Ištipana hartija/Knjiga druga/Noć

← Poezija

Ištipana hartija Knjiga druga, NOĆ autor: Janko Polić Kamov

Ljeti →

Noć

I

Još zadnji plamsaj umrloga dana

o rub oblaka bljedolik se tmuri

ko tužna, gola čempresova grana

u zimski suton pepeljasto-suri.

A tamo, dublje, s onih mrkih strana

ko da to sablast paučasta zuri,

što proždrijela je zadnji plamsaj dana

i šupa oka sad se gruba guri.

Tek kadšto blijesak kroza nju zablista

ko slomljen usklik osamljenog Bruna

kad prsnu u dim rad propetog Hrista;

il prospe tračak poljubljena Luna

ko da se vinu iz oblačnih grudi,

gdje bješe pošla da sodomski bludi.

I sva je blijeda ko da stida nema,

ko djeva, što se na razblude baci,

u kojoj tajna u umoru drijema

i škrgut kosti u zgrčenoj šaci.

I virka, ide... pričajući svjema

i rašta su joj povenuli traci

i rašta u nje već ni stida nema

i rašta su joj zaklecali kraci.

To bješe orgij, što ga sablast splete

u crni cjelov na ležište zračno,

što muklom psovkom tek gromovi svete;

jer oskvrnuto ležište je bračno,

gdje oblak Lunu na spavanje snubi

i uspavanu prevarno izljubi.

A sada ide osvetnik s nebesi

i zviždi s bičma u pestima čvrsti'

da baci osud na velikim grijesi

i krvnom kazni grešnike prekrsti.

I vija lelek ko da plaču bijesi

i samu Lunu mota ljutim prsti,

a grdna avet u bijegu se kesi

i psuje onog, što kandžijom krsti.

Tek Luna dršće srebrena od suze

u sjetnoj boli prevarene žene

i čistim nebom pokajnički puze.

A tu... na zemlji... dvije idu sjene

u vedroj noći, što je srebro zali...

i Luna vidje — gdje su pod hrast pali.

II

Još luči gore kroz nebeska stakla:

to mislioci pokraj knjige sjede

i pišu raspre vrh prošloga pakla

i s mozga bujnog krupne kapi cijede.

Sve drugo šuti — ko da smrt je takla

i dala svrhu dugovjeke bijede:

a mislioci sjede iza stakla

i nesklad vječni u sisteme rede.

Tek tu se pjesma šturaka talasa,

i žablji kor se pod nebesa diže

ko gusti tamnjan u čast gorostasa.

I njina pjesma vaselenu liže,

jedina, sama sa nizina svijeta,

dok neko vječnost riješi i goneta.

A tamo dolje tresu se kreveca

i taru uda i sljepljuju usti

i guše vapaj pustinjaka sveca

u cjelov jedan raskošni i gusti.

I sve se gubi, zamire i kleca

i usna usnu ko ne sme da pusti

i sve se jače drmaju kreveca

i sve se dublje upijaju usti.

O slava svakom, ko u noći bdije,

ko ima miso, što za vječnost pati,

ko plamom mozga čovječanstvo bije!

O slava svakom, ko se bludom blati,

ko ima ljubav da za vječnost lijeva,

ko plamom krvi čovještvo ogrijeva!

A kada plane istok u ekstazi

i svojim krikom razdere crninu

i svijetlim stihom po nebesim plazi

ko da se mozak okupo u vinu —

u blatu negdje ljudska bijeda gazi,

a u njoj krvca, što od truda stinu,

ko da su po njoj za'ujali mrazi,

ko kletva da joj srcem nokat rinu:

To glad se grči, što je noću luto,

dok tajnu bitka veleumlje traži,

a on je tuda zemlju rovo kruto;

i dok su vječnost stvarali od draži,

on grdnu psovku rađao je s muke

i glodo kosti sa nemoćne ruke.

Sljedeća stranica→