Janko Borislavić/V.

Izvor: Wikizvor
IV. Janko Borislavić V.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
VI.


V.[uredi]

Desio se Janko gore u sobi djeda Kristofora. Ogromne i sitne retorte lijevane u fantastičkim oblicima, duge i staklene i srebrne i mjedene cijevi, svakojaki vrčevi i lončići, ljudske i životinjske lubanje, grdne u debelim koricama vezane knjižurine — to je ispunjavalo gotovo svaki kut i sve zidove okrugla tamnoga prostora. Na uske prozorčiće, duboko izdubene u sredovječne debele zidine i zagrađene željeznim rešetkama, točilo se tek nešto bijela dana blijedim titrajem. Iz stijena strujala i sada usred ljetne vanjske žeđe zimnja studen. Alkemističko ognjište, crno i začađeno, stajalo je nasred sobe.

Janka nije već dugo bilo ovdje. Pa i taj put više je od slučaja ovamo zabasao. Neobično, čisto tajanstveno doimala se ta polutama njegove duše — ti strojevi i pomagala davnih vjekova nerazumljiva i nerazumna poput svoga doba — zatim te hladne mrke stijene! Malo da nije osjetio nekakav strah. Ovamo opet kao da mu se nešto nepoznato sleglo na grudi, i korak mu postao nesiguran. A tada motreći neobične pradavne oblike od kojih je svaki nosio biljeg dalekih bajovnih svjetova a svakome je tvoritelj navalice dao znak paklenskih i čarolijskih sila Borislavić je u mislima zabrodio u te tamne strane ljudske mašte. I on — umnik, filozof, prosvjetljenik — zaželi da sve to ne bi bilo tek maštom, nego — šteta da svijet uistinu nije takav! Prima causa ne bi tada barem bila ljudskom umu na vijeke skrivena, pa i rod ljudski prije bi se dovinuo sreći. »Uostalom, tko mi može jamčiti da i ovaj svijet što ga očima gledam nije nego opsjena, tek pojav moga pojava, opstojnost tek moje duše? Ah, kako je taj naš duh slab a nauka nije nam dala drugo nego da se bez sumnje uvjerimo o neprekoračivim mu granicama. Ili si pomaže da ludo i djetinjski sve odbija do čega egzaktnim putem ne može doći, ili sve taji što ne može da protumači! Negda su barem ljudi bez toga očajanja gasili žeđu svoje izvjedljivosti tim umišljenim svjetovima svoje mašte! — šaptaše Janko izlazeći iz odaje.

Odsele polazio bi Borislavić svaki čas gore u taj toranj i s nekom posebnom nasladom utapljao svoja znanstvena uvjerenja u ludom sanjarenju kako bi bilo na tome svijetu da su čarolija, magija, gatanje istinite sile, i što bi on tada radio. Razigrana mašta u bolnoj mu duši stvarala nov poseban svijet u kojem mu se i živci i krv uzrujavaše, pa bi kao u vrućici plamenim obrazima i rastvorenim sjajnim očima zurio po čitave sate u istu praznu točku.

Jednom mu dođe — bogzna kako — da se sjeti kako su magici tražili sredstvo da se učine nevidljivi; padnu mu također na um slične bajke o takvu čarobnom prstenju, o travama koje bi takvu moć imale. Posve je djetinjski stao u sebi izbrajati sve ono što bi učinio da dođe do takva sredstva. Neki đavao, ah, što — onaj stari zavodnik ljudi što ga nazivljemo spolnim instinktom, taj jedini i sve vjekove, sve vjere premašujući Mefisto — javi se u Janku pa taj filozof u kojega su gotovo sve požude, sve strasti zamrle, domisli se da bi s takvim prstenom mogao uljesti u sobu koje krasne žene u onaj čas kad polazi u postelju. Kao da mu je munja proletjela tijelom, tako ga ta misao ujede ili uzbuni a na svaki način silno ga uzruja i učini da mu je sva krv navalila i k srcu i k moždanima. U jedan jedincati čas kao da je svom silom dugo zadržavana narav provalila na površje, i on opčaran, opojen, željan života, stane se obmamljivati bujnom slikom koju mu je razigrana mašta kao prava čarobnica divno pred nutarnjim očima stvarala i svjedočila jasno i nepobitno da je jedina forma ljudske sreće u užitku vječne ženske ljepote i u nasladi njenih darova.

