Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/III.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Na dnu / Dio prvi / II. Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, III.
autor: Janko Polić Kamov
Na dnu / Dio prvi / IV.


III.[uredi]

Kako je živjela Nikšićeva gazdarica, to nije znao ni njezin stanar Nikšić. On nije znao ni to, zašto je pošao u nje stanovati. Ona je imala dvije nazovisobe na tavanu. Zapravo ta dva odijeljena prostora ne bijahu ničemu nalik. Bile su to i dvije sobe i dvije kuhinje. U prednjoj, manjoj, bez prozora, spavaše jedna žena, koja je samo zato i uzela tu sobu. U drugoj, većoj, s jednim poluprozorom, stanovaše gazdarica i Nikšić, a pokadšto bi u noći našao na podu još dva stvora, za koja nikada ne saznade, ko su i kako žive. Uopće život je tih žena bilo teško opredijeliti. A tu dolažahu i druge, u iznošenim šeširima, razderana lica i žutih nekakih, papirnatih boja krsteći se uzajamno "gospa". One su od prošlosti imale tek rijetko šaputanje i obični muk, koji nije dao čeprkati po tužnim, prošlim vremenima. Sama gazdarica bijaše isprebita, nemajući na sebi ništa ljudsko do dva modra oka i patnju. Življahu većinom, činilo se, od milosti, jer si ih češće našao, gdje stiliziraju molbe uzajamno, a gazdarica uvijek napastovaše Nikšića, da izmami po koji veliki, cijeli i čisti arak papira. A kad bi joj dao, ona ga je gledala svojim modrim očima s dubokim poštovanjem i ushitom, što ne mogaše biti smiješno u smradu sirotinje.

Čudnovat čovjek, taj Nikšić! Pun razgovora o noćnim bojevima sa stjenicama, koje nevidovno domilje i ispackaju pleća, pa buhama, što vratolomnim skokovima prave čudesa skačući iz gazdaričina trbuha na njegov nos, a nikad da ode od nje. Oni, što ne poznavahu njegove gazdarice, šaputahu štošta, lako probavljivo za kavanarska ušesa. Ali Nikšić kimaše glavom, nasmijan od gorčine. Tek Arsen zalažaše kadgod tu, da začini udobnost i istančanost svojih oćuta s ovo gada i blata i da donese koju buhu u svoju kuću kvareći slatke snove i savjesti sretnika. Tako podiže veliku buku jedna sitna buha, što je, đavo je znao otkale, skočila na sto. Bijahu baš kod večere. Arsen, majka, ujak i žena. U prvi čas kriknuše, a onda se stadoše izmjenice grditi.

Majka od ljubavi prama sinu tvrdijaše, da ju je ujak donio, a milostiva Gorup od ljubavi prama suprugu govoraše, da je mogao samo Arsen.

– Pa ko bi drugi! Znamo, što je donio s puta! – klikne ona.

– Uš sam donio – poviče slasno Arsen. – A vama valja to donašati, da saznate, čega sve nema u svijetu. Vi znate najviše za žohare, (majka tu izađe), vi! A treba toga vama, svima vama treba.

Ona se ogorči:

– Ne govorite o tom sada! Tražite si za to društvo!

– Ha, ha – prasne u smijeh Arsen, i ujak se uze smijati. Ali Arsenov smijeh bijaše drukčiji. On je gledao Nikšićevu gazdaricu, kost omotanu u kožu, glavu s rijetkim vlasima, što padahu ko istrulo lišće i glad, što je ne mogaše skončati. A onda se je obraćao k njoj, milostivoj Gorup, k njezinom zgražanju, što je titralo na punom i bijelom licu i srditom uzbacivanju glave, te joj dražesna, laka haljina podrhtavaše.

– Ja bih vam donio najradije ovakvih gostiju u kuću, jer kad literatura ne može da prodrma vašu savjest, to će je zacijelo – buhe!

