Kroz šibe/VIII
| ← VII | Kroz šibe — VIII. autor: Ulderiko Donadini |
IX → |
U sobi bilo je mračno.
Eva je ustala da zapali svijeću, no Žgalinu se prohtjelo da ostanu u tami. Eva se pokorila, sjela do njega na divan, i zagledala se u zeleno svjetlo ulične svjetiljke, što je između gustih baršunastih zavjesa prodirala u sobu. Kad je sjela na divan, zagledao se Žgalin u njezine oči plamenim pogledom. Od tog pogleda stala je sve snažnije buktati u njoj dugo svladavana strast.
- Bojiš li se sa mnom u mraku? - pitao ju je Žgalin prigušenim glasom.
- Ne! - rekla je Eva i nervozno se nasmijala.
Sve do sada, do ove večeri bili su oni samo prijatelji. Zajedno su se šetali, pohađali kazalište, raspravljali o umjetnosti. Ove večeri gledao ju je Žgalin dosad posve nepoznatim pogledom. Učinilo joj se kao da se iz njegovih očiju ispružilo nešto u bezumnoj želji da je obuhvati i k sebi privine. Bilo je u njima nešto što ju je razoružavalo, privlačilo, uništavalo svu njezinu volju, i ako sad ispruži ruku u mraku i privine je k sebi, moći će da učini s njom sve što bude htio.
Sjetila se taj čas kako ga je Semićeva jučer grlila i privijala mu se uz tijelo. Taj prizor neprestano joj je lebdio pred očima. Od tog časa kao da se između njih razmakla zavjesa.
Dosad bila je ona mlada slikarica s mozgom punim paučinaste fantazije, koja se rađa u njoj, zbog osamljenosti što ju je okružavala sa svih strana. Pukovnik Petrović bio joj je otac tek utoliko što ju je hranio, kupovao joj haljine i slatkiše, i kod kakve svečane zgode u porodici očinski je poljubio u čelo, sam ne dospjevši da je odgaja i predavši je iz okrilja guvernante ravno u školu. Ona je za njega bila "mala ptičica", s kojom je on katkada čavrljao po četvrt sata, ljuljuškajući je na koljenima.
Njezina majka, žena posve razorenih živaca, unatoč velikoj ljubavi što je prema njoj osjećala, nije dospjela da pred njom razgali svoju dušu, a jedva da su čitav život progovorile par riječi. Ne mogavši da iskaže svom djetetu ljubav, što je za nju osjećala, mati je izbjegavala da se s njim na samo sastane, a kad bi se ipak sastale, gledala ju je u očajnoj prošnji svojim crnim melankoličnim očima, i gladeći je rukom preko plavih kosa, što su joj padale niz pleća u dvije guste duge pletenice. Te plave kose imala je pukovnikova majka. To su bili plavokosi von Tirpitz, od kojih je Eva baštinila u svoj značaj nešto hladno i oholo. No oči bile su majčine. Samo ne ugašene, nego sjajne i pune života. Na časove su se zasjenile, i tada bi joj i lice poprimilo majčine crte. I duša bila je majčina, zanoseći se i plamsajući u samotnim sanjarijama.
Kad je došla vijest o smrti njezina oca, kojega je raskomadala granata njezinoj je majci pala kap. Otada je mogla samo sjediti u naslonjaču, tupo piljeći preda se po čitave sate. Od tog doba posve su pobijeljele njezine crne kose, u kojima je dotad bilo jedva nekoliko bijelih niti. Umirala je tiho od sekunde do sekunde. Gasila se kao svijeća.
Tko zna, što bi bilo s ocem da je ostao na životu? On se suviše osjećao Nijemcem, i on ne bi tako lako u Jugoslaviji prišio epolete i odrekao se svojih mnogobrojnih odlikovanja. On se ne bi bunio, ali bi se povukao u svoju sobu, i odatle ne bi više izlazio. Takvi su po ćudi bili svi oni von Tirpitz.
Iz te kuće pune mrtvačkih uspomena odbjegla je Eva među bezbrižni umjetnički svijet. Tu se u atelijeru, pred stalkom uz dosjetke njezinih drugova prekidala nit njezina neobuzdanog mračnog čuvstvovanja.
U atelijeru se upoznala sa Žgalinom, koji je dolazio na sve izložbe i kupovao slike. K njemu ju je privlačila njegova nimalo sanjarska narav, blistava rječitost i fina ironija kojom je on omatao sve svoje riječi. Posve se predala njegovom uplivu. Nastojala je da govori kao on; da s njime jednako misli i čuvstvuje. To je imalo da stiša kao sordina preobilne osjećaje što su se u njoj javljali. Nosili joj zaborav. S vremenom su joj se čak na licu i oko usnica pojavile njegove crte. To je Martin primijetio odmah kad ju je pogledao.
No s vremenom stale je u njoj prevladavati prava njezina narav. Pokušavala je da ga predobije za svijet svojih sanja, no Žgalin je s finom ironijom otklonio ta uzdušna putovanja. On je hodao po zemlji. No time je želja u njoj samo jače porasla, i kad su joj na koncu svi napori ostali uzaludni, izrodio se njezin osjećaj u potajnu mržnju. Konačno je izabrala posljednje sredstvo počevši da s njim očijuka, ni ne primijetivši kakvoj se pogibelji izvrgava. No činilo se kao da je Žgalin i sad ostao ravnodušan, premda je potajno čeznuo za njezinim zagrljajem. Praveći se nevješt, kao da ništa ne opaža, puštao je da njezina neustrpljivost raste sve više i više. Polako primicao se svom cilju, ne htijući da pri tom išta žrtvuje. Njezine oči sijevale su u polumraku. Sjedili su posve blizu i tijela su im se doticala. Žgalin se svladavao. Prohtjelo mu se da se igra s njom. Da muči razbludno sebe i nju.
