Govor Franje Tuđmana na otvaranju 73. Zagrebačkog velesajma

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Govor Franje Tuđmana na otvaranju 71. Zagrebačkog velesajma Govor Franje Tuđmana na otvaranju 73. Jesenskog međunarodnog Zagrebačkog velesajma
autor: Franjo Tuđman
Govor Franje Tuđmana na otvaranju 74. Zagrebačkog velesajma
Izvor: http://www.predsjednik.hr/Zagreb15.Rujna1997 Dopuštenje: http://www.predsjednik.hr/Impresum "Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora."


Dame i gospodo, štovani domaćini, gosti i uzvanici Zagrebačkoga međunarodnog jesenskog velesajma!

Dopustite mi da vas sve najljepše pozdravim i da vam zaželim uspješan nastup i sudjelovanje na ovogodišnjoj 73. jesenskoj priredbi Međunarodnoga zagrebačkog velesajma. U svojoj dugoj i bogatoj tradiciji sajmovanja, koja počinje još s prvim "Velikokraljevskim sajmom" iz 1094. godine, Zagreb je postao važno i poznato sajamsko središte u ovom dijelu Europe, pa i u svijetu. Zagrebačke velesajamske priredbe izravno traju od godine 1864. od prve Dalmatinsko-hrvatsko-slavonske izložbe; od 1907. godine djeluje kao Zagrebački zbor, koji 1925. postaje članom utemeljiteljem Unije međunarodnih sajmova.

Godine 1990. Zagrebački međunarodni velesajam primljen je u članstvo Udruženja svjetskih trgovačkih centara, čime se Zagreb priključio najbrojnijoj poslovnoj obitelji koja danas okuplja više od 300 članova iz 97 zemalja.

U godinama domovinskog rata Zagrebački međunarodni velesajam dijelio je sudbinu svojega grada i svoje domovine, nastavljajući sa svojim radom na način, koliko je to u takvim prilikama bilo moguće.

Između tridesetak sajamskih izložbi, koliko ih se godišnje održava na Zagrebačkom velesajmu, jesenska je najstarija, najveća i najvažnija. Danas je Zagrebački međunarodni velesajam vodeći sajam u Hrvatskoj, i u ovom dijelu Europe.

Doprinoseći njegovom svekolikom razvoju i afirmaciji u svijetu, Zagrebački međunarodni velesajam postao je i ostao jedan od simbola Zagreba, ali i ogledalo hrvatskoga gospodarskog razvitka. On nije samo u funkciji poslovne prezentacije i sklapanja poslovnih dogovora, već i vrlo važno mjesto znanstveno-stručnih i kulturnih događanja. Tijekom 1996. godine na Zagrebačkom velesajmu održana su 33 znanstveno-stručna savjetovanja, pretežito međunarodnog karaktera, s više od 6.180 sudionika.

Ovogodišnji Jesenski velesajam održava se u mnogo povoljnijim prilikama u odnosu na sve dosadašnje. Nakon stjecanja državne nezavisnosti, blistavih pobjeda u domovinskom ratu, te integracije hrvatskoga Podunavlja u svoj ustavno-pravni poredak, Hrvatska je po prvi put u prilici da raspolaže sa svim svojim gospodarskim izvorima, što će biti poticaj daljnjem gospodarskom razvitku zemlje.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja privodi se kraju zahvaljujući uspješnoj suradnji hrvatske Vlade i Privremene uprave UN-a (UNTAES-a). Time se ta mirovna misija svrstava među najuspješnije koje su UN i svjetska zajednica ikada poduzeli.

Dovršetak mirne integracije ima veliko unutarnje i međunarodno značenje. Ovime se suverena hrvatska država posvjedočila da je zemlja koja jamči punu ravnopravnost srpskoj i svim drugim etničkim zajednicama, ne samo ustavno-zakonskim odredbama, već i stvarnim političko-upravnim rješenjima.

Osim toga, Hrvatska je očuvala, pa i ojačala, vjerodostojnost svog međunarodnog položaja, usprkos pritiscima koji su ga htjeli dovesti u pitanje.

Svojom dosljednom i konstruktivnom politikom, koja je uvijek vodila računa o vlastitim strateškim interesima, ali i o onima međunarodne zajednice, Hrvatska je ponovno dala svoj prilog i u rješavanju sadašnje ozbiljne izborne krize u Bosni i Hercegovini.

Vrijeme je da neki međunarodni čimbenici shvate dosljednost hrvatske politike i neprimjerenost i štetnost kojekakvih pritisaka. Hrvatska opetovano potvrđuje svoju nezaobilaznu konstruktivnu ulogu u međunarodnom životu.

