Jaša Dalmatin/X

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
IX Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  X. Kambaja
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
XI


Od onog časa kad je Ahmed, iz daljine indijskih polja, opazio silne i nove zidove Kambaje koji su se sa svoje 52 kule bjelasali i odizali od večernjeg neba kao zubi mladog lava u zaskoku - od onog časa bilo mu je jasno kakovoj sili hoće on - mali trgovac iz Carigrada - da prinese svoj dar "Drznuo sam se na veliki pothvat!" - uskoleba se načas Ahmed.

Unišli su u grad, bučan, napučen, zaposlen; grad gdje su vrvili deseci tisuća ljudi, trgujući robom tako raznovrsnom, tako obilnom i tako dragocjenom da je samo potpuni nemar za život pojedinog čovjeka mogao svladati tovarenje, prijenos i čuvanje ovih gomila blaga. Noć i dan pritiskala je sva ova trgovina ramena robova, radnika i parija. Gdje bi koji od njih, iscrpljen, poginuo, tu bi namjesto mrtvoga stala odmah dva-tri nova radenika. Nova ramena preuzimala bi nadčovječni napor, a svaki od upravljača ove trgovine znao je i predviđao da će i ove nove sile za nekoliko godina izdahnuti i nije računao s njima više negoli računaš sa orahom kojemu si počeo da vadiš jezgru.

Bujala je i buktila ova gotovo raspojasana trgovina, i sva je u svom temelju bila sazidana na mršavim, mišićavim leđima nosača koji su pogibali i svojim tjelesima hranili daljnji procvat trgovine. Isto tako je tamo, još dalje na istoku, nastao orijaški zid, prvo čudo svijeta, u koji je stotine tisuća radenika uzidano tijekom stoljetnog zidanja. Gdje bi radenik iscrpljen ispustio dušu, tu je odmah na mjestu bio uzidan u svoj zid. Kamen, žbuka i ljudska tjelesa podigli su zid Kitaja, dugačak tisuće milja, a zlato, dragocjena roba i opet ljudska tjelesa, opasala su prvom snagom Kambaju i prijestolje Mahmuda Begra.

I baš ovdje gdje je sve kipjelo od neshvatljive množine ljudskih uznojenih tjelesa, bijede i napora - baš ovdje u Kambaji, u jednoj zakutnoj uličici grada, sukobio se Jaša po prvi puta sa onim o čemu je toliko sanjao, a susret je dakako i opet bio drugačiji nego u Jašinim snovima.

Priprosti krovci u visini običnog stola, a prekriveni rogožinom, stoje ovdje-ondje na malom prostoru uz rub ulice. Na krovcu niski sandučići, u sandučićima poredane lončarske plitice. U pliticama nešto: kao da je med u jednoj, u drugoj opet nešto žuto kao da je rastopljen sitni sumpor, u trećoj tekućina, modra kao vedro nebo. A usred ovih tekućina neki se grumeni moče. Nešto plavkasto i jasno, išarano crnim, crvenkastim i bijelim slojevima. Samo katkad zatitraju sve ove boje i igraju na suncu, jer sanduci nevidljivim laganim porivom rogožine polako podrhtavaju, a sve se tekućine zibaju u pliticama i redovitim velom prelijevaju grumenje.

Hrana? Kovina? Boja za tkanine? Zar dva trgovca putnika da prođu u novom kraju uz ovakovu zagonetku, a da ne privire što je? Prevari se mlađi. Pristupivši jednom od krovaca, sagnu se Jaša radoznalo nad plitice te oprezno umoči prst u modru tekućinu. - Bijesno režanje. U isti tren veliko pseto iskoči ispod rogožine i baci se jednim skokom Jaši na prsa. Uz pseto mali žuti dječačić hitro izmilji ispod krovca. Dok je gnjevno pseto zaskakivalo na krivca, dječak je podjedno i ljutito podvikivao na pseto: "Žerk! Žerk!"... Kovrčasta crna kosa dizala se dječaku nad ušima u dva crna rožića. Opasan jedino oko bedara prljavim komadićem rubine, skakutao je on i kreštao kao đavo koji bi sa svojom životinjom nenadano niknuo iz zemlje.

