Isušena kaljuža/U šir/III.

Isušena kaljuža U ŠIR, III.
autor: Janko Polić Kamov

III.

Još istoga dana vidjeh meso i bio bih osjetio kost, da dospjeh osjećati. Posebna izdanja novina najaviše škandale u jednom internatu: nekoliko djevojčica zaraženo sifilisom, krivci pronađeni u osobama nekoliko popova... Sat iza toga nova izdanja javiše velike demonstracije onamošnjeg ogorčenog i zgađenog pučanstva. Veliki, crni naslovi ispunjahu novine: pisalo se o brutalnoj sili i nježnim tjelešcima; o iskvarenim duševnim pastirima i silovanim nevinicima. I još nekoliko dana, tjedana, iza toga, novine bijahu krcate sličnih velikih naslova i krupnih crnih slova, uskličnika, stanka, upitnika, točkica i podcrtanih rečenica. Onda osvanuše nova otkrića; govorilo se o pederastiji, sadizmu, nekrofilstvu, silovanju, paroksizmu, delirijima... Čitava jedna orgija ljudske mašte, nagona, pera i mozga.

Na šetalištu se nisu promatrali prolaznici: svi se mimoilažahu, gledahu i ne vidjevahu; sve individualne osebine kao veliki nos, ekscentrična haljina, šupi pantaloni... sve bi se to pregledalo i mimoišlo. Isti razgovori postadoše življi, glasniji i bučniji; nije se govorilo o privatnim poslovima i intimnostima. Mislilo se je naglas, smijalo otvoreno; upadice, rugalice, opaske... sve je to u pojedinaca postajalo nešto javna, nešto što se može i mora čuti... Ukratko: "Kaki je u njega nos!" ne bi se više reklo laktanjem, u pô glasa, u zakutku, da je naime sada uopće kakvi nos mogao udariti u oči. Tako sam ja neko vrijeme svojim prisustvom u krčmama pridizao nosove, na šetalištu svojom bradom izazivao miganja, na ulicama svojom pojavom povlačio prolaznike za jezik. Ali sada sam prolazio neviđen i neopažen: nisam naime s jedne strane iskakivao, a s druge strane ne bih to iskakivanje ni izdaleka dospio uhvatiti. Pričinjaše mi se dapače, da bih sada mogao kroz masu proći štono riječ potpuno gol, s rukama u džepu, da bih se mirne duše mogao objesiti za vlastiti nos, rukovati se nogama i zatakavši cilindar na stražnjici zaredati po kavanama četveronoške.

Sada su samo dvije strane iskakivale, i svi su išli gledajući u njih. Zato danas kurja oka pucahu bez pardona, i gurnuti damu u rebra bijaše neopaženo kao komplimenti.

Jedna strana bijahu oni nesretnici i oni zaraženi i oni koji zaraziše, svi oni, što najedamput sinuše svijetu bez samostanskih zidina ne dospjevši se ni obući i s druge strane štampa, što je stala bombardovati zidine bez obzira na ljude. A sva ta publika, svi ovi, što dosada pregledavahu novine, a danas kupovahu ista izdanja – svi su to bili gledaoci, koji nađoše u kleru i djevojčicama svoje interese života: dogodovštine, užitak i orgiju, a u štampi one mozga: mišljenje, rasuđivanje i račun. Kler je za njih poživio, štampa razmislila: prvi je udovoljio mjesto njih dužnosti i pravu, drugi pravu i dužnosti.

U prvi mah ni ja ne rasudih ništa; čitao sam novine kao u dječaštvu istorički roman, kad sam živio život onih junaka, bojeva, grozota i patriotizma, a nakon čitanja osjećao se nekud zadovoljnim i ponosnim kao da dogodovštine doživjeh sam. Ja sam naime mogao pričati o nečem, o čem nije mogao moj drug, koji romana nije bio pročitao i mogao sam reći: Tako eto umiru Hrvati, a ja sam Hrvat. – – – – – Ali kad bih se mako gdje u kraj ili osamu, vreva mnoštva, frazeologije i članaka ostavljaše isto onako čuvstvo kao kad izađeš iz vlaka.

