Janko Borislavić/IV.
| ← III. | Janko Borislavić IV. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
V. → |
IV.
[uredi]Dvor Jazvenik (donacionalna diploma nazivala ga castellum) ležao je pod kosom brijega uz plodnu ravnicu. Bila je to sredovječna gradina s tornjevima, zidovima i mostovima. Šiljati gotski svodovi, isto takvi prozori, nježno i sitno u obliku križa rezane ruže od bijela tvrda kamena, fantastički kipovi živinskih i zmajskih glava i trupla, stršeći u zrak iz visine tornjeva i zidina, sve je to svjedočilo da je istinita tradicija koja je gradnju Jazvenika vrstala ća onamo u tamno daleko doba kad su božjaci bili gotovo najmoćnija gospoda u Hrvatskoj.
Prostrane dvorane, neizmjerno debele zidine, duboki bez dna kutovi, male sobice, nebrojeni sakriti hodnici uz duge tamne galerije činjahu grad jazvenički odnekada mjestom glasovitim sa sablasti. U doba romantikâ bio on pravim idealom svim nesretnim pjesnicima a ostarjele plemkinje usidjelice malone izgarahu od entuzijazma, želje i — čeznuća za njegovim podzemnim hodnicima, uzidanim kosturima i strašnim događajima koje su u tamnoj njegovoj prošlosti naslućivale — ah, šta — čisto jasno sebi predočavale.
Na Borislaviće, starinom iz kninske županije, prešla je gospoštija jazvenička po ženidbi. Od toga doba — bilo to koncem sedamnaestoga vijeka — stupili su Borislavići u redove bogatoga i moćnoga plemstva, ali se u aristokratskoj — da reknemo — hijerarhiji ne popeše dalje od naslova jednostavnih plemića. Nije bilo u njih prave volje da se odlikuju bud u politici, bud u upravi, bud u vojsci. Napokon, čim su turski ratovi prestali, postao i u nas svijet drugojačiji. Ladanjska dokolica učinila je sada od potomaka neustrašivih vitezova sisačkih, sigetskih, kostajničkih i tako u beskraj — svoju vrstu ljudi. Od onih kojima je srce smjelo i veselo kucalo, učini »pajdaše pinte« i obretnike »bilikuma«, a od mučaljivih i mirnih stvorila je alkemiste i magike, a poslije, ukoliko se val zapadne Evrope odbijao o žal hrvatski, još i iluminate i magnetizere.
Borislavići kao da su pripadali toj drugoj vrsti. I baš pradjed Jankov, Kristofor, bijaše takav alkemist. Taj čovjek samo je na to mislio kako bi olovo pretvorio u zlato, a blato u dijamante i rubine. Jazvenik bi se zacijelo po njem bio izmakao iz ruku Borislavića da nije bilo žene mu Eleonore Ručićke, po tankoj krvi rođakinje grofova Patačića. To je bila žena izvanredno energične volje a na glasu dobra gazdarica. Sve je poslove ona vodila; što više, pred sudom je zastupala svoga supruga i davala alegacije poput svakoga fiškala. Kristofor pak zatvarao se u svoj laboratorij i tu bi cijele dane tražio i tražio, a najposlije, uvjeriv se da nikada neće postići željena cilja, otrovao se ovdje među svojim retortama, pred ugaslim ognjištem. Njegova slika visila je u palači, a potomci bi rado, da, s nekim ponosom, spominjali kako je bio stari Kristofor učena glava te se razumio u svakojake tajne znanosti. Njegov laboratorij sačuvao se sve do sada isto onakav kakav je bio za života Kristoforova, nešto od taštine a nešto od silna straha što ga je taj mračni prostor, nalazeći se u istočnom tornju, pobuđivao i u gospode i u služinčadi pa mu se svak živ rado ugibao.
Na maštu Jankovu djelovao je odnekada taj lik djeda Kristofora više negoli sve obiteljske slike. Kao dječarac stao bi često pred sliku i zagledao se u umne i plemenite crte nešto mračnoga lica. U takav čas morao se svak zadiviti velikoj sličnosti glave na portretu i lica dječarčeva. Kad se je poslije opažao mar dječakov za nauku, njegova izvjedljivost za tajne prirode, otac bi Štefica često uskliknuo prama sinu: »Eto, ti si pravi unuk djeda Kristofora, nisi mu badava sličan; i ti ćeš tražiti zlato!«
I sada, otkad se vratio, morao je svaki put kad bi mimo sliku prolazio, svrnuti okom na nju i svaki put bi mu došao na um djed Kristofor i njegovo bezumno nastojanje da pronađe kako se pravi zlato.
— Bezumno! — prekine se posljednji put. — Zašto bezumno? U njegovo doba nisu prirodoslovne znanosti stajale na današnjoj visini; može se stoga izviniti takvo nastojanje. A ipak svi ti umnici bijahu uvjereni o svojoj stvari. Koliko silnih dokaza naslagalo se po knjigama? Koliko silnih vjekova izdisaše pod čarom iste želje koju im je znanost dopuštenom i mogućom pokazivala. A sve zajedno nije bilo nego zabluda! Nije li napokon tako i s našim znanstvenim teorijama?