Od uzrujanosti nije mogao u sobi obastati, i premda je sunce bilo još dosta visoko, poleti napolje i, ne mareći za žegu, pođe iz dvorišta ravno na livade, s livada u šume, pa onda u polje — tada opet u drugu šumu, svejednako goreći od jedne želje — želje za životom i opajajući se slikama mašte, posve blažen i radostan što je ipak jednom mogao uteći tim svojim omraženim knjigama.

Napokon nađe se daleko u šumi, i kako je bio umoran i izmučen, izvali se na prvu tratinu pod sjenom ogromna hrasta. A bijaše ondje tako samotno, tako tiho i mirno, daleko od svake dnevne vike, daleko od ljudi i njihova poslovanja.

Tek u zaleđu žuborio potok i čuli se veseli slapovi kako preskakuju preko tankih vrbovih grana i uvaljenih klada. Gore u granju stabala nije bilo ni traga dašku zraka, niti se čuo glasak ptice, tek u suhom lišću zašuštao bi koji put kakav brz okret nekakve maljušne — Bog zna kakve životinjice, ili u travi negdje daleko zasiknuo tanko milo kakav kukac — ili ondje od vode nad valovima zamnio turoban, neku žudnju izričući zuj mušice ili komarca. A drugo je sve gluho, sve nijemo. Šumske sjene čas su prekrižane dugoljastim, čas okruglim sjajnim plohama sunčanoga svjetla. Zrak je čisto težak od vrućine i žara, pa i visoke biljke i niske trave ponikle u stabljikama i oborile nježne cvatuće glavice. Na mnogim mjestima oparena je ledina od ljetne žege, pa se mjesto svježe zeleni stere izgorjela trava, a dalje ni toga nije — tek golišava zemlja, puna pukotina, prst širokih, viri crno i zlobno gore ravno prema modromu nebu koje je sjajno, bez ikakva oblaka i u nebosklonu na sve strane čisto razbijeljeno kao usijano. Žarka krasna svjetlost tamo na rubu šume, gotovo sva zlatna i grimizna, udremljuje u plamenom svom dahu sve što je tu, ulijeva u sve slatku neku tromost i nijeti silnu žeđu da se pogasi taj suhi cjelov sunca pa da odlane u tom ognjevitom zagrljaju, ali ipak ne; i kao da iz svega odiše nešto raskošno, kao da se razlijeva nešto bujno i opojno, te sve požudno pada u plamenu strast.

Još nikada nije u Borislavića bilo takva osjećaja, istom u ovaj mah njegova je duša ovako shvaćala. Usred tihe ove daleke šume, u žaru toga sunčanoga ljetnoga dana, usklijalo u njegovoj nutarnjosti nešto prelesno, ognjevito i baš navlas slično eno onome slatkome pretvaranju cvijeta u plod, kod tamo eno one biljke koja se podatljivo prepušta plodnoj sili sunčanoga traka.

I na usne navre mu požudno, malone zamirući od silne pohotnosti, drhtavo treptava a glasna riječ: »Ja hoću da živim — ja hoću da živim!«

U taj mu se tren pričini da čuje dolje kod potoka kako netko granje razmiče i spušta se prema vodi. I ne znajući pravo zašto (kako to obično biva u nas u svim odsudnim zgodama), on se polagano digne i došulja do obale potoka gdje se ustavi i sakrije za gustim ljeskovim grmom. Da si ga zapitao zašto to čini, ne bi bio znao odgovoriti.

Isprva ne vidje ništa. A ipak mu se činilo da čuje nekakvo šuštanje, nekakvo gibanje među granama, tapkanje po talasima i zahliknuto disanje, onako kao kad čeljade u vodu stupa. Janko svrne glavom onamo otkuda je sve to dolazilo. Čisto je vrat istulio. I gle! Sada bude upravo poražen, zadivljen, uzrujan i zastiđen. Stao mu malone dah, srce mu burno zakucalo i za sav svijet ne bi ni dlanom mogao krenuti, kamoli se maknuti odanle. Niti je drugo mislio niti ćutio nego svejednako kao očaran zurio očima prema potoku.