- Da, sad doista nema ni razloga da se strašiš dok sam ja uz tebe. No kad čovjek sam ostane u ovim sobama, mora da se osjeća u njima duboka tišina kao u grobu. Rastresene misli sve se više sabiru, a isprva nejasni osjećaj straha raskida ih jednu za drugom. Svih slika nestaje i sve više i više raste u duši strah. Dugo, beskonačno dugo, ništa se ne čuje. Niti sekunde se ne čuje. I vrijeme kao da je stalo. Tada kakav iznenadni slabi štropot otkine dušu od posljednjeg logičkog uporišta i ona počinje da se talasa od najmanjeg priviđenja. Iznenada osjetiš da tamo iza zavjesa netko stoji. Dah ti staje, srce udara, ali se ne usuđuješ ni pomaknuti, jer bi i najmanji štropot probudio tisuću nevidljivih sablasti, što vrebaju sa svih strana.
Žgalin je govorio skoro šapćući, gledajući prema zavjesi. Osjetio je kako je Eva zadrhtala.
- Jednoć, kad sam u mraku izišao tamo u predsoblje, da uzmem šešir sa klinčanice, opazio sam u mraku pred sobom čovjeka u vojničkom odijelu. Stajao je uspravan i ukočen kao lešina. Prepoznah tvog oca. Brzo upalih električno svjetlo, no u predsoblju nije bilo više nikoga. Sav uzbuđen ušao sam ovamo u sobu, i ništa ti nisam kazao, ali kad sam se pogledao u ono veliko zrcalo, opazio sam da sam blijed kao smrt.
Od straha, što ga je osjetila kod Žgalinovih riječi, Eva se posve razbudila od svoje strasti. Sad je tek razabirala kako je malo trebalo da mu podlegne. Ne! To nije bila ljubav, što je ona prema njemu osjećala.
- Što, zar ti vjeruješ u sablasti? - nasmijala se Eva usiljeno.
- Ha! Ha! Ja da vjerujem u nešto što je tek priviđenje časovite uzbuđenosti mozga? Sve to bilo je za me samo časovita senzacija i ništa više. Ja vjerujem samo u ono što mi život može da dade. Ni u kakve sablasti, nikakve sudbine, nikakve prekogrobne kazne, ni u kakav prst božji. Zar da se zbog časovitog nepravilnog udaranja srca bojim prići k onoj zavjesi? Ta ja znam da tamo nema nikoga. Evo! Pogledaj!
Žgalin je ustao i, približivši se prozoru, odgrnuo zavjesu. Stajao je časak na mjestu i smiješio se, a tada je opet sjeo do nje na divan.
- Ne! Ni u šta ne vjerujem! - Govorio je glasom koji je sav drhtao od strasti. - Vjerujem u ljepotu, kao što je tvoja. U nju vjerujem! Ljubim je! Ljubim tvoje crne oči! Tvoju plavu kosu! Tvoje tijelo što tako opojno miriši. Sve drugo, Eva, laž je... laž, glupa koprena, koju treba odbaciti i biti lijep kao bog! Što tako dršćeš? Zar nemaš snage da je odbaciš? Ja ću je odbaciti. A ti mi vrati to poljupcima. Da!... Tu!... Na tim usnicama hoću da ugasim žeđu, a onda; kad više neću moći da ih ispijam, onda... onda neka me nestane... Još... još... da... do besvijesti!
Žgalin se posve nagnuo nad nju, upijajući svoje usnice u njezine, i najednom je po poljupcima, kako mu ih je odvraćala, osjetio da mu se posve predaje.
Kasno u noć probudila se Eva na divanu. Ležala je obučena. U sobi nije bilo nikoga. Žgalin je već davno otišao. Kad se sjetila što se dogodilo, osjetila je prema svemu tomu neopisivu odvratnost. Sama se sebi zgadila.
Okrenula se prema zidu i pokušala da ponovno zaspi. Nepodnošljivo joj je bilo sve čega se i sjećala. Kako bi lijepo bilo, kad bi mogla da zaspi, i opet kad se probudi, da se ne sjeća ničega više. Sni da odnesu sa sobom sve u zaborav.
Uostalom, možda i sad spava. Možda je sve ono samo gadan bludan san.
Žgalin je izranjao negdje u beskonačnoj udaljenosti i odanle joj se cerekao. Ništa osim odvratnosti nije se u njoj javilo, kad se sad sjećala na njega. Kako se dakle moglo sve ono dogoditi?
U onom času ona nije mogla da mu se odupre i sad je zgažena ležala pred njegovim nogama.
Pa ipak, možda ga ona i sad ljubi. Možda je sve ovo čamno raspoloženje. No kad se sjetila posljednjih njegovih riječi, što joj je dobacio, ona ga više nije mogla ljubiti.
Ležala je do njega i pitala ga još omamljena poljupcima:
- Ti me ljubiš? Je li?
- Ljubav? - nasmijao se cinično Žgalin. - Zar nije bilo lijepo i ako ne nazovemo to ljubavlju? Čemu taj romanticizam?
To joj je kazao nakon što mu se prvi put podala!
Eva se grčila na divanu i grizla usnice do krvi.
Vidjela ga je kako sad smiješeći se korača po ulici. Možda leži sad kod druge žene, i ako ga ona upita za Evu, on će joj kazati to isto što je i njoj kazao.
Ne! Tako nije moglo ostati!
Eva je morala čim prije pronaći nešto čime će mu se osvetiti za njegove riječi, koje mu ona nikad neće oprostiti.
Čim prije! Čim prije!
Pa i onda ako kraj toga i samu sebe uništi.