Jaša, braneći se od psa koliko je neprijatna zgoda dopuštala, primicao se sve više dječaku kako bi ovaj svojim povicima konačno odazvao psa. Sve ljuće vikao je mali, ali na svaki povik njegov pseto je sve gnjevnije hvatalo krivca. Spokojno i sa smiješkom pratio je Ahmed prizor, dok u jedan čas ne prasne u glasan smijeh. - Shvatio je da "Žerk" nije ime psa, nego povik za huckanje i zapovijed za navalu!

Razderane košulje i okrvačene noge izađe konačno Jaša iz ove neočekivane borbe.

Ovo je bio prvi susret Jaše Dalmatina sa blagom i draguljima Indije. Grumeni u pliticama bili su ahati. Grčki kupci po Indiji i njihove kicoške mušterije u Grčkoj nazvali su ovu vrst indijskih ahata oniksima, poradi tajanstvene, prozirne i ružičaste boje njihove koja podsjeća na nokat. Ovaj dragocjeni kamen, poludragulj, treba da ovdje tri ili četiri godine proleži na suncu Indije, umočen u med ili u sumpor. Od meda sumpora i sunca hvata šupljikasti grumen, prema sastavu svojih slojeva, sve boje i sve nedokučivo šarenilo kojim zadivljuje. Pa kad zasjaji jednom na ruci prve žene u haremu, tada je u njemu uklopljena i vruća zraka indijskog sunca i slatkost meda i pelud cvijeća i modrilo biljke što se sagiba sa kamena nad more. A u njemu je i ono divno, prastaro umijeće koje brusi ahat i kleše svete urese u njegovo bajno šarenilo.

A dječak-čuvar koji četiri godine sjedi pod rogožinom i čeka da sunčana zraka prodre u ahat? Da, dječak doraštuje na ovoj jednoj straži od djeteta do momka i dobiva od dvadeset grumena dva kao otpravninu, te više ne radi ovaj posao, jer je odrastao. A pas, koji ovdje čuva blago Indije, a svuda po svijetu blago cijelog čovječanstva? Pas, ako uzmogne, čuvat će još jednu ovakovu stražu nad ahatom. Znači: još četiri godine u kutu, pod krovcem rogožine, čekajući da sunce oplemeni grumen dragog kamena. A ako pas više ne uzmogne? Otpačat će ga ukratko - svakako bez otpravnine!

Ovoliko su Ahmed i Jaša naučili od Indijca - vlasnika grumenja. Malo arapskim, malo turskim, a malo komadićima hindustanskog jezika - ali ponajviše ugrizom pseta, naučio je Jaša da je od mnogovrsnih blaga što ih krije i otkriva Indija nabasao na jedno blago što ga siromašak čovjek sujevjernom strpljivošću miluje i dotjeruje.

Koliko god Jaša sam sebe uvjeravao da se ovo sve moralo zgoditi, i da tuđin, pa još sužanj, nema što da očekuje na ulazu u novi kraj, te da je krivnja na njemu samom - toliko ga je tištio ovaj susret. Išao je tih i zamišljen uz Ahmeda te od vremena do vremena otirao krv sa ujeda.

"Što je", podsmije se Ahmed nakon nekog vremena.

Trgnuvši se iz misli odvrati Jaša samo zbunjenim smiješkom. "Što je? Ne sviđa ti se Indija?" - podrugljivo će Ahmed. - "Vidjet će se!" - digne Jaša na ovaj upit glavu; zagleda se ozbiljno i uzdignutih obrva u kule i zidove grada Kambaje.

