Jama/VII.

← VI.

Jama —  VII. autor: Ivan Goran Kovačić

VIII. →

VII.

Ušutjeh. Sâm sam međ truplima lednim,

A studen smrti na leđa mi sjela,

Na udove. U ledu mrtvih žednim

Vatrama nepca, jezika i ždrijela.

Led smrti šuti. U njem pakô gori.

A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,

Ni smrtnim ledom neće da priušti

Hladnoću grla; a biva sve teži;

Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!

Čujem gdje s vrha po truplima teče;

Ah, studen mlaz! — al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,

Niz trbuh, prsa, slabine i bute

Potočić studen pali vatru žarku,

Dube u mesu kanaliće ljute.

I kad na usnu mlazić žarki kapno,

Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju

Vapno da živim strvine ne smrde.

O hvala im, nas mrtve sada griju

Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leševe ćutim: trzaju se goli,

Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,

Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,

Učini da sam blagosiljo krivca:

O gle! još truplo kraj mene je živo —

To starica me hladnom rukom gladi,

Jer zna da moji ne prestaše jadi!

Sljedeća stranica→