Ištipana hartija/Knjiga prva/S gladi

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Po karnevalu Ištipana hartija Knjiga prva, S GLADI
autor: Janko Polić Kamov
XX. vijek


S gladi[uredi]

Mrtvo — tek cvrkuće ptica
il pućpuri tuka —
čovjeku nema ni glaska ni traga
i moja zapinje žica.
Gladan sam... to mi je znati
i ne znam toploga praga.
Moja se duša s đavolom brati
i smijehom pokriva jad.
I sve je sitno, majušno, glupo,
i pjesme ljuveni stih,
kad tijelo bujmi Veliki Glad,
i suho će grlo: žderao bih!
Na što mi pjesme prosute ludo
i topla krvca ljubavnog sna?
Suludo piljim pijanim okom
i pitam nebo: a čemu ja?!
Zapao tudi po srijedi ljudi,
što sudba goni pod jaram jedni
i ne znali nikad, koli su bijedni.
Jedna im sreća: rakija ljuta,
druga im sreća: debela žena,
a treća, treća: batina kruta —
pa kad si žena, budi bijena!
A tud se kadšto pópo prošeta
sve s centom mesa
i jedva može da digne oči,
gdje dršću blijeda nebesa.
Tek šuštaj lišća, što život plače
i magla vječna
i mrtvež tupa,
a srce moje nemirno lupa,
skače i skače
i — plače...
Ja ljubim ljude makar su jadni
i samo zato, što su svi gladni,
i gladni kruha, vina i bluda
i krvi same
i misli veljih i umne hrane.
Oj, amo svi vi pod pero moje,
svi amo, ljudi što glad vas pati!
Gladan sam i ja, neka je znati,
ne vidim žene, ne vidim kruha,
blijedo je nebo, grla su suha...
Oj, amo svi vi pod moje pero,
pjevat ću ludo, dugo i ludo:
— Ždero bih, ždero!...
Na licu kostur tvrdo se boći
i leđa svijam k drvenom stolu
i ljubim usnam hartiju golu
i na nju pero stihove toči.
A đavo skače popreko mozga
i turka handžar u zdene ruke
i šapće: kolji, laži i ubi!
Dovraga muke,
svi su ti krivi,
ali ti — živi!!
I šapat ovaj bukti u crijevlju
i rokti basom ko prasad smradna.
(Prostite, ljudi, crijeva su gladna,
ne znaju ona za etiketu.)
... A ipak... eto... nešto me plazi,
o toli nujna, dobra i slatka,
i dirka miso i đavla gazi
... patnja je kratka...
Nešto se smješka kroz blijede boje
i kalni drum i zaspalo selo...
O to su one... utvare moje
i sve je glatko, čisto i bijelo.
A tu na čelu osjećam usne
i uhom mojim cilici bruje
i zrakom cijelim akordi struje...
Iz gladi crne rodi se dijete...
Kukavni svijete!
Kukavni ljudi, glupi i jadni,
Što ne bjeste — gladni!!!
I s usna onih čelo mi gori...
toplo je, vruće,
znojim se cio...
a ja bih pio
i tepam, klecam i lomim ruke...
Vani je mrtvo — cvrkuće ptica,
pućpure tuke —
i moja zapela žica...



Sljedeća stranica