Job (Šarić)/Glava 9.

¹ Nato reče Job:

² Zaista, znam, da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti pravedan pred Bogom!

³ Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti od tisuće na jednu.

⁴ Mudar je srcem i silan snagom; tko se je opro njemu i bio sretan?

⁵ On premješta gore: one to ni ne opaze; prevraća ih u gnjevu svojemu;

⁶ On kreće zemlju s mjesta njezina, da joj se sve drmaju temelji;

⁷ On zapovjedi suncu: ono ne Izlazi; on meće pečat svoj na zvijezde;

⁸ On razapinje nebo sam i korača po valovima morskim;

⁹ On je stvorio zvijezde: Medvjeda, Oriona, Vlašiće i zvijezde juga;

¹⁰ On čini djela velika i Nedokučiva i divna, kojima nema broja.

¹¹ Ide li pokraj mene: ja to ne opazim, prođe li mimo mene, ja to ne primijetim.

¹² Ugrabi li što, tko će mu to zabraniti? Tko će mu reći: što radiš to?

¹³ Nitko ne može srdnju Božju odagnati; pod njim leže pomoćnici ponositih.

¹⁴ Pa kako bih mu ja odgovarao i riječi birao proti njemu?

¹⁵ Kad bih i u pravu bio, ne bih mu ipak mogao ništa odvratiti; valja da se molim sucu svojemu.

¹⁶ Da ga zovnem, da mi se odazove, još ne mogu vjerovati, da je čuo glas moj.

¹⁷ U vihoru napao me je i zadao mi mnoge rane ni za što.

¹⁸ Nije mi dao da odahnem, jer me je zasitio gorčinama.

¹⁹ Pita li se jakost, on je najači; pita li se pravda, tko će mi svjedočiti?

²⁰ Da se opravdavam, osudit će me usta moja; da sam nedužan, pokazat će, da sam kriv.

²¹ Ako sam nedužan, neću da znam za to, omrznuo mi je život moj.

²² Svejedno, zato velim slobodno: pravoga i krivoga on satire.

²³ Kada on iznenada usmrti bičem svojim, tada se nasmije očajanju nedužnih.

²⁴ Zemlja se je dala u ruke zlikovcu; gospodarima njezinim zatvara rukom oči; ako ne on, da tko?!

²⁵ Brže od teklića hrle dani moji; bježe, a ne vide sreće.

²⁶ Otiskuju se kao brze lađe, kao orao kad pada na plijen.

²⁷ Reknem li: zaboravit ću jad svoj, promijenit ću izgled svoj i vedar biti,

²⁸ Uhvati me opet muka moja, znam, da me nećeš opravdati.

²⁹ Kriv napokon moram da budem, zašto bih se mučio uzalud?

³⁰ I da se operem snijegom i da ruke oribam lugom,

³¹ Ti bi me ipak zamočio u jamu, te bi mi se gadila sama moja haljina.

³² Jer on nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud.

³³ O, kad bi bio koji sudac među nama, koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu,

³⁴ Koji bi odmaknuo od mene prut njegov, da me više ne strši strah od njega!

³⁵ Tada bih govorio i ne bih ga se bojao; a ovako ne znam sobom vladati