Jaša Dalmatin/IX

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VIII Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata —  IX. Indijsko selo
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
X


Kroz indijsko selo, jadno, prljavo i bjednije nego išto drugo na svijetu, prolazi uz talambase i uz radosno ijuškanje polunage djece čudnovata povorka. Četiri mršava bivola vuku na izderanim konopljanim hamovima ovelika kola. Savijeni kratki rogovi bivola ovjenčani su zelenilom i jarkim cvijećem. Na repovima viju im se kite šarenih krpa. Trakovi sa prednjih životinja lepršaju preko okićenih rogova drugog zaprega, a oborene, podmukle glave bivola od časa do časa nestrpljivom kretnjom odbacuju taj šareni nakit što im šiba oči. Na kolima velik nizak stol, a na njemu dvoje, u crvene trulje odjevene djece izvodi pelivanske skokove i savijanja. Nad svakim kotačem pričvršćena je visoka motka, a na svakoj se od njih po jedan dječak (gol, osim šarene uske krpe, što mu sa zatiljka leprša) prebacuje oko motke i savija poput zmije svoje žućkaste tanke udove. Dva čovjeka stupaju uz kola i biju svom snagom u dugačke uske talambase, pa dok drvene osovine u drvenim kotačima škripe, dotle kola, upadajući sad desno sad lijevo u rupe i uvale izderanog puta, tresu i nagibaju stol i motke i pelivane na njima. Kad je udarac kola odveć nenadan, otpada koji pelivančić sa motke, kao zrela smokva, i koprca se u blatu kraj puta, no začas zaskakuje opet na kola. Jače ijuškanje pratnje pozdravlja njegov novi uspon na motku.

Tako povorka prikuplja sve veći broj pratnje: jadne, trbušaste, izgladnjele djece, mršavih, jedva odjevenih žena kojima samo teške a jasne oči i tanke crte lica pokazuju nekadanju ljepotu prve mladosti. Povorka je sastavljena da proslavi vješticu koja je u selu provela toliki niz godina da nijedan od pratnje ne pamti selo bez nje. Oni koji to pamte sjede sada pred svojim kolibama ili leže u njima na svom tvrdom odru, te misle i o vještici i o svemu ostalom posve drugačije, negoli oni što slijede talambase i s njima šantaju preko rupa kolosijeka. Potleušica okružena korovom, nečisti i otpacima. Vrata razvaljena, vratnice nakrivljene. Na pragu, okrenuta licem u nutrinu kolibe, sjedi na hrpi starih krpa žena. To je ona koju slave. Što slave, zašto danas slave? - tko da shvati! No mora da je duboko značenje ovog slavlja. Zaustavivši bivole stali su bubnjari uz kola, i dok su mali pelivani podvostručenim žarom izvodili uvijek nove, uvijek nevjerojatnije vještine, dok je pratnja djece i žena ciktala i vriskala u sve luđoj i pijanijoj radosti, dotle su oba čovjeka ozbiljnim, pobožnim, rek bi svetački sabranim licem udarala sve strašnije udarce u talambase. Uz to su od vremena do vremena upirali ukočene poglede u leđa vještice koja je iz zdjele do sebe dohvaćala prstima grude neke bjelkaste kaše i žvakala ih kao da nikoga oko nje nema.

Tri putnika bijahu upravo stigla stazom preko pamučnih polja. Drevna i kićena pamučna biljka Karpasi koju je još legendarni Manu, indijski Noa, prije dvadeset stoljeća zaštitio u svom zakoniku - pokrivala je i sada ista polja i odijevala, kao prije dvije tisuće godina, podjednako i careve i sirotinju.

Prvi od triju putnika doticao se onako usput znalačkom rukom tankih i dugačkih brkova biljke koji već bijahu kovrčasto iskočili iz zrnaca i razbarušili se u mekanim grudama oko cijele biljke. Pregledavao je vlasi i sudio o kakvoći tkanine koju obećaju. No stigavši do puta, zadivljeno stadoše putnici uz čudnovatu pretpregu bivola. Dvije-tri prelomljene grane ovjesile se svojim uvenutim lišćem uza staro smokvino deblo. Tu se putnici zaklonili jer je povorka svojim zanosom i svojom vriskom i nehotično odmah izlučivala svakoga koji nije osjećao veličinu ovoga slavlja.

Ahmed, Jaša i mali Libijac (ovaj ostade posljednji od karavane koji se još držao Ahmeda) bijahu eto na svom zaobilaznom putu prema Kambaji nabasali na ovo zabitno selo. Trgovački oprez, nedokučiv za neupućene, nalagao je ovaj puta Ahmedu da iskrca (nakon plovidbe od Ormosa) svoje tovare u gradu Diu. Tamo ih je u predgrađu "Bandar dei Rumi" povjerio svome zemljaku i trgovačkom drugu koga je već prije dvije godine Ahmed odredio za tu službu. Sam pak Ahmed pošao je sa Jašom i sa malim Libijcem kao trhonošom daleko od glavne ceste pokrajnim putovima do Kambaje. Htio je da vidi kraj, ljude i mogućnosti za trgovinu, a ujedno da pripravi svoj pristup padišahu Mahmudu Begru.