Dame i gospodo,

Otvaranje ove važne gospodarske priredbe prigoda je da se - pred očima i domaće i svjetske javnosti - prisjetimo nekih najbitnijih rezultata što smo ih ostvarili od uspostavljanja samostalne Hrvatske. Ovo prije svega zato da bi utvrdili odakle smo pošli, dokle smo stigli, i što nam je činiti na području gospodarstva u narednom razdoblju.

Iz prijašnjeg sustava, osim neučinkovite institucionalne, vlasničke i upravljačke strukture, zbog čega je taj sustav svuda doživio slom, naslijedili smo devastirano gospodarstvo, zastarjelu tehnologiju, stagnaciju, vanjske i unutarnje dugove, inflaciju i visoku stvarnu i prikrivenu nezaposlenost. Znatan dio najkvalitetnije radne snage, nezadovoljan društveno-političkim statusom i nepovoljnim materijalnim stanjem, bio je napustio zemlju. Raspadom bivše državne zajednice ostali smo bez najvećeg dijela njezinog tržišta, kao i tržišta zemalja SEV-a. Isto tako, u tom momentu, otete su nam sve devizne rezerve, ali smo zato nažalost naslijedili velik iznos inozemnog duga bivše Jugoslavije. Da bi, u situaciji kad smo ostali bez deviznih rezervi, barem donekle zaštitili naše građane od gubitka štednih uloga deponiranih u Narodnoj banci Jugoslavije, a i bankovni sustav od prijetećeg kolapsa, priznali smo unutarnji javni dug u dinarskoj protuvrijednosti tih deviznih uloga koji su iznosili oko 3,5 milijarde američkih dolara. A on je iznosio približno koliko i naslijeđen vanjski dug od bivše države.

Jugokomunistička i srpska agresija na Hrvatsku prouzročila je ogromna razaranja i nanijela goleme štete i gubitke čitavoj zemlji i hrvatskom narodu. Samo izravne ratne štete u Hrvatskoj procijenjene su na oko 25 milijardi dolara. Tu nisu uračunati izdaci za skrb prognanika iz Hrvatske, te izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, koji su u razdoblju od 1991. do lipnja 1997. godine iznosili oko 8.682 milijuna kuna i samo su jednim manjim dijelom, oko 7%, pokriveni od strane međunarodne zajednice. A pad bruto domaćeg proizvoda zbog ratnih okolnosti iznosio je u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1993. godine više od jedne trećine i bio znatno veći nego u bilo kojoj bivšoj socijalističkoj zemlji.

Međutim, unatoč golemim ratnim stradanjima i drugim neprilikama s kojima smo se suočavali u proteklom sedmogodišnjem razdoblju postojanja mlade hrvatske države, postignuti su veliki rezultati u stabilizaciji i razvitku hrvatskog gospodarstva, te njegovoj pretvorbi iz socijalističkog u tržišno.

I u najtežim uvjetima ratne agresije i poluizolacije uspjeli smo sačuvati tržišni način privređivanja i izbjeći zamke ratne privrede. Pače, već 1991. godine otpočeli smo s procesom privatizacije i ustrojem zakonodavstva kojim smo omogućili normalno funkcioniranje tržišnog gospodarstva u realnoj i financijskoj sferi.

Od 1991. do kraja srpnja ove godine ostvarena je pretvorba i privatizacija najvećeg dijela hrvatskog gospodarstva, tako da mi ni u tom pogledu ne zaostajemo za najnaprednijim zemljama u tranziciji. Donijeli smo i Zakon o denacionalizaciji. Još je ostalo da konkretnije priđemo provedbi privatizacije jednog dijela bankarstva, javnih poduzeća i ustanova u društvenim djelatnostima. Preostaje nam i zadaća kako unaprijediti upravljanje u tim djelatnostima.

Sa stanjem 31. srpnja ove godine od 2.610 poduzeća, obuhvaćenih pretvorbom, potpuno je privatizirano njih 1.320 s udjelom u ukupnoj glavnici od oko 14%, i u zaposlenosti od oko 20%, dok je svega 105 poduzeća ostalo u pretežito državnom vlasništvu, udio kojih u ukupnoj glavnici iznosi oko 12%, a u ukupnoj zaposlenosti od oko 8%. Prema tome u potpuno i pretežito privatiziranim poduzećima zaposleno je više od 90% radnika.

U kupovini poduzeća, uz relativno visoki popust, sudjelovalo je više od 650.000 malih dioničara, a njihov broj nakon najnovije vaučerske privatizacije povećat će se za još oko 250.000. Prema tome, nikako ne stoji tvrdnja da je hrvatsko nacionalno bogatstvo prešlo u ruke nekih stotinjak vlasnika. Mali dioničari postali su vlasnici gotovo dvije trećine vrijednosti privatiziranih poduzeća.

