Jama/I.

← Naslovnica

Jama —  I. autor: Ivan Goran Kovačić

II. →

I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaženu noć su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz očinjih jama;

Od kapljâ dana bijesni oganj pâli

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu;

I ćutio sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu;

Na dlanu oči zrakama se smiju

I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nađe

Još gorčom mukom duplja koje zjapi -

Da bodež u vrat zabode mi slađe:

A mene dragost ove krvi uze,

I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori:

A kroz taj pakô bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

Tad spoznah skliske oči na svom dlanu

I rekoh: »Slijep sam, mila moja mati,

Kako ću tebe sada oplakati...«

A silno svjetlo, ko stotine zvonâ

Sa zvonikâ bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:

Krvnik mi reče: »Zgnječi svoje oči!«

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;

I više nisam ništa čuo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

Sljedeća stranica→