I opet kao ono u Beču svlada ga posve malodušnost; u dušu mu se uvuče nepovjerenje u svoje znanosti, i baš zato nestajalo mu od toga časa sve većma snage da u nastavljenom učenju nađe okrepe i da se ohrabri.
Po čitave dane ne bi mogao uzeti knjige u ruke. Izvalivši se na kanapeu buljio je u svod mračne sobe da gotovo bez misli sat za satom pilji u onu malu sitnu mrlju što se je na bijeloj stijeni ravno nad njim crnjela. Ili bi opet prisluškivao hodu staromodne ure na kojoj je vješt mehanik sedamnaestoga vijeka izradio cijelu četu vojnika što se je kod svakoga udaranja sata micala, vježbala, u bubanj udarala, a stražar bi trubljom kazivao koji je sat. Kod tog dolazile mu najluđe misli. Razbijao si glavu npr. time da li je od one crne mrlje više do neizmjernosti ogromnoga, ili pak do neizmjernosti mikroskopičnoga svijeta. Mehaničko gibanje likova na uri navede ga na razglabanje o razlici tih anorganičkih mehanizama i organičkih u čovjeka i u ostalih životinja. Pače jednom se pitao nije li ovo donekle oblik neumrlosti duše ljudske da volja mehanika, prenesena u ovu tvar figura, nakon dvjesta godina još sveudilj djeluje u gibanju od njega izmišljenom, i po zakonima od njega u porabu stavljenim?
Napokon bi se lecnuo od ništavila takvih razmatranja i opet pao u pređašnju besmislenost iz koje bi ga svaki put trgla bol poradi isprazna dojakošnjega nastojanja.
— Sve — mladost, veselje, svijet, sve sam bio gotov žrtvovati, sve sam žrtvovao, a jesam li što postignuo? — ujede ga bolno za srce.
Te muke, tako rijetke u velikoj množini čovječanstva, pače u prvi mah neponjatne onoj množini koja se najčešće muči i trapi radi oskudice kruha, radi golotinje tijela, radi nezadobivene ljubavi, ili radi izgubljenih dragih, ah, to su strašnije i to silnije za onoga koji ih nesrećom osjeća. Najposlije, nisu tako klasični Heleni svoga Prometeja umjeli u tako tragičnim crtama uobličiti i shvaćati. Te su muke slične mukama kipara koji ne može da u mramor ukleše oblikâ što su mu u duši, ili slikara koji ne nalazi prave boje da prikaže sliku svoje mašte, ili mukama pjesnika koji ne može svoje junake nadahnuti onom istinom i uliti im onaj život kakav osjeća u svom duhu i srcu, s kojim ih u snu vidi i sluša, kakve ih u časovima maštanja gotovo žive gleda. I njemu je upravo tako bilo!
Koliko puta eto — pravog odgovora, a kad tamo, najednom se pomoli novi kakav pripomenak nikad mirne sumnje, te sva zgrada složenih razloga leži u prahu. A kako tjera umjetnika i pjesnika neumornom bujnošću nutarnja potreba duše da mora stvarati, tako i on ne mogaše odlučno da prestane misliti o tim dalekim otajstvima koja su ga još od djetinjstva uporno i snažno, gotovo pravim čarom k sebi privlačila. Nije naposljetku uzalud u njem tekla krv djeda Kristofora.
Neopisivo teška i nedogledna bila mu bijeda duše; nije imala granica otkad je stao padati u očajanje i kad se je sve više odmicala nada u znanost i u konačnu njenu pobjedu. On se je držao najnesretnijim čovjekom ovoga svijeta, a opet je požudno zidao kule svoje sreće koja bi ga bila snašla da mu je um pogodio i našao odgonetku svemu. Sva duša mu se tresla u poziranju one sreće da onda padne u to jače razočaranje i da se sunovrati u crno bezdno sumnja, izgubljenih nada, pa da bolno vapije: » Zašto — zašto nije bijednom smrtniku takva sreća moguća!«
Od sada je mnoge i mnoge dane ovako proboravio u jednu ruku opojen maštanjem sreće mučenika-pobjeditelja, u drugu pak mučen bijesom nemogućnosti i osjećajem da se nikad neće dovinuti takvoj sreći. U takvom razmahanom stanju nije mogao da ostane miran u svojim sobama. Sad je počeo izlaziti na šetnju. Izgubljen u svoje sne, sa smiješkom na ustima ili očima ukočenim od očajanja lutao bi okolo po brdima i ravnicama i svaki dan zalunjao kojekuda. Kako mu je život bio udešen, nije bilo nikako moguće da se istrgne iz te nevolje. K njemu nije nitko dolazio ni u poslu niti radi zabave. Gospodarstvo je prepustio posve providniku koji je pače na svoju ruku morao voditi poslove s odvjetnikom i notarom.
| Sljedeća stranica→ |