U prilog toj tvrdnji najslikovitije kazuje i podatak da je u kolovozu 1997. godine u Hrvatskoj broj registriranih vozila bio 930.000, što je za 15% više nego što je bilo u 1990. (793.000), a čak za 31% više nego u 1992. godini (642.000). U Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji statistički podaci ukazuju na činjenicu da je približno svaki drugi žitelj tog područja vlasnik jednog vozila. Ukoliko se uzmu u obzir ne samo troškovi kupovine, već i održavanja vozila (održavanje jednog vozila stoji približno jednu prosječnu mjesečnu plaću), više je nego razvidna neodrživost teze o bogaćenju malog broja pojedinaca. Naprotiv i taj podatak svjedoči o gospodarskom jačanju najbrojnijeg, srednjeg sloja pučanstva.

Ovo, naravno, ne znači da u provedbi privatizacije nije bilo određenih propusta. Ti se propusti jednim dijelom odnose na kršenje važećih zakona, a dijelom su i posljedica nerazvijenosti financijskog tržišta. Nevolja je, naime, u tome što po naravi stvari privatizacija mora prethoditi razvoju financijskog tržišta, a ne obrnuto. Zamijećeno je i neprihvatljivo ponašanje nekih poduzetnika, koji su u prvi red stavili stjecanje imovine, a ne povećanje proizvodnje i zaposlenosti, i profita.

Od prodaje državne imovine do sada je ubrano oko 2.078 milijuna kuna u gotovini, za oko 2.064 milijuna kuna je smanjen javni dug, a ostatak od 35.365 milijuna kuna vrijednosti dionica i udjela bit će naplaćen obročnom otplatom. A više od 2 milijarde kuna dano je za obnovu i restrukturiranje i sanaciju poduzeća.

U proteklom razdoblju uglavnom je zaokružen posao oko ustroja zakonske infrastrukture na području gospodarstva. Osnovane su i nove institucije, npr. Zagrebačka, Varaždinska i Osiječka burza, Komisija za vrijednosne papire, Agencija za zaštitu tržišne utakmice, a ubrzano se razvija i tržište novca, uključujući i devizno.

Provedena je porezna reforma kojom je ustrojen moderan porezni sustav, primjeren poreznim sustavima drugih tržišnih zemalja. Od početka 1998. godine počinjemo primjenu Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

Na opće čuđenje svijeta, u listopadu 1993. godine, u još uvijek ratnim prilikama i bez ikakve strane pomoći, svladali smo hiperinflaciju, stabilizirali cijene na razini rasta od oko 3% godišnje. Za Dan državnosti 1994. godine uveli smo službenu hrvatsku valutu - kunu sa stabilnim deviznim tečajem u rasponu od 3,55 do 3,70 kuna za jednu DEM.

Uspješnost stabilizacije osigurali smo dosljednom i umjereno restriktivnom monetarnom, te discipliniranom fiskalnom politikom. Fiskalnom politikom održavali smo i proračunski deficit u vrlo prihvatljivim okvirima. Udio proračunskog deficita u bruto domaćem proizvodu 1996. godine iznosio je svega 0,1% i bio je najniži među svim europskim zemljama u tranziciji.

Istina, ukupni iznos javnih rashoda države - državni proračun, mirovinski i zdravstveni fond - vrlo je visok. No, to je s obzirom na poratne prilike bilo neizbježno. Njihov udio u bruto domaćem proizvodu u 1996. godini kretao se na razini od oko 47%. Međutim, udio javnih rashoda države u bruto domaćem proizvodu visok je i u drugim zemljama u tranziciji. Te iste godine kretao se od oko 40% u Češkoj do oko 47% u Slovačkoj. U Sloveniji je iznosio oko 43%.

Zna se da valutna stabilnost nije sve, ali bez nje sve je ništa. Bez nje nema ni štednje, ni investicija, ni priljeva stranog kapitala, ni gospodarskog rasta.

Upravo zbog ostvarene stabilnosti, i obnovljenog povjerenja u domaće banke, postignut je vrlo dinamičan rast štednje stanovništva, koja je krajem 1996. bila oko 3,5 puta veća nego 1993. godine. Rast štednje, u promatranom razdoblju u Hrvatskoj, bio je najveći među svim srednjoeuropskim zemljama u tranziciji.

Iako smo s raspadom bivše države počeli od nule, do kraja 1996. godine akumulirali smo znatan iznos deviznih rezervi, od oko 2,3 milijarde američkih dolara, što je na razini primjerenoj za održavanje vanjske likvidnosti zemlje. Ovome treba dodati 2,4 milijarde dolara deviznih pričuva komercijalnih banaka.

S vanjskim dugom od oko 4,8 milijardi američkih dolara krajem 1996., Hrvatska je po svim pokazateljima nisko zadužena zemlja. Pri tom vrijedi spomenuti i to, da se blizu tri četvrtine tog duga odnosi na naslijeđeni dug bivše Jugoslavije. Mjereno udjelom duga u bruto domaćem proizvodu, od oko 25%, Hrvatska je među najmanje zaduženim zemljama u tranziciji. Odmah iza Slovenije. Nizak stupanj vanjskog zaduženja bio je jedan od bitnih čimbenika pri međunarodnom određivanju vrlo povoljnog kreditnog rejtinga Hrvatske.

