Kroz šibe/VII
| ← VI | Kroz šibe — VII. autor: Ulderiko Donadini |
VIII → |
Semić je sutradan šav u zanosu osvanuo pred Evom. Cijelu noć je čuvstvovao. Nije bio ni ispavan. Tamni kolobari podvili mu se pod oči, a lice mu još jače požutjelo. Jedva da je u svemu prospavao možda dva, tri sata. Čitao je cijelu noć, i ne razumijevajući pravo što čita, i zaspao tek pred jutro. Čitavu je svijeću izgorio. No unatoč tomu, nije osjećao ni tračka umornosti. Čim je otvorio oči, bljesnulo mu u glavi da je to napokon onaj veliki dan kad će se s njom prvi put razgovarati. Kad će prvi put iz njega progovoriti kraljević. Srce mu udaralo, a duša bujala. Poletio ulicom lagan kao perce.
Eto dakle!
Zar je dovijeka mogla ostati tajna Evinom srcu njegova ljubav? Ne! I do nje su doprli njegovi uzdasi i nevidljivo ožarili njezino srce.
Ta on još dosad i nije živio i sad će uz nju poživjeti! Pa makar je nikad i ne zagrlio. Makar je dovijeka gledao iz kakvog mračnog kutića.
No na Žgalinu i Evi nije se opažalo nikakvo uzbuđenje. Oni su hladnom znatiželjom upirali svoj pogled u njega, a katkada se čak zagledali i osmjehnuli se. Baš kao da se čude, čemu sve to njegovo pripovijedanje, kad ima zapravo neka mnogo važnija stvar o kojoj bi sad trebali da govore.
No unatoč tomu, Martin je govorio neumorno i sa zanosom.
Tek odjednom zapitala ga je Eva:
- A zar vam dostaje za život ta vaša plaća što je dobijete u redakciji?
- Ne! Nipošto! Nipošto! - požurio se Martin da joj odgovori. - Za ovakav život, kakav bih ja htio, ne dostaje mi. Tek toliko je da čovjek ne umre. Puno puta moram da posuđujem, a to me neizrecivo ponizuje. U takvu položaju čovjek i nehotice počinje da mrzi ljude, kao i sušičavci, koji svaki put kad ispljunu malo krvi, znadu da se približuju smrti.
- Da! - prekinula ga je Eva. - Zar ne? Vi uzdržavate svog oca.
- Jest - kazao je Martin poslije male stanke, ni ne razmislivši čemu to njezino pitanje. - Ja ga uzdržavam, premda ga ne podnosim. Strašno je s njim živjeti u istoj kući. Iza svake njegove riječi skrivena je zloba i zavist. No unatoč tomu, ja sam mu uvijek podlijegao. Shvaćao sam ga i praštao. Premda, ako čovjek do kraja provede tu tezu, onda na koncu mora da zaniječe i sebe sama: Ako ne usplamti na nepravdu i oprosti je sa stanovišta neke više duhovne ljubavi, onda na koncu mora da uništi onaj obilni osjećaj ljubavi. Jer ja mislim da čovjek kad ljubi, fiziološki reagira, i ako se ne radi o spolnom nagonu. Sa stanovišta sveopraštanja postane konačno čovjek ravnodušan prema svemu.
Žgalin je s posmijehom slušao te njegove riječi, a onda je porugljivo nadovezao:
- Da! I meni se čini da je ljubav oružje i lukavstvo slabih.
Semić se trgnuo i već mu je htio nešto odgovoriti, no u tom ga je prekinula Eva.
Martin je opazio na njezinu licu sličan izraz kao i kod Žgalina. Njezine usnice kupile su se na isti preziran posmijeh kao i Žgalinove. No sve to vidio je sad kao kroz maglu. Još uvijek bio je opijen od zanosa. Pa napokon, što, ako mu se i rugaju? On je osjećao u sebi toliko topline da rastopi i najprezirniji posmijeh. To što su govorili, mogla je uostalom biti obična tema za razgovor.
