Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/II.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / I. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, II.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / III.


II.[uredi]

Nikšić je bio pred nekoliko godina zajedno s Arsenom ostavio školu. Oni onda nijesu znali, koji je pravi razlog tome, pa su sve bacali na dosadu, koja se orila iz učiteljevih usta, a odjekivala iz učeničkih ušiju. A donekle bijahu već prerano razviti i ostarjeli za svoje drugove. I Arsen i Nikšić već zarana zađoše u život, kome se s pravim zanosom spremaju tek abiturijenti, a njihovi drugovi školski zaudarahu još uvijek po mlijeku, crnilu i prašini. Ovi su bili u fazi apologetike, Homera i estetike, a Arsen i Nikšić, protjerani iz jedne gimnazije, zađoše u fazu politike, birtije i bezvjerstva. Vidjevao si ih kod svih iskaza, ko što ih nisi vidjevao na misi, što je sa žalošću konstatovao kateheta, Arsenov krsni kum i najmrži čovjek, što ga je upoznao u svom životu.

Na njemu bijaše popovski trbuh i afera s jednom sluškinjom, katehetsko zgražanje i špijunstvo, a kumska škrtost i propovijedi. Što je bilo ljudsko, to Arsen nije nikada ni mario naći, jer ima, govoraše on, ljudi, u kojih su i kreposti mana.

Tako je Nikšić od pisara postao neke vrsti inkasanta i komptoariste, jer je bio uistinu spretniji od Arsena. Bijaše to onizak, krepak čovjek, mio ženama i darovit u švindlanju. Već je u školi umio obarati oči kao milosrdnica i uzdisati kao fratar. Ali što je glavno, on je znao otići iz škole tako, te su njegovi kod kuće još uvijek držali, da krasno napreduje, postavljajući ga za uzor seoskoj mlađariji.

Rastajući se Arsen sa sestrom, potražio ga u gostioni, ali ga ne nađe. Donekle bijaše mu žao. On je bio raspoložen i veseo. Opazio je u obitelji svojoj neko miješanje, što ga je počela miješati njegova sestra. Njemu izgledaše njihov život previše tih i jednolik, od česa su svi primali mlake boje i neugodan vonj – ko mirna voda. I zato se sada uzradova. Ne mogaše ostati miran, bio je uzbuđen, i zato ni ne zagleda dublje, zaboraviv dapače na ono mutno i crno, što ga prije obuzimaše. I odluči čekati.

U gostioni bijaše nekoliko stolova zapremljeno. Arsen ih prođe i zaustavi se čas na gazdarici. Bila je ona ugojena i predebela, što zanašaše na brutalnost. Njemu se pričini, da ova žena ne može zaplakati, da ova žena ne može imati mrve samilosti. Češće ga napadahu slične misli pogotovo u ovo posljednje doba. Pričinjaše mu se sve zdravo i ugojeno nečim ravnodušnim i osjećaše antipatiju prema njima. On se od njih odalečivao, znajući, da je suvišan u njihovu društvu. A ako je i bilo samilosti u njima, ova je samilost bila samilost cinika. U gostioni inače ne bijaše bučno. Dvojica su govorili o politici, obazirući se bez prestanka na okolinu, ali im nitko ne podavaše važnosti. A u kutu sjeđahu dva mladića s beskonačnom dosadom na izduljenim licima.

Tu se gazdarica približi Arsenu:

– Što izvolte?

– Je li bio već u vas Nikšić?

– Nikšić? – i tek nakon premišljanja, razmotrivši dobro Arsena, odgovori:

– Nije bio.

"Nije bio, pomisli Arsen, a već je osma. On dolazi obično iza sedme. Zacijelo je bio, ali ova se neotesana baba ničega ne sjeća."

Ona je svejednako stajala pred njim. Arsenu se učini, da mu se nasmijala porugljivo.

– Što dakle?

– Ništa! – i izađe.

Bio je opet srdit na nju, na njezine sise, bokove i prepuno lice. Ona je stala porugljivo poigravati u njegovim očima. Gledao je njezine krepke laktove, gvozdene pesnice i iskrivljene usne. "Kako mora da je jaka i odurna, zdrava i gadna." I tu je zaredao spominjati svaku zgodu, što ga je vezala s njom. Ona je uistinu bila zla. Davaše male porcije povisujući do prilike cijenu na novčić, dva, režući malene komade kruha i vičući na goste, kad bi prigovorili. Arsen je sad svagdje vidio njenu pohotu povećanu. I sjeti se, kako je znala pijane goste bacati iz gostione, polupijana često i sama, teškim kikotom, pri čem se hvatala za bokove i dizala jednu nogu u zrak: "Ovako ću ja sa svakim!" I opet je gledao njezine laktove i pesnice, što su se ispruživale izazovno za njim. A Arsen bijaše slab. Nekoliko sati hoda, i on bijaše umoran kao kad bi u svoje vrijeme prevalio po četrdeset kilometara. Sada ga, istina, nijesu pekli tabani i nije ga rezalo po prstima, ali noge su drhtale i nešto teško nalijegaše na glavu. A u trbuhu bijaše puno, razbacano, pritiskavo. I onda bi sjedao klonuv glavom i dugi izdisaji izlažahu iz njega. U prsima bi ga stezalo, a on nije smio udahnuti, da ga ne napane kašalj. Ni porvati se nije smio. Njegove mišice bijahu bez otpora, uvele i mlake. A noge ne izdržaše napadaja. On se sav lomio i padao. "A nekada! Koliki put i kolika snaga!" Kod te pomisli nimalo se ne snuždi. Jer on je baš sada mnogo radio i koliko mu se pričini, sve je lakše shvaćao i brže rasuđivao. Tolikoga bogatstva misli i riječi prije ne imađaše. Ali što je glavno, sad je mogao tek pravom nasladom misliti. "Čudnovato. Što slabiji, to jači. A vele: zdrav duh u zdravom tijelu." I sjetivši se, da su svi njegovi zdravi znanci dosta glupi, i pomislivši na svoj prijašnji život, stade se u sebi podrugivati.

