Jaša Dalmatin/XIV

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XIII Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  XIV. U kućarku pravednika
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
XV


Po tijesnom, gulavom, a pomno pometenom dvorištu Hadži Osmanove kuće šetao je neobičan stražar - veliki pijevac, potpuno bijela perja, žarko crvene kreste, a kao limun žutih nogu. Bijela su mu krila na vrhovima bila obojadisana svijetloplavom, gotovo prozirnom bojom. Nad njime, na gredi staroga drvenog hodnika, sjedile su smirene i bijele kao četiri grude snijega četiri bijele koke. Tek su i njima krila i pernate krunice obojadisane nježno modrom bojom. Koza sa dugom crnom bradom, a okruglim jasnim očima, ležala je tik uz drveni plot - a dva-tri divlja grma bagrema u punom cvijetu bacala su sjenu po njenoj svijetložutoj dlaki. Sa bagrema prelijetale su neprekidno pčele u hodnik, a odavde ravno u sobicu Hadži Osmana gdje se tik uz prozor vidjela ulišta poredanih košnica. Nitko ne bi rekao da je noćas potres preletio pod ovom kućicom i pod ovim dvorištem, a da slučajem nije porušio nijedne grede, ni pomutio smirene slike ovog kućarka.

Kad Irina sa Mirjamom stiže pred vratašca dvorišta, povuče sljepica znalačkom rukom drveni zaponac koji je, umno smišljen, padao klinom u udubinu vratnice. Vratašca se otvore i pred Mirjamom sinu slika smirenog i tihog zakutka koji bijaše noćas ostao bez svoje duše. Ali ovdje je još strujilo i gotovo sjalo tihim svjetlom djelovanje onog čovjeka koji bijaše stvorio i nadahnuo taj komadić pokoja usred bučnog, jadnog okoliša.

Mudri pijevac, zaletjevši se u prvi čas, po dužnosti dugogodišnjeg stražara, na obje tuđe ženskinje - ustukne pred slijepom Irinom. Osjeti nešto poznato, nešto nepovredivo u biću sljepice. Ona ga bijaše njegovala i tetošila za svog boravka kod Osmana! Pijevac stane časom zabezeknut, a onda poče, od neprilike, da kljucka oštro i uporno pijesak i travke uz noge Irinine.

Mirjam, zadivljena slikom, toliko osebujnom za nju, stajala je nepomično, dok u tren opazi još nešto u dubini tijesnog dvorišta: drvene visoke stube, stare, isušene, pune pukotina - a na vrhu stuba dva dječaka, jednako velika i jednako odjevena. Nagnuli se nad nešto i jedan od njih nevještom rukom reže nožem komade oslikanih listova i dijeli među obojicu.

U času kad uđoše Irina i Mirjam, baš je ispod hodnika izašla do stuba djevojka od 16 godina. Zeina već u noći bijaše doznala za pogibiju svoga oca. Izašla je ozbiljna, smirena, tužna - ali ipak nezaplakana. Dugom naukom i tihim razgovorima s ocem, koji bi često trajali do kasno u noć, bijaše Zeina naučila od oca da se boli i radosti imadu jednako snositi, i da težina jednih, a opasnost drugih leži samo u nama. - "Bog nam daje i nesreću i radost" - govorio bi Hadži Osman, "a mi možemo i jedno i drugo prihvatiti smireno, jer im je sveta svrha jednaka." - Tako je Zeina postepeno postigla mir i ravnovjesje, rijetko u njenim godinama.