"Govore o gruboj sili i nježnim tjelešcima... Predati dijete u internat znači dati njemu nekoga, koji mu ima biti i otac i majka, koji ga može koriti, ljubiti i tući kao otac i majka i koji može kod toga osjetiti strasti kao da nije ni otac ni majka... Ta to je tako jednostavno." Ja sam se čudio čuđenju ljudi i novina. "A zatvoriti djecu u internat i zatvoriti internat pred svijetom to znači: imaš dijete, kad trebaš, da ti posluži, zašto ga već trebaš... Imaš ga u školi, na objedu, u svojoj sobi, na krevetu – obuvena, polugola i sasma gola; – možeš ga opipavati kao liječnik za tijelo, kao duhovni pastir za dušu, kao istražni sudac za džepove; – možeš posumnjati, da je ukrao i sakrio, da je obolio i zatajio; – možeš se uvjeriti i dokazati, da je počinio pogrešku i da si ga imao pravo pedepsati... Možeš najposlije reći, da je bog stvorio svijet, da duša bez ispovijedi dolazi u pakao, da je u paklu vragovi štipaju usijanim kliještima za tijelo, da su antiklerikalci ovaki zemaljski vragovi, da po neposlušnu djecu dolazi bau–bau, da u ljude ulazi zli duh i da se taj zli duh može istjerati ma i... utjerivanjem... Može se naime dijete uvjeriti, ali se dijete ne mora uvjeriti. Imaš na raspolaganje njegovu dušu i tijelo... Ta to je tako jednostavno! Uzmimo samo sve nas jednog po jednog... Sve nas, što se zgražamo, grdimo i izazivamo državnog odvjetnika. Biti otac nečem živom, ljudskome, mesnatome, što ti nije sin, a recimo biti taki otac takome djetetu, koje nema majke... Ta to je kao biti na pučini, nemati hrane i pojesti onoga, na koga kocka pade." Ja sam gledao u sve to ozbiljno kao na poliklinici, jer sam polemizirao i s novinstvom i s publikom, budući da sam mislio napisati u tom smislu dopis. "Ko može od nas reći, da ne bi u tom slučaju jeo ljudskog mesa, kad nije još bio na pučini gladan i kad ima stvorova, koji su posve slični nama i jedu svoje roditelje iz zahvalnosti i milosti, kad ne znaju kuda i što bi s njima..." Ja sam se stao opet vraćati na grubu silu i nježna tjelešca. Dozvah si u pamet povorke interniranih dječaka i djevojčica, u kojih je lijepo lice bila rijetkost, pogotovo među djevojčicama, u kojih su oči bile umorne i nagrđene te nisi znao, sliče li očima prostitutka ili žena, koje je zaboljela glava od plakanja i udaraca. Ali to ne bijahu već ni u čem djetinje oči. Možda zato, što su one sve bile ružne, razvučene i zgrbljene najedamput. Sva su ona lica na prvi pogled činila dojam kao da se te curice svaki dan povlače za obraze, te im se usta šire i usnice stežu. U djece i posebice djevojčica ovo natezanje za obraze i širenje ustiju nije neobično nalik na paradokse dječjeg želuca: jesti puceta i čeprkati po blatu – i one pasjeg teka: jesti vlastitu bljuvotinu.

"Ali djeca, što se jučer tuda po parku sigrahu bijahu različna, posve različna od ove... Tamo su muškarci naličili djevojčicama, a tu djevojčice – dječacima..."

I čudnim slučajem prođoše mimo mene dvije časne sestre; jedna je bila krupna i crvena ko obrijani fratar, a druga blijeda i mršava ko klerik, kojega još ne probiše brci. Velika me znatiželja napane: vidjeti njihova tijela: ono grubo i ono nježno. Pođoh za korak, dva k njima, ali se odmah vratih. Sjetih se tolikih zaređenih žena, koje su za mlada činile dojam nježnosti i tjelešca, onda za starosti dojam ili grubosti ili strogosti. I mnogih se znanaca sjetih, koji uđoše u klerikat rumeni, a izađoše blijedi. I kasnije – sve one dane – sav, recimo, kler pričini mi se da obara upravo napadno oči... Mene se je dapače oduvijek vrlo jako doimalo ovo "padanje pogleda" – ali dosada ga zamjećivah samo u mladića, a odsada u svih. To je bila gdjekoja tek iluzija, ali držanje njihovo djelovaše kao onaj, koji s tobom govori i ne gleda ti u oči...

I ovaj čas kao da sam tražio njihove poglede i pričini mi se, da je to jedna "epidemija padavica..."

