Jaša Dalmatin/XV

← XIV

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  XV. Horo pod Plovdivom autor: Ivana Brlić-Mažuranić

XVI →

Jače, jače! svirčica! Silnije, gajde! Hajdi! hajdi!" - orio je razigran momački glas.

Na gumnu seoca nedaleko od Plovdiva slavio se sveti Đurađ. Vladar podjarmljenog naroda morao bi biti i neuk i nespretan kad ne bi svojim valijama i "serdarima - krvopijama" zapovjedio da u ovakove dane zažmire na oba oka. Pusti zarobljenom narodu jedan ili dva svijetla dana u godini! Neka u te dane po volji crpe novu nadu na svom jedinom pravom vrutku utjehe: na rodnoj pjesmi i na molitvi kojom su ga majke othranile. Ovaj će mu jedan dan obnoviti krv i snagu za čitavu godinu sužanjske muke. Bit će i opet, nakon ovakvih dana, rodna godina za sultanove žitnice, sočan bostan za valijine gozbe, a brojniji tvrdi dukati za haračlijske bisage.

Slavi se dakle sv. Đurađ na gumnu seoca pod Plovdivom.

Vitki momci izdižu se u kolu niskih, jedrih djevojaka. Žetva je još dosta daleko, no gumno, uvijek spremno i nabijeno, i dikanije što postrance leže sa svježe privezanim teškim kremenima čekaju uspravni na vršidbu.

Ziba se horo, umjereno i tihano, kao da je sapeto u drevne, gotovo nabožne korake. No u svakom koraku krije se i poigrava još pet-šest jedva zamjetnih koračića - pet-šest nerastumačivih, sićušnih kretnja nogu, i sve je horo oživljeno lelijanjem tih malih talasa što se prelijavaju preko onoga jednog umjerenog, nabožnog koraka.

- "Jače, svirčica! hajdi!" - i jednim pokretom ruke naheri horovođa svoju nisku šubaru od crnog runa. Nanizi u kosama djevojaka i mjedeni altini oko vrata sitno zveckaju, sukomani njišu svoje teške nabore, a lica sjaju i blistaju.

Daleko uokolo polja lana u plavome cvijetu, među njima uski slogovi konoplje što trepti na suncu svojim izrezuckanim listom. Gdjegdje duboki usjevi riže - a naokolo dudovi u punom bujnom zelenilu. Kakovo je ovo zelenilo! A kakovo plavilo neba nad njime! Ej, bugarska zemljo prekrasna! Je li moguće da si se doista oduvijek krvlju i boli natapala? Ali bol njezina duboko je u zemlji sakrivena, a krasota joj na dlanu leži i prelijeva se na Đurđevu suncu ljepša od plašta kraljevskoga.

Pod dudovima uz cestu počivaju kola i putnici. Na prostrtim šarenicama u hladu položena je užina: svuda kruh, suhi sirac, luk - a možda i komad pastrme. Svuda je jednako, uz koju god šarenicu sjeo. U jednoj skupini sjela Irina sa Mirjam. Primiču se cilju svoga puta.

U daljini diže se Plovdiv. Divotan i uzdignut na tri visoka griča. Ne može nitko da ga živ zaboravi, ko ga jednom vidi ovakova kako se na svibanjskom suncu diže nenadano. Kao da su tri brda stražara pošetala sa Balkan-gorja u prostranu ravnicu da dočekaju što Bog Balkanu šalje. A iza Plovdiva i opet brda; brda divotna, naslagana sve viša i viša, dok konačno u oblake put nebesa streme. Tamo pako u brdima, u veličajnosti sklopova i šuma, u klancu ili prodolu, po koji tihi, sakriveni samostan gdje kaluđerice vezu, tku i šiju.

Na te samostane misli Irina, oni su je konačno krenuli na put i sklonuli je da povede djevojčicu.

U družbi Bugara koji bijahu došli u Carigrad po blizance Klementove - našao se i brat Irinin. Začuvši u dvorištu Zeine njegov glas i saznavši da je traži i žudi sestra-udovica koja pod okriljem manastira u Kaloferu obrađuje svoju zemlju i tke svoje platno - nije Irina mogla da odoli. A tihi, postojani glas Mirjamin: "Hajdemo! - o, molim te, hajdemo!" - dovršio je djelo. - Blizanci ostadoše - Irina i Mirjam pošle. I evo ih blizu cilja.

