Knjiga

Izvor: Wikizvor
Knjiga
autor: Ivan Bunić Vučić


Znam, dobro jedino, da želiš, cviete moj,
   uzaznat' istino što čini verni tvoj.
Neredno sveđ cvili tvoj sluga, gospoje,
   odkad se odili lieposti od tvoje.
Sred ognja u ledu život svoj boravi,
   nije mu slas' u medu, ni lieka u travi.
Opusti njega san, a smrtno zasp'o je,
   nije mu bio dan, sunce mu mrklo je ;
rados' mu dotrudi, a žalos' obljubi,
   i tebe čim žudi, sam sebe izgubi ;
k tebi sveđ želi doć', tebe sveđ vapije
   ili je mrkla noć, bieli dan ili je.
Čim glasim poraz ljut ja glasom tužnime,
   evo mi svaka ljut odpieva tve ime.
Tim smamljen s imena uzištem sred hridi
   jeda se ljubljena ma duša gdie vidi.
Ter počnem vapiti : O gore kamene,
   nemojte, vaj, kriti sve dobro od mene !
Ne kri'te, vaj, meni požudu svu moju,
   moj život ljubljeni, slatku mu gospoju !
Nu vapeć' zaludu tebe, jaoh, ku želim,
   dragu mu razbludu, sam sebi uzvelim :
Eto sam sebe van u ovoj pustoši,
   ko može biti stan miloj moj raskoši.
Išti nju sred cvietja, u drobnoj travici,
   u skutu prolietja, u vedroj danici.
Tim jutrom kad dzori ter jasna danica
   bieli dan otvori s vienačcem ružica,
zapievam: Evo je, evo je s istoči,
   evo me gospoje, jasne su nje oči !
Poznam je zaisto, nije ono zrak sunčani,
   neg zlato pričisto, mu mlados' kijem zani ;
ružice rumene niesu ono, negoli
   usti nje medene, kiem biser okoli ;
nije ono lier pribieli ni rano cvietice,
   neg'li vrat veseli, nje prsi i lice.
Pak mi se dogodi poznati da dzora
   sviem cvietjem ke plodi sred polja i gora
ne sliči podpuno lieposti tej tvoje,
   čestita ma kruno, jedina gospoje.
Er posmieh ljuveni ki mi raj otvori
   nije nać' moć meni u cvietju i u dzori.
I da još obađoh sve što je pod nebi,
   tvu liepos' ne nađoh neg' samoj u tebi.
Tim tužan ostanem bez nijedne radosti,
   tužiti neg' stanem : vaj mojoj mladosti !
Vaj meni u vike, vaj po sve dni moje
   bez rajske me dike, bez mile gospoje !
Tač jeljen ustavši bolestim priljutom,
   kada ga razdruži ki lovac s košutom,
jestojske najslađe i vode studene,
   mrzi čim ne nađe trag drage ljubljene.
Ah, da su blaženi i uvik veseli
   drazi oni ljuveni kieh ljubav ne dieli.
Neg'li sveđ pribiva drag s dragom ljubavi,
   ter svaki uživa i u sni i u javi.
Prozorje prem bieše jutroska prid danom,
   kada se zažeše me oči trudniem snom ;
eto u snu tad dođe mlađahnu ti meni,
   ljubljena gospoje, pokoju medeni ;
vrat meni okoli, paka me celova.
   Pitah te : Odkoli sad ide liepos' tva ?
Razbludno ti reče : Evo tva razbluda,
   odkad ti uteče, sliedi te ovuda.
Znala je, mili moj, znala je, moj brače,
   da cvili život tvoj bez mene i plače.
Znam da si smagnuo me usti medene
   odkad si biegnuo, verni moj, od mene.
Dočim ti slatko brah cvietice sred usti,
   uto se razabrah i san me opusti ;
tamo amo pogledam, svud svraćam me oči
   jeda gdi ugledam me sunce s istoči.
Pak kliknuh : Evo bi kon mene ti sade...
   Tko mi te ugrabi ? Ko mi te ukrade ?
Tko mene u tuzi ostavi i smeći ?
   Tko li mi zagusi srdačca dio veći ?
Dva bismo, sad sam sam, s tobom bih, tebe ni,
   ja isti ja niesam, nije mene u meni.
Čim tako bolujem nezgode, vaj, moje,
   eto ti začujem slavica gdi poje.
Rekoh mu : Nu postoj, ptičice ma, sada,
   slavicu mili moj, spievoče livada !
Biti će liepi dar, vesela ptičice,
   budi mi poklisar do moje diklice.
Liepi uzdar biti će da želiet' nije veći,
   drago te primiće razbludno gladeći.
Ne će te pustit', znaj, slavju, ma ljubavi
   dokle ti ogrljaj biserni ne stavi.
Reci joj : Ma dzoro, jad pusti čemerni,
   doći će uskoro Miljenko tvoj verni.
Bez tebe žalostan, cviete moj jedini,
   svaki se njemu dan godište doć' čini.
To li ne ć' poći ti, ptičice ma mila,
   daj mi htiej podati brzahna tva krila.
Ja ću ih pripeti željnoj moj mladosti
   da hrlo odleti žuđenoj ljeposti.
Neka se ne žele srdačca stravljena,
   neg' da se vesele razbludno združena.
I da se ne gine ni kopne neredno,
   neg' da se sjedine dvie duše zajedno.
Pristani, liste moj, pristani kazati
   moj dragoj rasap tvoj, ki tiem se ne krati.
U dugoj besiedi nije lieka tvoj rani,
   gore se neg' zledi, zato već pristani !



Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.