ruku, koju je držao ispruženu već nekoliko časaka. Netko u društvu govori.
- Pst! Nazdravica! Mir!
- Gospođice! Gospodo! - počeo je Martin.
Pst! Mir.
- Sada, gospodo, dok tamo dolje izdiše cello svoju dušu samo zato da bi lijepe noge zapisale na sjajnim podovima nekoliko zamamnih krivulja; i sada, gospodo, dok dolje negdje jedan domino leti iz naručaja u naručaj; sada, kad nad ovom sjajnom našom zabavom, punom maska, zrcala i zlatnih svjećnjaka, uzalud tucka kiša po krovovima i žljebovima, a samotni tornjevi zebu u crnim visinama; sada, gospodo, hoću da nazdravim otkupljenje i zaborav od tuge, što je osjeća nesretni današnji čovjek, nesretno čovječanstvo! O! Gnusan je život! I mi u našim bijelim i sunčanim danima svi potajno preziremo sivu gospu dosadu! Ah, njezin ogrtač kako se vije za tramvajima, za kolima, što lete kraj nas prolaznika po ulicama! Turobno je u svijetu spekulacija! I zato treba, gospodo, da pozdravimo onoga koji je moćan, da nas riješi uspomena jednog dana. Onoga što prebire našom dušom i najljepše u njoj nalazi. Onu mitsku tekućinu, koja daje zaborav od svega i liječi kao san! Tom olimpijskom napitku, što daje posebni čarobni ritam našim riječima, i nadvija nad njih sjajnu aureolu; tom piću, koje je uzrok da lijepe nožice tako lagano lete preko parketa, a duša poplavila crne oči, što se smiju ispod crne maske onog domina, koji sad plešući gleda nas; to piće, eto, sad pozdravljam! Pozdravite ga i vi, jer u ovoj kišnoj noći zove u naše duše sunca iz dalekih sjećanja, i dijelak njega u ovim tankim čašama od finog i zvonkog stakla prinesemo na usne, preko kojih još prelazi samo naša duša pretvorena u riječi, i kojim cjelivamo kad ljubimo! Pijmo! Eto mu tako počast i nazdravica od sviju nas!
Čaše zveče, i Martin je do dna iskapio. Koliko to najednom ruku u zraku plješće njegovim riječima! Taj zanos izazivlje ludilo! Kako se samo vrte te noge... tamo... dolje u dvorani... Sve dublje je. Sve manji su igrači. Pod se ljulja i sad plešu gore prema zlatnom svijećnjaku. Stol se rasteže. Ruka barokne gospođice produljila se dok mu je pružila čašu da se kucne s njim.
Samo njegovo srce stegnulo se. U malu zlatnu tačkicu! Martin postaje sad oprezan. O! Eto Pierot je prolio čašu. Žgalin je pokapao svoju bijelu košulju. Pazite! Martin popravlja stolnjak i čisti ga od mrvica.
Svi su skinuli maske. I tada... tamo dolje... crni domino, to je Eva. Bijela lepeza u ruci. Tri čovjeka u crnim odijelima su u njezinu društvu. Ona! Ona! Sad se i njegove ruke dulje dolje u dubinu da je zagrle.
- Jednoj dami, gospodo, jednoj dami sa samotnim posmijehom i sa tri pratioca u crnim odijelima. Tajnoj muzici ovih mojih bolova. Andjelu, čija ljepota nestaje u zagrljaju prostaka. Lijepom onom fantomu, koji je tragičan jer je lijep! Njoj!
Martin ide kraj stolova i šampanjac mu se prolijeva iz čaše što nosi u ruci. Glave, što sjede za dugim nizovima stolova, dulje se u šaren pravac.
I eto sad posljednjih par kapi, što ih je donio, ispija klečeći pred Evom.
- U zdravlje one, koju sam se usudio da tajno ljubim Anđela mog!
A sad eto i glazba je stala. I sad ne stoje kraj nje samo trojica. Sad ih je bezbroj. Svi u crnim odijelima.
- Neka opet svira glazba! O! Samo jedno srce skrušeno palo je sad. I zar mislite da sam htio što zla? Ne! Ja sam htio da bar par časaka mogu kao psetance da skakućem do nogu ove gospodjice!
Čaša mu je pala na pod i otkotrljala se do Evinih nogu, a evo Martin četveronoške skakuće. A i ona je tu. Blijeda, lijepa i dršće. - Ustanite! I sad ga hvataju ruke i dižu ga.
- O, Pierot! O, Žgalin! O, servus! Ne odvodite me! Kud ću! Kiša je! Noć je! Nigdje tamo nema čovjeka!
Konačno su tu u sobici! I divan je tu! Kako? Odakle taj divan?
Polegli su ga! Da! Sad će spavati! Zaspat će! Sa milijun suza u očima. Eto, već i spava. I eto, ti, što su ga doveli, vraćaju se u dvoranu.
Spremili su ga! Spremili!
Spava! Svima je odlanulo.
Kapelnik se popeo opet na svoje mjesto i daje znak za valcer.