Željno i široko rastvorenih očiju gleda Mirjam horo. Glasovi drvene svirale i gajda ulaze sve više u njeno mlado tijelo. Sjedeći na travi uz Irinu, ziba se Mirjam ramenima u skladu sa svirkom - a u nezgrapnim opancima, na koje djevojčica još uvijek pogledava sa smiješkom, kreću se potajno i nehotice nježni dječji palci sa crveno bojadisanim i laštenim noktima. Zabavljena je Mirjam svojim skrovitim plesom i udubljena u kretnje hora.

- "Hajdemo, djevojko!" - jeknu joj iznenada u uho momački glas. Mirjam se sva trgnu. Kraj nje čučnulo momče. Kose i oči daleko mu crnije negoli je crna ovčja gugla na glavi.

- "Hajde, djevojko! da igramo" - i nasmija se svojim bijelim, sjajnim zubima.

Mirjam prasnu u smijeh na svoj strah i smijući se baci se u krilo Irini.

- "Šta je, hoćemo li?" - pristajao momak. I podigne pletenicu Mirjame u kojoj je bilo upleteno nekoliko crvenih i crnih krugljica od kosti. Kad je pletenica opet pala na pleća djevojčice, veselo zazvekću nanizi.

- "Mani se!" - Irina će i prigrli Mirjam koja se podjednako smijala.

- "Valjda nije bula?" - šalio se momak i ostajao uz njih čučeći.

- "Nije, al' je nedorasla."

- "A kuda ćeš s njome?"

- "Eto, još večeras, ako Bog da, do Kalofera!"

- "Da neće ona u kaluđerice?" - momak će nasmješljivo.

- "Neće, ako ne bude trebalo" - ozbiljno će Irina.

- "E, Boga mi, lijepo će mojoj djevojci pristajati kamilavka. Al' bar da se naigram prije s njome". - I mladić skoči na noge te uhvati Mirjam za obje ruke da je osovi. Otimala se djevojčica, ali joj smijeh i radost igra licem.

No Irina je obujmi.

- "Ne griješi duše, momče. Siroče je - uzela sam je na čuvanje."

Momak otpusti djevojčicu. Poravna kao u neprilici širok, deseterostruko omotan pojas.

- "E, ako ti je krivo, a ti je čuvaj. - I onaj je čuvao vreću buha!" - i nasmija se još jednom.

- "Zbogom, kaluđerice moja! Doći ću ti pod prozore manastira."

Momče ode, a obojadisani palci Mirjamini u širokim opancima još brže i radosnije uhvate da se kreću.

Pošutjele časak. Irina rukom napipala naplavak u malenoj lokvici što se posve usušila na svibanjskoj vrućini. Ostao pijesak, tvrd i naboran.

- "Da ti kazujem što stoji pisano? Iz suhog naplavka čitaš na Đurđev danak kao iz knjige Božje."

Sljepica oprezno podijeli crtom naplavak u dvije pole.

- "Ovo za te - a ovo za tvojega."

Mirjam na posljednje riječi stisne čvrsto ručice jednu o drugu i podigne zastiđeno ramena. Odnekuda joj sinu pred očima lik bosonogog mladića uz željezne rešetke sarajskih bedema. Irina je tiho slijedila prstom udubine, bore i križanja usušenog pijeska.

- "Daleko ti stoji pisana velika sreća i veliko bogatstvo" - govorila je sljepica polagano i tajnovito. "Hrapav ti je put do toga. Danas, do godine i još do godine vreba na tebe zlo. Al' ne boj se - evo! - udubina izvela na glatko."

- "A njemu, eto..." - nastavi Irina i ruka joj stane, a onda nemirno opipa valovite crte po naplavku. - "Eto, lane moje! sve se njemu križa. I kivni su mu i zlo misle na njega - a ipak ga uzdižu - a opet, danas mu - - - vidiš ovdje! - - - Duboka je udubina! koleba naplavak: il' je teška opasnost il' velika, vrlo velika sreća."

Slijepa se proročica zanijela. Umorena unutarnjim naporom pustila je dlan da leži na valovitom naplavku. Tihano traži još prstom zagonetne, mnogostruke bore na sudbini nepoznatog bića.

