Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/IX.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, IX.
autor: Janko Polić Kamov

IX.

Podveče je pošao na šetnju. Nakon mjesec dana po prvi put. Prve je dane šetao pod sumrak, u stisci, guranjima i komešanju, apsorbirajući sve one nepoznate fizionomije, tuđe ličnosti i gavanska izazivanja. Iđaše slobodan, nepoznat; a masa šarolika, bezobrazna, ogromna; prolaznici bezobzirni gurajući se u njega, priječeći mu hod, stišćući ga kadgod do klonuća. Ljudstvo! Kako postajaše u sitnicama nesnosno. Jedan bi stao ravno pred njim razgovarajući sa znancem. I Arsen zalud nastojaše provući se kraj njih. "Dozvolite", govoraše, ali oni ne slušahu omalovažavajući njegovu žurbu i ponestajanje snage... Ili u kazalištu: dolažahu vrlo rano i zaposjedahu sjedala čuvajući mjesta za svoje ljubavnice. "Dopustite", govoraše Arsen: "Nema mjesta", odgovarahu. A onda – za po sata – čitave bi legije prolazile pokraj njega i svi bi se smjestili. Pa njihove primjedbe, gdje bijaše one užasne samosvijesne gluposti, koja upravo "izruga" tako umnost, da i pametni pod njihovom sugestijom zamijene glupost mudrošću. Ili zviždanje: i autor osramoćen ne samo pred njihovim intelektualnim vršnjacima nego i pred – svojim. Tako se ta publika guraše, narivavaše i zavladavaše. Sav taj niski svijet i sve te radničke pesnice i išarana lica postajahu mu na ulici mrska, odurna, nesnosna. Kao na zalagaonici: Jedamput pošao založiti kaput, a svi založitelji sami ljudi različni od njegovih odijela i amerikanskih cipela... Pošao i on gladniji i potrebniji od njih i došav među nje skupio najedamput oko svojeg čistog ovratnika sve blato njihovih osjećaja. Bili su sretni, što je i on – "gospodin" zapao u takovu nepriliku i umjesto da im postane bliži, ugodniji, poštovaniji, postao im dalji, prezreniji, antipačniji. A on se u sobi oduševljavaše za taj svijet: pjevao njihove prljave ruke i blato! Zarad blata ih voljaše, ali tu, na ulici, zarad blata ih mrzaše.

Danas je i opet ispao u mnoštvo, ružniji radi mamurluka, zgužvanog šešira, nebrijanog lica i nečišćenih cipela. Na trgu bijaše glazba. Stao da sluša. A oni se već skupljahu oko njegovog požutjelog ovratnika podrugivanjem, primjedbama i ujedljivošću. Jer oni ne imađahu ovratnika; i makar je njegov bio blatan, oni ga ipak uspješe zablatiti. Oni se tako došetavahu do kake umjetničke tvorevine, što predstavljaše njihov život i ideale i odlažahu rugajući se svome pjesniku, a u isto vrijeme precjenjivali starinu, kojoj bijaše autor pjesnik njihovih krvnika.

Arsen je sjeo na kamen i zapušio. Još se ogledavahu za njim! Još upozoravahu na njega! Ova masa! Režao je na nju mislima.

"Kruh i zabave! Bič i zob!" Ona bijaše uistinu gladna zabava, krvi i maltretacija. Bacaše se ovako na onoga, koji joj najbolje prijaše i koji na nju ne mogaše reagirati. Jedamput je to pasji dvoboj; drugi put Arsen; treći put koja emancipovana Engleskinja, neskladna ko konjska smrt i umna ko njezina bespolna fizionomija; četvrti koji Švabo, koji ne zna njihovog izgovora, a pozna njih bolje od sebe; peti koji grbavac; šesti njihov govornik, koji dođe radi njihovog interesa u zatvor... I tako dalje. Arsen upravo pljuvaše; kao da u pljuvački bacaše više mržnje, negoli prezira: bacile.

Tu mu se približi jedan izderani, smradni, povezani čovjek. Po sredini čela nosaše povez; krasta lizaše napolje; povez bijaše čvrsto slijepljen krvlju, blatom i žutilom. Govoraše on mnogo jezika, ali svaki toli loše, te je i Arsen kvario svoj govor. Htio se od njega već nekoliko puta rastati, ali mu ovaj nije dao: opirući se o batinu iđaše za njim. "Hoće valjda da mu dam krevet." Otresivaše ga sa sebe, nazvavši ga najposlije "s razlogom" lopovom. "To je dokazano: misli me okrasti. A ja sam bijednik, bez objeda i bez – novaca!" On je bio tako zbunjen od navale ovih blatnih ljudi, s jezicima zmije i mozgom zločinaca, te su logički zaključci izilazili na najnižu nerazumnost. I najposlije – rastao se. On je bio brži. I vidio je bolje. Onoga smetaše povez i ustavljaše noga, na kojoj se bijaše cipela ko skrutnula i slijepila znojnim smradom za meso.

