Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/XI.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / X. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, XI.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / XII.


XI.[uredi]

Sutradan ujutro, baš kad odbijaše jedan sat, digne se s kreveta i pođe napolje. Nije mogao usnuti. Dva se je sata premetao i silesija ga misli stane napadati... Prošlost, sadašnjost, budućnost – sve se je to izmjenjivalo užasnom brzinom, a on je htio da sve to lagano, razumno rješava. Ne uspije. Mučila ga ovisnost o ujakovoj i bratovoj kesi, majčinoj brizi, nepojmljivi osjećaj prama sestri, mržnja na kuma i zaboravnost na bolest i Markovu osnovu... Prevraćaše se s boka na bok, izmjenjujući svaki čas položaj tijela i prekidajući jednu pomisao drugom.

Sad bijaše na zraku, što se gusto vijaše nad njim i osjeti potrebu pušenja. U džepu napipa groš i pođe u kavanu. Uzme tri cigarete i duboko se pokloni kavanarici skinuvši dapače šešir... Jedan dim... drugi... i njega nestane.

Uspinjao se polagano. I što je više ulazio, to postajaše nebo svjetlije u drhtavici hladnoga zviježda. A tamo se izdizaše nezgrapna komadina, bez forme, s nekakim svijetlom ferala poštrapanih stakala. Luna. Noćas izgledaše ko bojadisani komad papira, što si ga u srditosti neravno izrezao i još srditiji na neuspjeh bacio napolje. Bijaše ko zgužvana. A cesta, što je tuda po visini vodila, bijaše obraštena po strani glogovima. Arsen se provuče kroz njih i stane na polje. Nešto se pomakne u travi. I njemu se pomakne srce, ali pođe svejedno mimo trupla. "Žena!" Niti je ne pogleda, nego ko pseto skokne na cestu i zakoraca brzim koracima, što zanašahu na strah i potištenost.

Koračajući ovako ne mišljaše ni na što, ko da ima za petama bezglasno, bajoslovno pseto, što preleti polje, presjekne cestu pa se izgubi u drugo polje... Tu se raskašlja na silu i uzdahne tri puta redom, pa zastajkujući pogleda u nebo.

"Žena. Bez kreveta. Nije nedjelja niti je subota. Vidi se". Sad istom pomisli, da se vrati i da kaže: moj je krevet prazan. I tu se sav zasjaji. Ali on je svejedno išao naprijed. "Tako ću da kažem: moj je krevet prazan; spavajte; ja sam i onako odlučio prošetati noć". To ponovi nekoliko puta, a onda se uzruja i rasrdi na samoga sebe. "A šta bi oni... koji kod kuće?" I opet zastane, uzdahne i pogleda u nebo.

Ovud se je pružala nepokošena trava što se savijaše o djetinjasti brijeg umišljenog potočića. Arsen se spusti na svu onu vlagu i lagano, lagano stade se sjećati jednog prošlog – već odavno prošlog – tjedna.

... Bijaše to u graničarskom jednom mjestu. Dani kišoviti, s reumatizmom jeseni i niskim oblacima. A kiša ko da truli oblaci iscjeđuju svoju gnjilež. I ovaj je dan prošao. Arsen legne iščekujući novce. "Hoće li sutra? Hoće!" Sklapaju mu se oči, t. j. on ih sklapa, ali vjeđe se nikako ne mogu sastaviti. Gleda. Prizemno razgovaraju i hihoću: piju špiru, njegovi gospodari i njihov jedan krznarski majstor. On ih je ostavio, jer mu izgleda ko da oni kroz oči ujedno pitaju: kad ćeš platiti stanarinu? A Arsen je protjerao ova tri dana jedva pomislivši na to. On se ujedno zabavlja mišlju, kad će mu stići novac, da krene – i dakako – da prevari stanodavce. S tim je načistu: neće platiti. To je jasno i razumije se samo po sebi. U trbuhu mu "leži" samun, što ga je progutao ko udav i sad čeka na prokuhavanje i pije vodu. Ponešto je umoran. Sinoć je prevalio trideset kilometara po kiši i blatu kroz sama muslimanska sela, da povečera na račun jednoga prijatelja. Danas se ujutro vratio, prošetao dan i legao...