- "Da" - reče konačno - "njemu danas stoji il' sreća il' nevolja za čitav život."

I opet se u djevojčici uzdignu Jašin lik. Dijete nikad ne bijaše zaboravilo onoga nevjerojatnog susreta. A sad sunce trepti, gajde uporno sviraju, Mirjam je dorasla, a Bugarče htjelo da je odnese u horo. Razigrala se duša djevojčice. Ej! da joj sada onako uz vratašca bašče stane ono plavokoso momče - ej! što ne bi našla puta da se provuče kroz rešetke! Pa bi otišla uz njega, pa bi išli, išli! Kuda bi išli iz onih bedema? Milokrvna i ljupka Mirjam tako daleko nikada nije mislila?

Ali onda joj mašta predoči što znače riječi Irine: danas mora da mu sine sreća ili omrkne nevolja!

Opet su šutjele. Tiho se odmarala sljepica od napetosti gatanja - a šuteći hvatao je sve veći strah Mirjamu.

- "Irino, čime bismo mogli da mu pomognemo?" - šapnu u uho sljepici. Ova dugo krzmaše.

- "Znaš li koju od molitava što se mole u Bosni?" Samostan fra Anđelka podiže se maglovito pred očima djevojčice.

- "Mislim da bih znala" - šapnu opet. Od nečega, od straha ili od osjećaja neshvatljive nježnosti, podignu joj se suze u oči, a rumen u obraze.

- "Hajde, dijete, da molimo! Đurđev je dan. Na Rili - silnoj planini - u manastiru svetih otaca sada sva zvona zvone. Jedina su u cijeloj našoj zemlji" - šapnu Irina - skoro da i njoj proplakaše slijepe oči na ove riječi.

- "Hajde da molimo."

- "Vo imja Oca i Sina..." - vodila je sljepica ruku Mirjame. Riječ po riječ slijedila je i izgovarala djevojčica riječi zaboravljenog Očenaša. Otkidale se one sada same od sebe i bez muke iz njene uspomene, kao zrna bisera kad se đerdan načne osipavati. A lik sreće ili nesreće Jašine stajao je pred Mirjamom - jasan cilj prve djevojčine molitve.

Nedaleko od gumna grčki svećenik, neugledan i čupav, oštroumna lica i živa pogleda, sjedio na valjku i hranio kokoši.

Opazivši dvije žene gdje mole i zagleda se u njih. - "Dobro mole, ali ne bih rekao da mole za uhar grečeske eparhije" - pomisli sumnjičavo.

Družba se dizala na put. Spremali se obroci sa šarenica. Prolazio Turčin redar, bosonog sa jataganom u pojasu. Sašao do prve žene što je spremala zairu u sepe. Turčin dohvati najveći komad pastrme, probrca sepe i nađe si još pola hljepca. A onda nešto silno potrepta ženu po crnom turbanu i uspne se bez riječi natrag na cestu. Žena samo popravi bijeli rubac što joj ispod turbana padao po plećima.

- "Neka mu je! da možeš otpačati svako Ture komadinom mesa, puste li sreće!"

A redar veselo proslijedi put. Uz jatagan viri mu sada iz pojasa janjeća butina.

Iste večeri, dok su još u skrovitim izbama sela kod zatvorenih vrata svirale gadulke i dok se plesala drevna "račenica" u kojoj tek momci i muževi izvode jednu vrstu bojovnog plesa - ove iste večeri zaustavili se visoko u šumama iza Plovdiva volovi pred malom kolibom pod manastirom Kaloferom.

Irina i Mirjam sišle s kola. Što li je ovdje u tuđem večernjem kraju odmah podsjetilo Mirjam na bosonogog mladića među bedemima sultanove palače?

Sašla s kola, pogledala novu novcatu okolinu: šume što se gubile u ljetnom sumraku, potok uz teški zid samostana, svedeni luk prozora gdje je koludrica otresala laneni prostirač. Mirjam je opazila i vrata kolibice, u koju je imala ući i gdje je trebala ostati - a na sve ovo pomislila je ona, bez ikakove veze, tek jedno: plavokoso momče uz vrata Saraja! Kao svaka druga djevojčica u koju je unišao svibanj!