Povoljnu sliku stanja, na financijskom području, donekle kvari još uvijek visoka razina kamatnih stopa, te unutarnja nelikvidnost. Oba su problema strukturne naravi i ne mogu se rješavati mjerama tekuće gospodarske politike. Istina, realne su kamatne stope u zadnje vrijeme doživjele osjetan pad, ali one su ipak još uvijek najveće među srednjoeuropskim tranzicijskim zemljama. Može se očekivati da će se okončanjem sanacije nekoliko velikih banaka, intenziviranjem restrukturiranja i sanacije poduzeća velikih gubitaša, jačanjem konkurencije u bankarstvu, te učvršćivanjem financijske discipline općenito i ti problemi riješiti.

Nakon pada proizvodnje, uzrokovane posljedicama rata, gubitkom tržišta i samom nužnošću tranzicije, Hrvatska je 1994. godine prvi put - po uspostavljanju stabilnosti - nakon više od jednog desetljeća, ostvarila pozitivnu stopu rasta bruto domaćeg proizvoda. U 1995. i 1996. godini došlo je do znatnog ubrzanja rasta. Ove godine očekuje se stopa rasta bruto domaćeg proizvoda između 6 i 7%, s dobrim izgledima da se ona održi i u cijelom narednom srednjoročnom razdoblju. Njezino ostvarivanje značilo bi jednu od najviših stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u zemljama u tranziciji.

Posebno ohrabruje već skoro dvogodišnji kontinuirani rast industrijske proizvodnje. On je u ovoj godini već prešao 5% na međugodišnjoj razini, s tendencijom daljnjeg ubrzanja.

Veliki poticaj gospodarskom razvitku u ovoj godini daje oživljavanje turističke djelatnosti. U prvih sedam mjeseci ove, u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, broj turista bio je veći za 33%, a ostvarenih noćenja čak za 50%. Očekuje se da će - s porastom turističkog prometa, i s poboljšanjem turističke ponude - razina ukupne turističke potrošnje u ovoj godini premašiti 14 milijardi kuna, te da će biti za oko 40% veća nego prethodne godine. Od inozemnog turizma, očekuje se da će promet u ovoj godini premašiti 70% prijeratnog ostvarenog prometa.

Znatan doprinos oživljavanju opće gospodarske aktivnosti dala je i obnova u ratu nastradalih područja. Do sada je obnovljeno oko 16.000 objekata u organiziranoj izgradnji, odnosno ukupno oko 63.000 objekata uz državnu pomoć. Uz to je uloženo više od 4 milijarde kuna samo iz državnog proračuna. U ožujku 1992. godine bilo je 356.627 prognanika. Još na povratak čeka oko 113.000 prognanika. Ima, nažalost, i slučajeva da se neki nerado vraćaju i onda kada su osigurani svi uvjeti za povratak.

Učinjeni su i veliki napori u obnovi gospodarske infrastrukture. Ostvareni su znatni rezultati u cestogradnji i telekomunikacijama. Tijekom protekle dvije godine dovršeno je i pušteno u promet 92 km autocesta, a do kraja ove godine bit će dovršeno još 18 km.

Prema izviješću Europske banke za obnovu i razvoj, Hrvatska se po razvijenosti telekomunikacija probila u sam vrh tranzicijskih zemalja. Međutim, sa stanjem u prometnoj infrastrukturi ne možemo biti zadovoljni. Ona je ozbiljna kočnica bržem razvitku, ne samo turizma nego i sveukupnog gospodarstva, s obzirom na naš geopolitički i prometni položaj.

Oživljavanje gospodarske aktivnosti, u zadnjih nekoliko godina, popraćeno je povećanjem opsega međunarodne razmjene, ali i razmjerno visokim deficitom u trgovačkoj bilanci. Za zemlju koja je u rekonstrukciji i obnovi, a koja se pritom oslanja na uvoz stranog kapitala, to je i neizbježno. Ali je pitanje razmjera toga deficita, ugrožava li on vanjsku likvidnost i financijsku stabilnost zemlje, te koriste li se sredstva iz inozemstva za investicije ili za potrošnju. Sve dosadašnje spoznaje govore, da se deficiti trgovačke bilance (i na tekućem računu bilance plaćanja), iako razmjerno visoki, još uvijek kreću u podnošljivim granicama. Treba, međutim, pozorno motriti na čimbenike koji bi mogli utjecati da oni izmaknu kontroli.