Uspinju se. To je muž sa ženom. Svade se. Sad su već u pokrajnjoj sobi:

– Ti si pijan!

– Ti si pijana!

– Ti! Ne ću da spavam s tobom!

– Ja ne ću! – Raskrstiše se.

Arsen sluša preko volje i ne zna, kad će već usnuti. On se baš ne osjeća slabim, ali u očima ko da mu igra vatra... Ugodna vatra...

... Drugi dan. Ujutro. Najprije pošao na poštu. Ništa. U džepu ima sedam krajcara. Jedan kruh i rakija. Ispije i pođe preko, u Bosnu. Putevi su kaljavi, a cijela ta bosanska varoš izgleda ko da vječno pada po njoj ovaka bezvoljna, troma kiša. Uputi se filijalki iste, svoje, tvrtke. Tu je jedna djevojka, što izgleda ravna toj varoši: i ona je morala odrasti u ovakoj, baš ovakoj kiši.

– Gdje je poslovođa?

– Nema ga.

– Kad će doći?

– Ne znam.

Na kolodvoru (za tri je dana bio u njemu deset puta) pomnjivo čita "vozne redove". Čita sve od početka, po dva i tri puta pojedine stacije, i češće se zamišljava u to, nije li gdje koja pogreška u brojkama, koje označuju vozne cijene. Redar u fesu, uspravan i vitak, promatra ga, ali ne veli ništa.

O podne vraća se i opet za granicu, u Hrvatsku. Najavi se jednom krojaču i potuži, kako nema novaca, a posao ne ide. Krojač uvijek pripit od rakijetine, kojom pokadšto nuđa znance, slaže se potpunoma s njim. "Svi su lopovi, cijeli svijet hajduk!", ali ga ne zove na objed. Arsen je baš na to čekao, ali krojač se oprosti i uspne u prvi kat. Čudno odzvanjaju njegovi teški koraci i teško disanje, još čudnije treska tanjira. Eto, diže se dim! Krasna li dima!... Ali on već ide dalje do bunara i loče vodu ko konjče. Tu je i jedna djevojka s kondirom, a Arsen poćuti veliku želju biti s njom ljubezan i polaska. Dugo laska, a kad ona ode, osjeti, da je bio gadan, suh i neotesan. Popodne vraća se i opet krojaču.

– Jeste što opravili?

– Ništa!

– Ni neće. Slušajte vi, gospodine Toplače, samo mene. Pokupite stvari i bjež! Što prije to bolje.

– Pa jest! Čekam samo na novac. Tu ne znam, u koga bi.

Ali krojač saslušav žalosno zakima glavom: – Zaista! Nema tu ni u koga. Prokleti svijet – i ode u dućan.

Arsen se ne miče. "Pošao po novac. Znam ga ja. Pošten je to čovjek..." Mrači se. Varoš, što je preko rijeke, sasma je već tmurna i mrtva i čini dojam, što zatureno stište grudi i omotava mozak krpetinama. A život, što se tuda javlja, izgleda bez misli, grustiv i omamljiv ko špira. Ljudine su tuda ogromne i jake. U očima im nezaboravna prošlost grabeža i krvi, a na ruci težački žuljevi. Kad se krenu, potresavaju zemlju i ostavljaju široka stopala u blatu. Piju, ali se ne opijaju do mrtva; njihovo pijanstvo potencira samo divljački im pogled i reže krepke, tvrde i šiljate psovke, što ih prati stisnuta pest. I smiju se, ali taj je smijeh ko nepritajena srdžba, što se voli nasmijati i smrskati lubanju. Kad se povezu vozom, izbace svoje treskave glasove, što se natječu s grmljavinom, kad smrska stoljetni hrast i odječi slobodnom planinom. Zamjeri mu se i on će posegnuti za kuburom, što mu je ne otme ni kultura, jaka od oružnika i vojske. To mu još ostade; njegova je duša ravna duši pradjedova. Zato se on smije onakoj tijesnoj odori, u koju ga strpaše. A odora puca i on sarkastičan vuče za sobom njezine – prnje.

