Ištipana hartija/Knjiga prva/Krst

← Naslovnica

Ištipana hartija Knjiga prva, KRST autor: Janko Polić Kamov

Mrtva Dijana →

Krst

Bijah dijete golcato i meko,

uzdrhtano kraj prozora,

na obali našeg mora,

gdje se ljube do dva svijeta,

gdje se vjere do dva diva

i cjelivu onom punom

atmos gdje se odaziva.

Ljubio sam šum ti divlje,

vjereniče strasni,

i sa njega lijetah s dušom

kroz kraj onaj krasni:

kroz vrleti, kroz šikarje,

gdje se bura vere. —

Bijah dijete na obali,

gdje se do dva diva ljube,

gdje se do dva svijeta vjere

u cjelovu, što bez mjere

sve od strasti pjenu baca,

bijelu kano mlijeko.

Uzdrhtano kraj prozora

bijah dijete golcato i meko...

Krstili me bijelim znojem,

što se iskri i bacaka,

u šumljavi, u lomljavi,

gdje se gubi riječ svaka,

tek će put da puti pljuska

ko sadička ljubav muška

zapjenjena, uzavrela,

i krvava, luda, gola,

poljupcima plamenijem,

poljupcima — bola.

Ja sam slušo krik u noći

vjerenika dvoje,

bijelom pjenom s jednog pljuska,

što se znoje.

Vrcale su kapi one,

kapale u lice,

šibale mi gordu glavu

pobješnjelo, nemilice,

i derale kožu blijedu

i srtale pored mozga —

u ogromnom svom jedu

pojile me dugo bijesno

polijećući obijesno,

vitlajući vlažne kose,

prodirući kroza halje —

Bješe da mi dušu nose

više, dublje, nekud dalje.

Ja sam kršten kapljam znoja

ljubavnika i sadika,

bez umira, bez pokoja,

u ponoćje divljeg krika —

ko krvavi cjelov skepse,

ko ideja skitalice,

ogladnjelog, jadnog lica,

umornijeh kosti,

proganjana nemilice,

bez sućuti, bez milosti,

bez korice suha kruha,

poispala, trula ruha,

išćerana s ljudskog društva

po nalogu redarnika.

Ja sam kršten kapljam znoja

ljubavnika i sadika,

bez umira, bez pokoja,

u ponoćje divljeg krika.

Sljedeća stranica→