Svi bitni podaci: o kretanju štednje stanovništva, o izdacima za investicije, o deficitu na tekućem računu plaćanja, pa i oni o kretanju uvoza opreme, upućuju na to da bi investicije u nas morale biti veće od onih što se iskazuju u službenoj statistici. One su još uvijek, prije svega zbog nedostatka domaće štednje, koja se u potpunosti ne može zamijeniti uvozom kapitala, ispod razine koja bi odgovarala našim potrebama, što proizlaze iz zahtjeva za rekonstrukcijom privrede i očekivanim stopama rasta.

Unatoč povećanju proizvodnje i oživljavanju gospodarske aktivnosti, broj evidentiranih nezaposlenih osoba u Zavodu za zapošljavanje još je uvijek velik. Krajem 1996. iznosio je oko 270.000. Međutim, taj je broj zapravo znatno manji nego što se iskazuje. Između ostalog, i zbog određenih propusta u propisima o socijalnoj skrbi, a i zbog zloporaba u njihovoj primjeni. Prema statističkim podacima nezaposlenost u nas iznosi 16%, a u stvarnosti, prema međunarodnoj metodologiji, 10%!

Istodobno, usprkos ovakvom broju nezaposlenih, imamo nedostatak radne snage u pojedinim djelatnostima (graditeljstvu, brodogradnji, turizmu, gradskom prijevozu i slično). Time se, naravno, ne želi umanjiti postojanje problema nezaposlenosti, već se valja pozabaviti njegovim podrijetlom, koje je dobrim dijelom povezano i uz regionalnu i profesionalnu nepokretljivost radne snage, kako bi se mogli poduzeti i učinkoviti koraci za njegovo rješavanje.

Zbog poznatih problema u demografskom razvitku, realno je očekivati da će se Hrvatska u narednom razdoblju prije naći pred nedostatkom radne snage, nego pred viškom njezine ponude.

Plaće su još uvijek razmjerno niske na svim područjima u odnosu na razvijene zemlje. One su, međutim, veće nego u svim zemljama u tranziciji, osim u Sloveniji i Češkoj. U razdoblju od prosinca 1993. do prosinca 1996. godine realne plaće su se gotovo udvostručile. U istom razdoblju još su brže rasla ukupna novčana primanja stanovništva.

U provedbi svoje politike gospodarske stabilizacije i preobrazbe, Hrvatska je, za razliku od drugih zemalja u tranziciji, bila pošteđena većih gospodarskih i društvenih potresa i posrtanja. To se više ne može reći čak ni za Češku, kao do sada najuspješniju među ovim zemljama, koja se u novije vrijeme susreće s većim gospodarskim problemima. To samo dokazuje da stabilizacija ne smije biti kampanja, već neprestana briga svih subjekata gospodarske politike.

O sve većem povjerenju u gospodarske sposobnosti Hrvatske govori rast stranih izravnih investicija. One su u 1996. iznosile oko 354 milijuna američkih dolara, i bile su veće nego u cijelom razdoblju od 1991. do 1995. godine, a znatno se uvećavaju ove godine.

Dame i gospodo,

Pred nama je mirnodopsko razdoblje, koje nam omogućuje da se svim snagama posvetimo gospodarskom i kulturnom razvitku, te podizanju blagostanja hrvatskog stanovništva. Sa svim što je do sada postignuto - od osamostaljivanja i političko-upravne izgradnje države, pa do rezultata na svim unutarnjim i međunarodnim područjima - ova je vlast pokazala da zna, hoće i može ostvariti svaku zadaću koja je u nacionalno-državnom interesu suverene Hrvatske usprkos i vrlo nepovoljnim okolnostima.

U narednom razdoblju, naše su prvotne zadaće da čim prije obnovimo zemlju i ostvarimo povratak svih prognanika u njihove domove. Međutim, ključni i trajni cilj razvitka hrvatskog gospodarstva jest ostvarivanje dugoročno održive visoke stope rasta. Bez takvog rasta ne bi se mogli otkinuti od tegobne prošlosti, i dalje bi ostali europska periferija u gospodarskom, a samim tim i u političkom smislu, ne bi bili u stanju osigurati povećanje zaposlenosti i porasta standarda stanovništva.

Moramo znati živjeti u svijetu, kojeg su značajke globalizacija svjetskog gospodarstva, dominantna uloga znanja kao čimbenika razvoja, te visok stupanj neizvjesnosti. Globalizacija svjetskog gospodarstva ne donosi samo prednosti velikog tržišta, bogatije ponude i nižih troškova komuniciranja. Ona može biti i prijetnja očuvanju gospodarskog identiteta i nacionalnih interesa, pogotovo malih zemalja, zbog težnje velikih sila za nametanjem svoje volje u regionalnim i globalnim okvirima, s osnova univerzalističkih i liberalno-socijalističkih pogleda. I to nasuprot druge bitne značajke današnjega doba, koja baš u okviru civilizacijskog napretka i integracije - istodobno sve više teži nacionalnom individualiziranju. To iziskuje da se u svjetska kretanja moramo uključivati organizirano, a ne prepuštati stihiji.