Ujak se je smijao i saslušao ga do kraja; nije mogao na ino, no da ispije do zadnje kapi drugi krigl pive. A ona bijaše ogorčena. Arsen si je štošta dozvoljavao, kako je ona govorila mužu, tužeći se na ponestajanje pristojnosti i – dakako – religije. Bila je nabožna, žalosteći se, kad ne bi nedjeljom dospjela na misu, da se pomoli dragome bogu, i nadari kojega prosjaka s ono sitniša, što bi joj ostalo na haljinama. Ujak, smijući se uvijek, pokadšto je morao konstatovati, da je uistinu žalosno, što ponestaju religije.

– Da nema vjere, ljudi bi klali i robili.

– A zašto kolju i robe danas?

– Jer je nema.

– A zašto su klali?

– Jer je nije ni bilo.

– A kad je prema tome bila?

– Nikada!

Tu se uzeše smijati i Arsen i ujak ne nadajući se takvome zaključku. Nikšić je svoju gazdaricu zvao "stara" ne znajući, je li frajla ili gospa. A on je tu "svoju staru" volio, činilo se, od samilosti. I ona je njega voljela, makar joj plaćaše neredovito stan.

Drugi dan, u nedjelju, Arsen ga pohodi, a ne našavši ga kod kuće posjedne se do "stare". Ona se odmah potuži na nelijepa vremena, što joj ne daju izlaziti, i na sobu, što je prevelika, pa se zimi teško ugrije. A ovu je prošlu zimu jedva glavu iznijela. "Zapeklo me rebro", govoraše nekoliko puta hvatajući se za nj zgrčenom, drhtavom rukom. A kad bi se spomenula Nikšića, smiješila se otvarajući velike, naivne žive oči. O njem govoraše ko o dragom, prokšenom čedu, i bijaše ganutljivo gledati osamljenu bolest i potištenu starost, što se na pragu groba hvataše jedne razuzdane i obijesne mladosti. Ona bijaše sama. Po čitave dane i večeri sjedaše u sumračju svoje sobe, u onoj tišini, što izaziva škripanje i draži čula. Ona, osamljena i sujevjerna već kao žena, osjećaše sablasti, jer čitavi život ni ne bijaše na drugo nalik. Ono neba, što se vidjevaše kroz prozor, često zastiraše nezgrapna oblačina ko krilo, u kojem se kote aveti. I cijela ova kuća bijaše slične tajanstvenosti ko vapaj probuđenih mrtvaca. I na njoj bijahu upisani ti znaci osamljenosti, koja ne mogući biti jeka živih ljudi – ječi sama u sebi. Nikšić kazivaše, da je često vidi onako kljastu, gdje se noću uspinje na prozor i štakom tjera duhove ko da su to vrapci. Ona je i sada pripovijedala Arsenu djetinjskim uvjerenjem, kimajući suludo glavom, kako je "budlaj" (vukodlak) i noćas tjerao Nikšića.

– Kamenjem, tak, dragi gospodine. – Uh... a Nikšić je morao paliti šibice, tak, tak, tak –

– Pa šta bi mu budlaj? – pitaše Arsen žalosno.

– Joj bože! Sve on dere – tak, tak, tak. – I ponavljajući "tak" čudnovati joj smijeh raširivaše usne, te izgledahu dugačke do ušiju. I njezin pištavi, hripljivi glas sam ozvanjaše u neugodnom prostoru i činjaše se ko škripanje, što draška čovjeka nervozno, uzbuđeno i tanko. A vani bijahu nekaki sivi, jednolični oblaci, što stajahu ko nedogledne naslage, ko da je ono sunce spržilo nebo i ostade gusti, tvrdi, nepomični pepeo. Nije bilo ni vjetra, ali nešto hladna kao da jaukaše ispod one pepeljaste mase. Sve je ostalo šutjelo, a opareni zidovi, niski krov i blatom ispunjeni patos imadijahu na sebi nekaki nagnjili vonj i istrošene, starinske boje, šta pričahu čudne bajke prošlosti. Bogzna, koliki je svijet ostavio svoja stopala tu, bogzna koliko se je plača, kletve i crne ljubavi nakupilo između ovo ocrnjelih od dima zidova; bogzna, kaki je svijet ležao po ovim daskama i kakve su bile noći zimske u toj sobi, što propuštaše vlagu i divlji, oštri nokat bume grdosije. Nešto prošla, crna i odurna drhtaše tude, a ona iznakažena starica nosaše u svojem glasu grke i ljute glasove, u svojim očima zadnji i prvi krik života. I Arsen osjećaše gadnu, rumeno–crnu strast u igranju svojih zamućenih očiju i iskidanom dahu, što ga je lizao vonj čudovišta, nakaza i bjesova. I gledaše u nju i pričinjaše mu se kao glad, što neće da jede i sâm se izgriza kidajući ljudsko meso i oblizujući svoje nokte. Pred njim su sad počele izilaziti i sve one druge žene, tajne prošlosti, iznošenih šešira, papirnatih boja i iskidanih razgovora; ili mesnata, sanjiva, oparena lica, što su imale krepke laktove i mrske razgovore, raskuštrane kose i sagnječena odijela, brutalnost i rugoba, smrad sala i trulosti, ili ona u prvoj sobi, koje je hrkanje počelo udarati u vrata, a ona ležaše zgurena u klupko, u tijesnoj surki, što pritezaše njezine grudi i bokove, a znoj joj lijepljaše kosu i rumen paklene vatre sažigaše nabuhla lica.