"Jesi li ti mislio da ćeš ovdje mirne duše prebacivati iz dlana u dlan biserje i alem? Treba, mili moj, da onda najprije stečeš vlastitu riznicu kakova je Mahmud Begrova!"

- "A misliš li ti, Ahmede, da Mahmud Begr tamo u svojoj riznici sjedi mirne duše pa se igra sa svojim blagom?"

Imaš pravo, dječače. Dok nemaš, brineš se da stekneš, a kad imaš, brineš se da ti ne otmu!"

Tako su razgovarali, penjali se i silazili na svom putu kroz gurave uličice Kambaje. Uputio se Ahmed da učini najprvije od prvih koraka kako bi sa svojim darom dopro do Mahmuda Begra. Donio je Ahmed preporuka i znakova, otisaka prstiju i usmenih pozdrava, saznao je sve putove, poznao zemljake koji će mu biti na ruci. No mnogo se carevića naslagalo među običnim čovjekom i među carem! A treba ih sve obaći, ako misliš doći do prijestolja.

Jaša je sada šuteći stupao uz Ahmeda. Njegovo lice nosilo je neki biljeg prkosne odluke. Išao je uzdignute glave, a desna mu se ruka dlanom utaknula u pojas i počivala tamo - laka i sigurna. Tako su mu i preci silazili sa Dinare. Ahmed ga pogleda sa strane i prestane da se šali.

Izašli su iz južnog dijela grada na prazni prostor koji je ležao pred sjevernom Kambajom. Propisi kasta, uvijek u vezi sa vojnim potrebama, stvarali su takove praznine u osnovama indijskih gradova. Ni travke, ni grma, ni drveta na toj velikoj ploštini - samo oštri šljunak i žuta ispaljena zemlja, unakrst ispucana. Bilo je podne. Sunce je strahovitim žarom palilo s neba koje se bijelilo kao usijano gvožđe. Šljunak je pržio kroz potplate obuće, a noge su i nehotice žurile iz toga pakla. Na toj praznoj usijanoj ploštini samo jedan jedini stvor. Indijac Brahmanac obavlja svoju pokorničku molitvu. Stoji bos na užarenom šljunku, glavu i lice umotao je debelim vunenim rupcem tako da mu se nikako ne vidi ni lica ni obličja. Sagnuo je na prsa glavu koja je pod debelim trostrukim omotom nakazno velika. Oko pokornika, u uskome krugu, pet kamenova, na svakom kamenu pucketa oganj od suhih grančica. Zrak titra strahovitom vrućinom kao rastopljeno olovo nad krugom i nad pokajnikom, a on se mirno i odmjereno spušta na koljena te ramenima i grudima liježe na užareni šljunak. A onda se polako uspravlja i diže spram neba ispružene ruke i glomaznu glavu, kako bi mu Agni spustio milost sa plamtećih nebesa i skinuo s njega kaznu života.

Jaša nije mogao a da časak ne stane uz ovo čudovište. A onda zaklima udivljeno glavom. Pred ovim stranim čudom u njemu se izredaše uspomene na daleki dom. "I u nas je sunce ovako žestoko, i u nas prud pali noge kroz opanke, i u nas ima kamenih ognjišta na kojima pucketa suha smrekovina - ali kod nas nema čovjeka koji bi bio kadar ovako što da učini!"

Tako je promišljao zadivljen Jaša, a sa ražarenih nebesa Agni je odgovarao na misli Jašine:

"Da! na žalu Jadrana nema čovjeka koji bi bio kadar ovako što da učini. Ali zato ovdje u Indiji nema mnogo ljudi koji su kadri da učine ono za što sam tebe - Jašu Dalmatina - ovamo pozvao."

Niti Jaša niti pokajnik nisu čuli misli Agnija. Pokajnik je dalje klanjao, umotanih očiju, i nije znao da je Agni u ovaj čas obratio svoju pažnju drugoj sudbini.