Jama/VIII.

← VII.

Jama —  VIII. autor: Ivan Goran Kovačić

IX. →

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,

Korake začuh ko daleku jeku:

Netko je jamu par puta obišo;

I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.

Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —

Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,

Kližu nada me, polako se ruše —

Smiju se, plaču, hropoću i viču,

Pružaju ruke i bijesno me guše...

Osjećah nokte, stražnjice, bokove,

Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.

Sad je težina manja. Mrtva noga

Pala mi preko ramena. Ne goni

Nitko me više! — Od penjanja moga

Ruše se mrtvi! — rekoh sebi; — To se

O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta

Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!

I srknuh utopljenički: krv gusta

Kroz nosnice u grlo oštro briznu.

Smijo sam se — al da me netko tako

Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem

Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:

Odsad će ljudi mislit da se smijem

Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.

Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,

Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sáma sebe osjećo sam krivim,

Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,

Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...

I čekah da me opet natrag bace.

Al rana živim bolom: živ si! reče,

Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

Sljedeća stranica→