Došav kući bijaše sav slomljen. Noge mu i opet otežaše i oči se sklapahu u težini vjeđa. Usnuo je vrlo rano. Poslije ponoći snivaše san "tehnički" ravan svim ostalima. To jest: sniva nešto, pa se probudi; a ova je budnost drugi san; pa se i drugi put probudi i ova je budnost treći san; pa se probudi i četvrti put i to je tek – java!

I snivao po drugi put; upamtio je slijedeće:

Vozio se željeznicom, pošto je bio počinio nekaki zločin. (Umorstvo ili ubojstvo?) Onda pao s vagona i otkinuo tim padom komad nosa. To ga je užasno boljelo, pogotovo kod operiranja. Onda se našao sa zlodjelom i iznakaženim nosom u jednoj crkvi (!), gdje se izvađala jedna njegova drama (!!). Bio je i on prisutan: raskoš života, nagon za bitisanjem i bludni čar uživanja u taštini bijaše u vanrednoj, užarenoj njegovoj psihi. Užarivaše je s jedne strane bol na nosu, s druge trenje nagona i taštine. Uopće, u tom momentu kao da se sve to kemički spajaše, rastaljeno u žari, što bijaše njegova lubanja i podgrijavano plinovima, što se od "spolovila rasprostirahu žilnim cijevima" (!).

A onda, onda – Arsen bijaše kasnije svijestan, da se probudio nije i svejedno nakon svog sna zaspao i opet kasnije počeo snivati nastavak:

Iđaše s Nikšićem po svojem rođenom mjestu. Pošto bijahu – dakako! – počinili umorstvo (ono isto?). U Arsena pogledavahu ljudi. "Sumnjaju u mene", govoraše Nikšiću tiho. Nikšić odgovaraše još tiše: "Ne. To te gledaju, jer tvoja brada udara svima u oči." Išli su tako dosta dugo. Stali se tad skrivati: postajaše nesnosno. Nije ih mučila grižnja savjesti; savjest bijaše u njih čista; mučio ih strah pred zatvorom, osudom, vješalima. Užasan bijaše taj strah i – najedamput (!) za samog sna Arsen se uvjerio, da je to san pa pustio, da se nastavi – rad iste onake taštine, podbadane sad strahom; – ali kad mu je scena postala već prestrašnom i on se gledao pred vješalima, stao se mučno, patnički trzati u namjeri, da se probudi. Dugo se trzao i najposlije i – probudio! Tako se prekida čitanje i zatvara knjiga... Digao se oko desete s neobičnim izražajem lica. On si ga bar tako predstavljaše. Osjećaše, da njegovo lice mora biti blijedo, sumnjivo, tajanstveno. Tako moraju izgledati oni, koji noću vode razgovore s duhovima. I pogleda se u zrcalo. Ništa od svega toga ne bijaše na njegovom licu, ali on je bio tvrdo uvjeren, da zrcalo ne izražava njegovog lica kao što je sinoć držao zastalno, da ga onaj "čovjek s krastom" želi okrasti, makar ne bijaše u njega ni prebite pare. I nehotice pomisli: "U njega možda ima i novaca; da je spavao u mene, ja bih možda danas ručao."

I došavši u kuhinju približi se k Mariji i gledajući dugo u njezine usupnute oči zapita:

– Hoćete li mi pozajmiti deset kruna?

– Hoću.

– Vaš otac ne treba o tom ništa znati.

– Ma dakako.

– Hvala. – On je primio njenu ruku i ljupko, zamišljeno, lagano rekao:

– Vi ste svi dobri.

Sproveo je čitav dan u biblioteci. Oko četvrte pošao je u kavanu na bijelu kavu. Ispio, pročitao novine, zapušio i ostao dugo zagledan u pločnik. Počelo je kišiti. Ne potraja dugo i uđe Rubelli. Bijahu njih dvojica sami u kavani; a kako je konobar izgledao silno pospan, naruči Rubelli čitavu flašu nekakog žutog, masnog, škakljivog likera, što se je jednakom snagom širio u želudac, nos i glavu. A Rubelli je danas htio da pije. Ali kad su ispili i zadnju kap, Arsen poželi apsintha.