U skrajnjem slučaju, o našoj sudbini odlučujemo mi sami. Sve ovisi o tome koliko ćemo biti dorasli u sve oštrijoj svjetskoj utakmici i biti bolji od drugih, koliko ćemo tom globaliziranom tržištu nuditi proizvode i usluge prepoznatljive i priznate kvalitete. Koliko ćemo, oslanjajući se na naše razvojne potencijale, biti učinkoviti u pretvaranju naših komparativnih prednosti u konkurentske. Vjerujem da uspjeh neće izostati, ako svi preuzmemo svoj dio odgovornosti za vlastitu sudbinu. Ako ujedinimo sve naše tvarne i duhovne snage oko jednog cilja, boljitka Lijepe naše.

Imajući sve ovo na umu, u osmišljavanju i provedbi politike gospodarskog razvitka u narednom razdoblju, posebnu pozornost moramo posvetiti osiguranju ispravnih odluka o strategiji općeg razvitka zemlje. U prvom redu: o opsegu i područjima investicija; o poticanju štednje; o rješavanju nepovoljnog demografskog stanja i zaposlenosti; o povećanju učinkovitosti nove uloge države; o stvaranju poduzetničke klime, o otvaranju prema svijetu i unapređenju upravljanja na svim razinama. I za gospodarski je razvitak od prvorazredne važnosti njegovanje moralnih društvenih vrijednosti; posebno borba protiv monopola i svih vrsta zloporaba, osobito korupcije i neizvršavanja obveza prema svojoj državi.

Hrvatska već ima razrađene strategije razvitka za pojedina područja: infrastrukture, demografsku obnovu, za razvitak otoka i područja od posebne državne skrbi, strategiju prostornog razvitka i slično. Sada su se, međutim, stekli uvjeti da Hrvatska poradi na jednoj cjelovitoj i dugoročnoj strategiji razvitka, koja bi omogućila svim državnim, društvenim, gospodarskim, znanstvenim i kulturnim subjektima da u sagledavanju i rješavanju svih pitanja od općeg i posebnog interesa imaju u vidu sve razvojne potencijale, da mogu bolje odrediti pojedinačne i opće hrvatske interese u unutarnjem i međunarodnom životu, u današnjem svijetu s obzirom na sve okolnosti.

Izrada jedne ovakve strategije mora također potaknuti optimalno korištenje svih raspoloživih intelektualnih potencijala u zemlji, proširiti vidokrug odlučivanja, i povećati odgovornost nositelja državne i društvene, navlastito gospodarske, politike na svim razinama za njezinu provedbu.

Suvišno je ponavljati da su ulaganja u ljudski i fizički kapital glavni poticatelj gospodarskog rasta i razvitka, ali se u stvarnosti to često zaboravlja. Kako opseg investicija i štednje bitno ovise o stabilnosti, i to ne samo gospodarskoj nego i društveno-političkoj, politika stabilizacije nema alternative. No, ona sama za sebe niti je dovoljna, niti može biti konačni cilj gospodarske politike. To što smo se mi do sada više bavili stabilizacijom, ne znači da smo gubili iz vida važnost gospodarskog rasta i razvoja. Radilo se o nužnom redoslijedu u koracima s obzirom na objektivne okolnosti. No, uvijek je bilo nedvojbeno da nam se ubuduće valja više okrenuti razvitku, a to znači prije svega ulaganjima.

Zbog dugogodišnje stagnacije, a u novije vrijeme i rata, hrvatsko gospodarstvo bilo je suočeno s procesom dezinvestiranja. Ono je stoga najvećim dijelom tehnološki zastarjelo i nekonkurentno, pa će se morati bitno povećati opseg i učinkovitost investicija u narednom razdoblju.

Posebna će se pozornost morati posvetiti ulaganjima u ljude, odnosno u znanost i obrazovanje. I to na svim razinama, jer samo znanstveno-tehnološki razvitak može osigurati najdinamičniji i najkvalitetniji rast. To znači da obrazovanje, kultura i znanost moraju postati prioriteti u javnoj potrošnji, jer su upravo oni zalog bolje budućnosti zemlje.

Da bi se, međutim, ostvario nužan napredak u znanosti i obrazovanju neće biti dovoljna samo veća ulaganja, već valja provesti i odgovarajuća poboljšanja u sustavu i institucijama, koje u njima djeluju (posebno onih visokoškolskih).

Kako bi se osigurao dovoljan iznos investicija, u narednom razdoblju mora se povećati stopa domaće štednje. Domaću štednju treba poticati svim sredstvima, na svim područjima i na svim razinama. Posebne korake valja poduzeti za privlačenje štednje naših ljudi iz drugih zemalja.