Ali Nikšić je došao i donio trešanja.

– Vina, vina – progovori ona – kako bi to meni dobro došlo. To bih ja trebala, to, to. Jača to. A za vas, nije vino. Vi ste predebeo.

Nikšić nije bio ni debeo, ali omalen izgledaše njoj predebeo, jer ona osjećaše njegovo meso u blizini svojih kostiju. Dapače, njegovo lice bilo je omršavilo i jabučice bacahu tek primjetljivu sjenu. Ona je međuto zobala jedva pridižući ruku, a Nikšić žmirkaše čeprkajući rukom po malom džepu i govoraše smješkavo:

– Vidite, da se ja vas uvijek sjetim... uvijek se vas sjetim...

Pođoše na šetnju. Kroz trg je išao sprovod, duga povorka muževa, žena i nekakog obrtnog društva. A glazba je polagano pratila tužni i dosadni korak, pod tmurnim nebom, u nesnosnoj nedjelji, što pozatvori dućane, iščisti tržište, ponese ljude na šetnju ili ih izijeva na kućnim prozorima. Bijaše poslije podne. Po strani bijaše svijeta, što gledaše tupo u povorku. Raznobojne halje, oba spola, malo i veliko, i sve s istim pogledima, koje ne bijahu ni tuga ni znatiželja, nego nekaki dugi, razvučeni i sumrtvi pogled, što ništa ne zapazi, a sve vidi. Zvonjava se je nosila ko da se nečiji glasovi kidaju, tonu i niču poput brodolomca. Arsen se zagleda u lijes. Za njim je plakala jedna mlada žena, bacajući mahnito glavu u rubac i trzajući ramenima ko da želi odbaciti nekaki teret. Jedan ju je gospodin mirio, ali ona je potresavala glavom sve jače i glasovi ko ona iskidana lomljava srtahu na bijeli lijes i ono smrdljiva trupla u njemu. "Plače" i Arsen odmah poželi, da i za njim mrtvim zaplače ovako mlada žena, crna odijela i zažarenih obraza, da baca glavu u rubac i dira nosom svoje suze. On se raznježi. Gledaše za njom slušajući jecaj, mio, sladak i pun. "Ovako jecanje... A ja bih ležao u vlazi dasaka, na kojima se još ne osuši boja. Zlatna pismena: Arsen Toplak – a ljudi čitaju i tkogod se sjeti, da je toga čovjeka poznavao i bude mu žao umrle mladosti i one crne i zažarene žene, što plače za njim... I ona je mlada..."

Za pô sata sjedili su Nikšić i Arsen u bašči jedne gostione i gledali ljude, što bijahu oko njih. Nešto komijsko bijaše na njima. Odmah si vidio, da ovi ljudi, muško i žensko, rade šest dana, da se mogu nasmijati sedmoga ovakim smijehom, što ne kaže ništa drugo, nego da su žalobno glupi. Jer njima bijaše smiješno samo ono, što ne bijaše smiješno. Muškarci zauzimahu pozu zabavljača, što im pristajaše kao smješkanje njihovim družicama. Ne bijaše duha. Bijaše tek želja zabave, samo želja, što se stvaraše šest dana, da ostane zauvijek – želja, nervozna, gladna želja. To je bilo njima sve: ovaj dan, i ovo društva i ovo vina i ovo slanine. I mamurluk ponedionika umirivaše im glupe jezike, što govorahu: alaj smo se zabavljali.