Krojač se vraća i nuđa ga duvanom.

– A vi još tu. Baš dobro... Šta sam ono htio reći... Da. Vi ćete u D. još večeras?

– Hoću!

– I vraćate se sutra ujutro. Dobro. Pogledajte, ima li što za mene na pošti.

– Hoću. – Odlazi. Za nekih pedeset koraka požali izgrdivši samoga sebe, što ga nije zamolio groš. "Da sam ga zatražio bar koru kruha!" A kad je uveče došao kući, zaboravi, da je gladan. Majstor ga ponudi špirom, a Arsen porazgovorivši se dapače s njim o vrlo važnim stvarima, pođe u sobu i legne. Tu ga stane mučiti na vlas sličan nemir ko i sinoć. Ista pitanja i isti uvjerljivi odgovori. Prsa ga bole ko da ih je pritiskao o stô, a on se danas ni ne primače stolu. Trbuh ko da se srastao s hrptenjačom, ali njemu je tako i bolje. U džepu napipa koru kukuruznoga kruha, zagnjavi je u usta i teškom mukom pojede ko da se je već negdje prejeo. Sad ga stane moriti žeđa pušenja. Nepce, jezik i želudac bijahu užareni od pohote. Skrpa nešto od prašine i mrvica, zapali i utegne. Ogromna mu se slačina razlije nutrinom i kad je htio utegnuti drugi dim od cigarete ostade tek crni komadićak papira.

... Treći dan ujutro. Ništa. I opet se spusti u varoš. Najavi se krojaču. "Nema ništa ni za vas!" Krojač je zabavljen mušterijama, pa se Arsen udalji. Odluči izvesti skrajnju osnovu, što ju je već potpunoma izdjelao. Otići će do župnika, sve će mu ispripovijedati lažući ovako: Ja sam đak, putujem i proučavam narod; ostah bez novaca... Župnik će radosno dati, jer će on, Arsen, to razviti na široko, iznijeti svoja opažanja i pravim interesom zatražiti podatke o velikoj iskusnosti i dubokoj inteligenciji rodoljubnog svećenika... U ovakim mislima navrati se u župni dvor. Pozvoni i napola otvori vrata. Jedna žena zapita: "Šta želite? Gospodin župnik nije kod kuće." "Nije. Dolazi o podne." "Hvala lijepa" odgovara duboko Arsen, izađe i odmah opazi da je ona morala saznati, e dolazi, jer je gladan. O podne se vrati. Pozvoni i otvori vrata. Nekaki žestoki glas zapita:

– Šta je?

– Tražim velečasnoga.

– Šta će vam?

– Želio bih s njime govoriti.

A onaj isti glas žestoko, jako i veličanstveno izjavi:

– Nemate vi ništa s njime govoriti.

Ne plane. Pričini mu se, da mu se glava spustila, pleća svinula i on je postao slab, malen i ponizan. Smirio se, zahvalio i odšetao polaganim koracima. Potražit će stolara. S njime je nazad nekoliko dana slučajno lumpao. Već dolazi.

– Ja bih vas nešto molio – plaho i ponizno progovori Arsen ne gledajući u njegovo poštrapano odijelo i srdite kretnje. – Uzajmite mi novaca. Gladan sam. – Stolar uzdahne, ali ga ne pogleda nimalo srdito:

– Ništa, gospodine. Ovo pet krajcara –

I govoreći od same turobnosti polagano, Arsen dospije prekinuti mu riječ i sjajno zavapi poluglasno:

– Dajte!

Imaše ih u ruci. I zadrži ih u ruci. Džepovi nisu sigurni. Uzme samun i krajcer cigareta. Silnom brzinom prođe varoš i zađe u polje. Htio je počekati, a strast mu zaigraše na jeziku i proguta tobožnju slinu. Guta i žvače, čini mu se, da je prije progutao, onda prožvakao. U čas se poboja, da je to san, ali dan je vedriji, jedan se je oblak raspuknuo i – sunce, sunce, sunce. On ga gore ne vidi: sunce ima u sebi... A tu želudac zijevne prejako, ko da se je mamuran probudio, te ga je zabolilo.