Padanja me uopće uzrujavahu: kad bih u jednome danu vidio tri povaljena konja, prvi me se doimaše sažalno, drugi neugodno, a kod trećega se doimah najviše sam samoga sebe: uzrujavah se i pogledavah s nekakim neodređenim strahom u sve konje, neće li se srušiti na – mene... A onda se stadoh bojati, da će se srušiti i kočije i prolaznici i kuće... Dakako. To ne bijahu uvjerenja i strah u punom smislu riječi, jer taki dojmovi i uzrujavanja ne bijahu neprekidni – bijahu časoviti, gotovo trenutačni. Ali kasnije, kad bih stao dozivati sve u pamet, čitavi dojam postajaše cjelovit i ja ga definovah ovako. "Totalna padavica pogleda", rekoh sada i začudih se svome miru. Pričini mi se, da sam ja na sigurnom. "Ništa me neće ni dirnuti; ja gledam ovako jasno i ravno, otvoreno u oči..." I odmah zatim: "A gledam, jer sada konstatujem, jer sam izašo iz jednoga raspoloženja, dojma, uzrujavanja i straha i samo dozivam sve u pamet..."

"Jest. One djevojčice doimaju se kao da se povlače ne za ušesa, nego za obraze... Kao da ih tako kane načiniti širima i prividno nahranjenima..." Sjetih se "Mite", jer je i ona imala ovako rašireno lice... Ali "Mita" je bila nabuhla i otekla... "Svaka od ovih djevojčica, ako izgleda debela, izgleda puna oteklina..."

I ja tu umah upadoh previše duboko. Sada nisam mislio da napišem dopis.

"I to su nježna tjelešca, jer su jedna ogavna, vrlo ogavna oteklina..." Odmah si zamislih drugu jednu bol: udarati nečim tvrdim, kvrgastim po oteklini i... natezati djecu za usta... i prividi mi se užasnim zamisliti paranje ličnih mišica... Sve ovake slike iznakaženih stadoše kvariti prvu, jasnu predodžbu padavice pogleda... I opet zamislih bol, kad se olupi koža: uopće meso bez kože... "Ili udariti rukom o rub stola tako jako, da se raspukne koža... Ili (ali ovo je nekaka bol sasma drukčija, čudno što mi tu dolazi na um!) zarinuti prst među dvije željezne plohe, kad se naglo sljube... Ili omotati glavu željeznim prutom, koji je u prvi mah ne može svu obuhvatiti i umjesto da se prut raširi suzi se – lubanja... Svakako bi bilo interesantno vidjeti čovjeka, koji je ostavio glavu između dva silovito spojena vagona ili kojemu je preko trbuha prešao vlak... Ili vidjeti čovjeka, kojega su raznesli konji... Sve je to interesantno... Ali ništa drugo... Dapače! Ako bih pokušao tražiti u tome uživanje, onda bi mi se i užitak ogadio kao vino i jelo, koje te razbljuje... Možeš se i opiti ko majka zemlja... ali ne i bljuvati; pa bio i trijezan... u tome je sve."

Ostah osupnut. Ponovih rečenicu gotovo mašinalno. U čas me zahvati nekaka zaboravnost. Onda se lagano stadoh domišljati opetujući nekoje uspomene prošlih ljubavi – ljubavi štipaja i pljuskaja – i draž mi se razlije mozgom... "Da... moglo je biti uživanje, kad primiš komadićak puti obim prstima ili prutom i saslušaš "boli" ili "joj" (ovako i "ah" djeluje na većinu), ali ne dirneš kosti i ne isparaš puti... Bijelo se zarumeni... boja se promijeni, ali ne ostaje rana – rana, što iznakazi baš tu istu glatku i čistu put, koja je privukla tvoju ruku... rana što se zagnoji i vino pređe u bljuvotinu... Naš je želudac istančan... Nismo u srednjem vijeku... Ugodne su suze boli i stida, ali je odurna dreka – možda jer je preglasna i jer smeta... Suze su tihe i mirisne kao kad cvijeće zaškaklja u nosu ili papar u grlu... I zadavati bol, ali čovjeku, recte ženi, a ne jednoj nakazi ljudskog tijela i osjeta... Nismo u srednjem vijeku... Pseto odurava koitus... Grublja je seljačka ljubav od našeg sadizma... Naši su udarci blaži od njegovih cjelova... Ja sam je bio onda uistinu pljusnuo svom snagom, ali neka ona kaže, nijesu li jača milovanja seljačka..."

