Ištipana hartija/Knjiga prva/U nagonu

← U mrtvoj noći

Ištipana hartija Knjiga prva, U NAGONU autor: Janko Polić Kamov

“Celeste Aida” →

U nagonu

Na papiru jad i užas, ispljuckano sve u grozi —

i kad jutro pjeva himnu i diže me sa kreveca,

čitam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi

i prepasnu elegiju što u rimi bolno jeca.

O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla,

gdje pomriješe tvoje luči i gdje nemaš jedne note,

čini mi se svake noći samrt da je mene takla

i da misli postadoše pustim plijenom od strahote.

Nešto prazna, bezoblična sa zidovlja ko da milji

škripom daski i raspadom oličenih, bijelih stijena

i škrgutom mraznim s kuta u oči mi tupo škilji,

a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena.

I čini se: vijek se mako, unatraške pošli puti,

gdje je avet jednog boga na lomače vukla miso

i po trulim ćelijama išibane gnjile puti

i s čovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso.

U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca

i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive

i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca:

— jablanovi strše uvis ko mesnate duše žive!

I tek crni noćna sapa i samoća luda strši,

u nagonu srćem amo, gdje Strahota misli kida

pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga prši

i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.

A iz kuta škrgut milji prepasnijeh sa usana —

tud grohotom samo srćem i očima piljim drsko. —

Jao onim Jablanima, kad ih lizne luč moždana

i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!

Sljedeća stranica→