Koliko novih misli i čuvstva rađalo se u njegovoj duši dok je gledao u Evine crne oči. Kako su se zlatjeli njezini žućkasti pramovi kose. Eto časa kad je on, njoj sve dosad dalek i suvišan, bio u njezinoj blizini. Bilo je dakle i na njemu nešto što je nju zanimalo. Doduše, katkada mu se učinilo da ona govori malo suviše s visoka, no što je mogao da prosudi u ovaj čas? I napokon, tko zna? Možda se ona i pretvara. Iskušava ga. Ludo je odmah istresti svoje srce pred čovjekom kojega prvi put susrećemo. Koliko se puta već i on sam tako prevario! Premda, on se ni poslije toga nije ništa poučio. Šta mu je bilo do toga da se poučava!
- Vašem ocu - kazala je Eva s nekim posebnim naglaskom - kao da je premalo ono što mu vi dajete.
Semić se sjetio zgode sa tapetarom Kolosjekom i problijedio.
Eva ga je gledala ujedljivo stisnuvši usnice.
Kad je pročitala napadaj u "Maču", što ga je Semić napisao protiv Žgalina, osjetila se i sama pogođena onim člankom budući da je skoro u svemu dijelila nazore Žgalinove. O Semiću je stekla dojam kao o čovjeku koji neopravdano želi da se uzvisi nad sve ostale ljude. No kad ga je sad promatrala, učinilo joj se kao da ipak ima u njemu nešto snažna, ali njoj neshvatljiva, što je ona odlučila svladati tako da ga lično ponizi.
- Vi i vama slični ljudi - govorila je jetko Eva - prije nego što počnete da napadate u javnosti neke ljude, nazivljući ih raznim imenima, mogli biste prije svega da uredite vaše prilike kod kuće, da ne budu na javnu sablazan. Strpite se samo! Odmah će vam biti jasne moje riječi. Vi, primjerice, vi biste mogli zabraniti, ili spriječiti vašeg oca, da ne dolazi svaki čas ovamo k meni i traži me da mu dadem novaca, a to isto tražio je i od onog gospodina.
Eva je pri tom pokazala na Žgalina.
Martin ju je gledao dok je to govorila s licem na kom se odražavalo najveće zaprepaštenje. Srce mu je tuklo, a lice bilo mu je čas blijedo, a čas crveno. Usnice su mu se trzale. Na čelu pojavile su mu se kapljice znoja. Htio je da ustane, ali noge su mu bile teške kao od olova.
- Moj otac? Zar uistinu? - zalomio je rukama, a glas mu je uprepašteno zazvučao. - Kako je mogao? Kako je mogao da to učini?
Jednim udarcem bile su raspršene sve njegove sanje. I to mu je morala da kaže baš ona žena koju je toliko ljubio. I zar nikamo nije njegov otac mogao da ode nego k njoj? Svega je nestalo, i on je stajao kao ponižen čovjek, pred ženom koja se odmakla od njega u beskrajnu daljinu. A tamo negdje duboko na dnu stajao je on zauvijek izgubljen.
Na Evinu licu nije se odražavalo ni tračka samilosti. Pred njim je stajala neka posve nepoznata žena. Jer zar bi to mogla da mu kaže, ona, koju je on sebi predstavljao u svojim snima? Ne! Nijedna crta na ovom licu nije njoj sličila. - Zato ste me dakle pozvali - nasmiješio se on jetko. - Da mi to kažete! A ja sav uznesen ovamo poletio. Kao u svatove! - Posljednje riječi kazao je isprekidane nervoznim smijehom i kao u nekom bezumnom ushićenju.
- Ljubio sam vas! A sad ste me zgazili! Moj jedini san ste zgazili! Eto! Razotkrivam vam se tu pred gospodinom Žgalinom. Pa ako vam nije dosta ni to što ste kazali, ismijte me još gore! Još gore!
I nato se opet nervozno nasmijao, no samo načas, a tada najednom odrazio se na njegovu licu užasan očaj.
- Eva! Eva! - poviknuo je uhvativši je grčevito za ruku i kvaseći je suzama, što su mu tekle niz lice. - Zašto ste mi to kazali? Što ste me tako unesrećili? Zar i bez toga ne bih dosta trpio?
Eva je uzmaknula i htjela da istrgne svoju ruku iz njegove, ali on je nije ispuštao.
- Pustite! Pustite me! - poviknula je. - Što vam je. Eto... eto... tu je! Čujete li?
