Jama/VIII.
< Jama
| ← VII. | Jama — VIII. autor: Ivan Goran Kovačić |
IX. → |
VIII.[uredi]
- Kada se mrtvi val života stišo,
- Korake začuh ko daleku jeku:
- Netko je jamu par puta obišo;
- I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
- Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
- Ko grobar, kad se izvlači iz groba.
- Zaprepastih se: leševi se miču,
- Kližu nada me, polako se ruše —
- Smiju se, plaču, hropoću i viču,
- Pružaju ruke i bijesno me guše...
- Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
- Trbuhe, usta, što me živa love.
- Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
- Sad je težina manja. Mrtva noga
- Pala mi preko ramena. Ne goni
- Nitko me više! — Od penjanja moga
- Ruše se mrtvi! — rekoh sebi; — To se
- O vratu tvome splele ženske kose.
- Prostrujo hladan zrak na moja usta
- Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
- I srknuh utopljenički: krv gusta
- Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
- Smijo sam se — al da me netko tako
- Nakreveljena vidje, taj bi plako
- Il bi od straha sledio se, nijem
- Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
- Odsad će ljudi mislit da se smijem
- Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
- Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
- Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.
- I sáma sebe osjećo sam krivim,
- Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
- Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
- I čekah da me opet natrag bace.
- Al rana živim bolom: živ si! reče,
- Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
| Sljedeća stranica→ |