Ištipana hartija/Knjiga prva/S gladi

← Po karnevalu

Ištipana hartija Knjiga prva, S GLADI autor: Janko Polić Kamov

XX. vijek →

S gladi

Mrtvo — tek cvrkuće ptica

il pućpuri tuka —

čovjeku nema ni glaska ni traga

i moja zapinje žica.

Gladan sam... to mi je znati

i ne znam toploga praga.

Moja se duša s đavolom brati

i smijehom pokriva jad.

I sve je sitno, majušno, glupo,

i pjesme ljuveni stih,

kad tijelo bujmi Veliki Glad,

i suho će grlo: žderao bih!

Na što mi pjesme prosute ludo

i topla krvca ljubavnog sna?

Suludo piljim pijanim okom

i pitam nebo: a čemu ja?!

Zapao tudi po srijedi ljudi,

što sudba goni pod jaram jedni

i ne znali nikad, koli su bijedni.

Jedna im sreća: rakija ljuta,

druga im sreća: debela žena,

a treća, treća: batina kruta —

pa kad si žena, budi bijena!

A tud se kadšto pópo prošeta

sve s centom mesa

i jedva može da digne oči,

gdje dršću blijeda nebesa.

Tek šuštaj lišća, što život plače

i magla vječna

i mrtvež tupa,

a srce moje nemirno lupa,

skače i skače

i — plače...

Ja ljubim ljude makar su jadni

i samo zato, što su svi gladni,

i gladni kruha, vina i bluda

i krvi same

i misli veljih i umne hrane.

Oj, amo svi vi pod pero moje,

svi amo, ljudi što glad vas pati!

Gladan sam i ja, neka je znati,

ne vidim žene, ne vidim kruha,

blijedo je nebo, grla su suha...

Oj, amo svi vi pod moje pero,

pjevat ću ludo, dugo i ludo:

— Ždero bih, ždero!...

Na licu kostur tvrdo se boći

i leđa svijam k drvenom stolu

i ljubim usnam hartiju golu

i na nju pero stihove toči.

A đavo skače popreko mozga

i turka handžar u zdene ruke

i šapće: kolji, laži i ubi!

Dovraga muke,

svi su ti krivi,

ali ti — živi!!

I šapat ovaj bukti u crijevlju

i rokti basom ko prasad smradna.

(Prostite, ljudi, crijeva su gladna,

ne znaju ona za etiketu.)

... A ipak... eto... nešto me plazi,

o toli nujna, dobra i slatka,

i dirka miso i đavla gazi

... patnja je kratka...

Nešto se smješka kroz blijede boje

i kalni drum i zaspalo selo...

O to su one... utvare moje

i sve je glatko, čisto i bijelo.

A tu na čelu osjećam usne

i uhom mojim cilici bruje

i zrakom cijelim akordi struje...

Iz gladi crne rodi se dijete...

Kukavni svijete!

Kukavni ljudi, glupi i jadni,

Što ne bjeste — gladni!!!

I s usna onih čelo mi gori...

toplo je, vruće,

znojim se cio...

a ja bih pio

i tepam, klecam i lomim ruke...

Vani je mrtvo — cvrkuće ptica,

pućpure tuke —

i moja zapela žica...

Sljedeća stranica→