Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/III.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, III.
autor: Janko Polić Kamov

III.

Sutradan pođoše u galeriju modernog slikarstva.

– Tu ćete odmah odahnuti – rekao je Arsen Lizi pokazujući na "Kaleške građane" Rodinove. Kosti se isticahu. Ruke bijahu preduge ko u majmuna i prsa rebrasta ko u oguljenog teleta po mesnicama.

Liza se odvraćaše. Arsen je mislio: "A ovaki će biti i njezin muž i baš moraju biti ovaka u nje rebra. Čovjek se gadi samome sebi, kad se gleda i vidi!"

– Odahnuste? – Bijaše nesmiljen.

– Ali tu. Gledajte onu sliku tamo. "Smijeh". Slikao Rus, Maljavin. Pazite boje. – Boje bijahu neukusne, drečeće, bez mrve tankoćutnosti. – Pazite molim vas. Ovo su seljakinje. Zdrave, jedre, rumene. Ali pazite, kako su usta rastvorena... Njihov je smijeh ravan njihovoj nošnji, šalovima apostola i našoj trobojnici... I usta široka, gruba poput njihovih bokova i nogu. Tu valja stati.

Arsen je bio skutrio glavu i uzvinuo jednu obrvu gledajući u zabunjene crte njenoga lica i geste udova.

– Kako je to neukusno i živo i puerilno. Poput naših narodnih pjesama i vezilačke umjetnosti i –

Ona se je zanašala. Uznosilo je Arsenovo opažanje, lakoća, izraz i umnost. Govorio je lijepo, istina; govorio je strastveno; govorio je zanašajući. Ne smisao njegovog govora, govor njegovog smisla zaruđivaše njene poglede i štipkaše njen dah.

– Sada stanite tu. Pored svih onih jasnih boja, pored onih žitnih poljana i jesenskog lišća i leda alpinskog – pored žutine i bjeline i jasnih, kliktajućih, razigranih boja sunca – ona željeznica tamo – ili povratak radnika ili tvornica... Ko da je oblak zastro sunce i znoj, suzni, radnički znoj oči. Mutno. Nejasno. I veliko! Onaj dim, što suklja uvis i zamračuje sunčana, sjajna, čista nebesa! Izgleda da je ona mašina novo nekako sunce, dim traci i – zemlja osvjetljuje svemir!

Arsen drhtaše.

– A pred željeznicom bježi pejzaž kao bikovi... Kao literatura pred znanošću! – Govorio je ozbiljno, bliz njoj, ne gleđući, nego izvlačeći mučno zaostalu sapu.

– A ono tamo: radnici. Gledajte tu prljavu, čađavu, razmrskanu skupinu. Vraća se iz tvornice u birtiju. Kao naši poete u djetinjstvo. I ovo su možda nostalgici, ali čarobniji, veći, moderniji. Analfabete!

Nije joj dao odahnuti. On bi ovako strastveno mogao da govori samo kod pune čaše i mlade žene. I najposlije primiv je kao ono jučer za pas ponese se s njom sasma blizu slici.

– Šta vidite?

– Ništa.

– Gledajte bolje.

Ona je gledala dirajući se skoro nosom platna. Arsen je podržavaše stojeći ponešto odostrag. Uzana bijahu njezina pleća, ali uobljena s izdignutim, humovitim lopaticama. Ovratnik joj zastiraše vrat. Kukovi i stegna gubljahu se sasma kao u mantija svećeničkih, samo zaobljeni bokovi izgledahu naporni, svezani, okovani.

– Ništa.

I kako su tako čas popostali, ona je stala rastapati poglede zamućenih, ukočenih očiju osjećajući odostrag napetu, zgusnutu, besavjesnu strast. Ali najposlije je otac zaškripusao cipelama i Arsen rekne:

– Mrlje!

Vraćahu se. Razgovarahu vrlo malo, jer su ulice bile tijesne i Arsen govoraše u njihova pleća. Stari je Savić odlučio najposlije negdje otpočinuti. Uđoše u kavanu. Arsen se već nije otimao. Novčarka se je bila pomakla i rastvorila. Nije već mario, nije na to ni mislio. Njegov um bijaše nenadano planuo; misao bijaše u ekstazi; htio je da govori. I bez razmišljanja naruči rum. To je samo od sebe došlo! Jer tek onda, kad je miris izdaleka poškakljao nos Lizin, Arsen je stao tumačiti:

– Rum ima tu prednost pored, recimo, "anessona" (Liza je uzela po njegovom savjetu taj liker), što otvara i zatvara. Apetit naime otvara.

I prekinuv se zapuši. Pušio je jednu cigaretu za drugom, jer se je tek danas zanio intelektualno; do jučer je mislio, ali bez zanosa.

– Ali ovo je interesantno. Povucite samo sintezu svega, što vidjesmo u ovo dva dana. U prvim slikama vidite samo "čovjeka" uzdignuta na svece, apostole, Hriste, Marije... Pejzaža, ambijenta nema. Javlja se kasnije poput naturalizma u romanu. Najposlije prevlada sasma. A onda se pomalja portret, mašina. I opet će čovjek prevladati. Analogno s filozofijom: antropocentrička, materijalistička i – "antropocentrička". Ali tu i jest sva veličina i sva novost. Staro slikarstvo bez pozadine davaše čovjeku karakter božanstva: čovjek bijaše mu centar, ali čovjek ne bijaše čovjek. Materijalizam bacaše čovjeka u pozadinu: čovjek ne bijaše već centar, ali to govorahu – ljudi. A modernizam, modernizam – ponovi oštro – izvlači i opet čovjeka, ali taj je čovjek priroda i vanjština izražava psihu kao lubanja delikventa... A što vidite tamo tvornicu ili tračnice, to je čovjek doveden do vrška, jer i sunce fabrika i trakove dimnjaka stvorio je on ko priroda njega. I kako je materijalizam počeo da promatra čovječanstvo kao djelo prirode, modernizam ide promatrati i sisteme i ideje kao djelo čovjekovo: Psihologija.

I kad je progovorio tu riječ bijaše velika svečanost u njegovom glasu. Možda i zato, što je već bio ispio četvrtu čašicu, i što je dim dva puta prodrmao Lizu i što je stari Savić pozvao "maraschino". A dan se ne micaše od jučer kao ni Arsenov mozak. On je sad govorio obraćajući se k Lizi:

– Tako je to, gospođice! Lijepo postaje ružno, ružno lijepo; bog čovjek, čovjek bog. – I gledao je ljubezno, govorio slatko, cvrkutavo poput ptičara u poslu. Ali uza sve to ne dirne se njenoga stegna. On nije ni mislio, da u nje ima stegno. On je osjećao, kako cijelo to tijelo prima novi oblik, odražen u očima i više, jasnije i točnije u mirisu njenog mesa, cipela, maraschina, ruma, duvana i misli. Ovaj je dan objedovao s njima. Bijaše malo pripit, ali govoraše sve razgovjetnije i logičnije. Ne potroši ništa; Savić je podigao čitavu viku govoreći, da je "platiti" njegovo od starine i rad starosti! – pravo. Bijaše uistinu vrlo zgodan. A već pod kraj pridružio im se njihov zemljak, slikar Rubelli. To bijaše razlog, da je Arsen uštedio i na objedu i na večeri i potrošio novac za – deset objeda i dvanaest večeri.

Sljedeća stranica→