Martin je ispustio njezinu ruku i stao prisluškivati.
Dolje na kućnim vratima čulo se lupanje, a za par časaka brzi koraci na stepenicama.
Sav dršćući stajao je Martin nasred sobe.
Vrata su se najednom otvorila i na njima pojavila se njegova sestra Ana, a odmah iza nje, u udubini, stajao je njegov otac. - Uđi! Uđi! Što se bojiš? - vikao je stari Semić, gurajući pred sobom Anu, koja je nekoliko časaka stajala neodlučno na vratima. - Tu je tvoj gospodin. Tvoj dragi. Neka te vidi. Neka vidi što je iz tebe učinio. Evo. Evo vam je! - govorio je vodeći Anu za ruku prema Žgalinu. - Za nju sam vas tražio! Za nju! Ne za sebe! Evo! Pijani smo oboje. Prekrasni smo! Prekrasni!
Ana je nekoliko časaka stajala nepomično, a onda pristupila Žgalinu.
- Došla sam! - progovorila je ona mucajući. - Zar je istina da me više ne voliš? Zašto me tako gledaš? Martin zna. Sve zna. Sama sam mu ja već rekla. Svi znadu. Svi! Karlo! Ti nećeš niti da me gledaš, Karlo!
I nato mu je posve iznenadno pala oko vrata. Žgalin se trgnuo i pokušao da se oslobodi njezina zagrljaja, ali ona ga je držala čvrsto kao s klještima.
- Zašto me guraš? - vikala je histerično. - Zašto? Reci! Zar me se sramiš? Reci! Zgazi me! Tuci me, kolikogod hoćeš, samo ne tjeraj me od sebe. Do nogu ću ti tvojih ležati. Kao robinja ću te služiti. Ne! Ne! Neću vikati!... Mirna... mirna ću biti! Evo, zar ne čuješ kako tiho govorim. Samo reci... reci mi da li me bar malo ljubiš? Još jedanput bar me pogledaj! Ne! Ja te ne puštam prije nego što mi kažeš. Ne!
Ana je vikala plačući i privijajući se uz njegovo tijelo. Žgalin se jedva oslobodio iz njezina zagrljaja.
- To je ludilo! Vi ste pijani! - povikao je sav crven u licu.
Martin je gledao starog Semića, koji je neprestano trčkarao po sobi. Najednom se stari Semić zaustavio kod stola, i ne obazirući se da li ga tko promatra, stao s jednog tanjurića uzimati otpatke od cigareta i trpati ih sebi u džep.
- Ostavi to! - povikao je Martin potrčavši prema njemu, i udarivši ga po ruci. Nato ga je obuhvatio s obje ruke i stao tresti za ramena.
- Gade! Gade! - vikao je.
- Ne tuci ga! - povikala je Ana, i okrenuvši se od Žgalina, poletjela prema Martinu. - On je jadan! Shvaćam ga ja! Sve ga shvaćam što čini!
- Da!... Da! - Prestrašeno je mucao stari Semić, kao u potpunoj odsutnosti duha. - Ti si vidjela kako je onaj crni pas zalajao na nas. I na tebe bi navalio da ga nisam s kamenom udario. Jesi li vidjela koliki je bio, a ja bih s rukama na njega navalio. Goloruk! I to bih za te učinio, pa makar da me je i ugrizao. A ovaj tu tući me hoće. Kao da sam ja njemu kriv? Pogledajte! Svi me pogledajte kakav sam ja jadnik!
Stari Semić raširio je ruke i zaplakao.
I zaista ga je tužno bilo vidjeti onako gologlava, raščupane kose, neobrijana, u starom izlizanom odijelu, ispod kojega je pod vratom virila zamazana košulja.
- Idemo! Idemo! - govorio je Martin, koji sad ni sam nije mogao da svlada suze što su mu navirivale na oči. - Idemo! Da! Svi smo mi jednako nesretni.
Na stepenicama je Ana još jednom glasno zaplakala, i sad je s njom, zagrlivši je, plakao i Martin. Dugo su tako stajali zagrljeni. I stari Semić, što je stajao kod prozora na hodniku, gledao ih je i sav drhtao od plača.