– Mrzak mi je – rekne – ali je grk. Razumiješ?

Rubelliju bijaše svejedno. Bio je on sladokusac, ali večeras se bijaše zabrbljao sretan, što Arsen šuti, pije i sluša.

– Vidiš... sad počinjem i ja razumijevati one nastranosti... Miješa mi se. – Malo iza toga, on je tvrdio:

– Poludjet ću – i bolno, žalosno dodavaše: – Ne vjerujem u svoju snagu. Ne mogu da radim kao prije... Danas to osjetih... danas ujutro. I on se nehotice razotkrije, kad ga je alkohol bio pritisnuo ko inkvizicija.

– I vidiš, sve ovo, što naslikah i što mi podavaše kruh, ipak mi izgleda kadgod vrijednim... Ali ne mogu više da se u ono zamislim, udubim, proosjetim... kako da kažem... otuđio sam se od onih sižeja... A ovo novo, ovo novo kao da se tuđi od mene. – I bez mržnje, umilno, nježno, suzljivo, dodavaše:

– Kao da sam pobjegao od kuće i ne našao drugog kućišta... Ili kao da me pozvao na zaslužbu jedan gospodar i ja sam bez otkaza ostavio prijašnjega, pa me sad novi neće da primi.

Arsen postajaše sve grči, mračniji, tvrđi. Činilo se, da se ono još uvijek mrsti od prve čašice apsintha.

– Gubim snagu i nemam snage... Poludjet ću...

Ali drug ga ne sažaljevaše. Šutio je nepomičan, stisnutih usana, i groznih obrva.

– Poludjet, veliš – progovori onda – a zašto?

– Sablasti... – Njegov je glas drhtao, ali ne od groze; bijaše u tom drhtanju nekako laskavo, ulagujuće ganuće.

– Ovo, što nemaš snage, što nemaš zamišljaja, mašte, modela... Pa ovo, što si bolestan, što nosiš kaznu za zlodjela otaca... što mi ti svojim drugovanjem samo tumačiš, objašnjavaš i dozivaš u pamet neprestano, nesmiljeno, ko sudac Ibsenove "Sablasti".

– Ja? – Arsen je bivao sve mračniji.

A Rubelli već plakaše. Bez suza. Bez nade. Bez utjehe. Uništen. Arsen nazivaše samoga sebe prokletnikom. Srljaše li to njegov drug? Da, zaronjivaše i on u dubine i željan, jer privikao, uvijek zraka, stao na dnu – otvarati usta. Tu se Arsen podiže i umah sjedne.

– Slušaj. Ti znaš, kako ja snivam. Evo noćas. Ja dakle i u snu, besvijesti vladam zasad donekle samo svojom budnom svijesti. Možda si umišljam. Ali ja poludjeti ne mogu. Veliš, sablasti. I meni se kadgod idejno priviđaju, ali mene sablast ne može uplašiti, jer može najviše pobuditi moj – interes. Ja sam, vidiš – govoraše sve napetije, oštrije i krepče – ja sam obolio i stadoh učiti; ja postah impotentan i stadoh i opet učiti. Bolest me nije prepala ni impotensa poništila, jer je to previše interesantno.

– Rugaš li se? – Rubelliju se tako pričinjalo. Kroz njegove zamućene, opite oči uvlačio se Arsenov "cinizam". Arsen se tu nasmijao i kako je baš ispijao apsinth, smijeh bijaše zelen.

– Jest, ponavljam: interesantno! Dosadna je čitava literatura bez propalica, luđaka i zločinaca. Život je interesantan, ako ga žive ljudi, a ljudi, ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija počinje tamo, gdje zdravlje prestaje! – Gegaše se već i on. Stao popjevati. Nekoliko stolova bijaše već zapremljeno. Zadnji pridošlica, nekaki grijač, šta li, sjeo za njihov stol. Nije još bio isprao lica; vlaga ga je i više mrljala. Arsen ništa ne upamti. Plaćao je Rubelli. Pjevahu zajedno. Oduševljavahu se uzajamno. Jedna riječ, što je pala iz nečijih ustiju poput cekina, zaokupi njihove poglede, želje, ruke i strasti.

Anarhija!

I kad je kavanar dao znak za odlazak, oni ne izađoše još. Jer je Arsen baš onda stao lizati ko pseto ono blato na grijačevom licu i sve niže – stao cjelivati ruke. One ruke! Ko nekad sramotu javne bludnice Ljube.

Sljedeća stranica→