Osjećah neku finoću, tanašnost i nježnost. Bio sam uvjeren, da je izražaj moga lica vanredno ljubezan, nasmješljiv i mekan. Možda je ta mekota i istančanost nenadano obuhvatila moje misli i maštanja povodom grube sile; koju sam u taj mah gledao na drugoj strani, na strani naime onih, koji za mene predstavljahu antitezu moga uvjerenja – kler; i onoga, što za mene predstavljaše antitezu mojega stoljeća – srednji vijek; i onoga, što predstavljaše antitezu mojih ideala i vjerovanja – religija. Ja sam bio laik, živio u modernome svijetu i vjerovao u znanost. I umah mi se pričini, da to nije antiteza; da nešto nevidovna veže sve to: da je perverzitet pojačana realnost, da sam ja istančani sadik i da je znanost evolucionisana religija. I vratih se na one misli, s kojima sastavljah dopis.

"Ja sam ipak kulturan čovjek... I možda samo ovo, što živim u modernom vijeku i što nisam svijet za sebe, jer nisam u samostanu..., jer ne mogu biti nikome ni 'otac' ni 'sin'..., jer u svijetu niti sin pripada samo ocu niti je otac jedini i potpuni vlasnik sina... I možda samo ovo, što vjerujem u znanost mjesto u božanstva..., možda samo ovo čini, te nisam ono, što su oni... Možda... I ne možda..."

Otiđoh na večeru opetujući istu misao. "Ja ne bih ni mogao biti ono, što su oni t. j. onaki, kaki su oni... Makar ih razumijem potpunoma." Na zaokretu opazih nekoliko popova gdje odmiču oprezno u ulice, gdje nema svijeta. Hvatala me želja osloviti ih i reći im jednu utješnu riječ... Tamo se dalje natrkivahu prodavači novina; bijah na trgu, na stjecištu svih tramvaja i svjetine, koja se je tu skupljala u jedan veliki, zgusnuti i tijesni kup, da se tad raširi i raziđe svaki svojim pravcem, kućama i poslom. "Svi se sastaju u jedan kup, da se mogu razići svaki na svoju stranu... Kako je divan električni tramvaj! Okuplja ljude i – rastavlja! Ajdemote u tramvaj!"

Prodavači urlikahu zasopljeni, promukli, izderani: Škandali!! "Analfabete zacijelo uzdišu, što ne znaju čitati... Kako mora da su sada žalosni i nesretni! I što bi dali, da umiju čitati!!" I opet me je hvatala želja potražiti i naći takovog nesretnika, pročitati mu sve i biti putujući – učitelj: "Kako je divna štampa!" Kupih novine, sjedoh na tramvaj, ali prije nego se je makao izađoh: "Idem na večeru, rekoh... I kako bih htio reći jednim nesretnicima jednu utješnu riječ... i kako bih htio drugima nesretnicima pročitati novine... I kako je divna stvarca štampa i elektrika... i kako je ugodno misliti, kad imaš novaca!"

* * *

Ne dugo iza toga obdržavala se pučka skupština pod vedrim nebom kao protest pučanstva na sva ova "izrabljivanja ljudskog mesa pod krinkom boga, raja i morala i t. d. i t. d...!

Ne uđoh duboko u masu. Nešto me je odvraćalo, što u taj mah ne kanih ispitivati. Gledao sam skupljeno mnoštvo, slušao viku prodavača novina i raznih spomen–razglednica; derani, zamusani, poderani i neoprani prodavahu taku jednu i vikahu: "Il porco clericale!" i svi se zadovoljno smijahu, t. j. smijahu se tako kao da se smiju samo da udovolje nekome ili nečemu, što je jako i ugledno: smijahu se preko volje, od pristojnosti ili straha. Nitko nije želio, da se misli za njega, da je klerikalac; svaki je htio, da se za nj misli i zna, da je antiklerikalac. Nitko nije htio javno povezati išta svoga uz one i ono, što se izvrgavaše ruglu, preziru i grdnji... Kao da je u njih sviju počela rasti želja čistoće, uspravnih pogleda i ozbiljna života. Zato činjahu sada na mene sasvim drukčiji dojam no nekidan: činilo mi se naime, da svi ovi pogrđujući prljavštine klera žele zabašuriti svoje. Kad su ono bile stigle prve vijesti, kao da su zadovoljni i umireni, što je netko mjesto njih proživio njihov život; danas pak grdnjama i rugom nastojahu prikriti i posve uništiti prvi jasni izraz svojih osjećaja. Bijaše to onda besvijesni i iskreni život, vrhu kojeg su danas pročitav komentare štampe stali misliti i mozgati... Zato su danas bili svi neiskreni i svijesni. Ovako je masa u svojim pojedincima djelovala toga dana na mene. A kad se javiše govornici, kad se javiše oni, koji su štampom izazvali ovako raspoloženje mržnje, srdžbe i ruga, sada su oni stali primjenjivati sebe tome raspoloženju govoreći sa suviše ruga, da izazovu smijeh i suviše srdžbe, da izazovu odobravanje. I opet izazivahu i više smijeha i grdnje, da tad budu opet izazvani... Većina se govornika ovako uzajamno naganjaše s masom i sva prijašnja moguća neiskrenost i svijest stade postajati rapidno iskrenost i besvijest. Pojedinci, gotovo većina, osjećahu u tom natrkivanju govornika i slušatelja mogućnost zabašuriti svoju duboku, životnu intimnost dogodovština, orgija i razvrata i u isto je vrijeme poživjeti:.. [Udariti možda brutalnom silom na nježna tjelešca klerika i časnih sestara...]