No ugledavši sada, na vrhu stuba, oba dječaka i uočiv njihov posao, iznenada se prolomi bol i tuga djevojke. Dignuvši ruke zavapi ona prodorno. Kad bijaše doznala za smrt očevu, činilo joj se ovo teško. No pripravna na nesreću, podnijela ju je. Znala je: nestalo je tijela očeva, i nikada više živa oca ugledati neće! Ali duša njegova ostala je uz nju, u domu njihovu. No u ovaj čas, kada je vidjela gdje dječja ruka nemilice para nožem očeve knjige, učinilo joj se da je mrtvi otac nemilosrdno povrijeđen, da je duši njegovoj nanesena teška rana. Ne pitajući kako li je i otkuda je Irina baš u taj čas upala u dvorište, poleti Zeina ravno u naručaj sljepice. - "Irino! jao! očeve knjige!" - Sakrije od boli glavu u plašt sljepice i zarida grčevito.

Dječaci načas stanu. Ne bijahu čuli riječi Zeine, već čuvši njezin krik i plač, začudiše se, te jedan dječak upita drugoga: "Što joj je? Cijelog jutra nije zaplakala!" - "A što ja znam! Možda joj njihov Azrael doveo oca na oči" - drugi će, i mirno nastavi ležeći na stubama da reže nožem započeti list.

Mirjam, koja još sa vrata bijaše opazila na dječacima prave pravcate, trošne opanke - (ona bi rekla bosanske opanke!) - bijaše prišla radoznala do dječaka i čula njihov razgovor. Dječaci su govorili bugarski.

- "Odakle ste vi?" upita Mirjam.

- "Od Plovdiv", odvrati nakon krzmanja jedan od dječaka.

Irina uhvati u lijetu ove riječi.

- "Tko je ovdje od Plovdiv?" kliknu sljepica i ostavivši Zeinu pođe tapajući sljepačkim štapom put onoga mjesta otkuda bijaše pao zvuk rodnog imena.

- "Tko je ovdje od Plovdiv?" upita ona željno i živo.

- "Nas dvojica", reče preko volje dječak i pogleda nepovjerljivo u sljepicu. A onda, da skrene govor, pokaza na Zeinu koja je oslonjena na zid podalje od njih plakala:

- "Zašto plače?" upita dječak.

Umjesto odgovora stane Irina tapati dlanovima po stubi, napipa razrezane komadiće listova i reče:

- "Što si učinio sa Hadži Osmanovim knjigama?"

U Hadži Osmana bile svega dvije knjige. Jedna posve omašna i posve drevna arapska knjiga, ispunjena kratkim zasadama iz svih grana ljudskog znanja. Nad njom je Hadži Osman sjedio duge sate i mučio se gonetanjem izlizanih slova - iz nje je crpio veliko znanje i krijepio svoju mudrost i pravednost. Težak zadatak u tako nemila i krvava vremena!

Od druge knjige bilo je samo nekoliko listova ispisanih na koži. Čudnovati ispisi ovih listova morali su da privuku pažnju. Četiri reda ispisana crnom bojom, četiri crvenom, još četiri zelenom, a posljednja četiri narančastom. Nad svaka četiri retka natpis. Nad crnim recima natpis: "Arapski jezik", nad crvenim: "Perzijski jezik", nad zelenim: "Grčki", a nad narančastim: "Srpski jezik". Četiri jezika, no sva četiri pisana arapskim pismenima. Bile su ovo pojedine ćudoredne zasade, prevedene na ove strane jezike, a napisane za pouku velikaša Mehmedovog dvora, pa i za samog sultana koji je trebao vješto da govori ova četiri jezika. Tko će znati zašto je netko prepisao ove listove Hadži Osmanu, i kako je netko došao do carske knjige da iz nje prepisuje?

Svakako su ovi listovi bili prva pomisao dječaka kad bijahu unišli da sa zebnjom, strahom i radoznalošću pregledaju sobu Hadži Osmana. Pokojnik za njih kao da je još i postojao, a ipak više ne postojao! Uhvativši naglo ove listove istrčali oni da izrežu ono što ih je toliko mamilo.

- "Dančo! Dančo! Što si učinio od očeve knjige!" - konačno će Zeina.

- "Ništa, seko! Zar za to plačeš? Čuvat ću ja ovo, ne boj se! Bit će mi uvijek za pojasom. To je zapis."

