Isušena kaljuža/U vis/XI.
| ← U vis / X. | Isušena kaljuža U VIS, XI. autor: Janko Polić Kamov |
XI.
[uredi]Dva sam već dana na pučini. Putujem u Napulj. Sutra ću izaći na kopno. A čini mi se, da sam od poroda na pučini i da nikada ne ću izaći na kopno. I opet idem i ne mičem se. Tako bih morao ići uvijek i nikada se ne pomaknuti. Polaziti svagdje i ne krenuti se nigdje.
Parobrod ide samo uz obalu; podloga mu je more. Željeznica ide samo po tračnicama; podloga joj je zemlja... Uvijek nam je tlo ispod nogu. Polovina ljudi izađe iz rodnoga kraja; trećina iz svoga kruga; četvrtina iz svojih uvjerenja; petina iz svoga odgoja; šestina iz svojih navika; sedmina iz svoga života...
I nitko, nitko, nitko ne izađe iz svog karaktera i temperamenta i svi, svi, svi zadrže tlo ispod nogu.
... Ići svuda i ne maći se nikuda. Stvoriti balon i zaploviti svemirom... Kako je dosadno! Na zemlji živjeti i – umrijeti... Kako je žalosno! Ne moći odseliti na drugi planet... Kako je mračno!
... Izgubio domovinu, društvo, navike, uvjerenja, odgoj i život.
Ništa. Bez nade, bez želja, bez ciljeva... Kako je umorno!
Ući u balon? Nije li u tome sve? Sunovratiti se u – nebo? Zašto ostati čovjek? Zašto ne biti planet? Zašto ne možemo padati – gore?
Paradoks. Ironija.
Ići i ne micati se; izaći iz svega; izgubiti tlo ispod nogu. Zračna plovidba – ko zna?
Ja putujem u III. klasi; dva dana ne okusih ni kore bijeloga kruha.
Ironija.
Drže me za krojača; jedan mi je opsovao majku; drugi je susjed prije spavanja turio u grudi... jednu krunu... da mu je ja ne ukradem...
Ironija.
Opsovao mi je majku i ja sam rekao "hvala!". Drže me za krojača i tata, i ja ih nuđam cigaretama... Ja sam pasivan: ja se smješkam. Lijen sam da govorim i slab sam da grdim.
Putujem ko bijednik, ali sam svejedno u zraku... ko milijunaš.
Jer ja nisam ja. Ja sam izgubio sve; i psovku. Ja sam izašao iz svega; i iz temperamenta.
Jer ja nisam ja.
Ironija!
Valja govoriti jasnije. Ne govorim više u sebi. Vi me slušate: braća, prijatelji, rođaci, družice. Vi pitate: A šta je s tvojim studijama, dramama, mjestom, liječenjem? Šta si vidio, doživio, naučio?
Ja, kako vidite, šutim. Ne da mi se govoriti. I to je jasno i dosta. Ja ne smijem govoriti, da vas ne ožalostim. To je još jasnije.
Kažem li u pogledu mojih osjećaja: ljubim ili mrzim? – ironiziram.
Kažem li u pogledu moga života: to ću i to napraviti – ironiziram.
Kažem li u pogledu mojih misli: tako je i tako – ironiziram.
Svaki je moj osjećaj, svaka moja misao, svaki moj čin – ironija.
Rekoh vam: cigareta je sve što imam – da ne pušim, zašto bih živio – što bih bio ja bez duvana? I to je ironija.
To je najzad sve, što mogu; jer ne mogu ništa. To je sve, što hoću; jer ne ću ništa.
Smiješak je moje pitanje i moj odgovor. Jer ja ne mogu i ne ću da govorim. A znate zašto?
Jer sam slab, plah i nemoćan; beskarakteran, bestemperamentan i bezidejan. Ako me ko izgrdi, ja reagiram smiješkom; ako me ko pobije, ja se branim smiješkom; ako me ko napane, ja se odrvam smiješkom.
Jer ja nemam ni snage ni volje reagirati, odgovarati i ljubiti.
Kad se smješkam, nitko ne zna, je li to znak ignoranse ili znanja, naivnosti ili iskustva, slabosti ili jakosti. Tako se može o meni misliti svašta, ali znati se o meni ne može ništa.
Ja sam vam istinu rekao: ubit ću se... kako sam vam rekao: idem na studiranje... A ja hoću jedno ko i drugo. A što ja hoću, to i mogu. T. j. Ništa.
Vi ste mi braća, znanci, prijatelji. Vi ste mi sve. T. j. ništa.
Dok sam bio ljubavnik, patriota, brat, sin i mislilac – bio sam psovač. Kletva je bila moja domovina, moj odgoj, moj život, moj karakter, moj temperamenat, moja ideja: moja volja i snaga. Ona je bila moj "ja".
Smiješak nije moj. A ipak to sam ja! Jer ja nisam ni ljubavnik ni brat ni patriota ni mislilac – ni život ni karakter ni temperamenat... ni volja...
Ja t. j. nisam ja.
Svima je poznato, što vi ne znate, da je stil naime čovjek. Ideja je ideja. Genij i mediokritet mogu biti istih nazora; aristokrata i plebejac mogu biti istih uvjerenja. Nazor se može promijeniti u roku od nekoliko sati i od ateiste postati katolik; ali kret, gesta, manira, to se ne mijenja ni za života... Barunstvo možeš steći preko noći, ali ćeš do smrti ostati plebejac. Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i – fizionomije – jer je karakter samo odgoj – sadašnjost; a nije i rasa, prošlost.
Moj bi stil bio dakle – psovka.
Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek.
Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen. Psuje onaj, koji nema ništa duhovito da kaže. Ignoranta. Kletva je iskrenost.
Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan. Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Ironizira onaj, koji je duhovit i hladan. Inteligenta. Ironija je hinjenje.
Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i – djela.
Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja.
I to sam ja.
Jer ja – nisam ja!
ARSEN TOPLAK