Ištipana hartija/Knjiga druga/Pod bijelim, ljetnim nebom

Ištipana hartija Knjiga druga, POD BIJELIM, LJETNIM NEBOM
autor: Janko Polić Kamov

Pod bijelim, ljetnim nebom

Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,

što si na svetu modrinu pala u sjeti i tuzi;

smrskala jednijem mahom toplu i raskošnu pjesmu,

što poju šume i luzi.

Lutaš ko zloguki galeb, što gnijezdo ostavi negdje

proklinjujuć vlastitu kuću, majku i djecu i ženu,

tek letom sipljući zanos nad morem strasti i srdžbe,

kad baca kroz vrlet pjenu.

Ljeto je kročilo milo korakom ogromnog sunca

kao da ljubav u vatri baca u poljupcim cvijeće,

rumeno kao nebesa, kad zora raskrije krilo

i gola u selo kreće.

I lupka prstima svojim o kapke usnulih kuća

i vjeđe obijesno draška i čupka dražesno kose,

gdje mladost sniva o smijehu, što usne karminom boja,

kad hvata curice bose.

I budi tananim grlom ko crkvut poletne ptice

il cilik napetih žica il trillo ženskog soprana

i diže nestašno suknje i baca nožice sitne

i trese rosulju s grana.

A ono mladosti svježe tare si krmelji s oči

i sokom u polje leti, nagolo, sretno i ludo,

kao kad Branko u proljet snijegom od ženskijeh grudi

mlad bi se grudo i grudo.

... Ljeto je kročilo milo i onda — nešto ga zbuni,

nešto što proklinje sreću, jer nikad ne vidje sreće;

nešto što s ljubavi svoje u vatri poljupce baca

i — prži nevino cvijeće.

Došlo je kao i zima, kad ljeto busijski napa

i halju cvijeća i ploda cijelu mu skine i zdere

grohoćuć nečujnim smijehom kroz ono stisnutih zubi

na odar nade i vjere...

Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,

štono si ledenim dahom smrskala toplo i sretno.

Shvaćam ti podmuklu zlobu, što si o haljinu svoju

ovila tužno i sjetno.