Na povećanje štednje stanovništva pozitivno će djelovati i predstojeća reforma mirovinskog sustava, a i razni oblici namjenske štednje u obliku životnih osiguranja, stambene štednje i slično.

Povećanje učinkovitosti gospodarstva doprinijet će porastu štednje u sektoru poduzeća, a politika uravnoteženog financiranja javne potrošnje, također će se pozitivno odraziti na rast domaće štednje.

Oživljavanjem proizvodnje, i ubrzanjem gospodarskog rasta, ublažavat će se problem nezaposlenosti. Međutim, iskustvo drugih pa i najrazvijenijih zemalja upozorava nas da se, samim oživljavanjem proizvodnje i povećanjem stopa gospodarskog rasta, problem nezaposlenosti ne rješava automatski. Problem nezaposlenosti morat će se rješavati poduzimanjem cijelog niza mjera kojima će se povećati regionalna pokretljivost i profesionalna mobilnost radne snage. U tu svrhu bit će nužni: porezni poticaji, pomoć u rješavanju stambenih problema, prekvalifikacija, a i poticanje interesa nezaposlenih da prihvate ponuđeni posao, ukidanjem nekih oblika socijalne skrbi koji se široko zlorabe.

Uz pretpostavljenu stopu rasta bruto domaćeg proizvoda između 6 i 7% i rasta proizvodnosti od oko 3%, stopa rasta zaposlenosti u narednom srednjoročnom razdoblju mogla bi također iznositi oko 3%. To bi značilo otvaranje između 40 i 50 tisuća novih radnih mjesta godišnje, čime bi se postojeća nezaposlenost do 2000. godine prepolovila.

U što kraćem roku treba utvrditi novu ulogu države u gospodarstvu. Država se što više mora povući iz vlasničke i poduzetničke funkcije i svoje djelovanje usmjeriti na vođenje makroekonomske politike, na utvrđivanje strategije razvitka, osobito gospodarske i socijalne politike, na unapređenje kvalitete ljudskog življenja i subjektivnih čimbenika, utvrđivanje regionalne politike, zaštite okoliša, te na pravnu zaštitu gospodarskih subjekata, posebno vjerovnika. Međutim, država se ne može odreći svoje odgovornosti za sveopći gospodarsko-kulturni razvitak i nacionalnu sigurnost.

Država će zadržati i važnu ulogu u borbi protiv monopola, korupcije i ilegalnog gospodarstva (sive privrede). U borbi protiv korupcije i sive privrede, država, s jedne strane, mora uklanjati uzroke koji dovode do tih pojava i, s druge strane, odlučno kažnjavati one koji se upuštaju u nedozvoljene poslove. Na smanjenje poreznih zloporaba, kao najteže popratne pojave sivog ili crnog gospodarstva, pozitivno će djelovati i predstojeća primjena poreza na dodanu vrijednost.

Budući da je i sama država prvi i najveći monopolist u svakoj zemlji, pa i u nas, važno je da se uspostavi što potpunija demokratska kontrola nad djelovanjem njezinih sustava.

Uz sve to državna uprava mora postati jeftinija i učinkovitija. Već do 2000. godine udio javnih rashoda u bruto domaćem proizvodu trebao bi se smanjiti za oko 5%, a u daljnjih pet godina spustiti se i na 35%. Važan korak u pravcu racionalizacije i ekonomičnijeg korištenja javnih rashoda mora osigurati ustroj Državne riznice.

Učinkovitiji rad države, i ukupnog javnog sektora, treba poticati i primjerenijim plaćama državnih dužnosnika i drugih službenika s državnog proračuna. Primjerenije plaćanje također bi djelovalo na suzbijanje negativne selekcije i sklonosti mitu i korupciji u državnoj upravi i u javnim službama.

Već ste se mogli uvjeriti da smo odlučni u poduzimanju konkretnih koraka za suzbijanje svih pojavnih oblika mita i korupcije u javnim poduzećima i državnoj upravi. Ovih će dana javnost biti upoznata o daljnjim koracima za suzbijanje tih zloporaba.

S obzirom na to da one pogađaju svekoliki gospodarski i društveni život, upućujem apel svima vama, poslovnim ljudima, a također i svim građanima, da nam pomognete u suzbijanju tog opasnog zla, kako bi vlast mogla biti učinkovita u njegovu suzbijanju.

Učinkovitost države, i ukupnog javnog sektora, može se i mora povećati i djelomičnom privatizacijom javnih poduzeća: potpuno gdje nema nacionalno-državnog interesa, a promišljeno djelomično gdje to zahtijeva strateški interes. Sa svrhom djelotvornijeg poslovanja, otvaranja konkurencije tamo gdje je ona moguća (banke, telekomunikacije, HEP, INA) i jasnim pravnim definiranjem prava vlasnika, prema tome i države.