- "Otkud ti znaš što je ovo - a ne možeš da čitaš?" upita Mirjam koja je okretala komadić zanimljivog lista u rukama i gladila prstom sjajna narančasta slova.

- "Ne znam da čitam, jer nije pisano našim pismenima! Ali Hadži Osman čitao nam baš ove žute retke neki dan. Lijepo čitao, sve razumiješ, pravo kao bugarski" - odvrati Dančo.

- "A što je čitao? Kako je rekao?" - upita i opet Mirjam okrećući slova onamo i ovamo.

Dječak je opet sumnjičavo pogledao stranu djevojčicu koja je natucala bugarski, pa i sljepicu, koja ga tako nenadano bijaše nagovorila rodnim jezikom.

No uza sav oprez nadvlada uzbuđenost časa i on odvrati:

- "Eto, čita, i sve znaš: 'Slava Bogu, gospodaru svetom i išći pomoć u njega u svaki rabotje!' Zar to nije zapis po našem jeziku?" Dančo nestrpljivo uze iz ruku Mirjame ispisan komadić i stisnu ga brižno k sebi u njedra.

- "Jest, ovo je zapis!" - javi se sada sljepica koja je pomno slušala pa tiho i pobožno kimnu glavom.

- "A što će ti?" - upita Mirjam.

Oba dječaka bijahu sve više razdraženi zgodama ovoga dana. Potres, nenadana smrt Hadži Osmana, pa onda jutros dugo vrebanje da dođu do dragocjene knjige - zatim žurno paranje listova, pa onda nenadani plač Zeine - konačno i sumnjičav osjećaj svih potlačenih da bi iz svake zgode moglo nešto zla da se izlegne - sve to uzbudilo je, zaplašilo, a ujedno i razdražilo dječaka.

- "A što će ti taj zapis?" - upita, dakle, Mirjam.

- "Što će mi?" - okosne se dječak. "Nosit ću ga uza se u dobru, a progutat ću nađem li se u zlu."

- "Progutati?" - zadivi se Mirjam.

- "To se zna! Protiv kuge ili goruće groznice. Spali zapis, pa progutaj njegov pepeo - i evo te: zdrav kao dren!" - reče Dančo.

- "A ja mu kažem" - javi se Naum - "neće moći da pomogne od kuge. Riječi jesu naše, ali pismena nisu naša crkvena, nego nekrštena. Ne može valjati!"

- "Šuti!" - oštro će Dančo. - "Gdje su ti sada naša crkvena pismena?" - Dječak je bivao sve razdraženiji. Ogleda se ponajprije oprezno, a onda šapnu ispod glasa, ali gnjevno, Mirjami: - "Sve popalili svećenici grečeski!"

- "I neka su, kad naši ne znaju da čuvaju!" - Naum će.

- "Da čuvaš!! Kako da čuvaš kad na konjima iznose naše svete knjige iz Tirnove i lože vatru s njima! - vatru od sto sežanja duljine, a pedeset visine" - bijesno udari Dančo šakom po stubama. I načas zašutješe. No za tren nastavi Dančo kao sebi na utjehu: - "Al' se zato naš Krum već prije napio rujnog vinca iz pozlaćene lubanje grečeskoga cara!" - i oči dječaka zakrijese slavodobitno.

- "Al' je zato drugi grečeski car, dragoviću moj, iskopao oči polovici našeg svijeta" - primijeti tiho i zamišljeno Naum.

- "Al' je zato" - gnjevno prošapće i opet Dančo u uho Mirjami - "ostao okamenjen onaj Turčin koji je digao sablju da posiječe našeg patrijarhu - blaženog Eftimija. Samo ga pogleda sveti čovjek, i Ture se zauvijek skamenio, i eno još stoji podignute sablje. Ne pomogoše mu svi grečeski protopopi!"