Ondje tik nad rubom vode, na izvaljenu crnom panju obraslu mahovinom, sjeđaše mlado djevojče. Niske vrbove grane zasjenjivale prostor. Već na prvi mah djevojka je morala svojom neobičnom ljepotom poraziti svako živo oko. Sada samo što se ne spusti u vodu. Čista joj košulja lako i tek ponešto prikriva nježno joj bijelo tijelo, posve mlado — istom u prvom razvitku ženskoga života. Kao da je oživjela Canovina Psiha. S jedne se strane otkopčala nadramica i spustila u krilo pa se je pokazao sav krasni pognuti vrat, nježno, istom zaobljeno rame — i ravno bujajuća djevičanska grud, tako čvrsta i još tako mlada, u oštrom ružičastom pupoljku divno zaobljena — ah, sve to bijelo kao bijeli ljiljan, sve glatko kao baršun — sve se to razgalilo pred bijelim danom, pred toplim zrakom i u sigurnosti šumske samoće!

Djevojče kao da se posve prepustilo ugodnosti šumskih mekanih sjena i hladu što je pršio iz talasa potoka. Prekrstivši ruke nad prsima sjeđaše tu na panju nepomično a divna glavica očima uronila prama daleku modrom lazuru i rumena poluotvorena sitna ustašca žedno sisala svježi zadah zraka. I sva duša kao da je utonula u blažen zaborav. Do vode sezale nježne uske stopice tek prstićima po kojima se prozirni zeleni valovi veselo prebacivali, a košulja se zavjesila nad koljena, pa se puni bujni zalisci slobodno i nago prokazivali plemenitom crtom koja je prema gležnjevima izlazila u dražesnoj uzini.

Oko nje sve je tiho do brbljava neprestanog žubora vode. Svaki list koji bi se spustio s drveća na potok, čuo se kako pada; opažalo se pače dizanje mjehurića što ga disanje riba pravilo. A doletio i veseli trak sunca — bez glasa, bez težine — u taj sakriti kut, pa se obijesno razlio po šibama, po kladama, po zelenoj vodi, da se najposlije ustavi na glavi djevojke te opčara i sjajno plamteći obasja plavi poput njega zlaćani pram. Djevojče se lecne i trgne iz svojih sanja, i oči, zasjenjene suncem, zaklope se kao od boli. Tada se digne i pokroči dalje u vodu. Primijetivši da joj se nadramica košulje otkopčala i grud joj gotovo sva razgaljena, ponikne i zarumeni se od stida i brzo pokrije objema ručicama i grudi i vrat pa se strašljivo mehaničnom kretnjom obazre, nije li je tko vidio? No tko bi u toj samoći! I skoro se smiri, osjeti se opet sigurnom, ali zato ipak čvrsto prikopča oba nadramenka i još pridigne k vratu čipke prišivene uz rub ogrljka košulje. Oh, ni taj bijeli dan, ni mirna šuma, ni taj žuboreći potok ne smiju vidjeti tih djevičanskih čara; to su svete tajne koje se same od sebe kriju! A — da sirotica sluti kako ondje na drugom brijegu iza grma stoji čovjek pa je malone goreći od uzrujanosti i strasti guta razvaljenim očima i zakriješenim zjenicama i uvlači u sebe opojen i grozničav svu tu nevinu krasotu!

No otkuda da ona to znade, pa se svom djetinjskom radosti podaje igri kupanja.

Hladna svježa voda najprvo joj zasopljuje dah te se iz grla kidaju glasni drhtavi uzdasi. Tad se sjeti poduke protiv prehlade da, prije nego će posve uroniti u vodu, valja isprati prsa, vrat i lice, pa sad čini to sve s neopisivom milom dražesti. I tek nakon toga povjeri se sasvim vodi. Sad joj nehotice od ugode i razdraganosti naleti na ustašca smiješak pa se slatko, veselo, čisto obijesno nasmije. Onda ručicom tipka i plovi za bistrim valovima, širi ih okolo sebe i jogunasto lovi vodom jureće kolutiće da ih odmah pusti, svakome dajući koju milu dobru riječ na put. Zatim htjede ukebati koju od malih ribica što mimo nju bez straha u veseloj igri plivaju, pa ih onda s dražesnom srdžbom u licu psuje što se boje i od nje bježe.

A dan se već odmiče. — Iz dugih se sjena izvukao najposlije potpun sivi mrak, a djevojče se sveudilj u vodi igra i zbija svejednako svoje nedužne šale. Vidi se da joj se ne da odijeliti od svježa zagrljaja potočnih valova.