Usput sastane pravnika Jurića. Ovaj mu se približi, govoreći o današnjim iskazima, pa ga pozove na "pouzdani sastanak", gdje će po svoj prilici sresti i Nikšića.

Jurić je bio kroz prve dvije gimnazije njegov školski drug. Bijaše naivan i važan, ponavljajući tuđe nazore i smijući se na primjedbe nekih već određenih ličnosti. Takva je ličnost za njega bio Arsen. Štogod bi Arsen rekao, to je Jurića tjeralo u žablji smijeh, pri čem se je jednom rukom hvatao stegna, dižući glavu s očitom namjerom, da pokaže cijelome svijetu idiotski zavoj svojega lica. Došav na univerzu, počeo da uči njemački i da čita Renanov "Život Isusov", što je već znao i sveučilišni podvornik. Prama starijim se drugovima ponašao vrlo učtivo, pitajući uvijek za savjet, što bi mogao čitati, makar bijaše poznato, da ovu jednu knjigu čita već sedmi mjesec. I prama Arsenu bijaše učtiv, smatrajući ga za žurnalistu, jer ga je svagdje vidjevao bez posla kod čaše piva. Arsenu bijaše dosadan, ali je rado razgovarao s njim, podrugujući mu se od samilosti. Jurić se smijao tome podrugivanju, jer je mislio, da se to tiče nekoga trećega, kojega on pozna, ali od same pristojnosti ne spominje imena.

U restauraciji bijaše sve puno. Netko je govorio prekidan silnim primjedbama, odobravanjem i pljeskanjem. Najedamput prodere se jedan iz mase:

– Dosta! Neka pokušaju još! Gdje padaju u Rusiji stotine bomba, može pasti i jedna u Hrvatskoj!

A govornik nastavi uzdignutim glasom:

– Naše su bombe svijest naša! – Ali onaj se nije dao umiriti. Arsen ga nije vidio, ali je čuo njegov glas, što bijaše i grub i plačan kao psovke u pijanice. I njemu se pričini, da ga vidi ružna, gladna, izgrizena od bora i izubita od rada. "Mora da je užasno iznakažen, dok ima toliko snage u zvuku njegova glasa."

– Ne, braćo radnici! Naša će borba biti mirna kao savjest naša. A tko bude smetao našoj savjesti, taj će brzo uvidjeti, da je savjest naša savjest miliona. – Tu se prodere vika i pljeskanje sred uzdignutih ruku, što se motahu u zadimljenom svijetlu. Arsen, uzrujan, ne mogući srediti čuvstva straha i zanosa, što mu besavezno navirahu, uhvati dojam onih ruku. Pričiniše mu se crne i mršave, stršeći kao prsti jedne ogromne zvijeri, što će razderati svijet i raznijeti življenje. A onaj isti dizaše svoj glas, ko da na njegova usta izlazi prošlost propitog očajnika.

Uto provali na vrata golim sabljama policija i pozove ih, da se "u ime zakona razibu". Arsen nije čuo, što se zatim dogodilo. Nekoliko se stolaca izvrnulo, nekoliko je čaša tresnulo i restauracija se stade prazniti. U njoj je još bljeskala sablja i nekoliko gologlavaca, što ne mogoše odmah pogoditi vrata. Arsen osjeti na leđima rezak udar, a onda ga nasrtaj blijedih i dršćućih ljudi od srdžbe i straha potisne napolje. Arsen je tu tek vidio, kako su na drugoj strani ulice dva stražara udarala sabljama jednu ženu i zavikav nešto nejasna priđe bliže. Ali oni je odmah ostave, jer su se na drugim vratima tukli još stražari s općinstvom, što se opiraše štapovima i grdnom vikom.

– Gospođice – izmuca Arsen – dozvolite –

– Hvala. – Ona je bila zaprepaštena i samo ga primi za ruku govoreći brzo: – Ajdmo, zaboga, za miloga boga, ajdmo...!

