Ištipana hartija/Knjiga druga/Poezija
| ← Post Scriptum | Ištipana hartija Knjiga druga, POEZIJA autor: Janko Polić Kamov |
Noć → |
Poezija
[uredi]I
[uredi]- Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokva mast slačine
- pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva,
- zalutala iz pjesama ljiljana i cedrovine,
- kijem Salamun knjigu kiti, kad Judejku kroz noć pjeva.
- Duša dršće: tajna psovka crne ploče Mojsijine,
- zakonika ropske marve pod ravnanjem svetog Zijeva,
- što se valja iz visina s crne ruke Jehovine
- ko jesenska, duga kiša, bez gromova, bez ogrijeva.
- Duša dršće: to je priča zašaptala sa nebesa,
- u bojama što se mijese u Gomori, na istoči,
- kad se miješa karmin krvi, crno kosa, bijelo mesa.
- Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči,
- navinuta, ištipana, strašću, prsti izbijena:
- bješe riječ što se proli klikćuć u šir: Žena! Žena!
II
[uredi]- I svlači je žedan tajni, što se njenom grudi gone
- i lutaju njenom kožom ko da plove usred vira
- i gube se časkom brzim ko da dublje nekud rone:
- kao pjena iskra rujnih kroza staklo od putira.
- U nju cijelu kao miso u beskrajnu prošlost tone
- i iglicam svoje krvi njene tajne drhtav dira,
- a ona se vidje gola i bacaka bijele none
- i što dalje — ljuće, slađe... sve je veća, sve je šira...
- Prošlost to je cijela došla i bez svijesti i bez sluti,
- prošlost oca, djeda, bake, što se živog sina hvata
- da se nosi kroza svijet sa zanosom od kreljuti.
- I bez svijesti i bez sluti on je veže oko vrata
- ni ne znajuć što ga vije, što ga tište, što ga mota:
- da l' će niknut svijetli ženij ili crni idijota.
| Sljedeća stranica→ |