Sada su putnici zadivljeno promatrali glasnu, razigranu povorku koja je počela da se opaja vlastitom bukom. Vještica, dosada nepomična, okrenuta leđima prema cesti, ogrijala se očito s te strane dovoljno suncem koje se bijaše probilo kroz oblake pa je nenadano prebacila preko praga noge, žuljave i raspucane kao staro hrastovo korijenje. Njeno lice, suho i naborano, bilo je uokvireno dvjema neurednim crnim pletenicama koje su se uz uho spuštale. Sjedila je uspravno, uzdignute glave - ali oči su bile opuštene i uprte u koljena. Urnebes radosti pozdravi okret vještice, a sva četiri pelivana priskočiše da uz njeno koljeno izvode svoja čudesa, dok je svetački zanos talambasa postizavao strahotno neskladne i nenaravne glasove. Jaša kojemu je od sve ove rugobe i prljavštine s jedne strane, a zanosa povorke s druge strane, zamiralo srce kao od teškog gatanja prasne iznenada u smijeh.

"Ludove!" - uhvati ga u isti tren Ahmed oštro za ruku - "ne smij se tuđem adetu u njegovoj zemlji!"

"Ne smijem se ja njima" - zaustavi Jaša svoj smijeh - "nego sebi. Što li sam o Indiji noć na noć sanjao, a kakova me je eto dočekala!"

Kako i odakle je vještica osjetila razgovor stranaca koji su tamo pod smokvom stajali? Njezini se teški očni kapci polako dignuli. I sinula su dva oka. Dva velika, savršeno pravilna i sjajna, reć bi netaknuta oka. Dvije svjetlosti, dvije teške misaone dubine prosule su svoju riznicu po svemu što je bilo ovdje, i sve je nenadano dobilo svoj smisao, svoju važnost i svoje mjesto u stvorenju svijeta. Selo je ostalo bijedno i zabitno kao i prije toga pogleda, ali njegova je bijeda sinula pod ovim pogledom kao božanska odlika. A daleko preko sela spojio se pogled vještice sa razbujalim zelenim poljima i sa slojevima plavih brda na obzorju.

Patuljak Libijac zurio je sve jače, sve izgubljenije, sve više razrogačenih očiju u vješticu. Uhvativši jednog od malih pelivana, položila ga ona preko svog krila i savijala mu leđa tako dugo, dok mu konačno pete preko ramena padoše na prsa. Mekan kao vuna ležao je dječak u njenim rukama, savijao se nevjerojatno na svaki pokret njenih suhih prstiju, a predano lice, zažarene oči i nemoć momčića odizali su se od bešćutnog, skamenjenog lica vještice koja bijaše opet spustila vjeđe. - Pripuzivši posve blizu, Libijac ostade nepomičan. Prizor ga je sputao u svakom mišiću. Njegova je patuljasta duša bila zarobljena. Tiho i oprezno, i sam pod dojmom neobičnog prizora, pristupi konačno Ahmed iz svog zaklona k Libijcu.

"Hajdemo, mali!"

"Ne, ne!" - vrisnu patuljak. "Ja ne idem! Ostat ću! Ne idem!" - i baci se grčevito svojim slabim ramenima u krilo starici. Ona ga uhvati za ruku, pa tiho i oprezno savije ruku patuljka daleko na njegova leđa. - A onda ga, ispustivši ga najprije, posjedne uza se na hrpu krpa. Patuljak ostade, čas kao omamljen, a odmah zatim sinu čitavim svojim crnim licem. Od blaženstva odsijevali su mu obrazi kao da su svježe olašteni, a s tihim i sretnim smiješkom na licu otare dvije krupne suze koje bijahu proizašle ili od bola savijanja, ili od straha da ga ne bi odavde odveli. Ahmed slegne ramenima i digne svoja ćebeta koja Libijac bijaše odbacio.

"Hajdemo!" - reče Jaši. - "Taj je njezin!"

Na prolazu kroz gomilu, jedna od žena, tihim i pobožnim kretom pruži Ahmedu u trokut spleten snopić šarenih krpa. Ahmed shvati da je ovo amajlija i da mu je daje žena željna vrhunaravne pomoći od novog đaka Libijca. Prekrstivši najprije ruke na prsima, dostojno primi Ahmed sveti dar od žene, a posmijeh preleti njenim lijepim, ispaćenim licem. Ahmed i Jaša bili su opet na putu u poljima. Na drugom ili trećem zavoju staze sjeti se Ahmed amajlije, izvadi je iza pojasa i rasplete njezin sveti splet. Polako, krpicu po krpicu, boju po boj, rastavljao je trgovac trokut, spleten tisućljetnim umijećem, i razglađivao svaki komadić tkanine.

"Vidiš li" - reče konačno Jaši. "Svila im je i ljepša i bolja od vunenih tkanina. Držat ćemo se svile!"

"Da" - promotri Jaša uzorke u trgovčevoj ruci. No njegova je duša bila zaokupljena drugim mislima: što može biti od takvog libijskog nedotupavca kad on dvadeset milja pred prijestolnicom ostaje u selu na hrpi dronjaka?