Zato se sve više odjeljivah od raspoloženja i interesa onih života i ljudi. Bila je to ista masa, koja je jedamput kamenovala slobodne mislioce, kao što bi bila i danas spremna kamenovati reakciju intelektualnu. Pojedinci se natrkivahu među sobom – susjed sa susjedom – u tome: poživjeti i zabašuriti – a onda se jedan dio – slušatelji – utrkivaše s drugim – govornicima – i kako su pojedinci u masi postajali sve više nalik jedan drugome, jer htjedoše iskočiti u onom, u čem se izazivahu – tako bi bili nastali jedno i govornici i slušatelji, da ne bijahu odijeljeni time, što stajahu na povišem mjestu, izvan dodira i blizine daha i tijela.

Pođoh i više u kraj. Dolje, niže bijahu oružnici i stražari, a još dalje čitave čete vojnika. I kad se je masa stala razilaziti, bolje odlaziti prema središtu grada i stala čelo o čelo oružanoj sili, osjetio se uzajamno kontrast i izazov: oružani i neoružani, civilna odijela i uniforma. Svi su pojedinci bili nervozni: sukob se je tražio i izbjegavao – instinkti samoodržanja i delikta bijahu na svim stranama, u većoj ili manjoj mjeri, jednako složni i ujedinjeni.

"Hoće li doći do sukoba?" – Ja sam se uzrujavao. Instinkti samoodržanja i samoizražavanja, afirmacije, na svim stranama u pojedincu, stajahu jedan prema drugome ko dva rvača nestrpljivo očekujući, ko će navaliti prvi... Nije bilo ni straha ni kuraže. Gledahu se i čekahu i drhtahu od nervoznosti. I u onom momentu, kad bi instinkt samoizražaja nasrnuo na onaj samoodržanja ili možda obratno, došlo bi do konflikta, gdje bi se rvači tako spleli, te bi postali jedno: zločin. Svaki je pojedinac u sebi osjećao nešto slično. I masa je osjećala nešto bliska što i pojedinci, vojnici što i masa. I onim momentom, kad bi kontrast spojio i konflikt uveo u djelo jedan pojedinac, uveli bi ga svi pojedinci. Ali sukob se je tražio i izbjegavao, kako se je moglo dogoditi obratno: sukob se je izbjegavao i našao. Tako se rvači ne uhvatiše u pojedincu u koštac niti se je goloruka masa uhvatila s oružanom silom: vidjelo se, da se samoizražaj ne može baciti na samoodržanje i biti jedno, jer bi od dvaju rvača jedan ostao na strani mase (samoizražaj), a drugi na strani oružane sile (samoodržanje).

Na oglasima, s kojima se je sazivala skupština, bijaše izričito rečeno: "protestujemo mirno, veličanstveno i dostojno... neka ne pane ni jedan kamen!..." Ali sada je odilazeći svaki osjećao, da je istina sačuvao život, ali da se nije afirmirao i jedino to, što se je uvjeravao "da je ko slučajno došao izazivati, bilo bi svašta, strahota, kakih još nije bilo..." to ga je tješilo i mnogi bi bio ponovio istu misao u kući i birtiji, da nije ogromna većina bila jedno u masi, a drugo kod svoga posla.