- "Al' zato Turci i Grci protjeraše Eftimija bosa i u samoj košulji u macedonske šume - - -"

- "I tamo on već stotinu godina hoda po selima i klancima i propovijeda krštenom svijetu: 'Bit će još Božjeg carstva! I doći će novi Samojlo za Bugare!'" - Zaboravivši svaki oprez, kliknu dječak glasno i vatreno posljednje riječi.

Sakupljene pred starim, drvenim stubama stajale su Zeina, zaplakana i opuštene glave, sljepica, podignuta lica spram nebesa, a Mirjama sva zažarena od živog pričanja obojice dječaka. Gnjevni i bolni, pričali su oni uspone i pobjede, boli i nesreće bugarskog naroda.

Bijeli pijevac, koji bijaše uzletio na stup do skalina, zatrepta na posljednji Dančin povik snažno krilima i zapjeva u sav glas, jasno i prodorno! Nježno plavilo na vršcima njegovih krila sinu spram sunca.




Naum i Dančo - dva brata blizanca - došli u Carigrad sa onim tovarima pušaka koje Lodovico Barthema bijaše dao dopremiti za Ahmeda. Zbilo se to ovako:

Nakon poraza turske vojske i nakon zauzeća Jajca po Matiji Korvinu, pokušavao je Mehmed nekoliko puta da opet zadobije Jajce. No dugo su turske navale bile uzaludne. Ipak u jednoj od ovih bitaka pod Jajcem uspije nekim janjičarima da otmu iz redova Matijaševe vojske cijeli tovar dragocjenih, novoizumljenih pušaka i da ga prebace na tursko zemljište. Tamo taj tovar pušaka, poradi nesigurnosti i meteža koji je nastao uslijed susjedstva nove jajačke banovine, sakriše tako pomno da se kasnije na njega u skrovištu i zaboravilo. Nakon nekoliko godina saznao je Bathema za ovo veliko blago i uspjelo mu je da ga prekupi teškim zlatom. Dao ga dopremiti čak u Sredicu gdje ga je osobno dočekao, preuzeo od Bugarina Klementa, i zlatom isplatio. Dalje je tovare predao svojim pouzdanicima da ih otprate do Carigrada. No postojala je stalna pogibao da onaj koji ti proda robu bude ujedno onaj koji će ti je na putu iz busije oteti. Zato je Barthema zahtijevao od Klementa da do granice bivše Bugarske oba sina-blizanca Klementova kao taoci putuju s tovarima. No na granici ne dočekaše dogovoreni ljudi blizance, jer je stotinu zapreka u ona vremena sprečavalo svako točno ročenje. I tako dječaci moradoše s tovarima do Carigrada. Predavši Ahmedu robu, pratioci naprosto ostaviše dječake u nekoj mehani i više se ne vratiše po njih. Djeca bludila gladna po uličicama i naišla na kućerak Hadži Osmana. Predgrađe spram sjevera bilo je ujedno carigradski ulaz za sve putnike, trgovce, jadnike i molitelje sa Balkana, a Hadži Osman u tom predgrađu bio je spas i utočište mnogima od njih.

Blizanci su brzo privikli u domu Hadži Osmana. Vješti i lukavi, zreli i oprezni, kao sva djeca dugo potlačenih naroda, dječaci su bili od velike pomoći Zeini u svim poslovima. Bolje negoli Zeina znali su oni da izmjere i prodadu kozje mlijeko, a nije bilo Tureta koje bi ih prevarilo kad bi teške saće meda u vreći iznijeli na pazar.

U poslu i tišini tekao je život u kućarku Hadži Osmana. Dječaci su osjećali blagodat razmjerne sigurnosti nakon vječitih strepnja i trzavica koje su i stari i mladi i žene i djeca u rodnom zaselku kraj Plovdiva podnosili. Često bi doduše ovdje u gužvi Carigrada polusvjesno zaželjeli zraka s planina i domaće riječi, no hitro bi ovu želju uništila stravična uspomena na kucanje askera usred noći na prozorčić rodne kuće.