Uspješno funkcioniranje i dinamičan razvitak hrvatskog gospodarstva, u narednom razdoblju, bitno će ovisiti o stanju poduzetničke klime i ponašanju poduzetničkog, poslovno-upravnog sloja. Naime, uspješno upravljanje na makroekonomskoj razini samo je jedan od nužnih preduvjeta uspješnog gospodarstva. S tog stajališta ključno je ostvariti što veću učinkovitost na razini poduzeća. A tu je nezamjenjiva uloga poduzetnika i poslovodstva. Stoga ne začuđuje da je upravo poduzetnički i poslovodni sloj najveći ograničavajući čimbenik u svim, a posebno u tranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj.

Uspješni nastavak privatizacije i slobodna tržišna utakmica, temeljena na jasnim pravilima što ih propisuje država, pridonijet će povećanju učinkovitosti poduzetničkih i poslovodnih struktura.

Za učinkovito upravljanje poduzećima nužno je jasno definirati odnos vlasnika i poslovodstva, neovisno o tipu vlasništva. Iskustvo, međutim, pokazuje da je uspješno upravljanje najlakše ostvariti u poduzećima u privatnom vlasništvu.

U cilju podizanja učinkovitosti na razini poduzeća, i prevladavanja ograničenja što ih stvara nedovoljno osposobljeno i brojno nedostatno poslovodstvo, treba pristupiti njegovoj sustavnoj izobrazbi. Kad problem nije moguće riješiti, ni na taj način, treba pribjeći i dovođenju upravljačkog kadra iz inozemstva. Prije svega iz redova dokazanih poslovnih ljudi iz našeg iseljeništva, ali i drugih stručnjaka iz inozemstva.

Kad je riječ o osiguranju uspješnog gospodarskog života u cjelini, i posebno o uspješnom upravljanju poduzećima, posebnu pozornost treba posvetiti poštivanju i njegovanju moralnih i etičkih normi u poslovanju, te povećati i unaprijediti kulturu odnosa i stupanj razumijevanja između poslodavaca, radnika i države.

Također je važno čim prije poboljšati učinkovitost pravnog sustava, osobito u smislu potrebne zaštite vjerovnika. Neučinkovitost utječe na gomilanje dugova, potiče visoke kamate i na taj način u velikoj mjeri potire neke od znatnih prednosti stabilne makroekonomske politike.

Već smo istakli da se Hrvatska mora još odlučnije i snažnije otvarati prema svijetu, osposobljavajući se za borbu na svjetskom tržištu. Za Hrvatsku je od naročitog interesa gospodarsko povezivanje s europskim zemljama, i naročito s Federacijom BH. Otvarajući se prema svijetu istodobno moramo promišljeno štititi vlastiti gospodarski razvitak i nacionalno-državni interes.

Iskustvo drugih zemalja također upozorava da samo rast izvoza osigurava dugoročan gospodarski rast. Stoga je povećanje izvoza u narednom razdoblju naš imperativ. Stopa rasta izvoza u narednom srednjoročju mora se kretati barem na razini stope rasta bruto domaćeg proizvoda.

Osposobljavanje za izvoz postiže se i jačanjem konkurencije na domaćem tržištu, a to znači politikom dalje liberalizacije. Ne smije se popuštati pred pritiscima za zaštitom, koji dolaze od strane određenih interesnih skupina, ukoliko za to ne postoji doista valjani razlog. Liberalizacija može imati kratkoročne troškove, ali dugoročne koristi, dok protekcionizam donosi kratkoročne koristi, ukoliko ih uopće donosi, a dugoročne štete.

Ne smijemo se zanositi iluzijama kako se izvoz može umjetno povećavati devalvacijama, dodatnim carinskim branama i sličnim netržišnim mjerama. Samo povećanje učinkovitosti, smanjenje proizvodnih troškova, i uporna borba na zahtjevnim svjetskim tržištima, može nam donijeti napredak i boljitak za svo pučanstvo.

Povećanje izvoza država mora poticati smanjenjem poreznog opterećenja, ulaganjima u visoke tehnologije, te stvaranjem uvjeta za veća izravna strana ulaganja. Upravo su izravna strana ulaganja donijela mnogim gospodarstvima neophodna sredstva, nove tehnologije, i druga sredstva i znanja potrebna za veći izvoz (Irska, Češka).

Isto tako što brže pristupanje gospodarskim integracijama nije cilj sam za sebe, već neophodan preduvjet povećanja izvoza i gospodarskog rasta. Upravo radi toga čim prije treba ostvariti naše uključivanje u CEFTA-u i u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO), te sklapanje ugovora s Europskom unijom.

Dame i gospodo,

Vjerujući da će i ova priredba znatno pridonijeti jačanju i proširenju gospodarske suradnje Hrvatske sa svijetom, proglašavam 73. Jesenski međunarodni zagrebački velesajam otvorenim.

Hvala!

Izvori[uredi]