Judita (Šarić)/Glava 7.

¹ Drugoga dana zapovjedi Holoferne vojskama svojim, da udare na Betuliju.

² A bilo je sto i dvadeset tisuća pješaka ratnika i dvadeset i dvije tisuće konjanika, osim naoružanih mladih ljudi, što ih je bio dao zarobiti i odvesti iz gradova i sela.

³ Svi se zajedno spremiše u boj proti sinovima Izraelovim. Dođoše po obronku gore do vrhunca, što gleda na Dotain, i utaboriše se od mjesta, što se zove Belma, sve do Helmona, naprema Esdrelonu.

⁴ Kad sinovi Izraelovi vidješe mnoštvo njihovo, padoše ničice na zemlju, posuše pepeo na glave svoje i pomoliše se jednodušno, da bi se Bog Izraelov smilovao narodu svojemu.

⁵ Tada prihvatiše za oružje svoje, zaposjednuše mjesta, što vode u klance među gorama, i čuvali su ih danju i noću.

⁶ Kad je Holoferne obilazio unaokolo, nađe tekuće vrelo, što je hranilo vodovod s južne strane izvan grada. Zapovjedi, da se presiječe vodovod.

⁷ A nedaleko od gradskoga zida bila su vrela, te se je vidjelo, gdje iz njih potajno crpaju vodu, više da se okrijepe, negoli da se napiju.

⁸ Sinovi Amonovi i Moabovi dođoše k Holofernu i rekoše: »Sinovi se Izraelovi ne uzdaju u koplje i u strijelu, nego u zaštitu gora i u sigurnost strmih bregova.

⁹ Hoćeš li ih pobijediti, a da se ne upustiš u boj, postavi straže na vrela, da ne mognu iz njih crpati vodu. Tako ih možeš pobiti bez mača, ili će izmoreni predati grad, za koji drže, da se ne može uzeti, jier leži na gori.«

¹⁰ Ovaj prijedlog dopade se Holofernu i slugama njegovim. On postavi unaokolo kod svakoga vrela po stotinu ljudi.

¹¹ I kad je ta straža stražila dvadeset dana, presahnuše čatrnje i nakapnice svima stanovnicima u Betuliji. U gradu nije više bilo toliko vode, da imadnu piti i samo za jedan dan. Voda se davala narodu svaki dan točno na mjeru.

¹² Tada dođoše svi ljudi i žene, mladići i djeca k Oziji, te svi zajedno jednim glasom

¹³ Rekoše: »Bog neka bude sudac između nas i tebe, što si nas svalio u nesreću! Jer nijesi htio mirno govoriti s Asircima, zato nas je Bog predao u ruke njihove.

¹⁴ I zato nema nikoga, tko bi nam pomogao, kad ginemo pred očima njihovim od žeđe i nevolje velike.

¹⁵ Pa sada skupite sve, što su u gradu, da se svi drage volje predamo narodu Holofemovu!

¹⁶ Jer je bolje, da kao sužnji blagosivamo Gospoda živi, negoli da pomremo i budemo podsmijeh svemu svijetu gledajući žene svoje i djecu svoju, gdje umiru pred očima našim.

¹⁷ Danas zovemo za svjedoke nebo i zemlju i Boga otaca svojih, koji nas kara za grijehe naše: predajte sad jedamput grad vojsci Holofernovoj i dajte da nam bude svršetak kratak od mača; inače se on samo odviše produžuje u žestokoj žeđi.«

¹⁸ Iza ovih riječi udari sva skupština u glasan plač i jauk, i mnogo su sati vikali jednodušno k Bogu:

¹⁹ »Griješili smo kao oci naši. Zakon smo kršili i nepravdu činili.

²⁰ Smiluj nam se u svojoj dobroti, ili kazni bičem svojim opačine naše! Ali nemoj predati one, koji te priznaju, narodu, koji te ne pozna!

²¹ Da se ne govori među poganima: Gdje je Bog njihov?«

²² Izmoreni od te vike i oslabljeni od toga plača, zamuknuše.

²³ Tada ustade Ozija i reče sa suzama u očima: »Budite dobre volje, braćo! Još pet dana čekat ćemo, da li će se smilovati Gospod!

²⁴ Može biti da skrati gnjev svoj i proslavi ime svoje.

²⁵ Ako li za pet dana ne dođe pomoć, učinit ćemo to, što rekoste.«

← Glava 6.

Judita (Šarić)

Glava 8. →