Ištipana hartija/Knjiga druga/Pod bijelim, ljetnim nebom

Izvor: Wikizvor
Blud duše Ištipana hartija Knjiga druga, POD BIJELIM, LJETNIM NEBOM
autor: Janko Polić Kamov
Kad izmiče ljeto


Pod bijelim, ljetnim nebom[uredi]

Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,
što si na svetu modrinu pala u sjeti i tuzi;
smrskala jednijem mahom toplu i raskošnu pjesmu,
što poju šume i luzi.
Lutaš ko zloguki galeb, što gnijezdo ostavi negdje
proklinjujuć vlastitu kuću, majku i djecu i ženu,
tek letom sipljući zanos nad morem strasti i srdžbe,
kad baca kroz vrlet pjenu.
Ljeto je kročilo milo korakom ogromnog sunca
kao da ljubav u vatri baca u poljupcim cvijeće,
rumeno kao nebesa, kad zora raskrije krilo
i gola u selo kreće.
I lupka prstima svojim o kapke usnulih kuća
i vjeđe obijesno draška i čupka dražesno kose,
gdje mladost sniva o smijehu, što usne karminom boja,
kad hvata curice bose.
I budi tananim grlom ko crkvut poletne ptice
il cilik napetih žica il trillo ženskog soprana
i diže nestašno suknje i baca nožice sitne
i trese rosulju s grana.
A ono mladosti svježe tare si krmelji s oči
i sokom u polje leti, nagolo, sretno i ludo,
kao kad Branko u proljet snijegom od ženskijeh grudi
mlad bi se grudo i grudo.
... Ljeto je kročilo milo i onda — nešto ga zbuni,
nešto što proklinje sreću, jer nikad ne vidje sreće;
nešto što s ljubavi svoje u vatri poljupce baca
i — prži nevino cvijeće.
Došlo je kao i zima, kad ljeto busijski napa
i halju cvijeća i ploda cijelu mu skine i zdere
grohoćuć nečujnim smijehom kroz ono stisnutih zubi
na odar nade i vjere...
Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,
štono si ledenim dahom smrskala toplo i sretno.
Shvaćam ti podmuklu zlobu, što si o haljinu svoju
ovila tužno i sjetno.



Sljedeća stranica