Job (Šarić)/Glava 7.
← Glava 6.
|
Job (Šarić) |
Glava 8. →
|
1 Nije li u mučnoj raboti čovjek na zemlji? Nije li život njegov sudbina nadničara?
2 Jednak robu, što uzdiše za sjenom; jednak najamniku, što još čeka na plaću?
3 Tako mi postadoše baštinom mjeseci puni jada; moj dio bile su noći nevolje.
4 Kad legnem na počinak, mislim: kad ću ustati? Kad će proći noć? I tako se prevrćem bez pokoja, dok osvane jutro.
5 Tijelo je moje obučeno u trulež, koža je moja slična zemljanoj kori; još malo, i raščinit će se.
6 Dani moji proletješe brže od čunka, prođoše bez nadanja.
7 Spomeni se, da je moj život samo dah, da se oko moje neće više obradovati dobru!
8 Tko me sada još gleda, neće me doskora više vidjeti; tvoj pogled kada me potraži, mene više neće biti.
9 Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako tko siđe u grob, neće više nikada doći natrag.
10 Nikada se više neće vratiti kući svojoj, i njegov ga stan nikada opet neće vidjeti.
11 Zato ja neću braniti ustima svojim, govorit ću u tuži duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
12 Jesam li ja more ili neman morska, te me nagoniš da budem budan?
13 Kada pomislim: utješit će me postelja moja, počivalište moje pomoći će mi da snosim nevolju svoju,
14 Tada me pohodiš strašnim sanjanjem i prepadaš me utvarama,
15 Da bih prije odabrao udavljen biti, i smrt bih volio vidjeti nego te kosti svoje.
16 Dojadilo mi je; neću vječno živjeti; prođi me se; jer su dani moji samo dah.
17 Što je čovjek, da ga tako cijeniš i da na njega upravljaš oko svoje?
18 Da ga pohađaš svako jutro i kušaš ga svaki čas?
19 Kad ćeš se već odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvačku svoju?
20 Pa i kad bih sagriješio, što bih stim nanio tebi, čuvaru ljudskih srdaca? Zašto me mećeš sebi za biljegu.? Zašto da ti ja služim kao nišan?
21 Zar mi ne možeš oprostiti prijestup moj i otpustiti krivnju zlodjela mojih? Jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, neće me više biti Govor Bildadov: Job se mora obratiti i onda će mu biti dobro.
← Glava 6.
|
Job (Šarić) |
Glava 8. →
|