Ovako suho, bez volje, razmatrah svu onu gomilu i sve ono, što dočuh, vidjeh i što dospjeh osjetiti i opaziti. I sada, kad se svega domišljavam pa generaliziram i zaboravljam na sporedne sitnice, koje su možda kod svega glavno, čini mi se da označavam ovakim suhim prikazivanjem masinog raspoloženja, volje i suda, izvrsno samoga sebe u onome momentu, iako sama masa izilazi previše doktrinarno i idealno i možda neistinito iznesena. "Da, da, stao sam misliti zaostajući, sve je ovo privatno i intimno izašlo u aferu javnu i gromoglasnu i baš prljavu i odurnu, jer se tiče popova... Pred nekoliko bi vjekova baš ovo, što se tiče popova, učinilo od afere nešto skroz obratna..."

"Kako je kum nekada mogao sve... i kako sam ga bio zamrzio i kako mi se je bio ogadio kasnije... Možda baš i samo radi toga..." I bio bih se zabavio tom mišlju, da me nije nešto vuklo naprijed. "Hoće li još što biti?"

Požurih korak. Bilo mi je užasno neugodno u masi; njezini me poklici i fizionomije vrijeđahu... A oni protestovahu protiv onoga, što i ja osuđivah; vikali su na vjeru i popove, a za laikat i znanost, što i ja odobravah... Ali meni se činilo, da je to baš onako, kao prileg pasji prema ljudskome. I makar sam u tom momentu mogao zamisliti njihov protest i izjavu čistijom i prirodnijom od moje, ipak bih bio ostao uvijek pod dojmom, da su brutalniji seljački cjelovi od mojih pljusaka...

Uza sve to – iđah za njima. Uza sve to – bojah se nasrta oružane sile i konflikta, ali "strast za viđenjem" zaglušivaše sve. Ja sam tek sada postajao uzrujan: masa se je raspadala na više dijelova uvijek praćena policijom; na mostu, što je vodio u centrum grada, stajahu kordoni vojnika. Ja nisam znao, koji bih dio slijedio. "Hoće li doći do konflikta? Hoće li krenuti na Vatikan? Čelo o čelo stupaše veći dio mase ravno gustom kordonu, što je branio zakret na lijevo, onamo gdje je Petrova crkva. Ne vidjeh svega. Samo najedamput zabljesnuše bajunete, i hladno, osudno, zatrubiše trublje. "Hoće li pucati? Hoće li masa ipak zakrenuti na lijevo?" Nekoji stadoše bježati natrag. Trube po drugi put zatrubiše. Blijedo, metalno... "Kako je bijela kupola sv. Petra!" Ja sam išao natraške obrnut očima k onoj crkvi, od koje sam bježao. "Kako bi se odanle sve vidjelo..." Uto je sve krenulo naprijed.

– Nema smisla izazivati vojsku. Mi moramo pokazati, da smo kulturni – govorio je jedan i pričini mi se, da njegov glas dršće užasno blijedo i zaprepašteno i da ujedno svi postajemo rumeni od zadovoljstva i smijeha.

– Ne treba praviti gluposti – govorahu nekoji. Svi odobravahu.

– Kad vojska nas ne izaziva, nema smisla da mi izazivamo vojsku... – Svi odobravahu, ali kao da s tim odobravanjem žele opravdati to, što su propustili jednu tešku dužnost. Ali u isto vrijeme kao da govorahu: "Ako smo propustili jednu dužnost, nismo ni uživali jednoga prava... a nema prava bez dužnosti... Glupost!"

Ja sam iste noći dugo lunjao po ulicama. "Hoće li što biti?" upitah se na nekoliko mjesta. "A šta bi bilo?" odgovarahu svi. Odahnuh tek drugi dan, kad su novine javile: veličanstvena manifestacija antiklerikalna ispala uredno, impozantno i dostojno. "Dostojno, rekoh, kako je i trebalo". A onda mi se često kroz dan vraćahu iste misli kao da mi žele nešto saopćiti ili kao da nešto očekuju.

"Kum, jer je jedamput mogao sve, sada ne može ništa... Ne smije..." I kako sam morao uroniti u sebe, da shvatim svijet i kako se je stalo opetovati nešto, što sam vrlo dobro znao i što opetovati nije trebalo – jednostavno prekinuh s mislima.

"Marko veli, da ima nešto novaca... Pisat ću mu, neka dođe... Uostalom – vidjet ćemo."

Sljedeća stranica→