Zato, kad je prije nekoliko dana po zemljacima stigla vijest da je konačno Klement našao društvo s kojim bi imali blizanci da se vrate k njemu u Plovdiv - djeca odbiše. Mati im bijaše međutim na domu umrla, a Dančo i Naum bijahu za ove dvije godine srasli sa kućom i okolinom Hadži Osmana. U njihovim srcima ležala je duboka i posve neugasiva ljubav za svoju domaju. No prirođena mudrost kazivala je i ovako malenim Bugarima da se ne ide za volju puste žudnje iz boljega na gore, ako od toga ni za koga koristi nema. Mirjam, pa ni ista Irina, nisu zamijetile kako je u svem ovom pričanju dan prolazio i prošao, a uskoro već i noć počela padati. Neodlučnost i krzmanje obuhvatilo je srce sljepice. Stala ju je mučiti neka još neodređena želja za nečim što valjda ne bi trebalo da bude! A Mirjam bi od časa do časa promatrala Irinu, bojeći se neće li sada kucnuti čas da se dadu na put natrag do Saraja. - "Izmorila sam se" - osloni se već kasno u sumrak Mirjam o sljepicu, te je svojom, skoro još dječjom rukom pogladi po obrazu i zamoli tiho i laskavo: "Da prenoćimo u Zeine, Irino?"

Irina privoli bez riječi. Mnogo se toga podiglo i probudilo u njoj - jedna noć tišine pod drvenim krovom donijet će odluku.




Dva dana kasnije vidjela se pred vratima sjevernog predgrađa carigradskog skupina trgovaca Bugara - ljudi i žena. Četvora teška drvena kola stajala su puna slame, škrinja i surih, isprutanih gunjeva. Žene u grubim, platnenim nošnjama, urešenim zagasitim prugama veziva, penjale se sa glomaznih kotača u kola. Muškarci u crnim šubarama zaglađivali bičeve na držalima. Tek kad odmaknu cestom, popet će se i oni na kola. Jedva čujno dadoše povik, a vitorogi, bijeli volovi napeli šije u izlizane jarmove. Neokovane osovine zaškripile prvi napjev svoje neskladne pjesme koja će kroz nekoliko nedjelja besprekidno cviliti, ječiti, pucketati. Irina i Mirjam bile su u kolima među ženama, odjevene u jednaku rubinu kao i one. Nastupile su svoj put, nesiguran, naporan, a možda i koban. No u ovaj čas bio je zrak vedar i bistar, a odmjereni povici goniča i smireni korak volova stišavao je svaku bojazan. Mirjamine oči caklile se pobjedničkom radošću koju je teško potiskivala - a lice sljepice bilo je kao skamenjeno u nadnaravnom snu. Neodoljiva navala žudnje za domom držala ju je u polusvjesnom stanju.

Pred stražarnicom na širokoj klupi sjedila su podvijenih nogu dva stražara u slabim istrošenim odijelima. Šuteći motrili su priprave - šuteći slijedili su dugo pogledom ovu bijednu povorku što je odmicala cestom naprama Jedrenima. Siromah Turčin promatrao sirotane Bugare, i ništa nazlobna nije u taj čas bilo među njima.




Dan-dva čekalo se u haremu Saraja. Mislilo se da su sljepica i Mirjam u noćnoj stravi zabasale. No kad ih nikako nije bilo, zabrujiše haremi: pričanja, nagađanja i krive vijesti o bjegunicama. Konačno se i ovo smirilo. Mala Mirjam i sljepica bile došljice - tko da mnogo žali za njima?! Nakon dužeg vremena saopćilo se samom sultanu o nestanku male Mirjam. Starac bez udivljenja odmahnu rukom:

- "Neka je! Pitom vrabac strehu traži, a divlji šikaru" - i više ne upita za dijete sa polja Milodraža.