... Peti dan. Nedjelja. Ništa.

Navrati se krojaču. "Nema, majstore, ni za vas na pošti ništa". Majstor je danas silno zaokupljen. Cjenka se, hvali kroj i ponudi kojega rakijom. Arsen strpljivo čeka, da odu svi ti ljudi, ali njih je sve više. Majstor se obraća svaki čas k Arsenu.

– Misli, da ga varam. A recite vi, recite. Sukno? A kroj? No, gospodine Toplače.

Arsen sve odobrava i na sve pristaje. Na jeziku mu je da kaže: Kaki ste vanredan majstor vi – ali jezik mu nešto okreće na protivnu stranu i sve govori u sebi. Tu krojač pita:

– Hoćete i vi u varoš?

– Hoću. Tražim novaca, a ne znam, u koga bi.

Ali krojač sluša i prečuje. Arsen bi sio, jer mu noge užasno dršću. Kadgod pomisli: srušit ću se – ali on se odmah nasloni o zid ili čučne na kakvu vreću. Sad mu noge i jače zadršću... Dan je hladan. Ljudi u dućanu prejako žamore, a majstor nadglasava sve. Jezik hoće i opet da naglas kaže: Kakvi ste vanredan krojač vi – a tamo ljudi već odlaze. Ostaju sami. Krojač ga nuđa rakijom, bistrom ko voda. "Ta pijte, pijte!", a Arsen odgovara:

– Ne mogu. Odmah bih se opio.

– Šta je to tri čašice? Ja dnevno popijem litru i po. I evo me!

– Opio bih se odmah – uvjerava Arsen, a uvjerava tako, te majstor mora uvidjeti, da bi on prije jeo. A kad primakne čašu ustima, spopane ga drhtavica od uzbuđenja i izlivši čašu u sebe, želudac zijevne istim onim zijevom tako jako ko da će ostati otvorenih čeljusti. I druga... "Samo pijte" čuje glas, a on je siguran, da će mu taj glas reći: "Objedujte u mene!" Zato pije. A kad će se sastati kod stola, Arsen će i opet progovoriti toplim riječima, ali onda neće reći: Kaki ste vanredan majstor vi – nego: Kaki ste krasan čovjek vi... Pseto mu se mota među nogama. Arsen osjeća njegove oči i hvata za capicu. Razmiljuje se. Njuškom mu draga stegno. A Arsen sve govori u sebi psetu, uvjeren da ga pseto razumije. "Ni jučer nisam ništa jeo, razumiješ? Gladan sam. Padam. Srušit ću se. A moje su ruke slabe. Ni ubiti ne bih mogao... ni ukrasti... eto, ni zaprositi ne znam..." A one oči u pseta pune su suza i gledaju u njegovo lice, što je odurno od ganuća... Podne. Arsen se ne miče. Kalfa jedan odlazi na objed. Arsen se ne miče. Krojač je otišao. Arsen se ne miče. Najposlije i pseto odskakuta. A Arsen s nekakim kukavnim strahom samo čeka, da pojedu. On će onda reći: Dajte mi kost... Nema stida. Samo je potišten i slab, pa ne može govoriti. I opet osjeća bol u prsima i sve je u njemu savinuto. Užasna strast za lizanjem i oblizanjem stane mu zahvatati jezik. Mozak je mekan ko da nekud otječe. A jezik postaje veći, dosegnut će, misli, i prašinu na podu. Kako li bi on umio oblizavati i želio da svi ljudi vide njegovu majstoriju.

– Ajte! Gore je objed. Ajte samo, ajte –

On se ne čudi nimalo. Ide i svejedno se nećka. Izvinjava se, ali ide. Duboka, svečana podlost liže mu pogled, što je prazan i pun suza. Oči mu propadaju i iskaču. A kretnje su ko da ih kreće onaj jezik, što je oćutio grdnu snagu, da obliže izlizanu kost...


Sljedeća stranica