– Nema ništa vrednijeg promatranja od norme, kad je sve zatvoreno i kad se ništa ne radi – progovori Arsen. – Prošetaj se izjutra ulicom: sve puno svijeta. Tu nađeš lica, koja nikada ne sretaš; tu vidiš sve grbavo, kljasto i sakato, što se rijetko kaže. I sve to uhvatiš u motanju pisara, obrtnika, švelja, trgovaca i dama... Haljine hoće da izjednače sve; haljine i velika sreća, što ironički podrhtava u glupim pogledima. Kolikima je to dan, veliki dan, što se iščekuje velikim, beskonačnim razgovorima, pripremama i programima "sjajno" – a ironija lijeta povrh njih, oko njih i u njima. Poslije podne prošetaj se i opet i pogledaj na prozore: gleda se u prolaznike, ispija kava u obitelji i pivo u pivani. Nitko ga ne progleda, nitko ne prozre taj dan i nitko ne pita: zar to bijaše sjaj i sreća – iščekivano veliko, vanredno, ogromno? Jer ogromna sićušnost i praznoća zablista ko velika fraza, što je prhnula iz knjiga, da se u knjige vrati. Izmakla se. Tek rijetki zapazi ironiju i gorko uzdahne: opareni, tvrdi čovjek, rad, patnja i napor – pa kakom zna da plane naivnošću i zabliješti nenavikle, mračne oči! – A ovo društvo, što imaš tu oko sebe – nastavi iza stanke prignuv se bliže Nikšiću – promatraj, da zahvatiš žalobnost čovjeka, kad hoće da se poveseli. Ne osjećaš? Slušaj im šale i u isto vrijeme dobro promatraj zanos, što se neprilično gega na ličnim mišicama ko nevježa, pravi nevježa. Onaj se je tamo počeo igrati lancem i zacijelo misli, što li bi sada mogao da kaže. Ona djevojka baca postrance poglede na nas, jer misli, da zaviđamo njezinome smijehu. A onaj do nje, što reže salamu, sprema se velikim uzbuđenjem i bedastim samouvjerenjem da ponudi društvo. Oh! svi su isti u raspoloženju, duhu i mizernosti. Ovako ti je svako društvo, koje se danas "zabavlja" prazne glave, a sutra "spominje" prazna džepa.

Jedan sat poslije, Arsenov je šešir bio prignječen, kose mu puzahu po čelu, a gusti dimovi sukljahu iz njegovih nozdrva i ustiju. Nikšić se rumenio, a nosom mu poigravaše nešto crvena i mračna. Arsen klicaše: – Šta ću tamo? Šta? Oni me ne razumiju; ja sam tuđinac u svojoj kući. Razgovaram tek s tobom, Markom i još kojim. Ali ono tamo, ono tamo, meni je nesnosno, ono mi steže riječ i prti laž na jezik, na oči, na sve. Razumi to, Niko! Razumi –

Htio je da ispriča čudne osjećaje, što su ga obuzimali od sinoć, od onog mlakog cjelova, koji mu još stezaše usne. Ali najedamput on je počeo duboko govoriti, sagibljući se k Nikšiću i mrskajući čelo:

– Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi! Gnječi me zakonitost svojom antipatijom! Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna ko duša. Crna ko duša... Onda bih bio slobodan u toj zemlji... A sad me hvata bijesna želja otići nekud daleko, u drugi svijet, druge ljude, sasma druge, koji neće znati, okle sam, što sam i kakav sam...

– Otići – dahne Nikšić i raspruži ruke. – Daleko negdje... vrlo daleko...

Sat iza toga išao je s njima i drug Marko pomažući njihovoj pjanoj pjesmi trijezno, suho i još neskladnije.


Sljedeća stranica