Brzo pođoše ostavljajući osamljene povike, treskanje sabalja i iz daljine muklu viku, što se je osudno nosila kroz tišinu noći. Ona je bila ugnječena te joj svite izgledahu ko od hartije. Jedan je rukav visio, a kosa već padaše na stisnuta pleća.

– Prostaci – progovori Arsen i pogleda njezino lice. Bilo je vlažno, ali se to nije primjećivalo. Ni očiju nije vidio, ali usne su drhtale i njezina je ruka drhtala. On ju je teško slijedio. Hrla, ko u panici, odmicaše, te je Arsen tek dospijevao govoriti:

– Tužit ćemo ih. Ja sam vidio – to je nasilje – zločin tjelesne ozljede – razloga nije bilo – ja znam najbolje, razloga nije bilo – vi ste bili sami – potpuno sami. – I zašto na vas – zašto –

Ona tu tiho progovori:

– Poznaju me –

– I vi ste dakle jedna od onih?

– Dakako.

– A! – tu je zadrži i sustavi. On je pogleda. Njezino lice bijaše bez nježnosti, a goli lakat bijaše bez bjeline. "To je radnica, žena radnika ili dijete radnika"; pomisli, jer na njoj ne mogaše razabrati, je li žena ili djevojka. Bijaše cijela bez izraza. Ali ona ne htjede da stane. Arsen je tražio riječi, a nekako čuvstvo, veliko od strasti i udivljenja, ko klicanje ljeta ili trijumf sunca, zahvaćaše mu misli. On bi je bio poljubio u lice kao ženu i cjelunuo u ruku kao čovjeka. Mogao bi s njom proležati kao sa ženom i boriti se kao sa drugom. I začas ga stane nešto motati hvatajući ga za jezik, ruke i mozak. Ona je valjda osjetila, da joj je on previše blizu i da je oblijeta svakakim mislima, pa se stane opraštati zahvaljujući i pružajući bez smisla dvije ruke.

– I vi stradate za ono – progovori Arsen – što je kultura upisala u svoj barjak. I dok literatura propovijeda slobodu, vi primate udarce od sabalja, deru vam rukave i mrcvare. Vi žena!

Ona ga već nije slušala. Spremala se da ide, ali on pođe i opet bliže, uhvati joj ruku i drhteći s njom progovori:

– Udariše vas! Vas!

– Ostavite to, zaboga! – Njezine su riječi zazujale ko besvijesno otimanje pred jednom novom strasti.

– Zbogom!

Arsen bi bio najvolio poletjeti za njom, slušati je i stiskati k sebi njezino izbito tijelo i raspuštene kose. Ali on je svejedno išao na drugu stranu, pa kako iz druge ulice trčaše svjetina, zakloni se na vrata kavane. Bila su puna gostiju, što su znatiželjno gledali na masu, očito zadovoljni zabavnim prizorom. A Arsen odmah zaboravi na svoju strast i upilji se u finoću njihovih lica, što bijahu fina do praznoće.

– To su radnici – protumači jedan.

– A šta hoće?

– Izborno pravo i slobodu štampe – nasmija ih se nekoliko.

– Jest! – srdito dometne Arsen. – Sankiloti traže tečevine kulture, dok prvi naši intelekti udaraju po njima stražarskim sabljama ili podrugivanjem znatiželjnih blesana.

Nitko ne odgovori, a Arsen izađe s crnom ironijom u duši. "Sve prozirem, čitavi naš život prozirem. Sankiloti i ovo umnika, literata i naučenjaka!" On je bez razloga bio uvjeren, da su ovo sve ovaki ljudi. Njegova dapače srdžba postane nepravedna do apsurda. On ih je u sebi nazivao poznatim imenima: to je zacijelo taj i taj... Jer njega je živo zahvatio neosušeni znoj i neplaćeni rad, što dizaše glas čovjeka, glas svijetla, glas kulture. I ona je žena tu nicala da predstavlja emancipaciju žene, ne znajući možda ni pisma i ne došav nikako dalje od pučke škole. Nisu njemu sada – kao prije – udarale u mozak ideje, večeras ih je čuo svakakih i možda su u čemu nazori one gospode bili njemu bliži, ali u njega udarahu ljudi, udaraše krv i meso, udarahu životi miliona, udaraše cijelo čovječanstvo. I u ovakim osjećajima išao je ulicom osjećajući ono nešto nova, što je dolazilo iz daljine, duboke, crne, abisne. Jedan dan nosio je u sebi, a toliki mu oprečni i izmiješani osjećaji ispljuskaše dušu. Htio ih je srediti, ali ne dospije. Pomisli, da je to ludilo, što ga u slici nekake Erinije zove u smrt, a on se oteti ne može. U njemu se sve lomi i šumi: sestra, mlaki cjelov, izbita žena, znatiželjni blesani, crne ruke, tuberkuloza, krepki laktovi i želja nauke. Sve ga to udaraše poput neumornih, beskonačnih valova. A ono nešto, ono duboko, crno i abisno bijaše u njemu, u njegovom životu, organizmu i mozgu. I zamišljen zagnjuri glavu u kaput.


Sljedeća stranica