Uto za šumom na istoku nad dalekom niskom planinom zinuo ogroman plamteći mjesec kao da gori čitavo selo. Svakim časom prodire jače blijedim nejasnim tracima kroz granje i stabalje, pa napokon i potok obasja. Na vodi pravi lelijave srebrne plohe i reže u dubinu šiljaste sjajne čunove. Voda u tome krotkom svjetlu dršće i titra kao perje golubova kada se ljube. Bijaše taj čas tako voljko, tako povjerljivo u ovoj tihoj zabiti u koju ništa ne dopire nego iz daljine — daleko — daleko — negdje sa ceste pod gorom jeka jurećih kola i tamo još iz jednog kuta tek slaba pjesma ili djevojke ili dječarca.

Djevojče stane također pjevati.

Daleko i jasno razlijegao se mladi djevojački glas. Zapjevala je poznatu narodnu pjesmu Jelen pase po zelenoj travi koje se Borislavić sjećao još iz djetinjstva kada ju je slušao od ljubljene dadilje Jalže.

Pjevačica se prepustila voljko draganju i šuljanju toplih večernjih potočnih talasa i, ne mičući se s mjesta, lagodno se na njima njihala. Kao da je sama poezija iz nebeskih visina doletjela u taj kutić i složila u predivnoj slici najljepšu pjesmu — tako je sav taj prizor odisao pjesničkim čarom. Mila ta djevičanska prikaza, sva »mirisna od nedužne duše« i pršeći dragom bezbrižnom mladosti, nešto obasjana srebrnim svjetlom mjeseca, nešto zahvaćena i skrivana povlakama tamnih sjena što se u obliku grozdova spuštale sa žitkih grančica drveća na prozirnu i nikad mirnu površinu vode; zatim zvonki nježni glas, lebdeći u punim akordima k zvjezdovitom plavom nebu i dodirujući gustu mekanu tminu grmlja i stabalja; a opet taj nijemi i kao u tajnama se krijući mir večeri, prekidan tek koji put kakvim gibanjem grmlja ili šuštanjem lišća na zemlji ili krikom nepoznata glasa u vrhovima staroga hrašća ili u dalekim ondje lugovima i poljanama, no tek rijetko — bez saveza; uza to ono nejasno tonuće svakog predmeta, svake stvarce u sjajnu a opet nerazgovijetnu zraku: — ah — sve je to bilo kao netom oživjela slika iz bajnih dana raja, aureae aetatis, dok su božice i vile još obitavale među smrtnicima. Borislaviću bude duša opet onako vedra, uzdignuta, lakih krila kao onda dok je slušao takve priče iz usta dadilje ili kad je čitao Ovidijeve Metamorfoze. Oj, mlado doba opet ga osvojilo — on se opet osjećao mladim i dobrim. Zanos ga prevladao, bez otimanja se prepustio kao opojen i sasvim bez snage silnom dojmu ljepote ovoga časa. Čitav novi, davno zaboravljeni ili nikad mu poznati svijet otkrio se duši njegovoj, i on bude njegovim sjajem toliko očaran, obasjan, da zapravo nije bio svjestan ni o kakvim mislima niti osjećajima — on se je tek divio, tek veselio!

Međutim djevojče prestane pjevati i uspravi se u vodi. Mokro platno prilijepilo se uz tijelo, voda kapala niz nabore, kapljice se caklile, svjetlucale, izbijale sjajne iskrice svjetla, a mlado djevičansko tijelo, nježni divni udovi — ah — to uza nj prilijepljeno platno — baš kao da ga i nije -!

Djevojka žurnom, gotovo grozničavom hitnjom skoči na obalu i zamota se sva u ponjavu, pazeći da ni trunak tijela ne ostane gol.

Sve vrijeme dok se je ovako otirala i poslije oblačila, Borislavić se nije nimalo maknuo sa svoga mjesta, pa i onda kad se djevojka pjevajući udaljila, sve je jednako na onom mjestu stajao, uzalud napinjući oči da je u sve većem razmaku raspozna.

Napokon klikne glasno i snagom pobjednika: »Eto, eto — sada znam u čem je sreća ljudska. Ta kraj takve ljepote što da još tražimo! Za čime da još čovjek teži? Sad znam što je život — i ja hoću da ga se naužijem. Taj dragi nježni stvor, oh, u njem je moja sreća!«


Sljedeća stranica