Gospođa Sabina/XIII.

← XII.

Gospođa Sabina XIII. autor: Eugen Kumičić

XIV. →

XIII.

Bogati je baštinik Petra Vojnića svakoga dana po više puta prolazio Ilicom da vidi dražesnu Zorku, koja stajaše cijele sate do prozora, kao da je tu o pod prikovana. Zorka mu se tužno smiješila i milo ga pogledavala. I Sabina je pazila na Jakova stojeći iza zavjesa: ona promatraše njegov hod, svaki njegov kret, njegove osmijehe, te stvaraše svakojake zaključke. Sada je iskreno žalila što ga je uvrijedila one večeri; proklinjala je svoju neopreznost, svoju naprasitost, a jošte nije znala kako da popravi svoju pogrešku. Cijele je dane razmišljala o tome i često se dogovarala sa Zorkom o tom važnom pitanju. Bila je posve osvjedočena da joj Jakov ljubi kćerku, no kako da se pomire, to ju je mučilo. Međutim, vrijeme leti kao strijela i još brže, a nesretne druge okolnosti nisu Sabini dopuštale da odahne, da štogod razmisli, da pričeka. Ona je morala raditi navrat—nanos, jer su se "one okolnosti" već počinjale boriti protiv svakog zatezanja. Puklo kud puklo! Sabina je znala da će lako skinuti s vrata Ribičevića ako se pomiri s Vojnićem.

Petar Vojnić je već pet dana ležao u grobu, a Sabina je opažala da se nije ni za vlas primakla k svome cilju. Ne, jošte nije prošlo punih pet dana, jer je tek unoćalo, a tko bi znao šta se može slučiti u jednoj pokladnoj noći.

Zorka i Sabina neprestano se pogledavahu, kao da znaju neku veliku tajnu, kao da nešto radosno slute.

Bilo je poslije večere. Stari je Lozar mirno pušio i pijuckao i ispod oka pogledavao ženu i kćerku, važno i lukavo kao da i on nešto znade. On se osjećao sretnim, držao je više do sebe toga dana negoli obično, jer mu se Sabina bijaše povjerila, a to mu je godilo. Ona ga bijaše, dapače, upitala za savjet, samo da mu polaska, a ne da čuje šta on misli o toj i toj stvari! Lozar se zadovoljno smiješio. Do njega je sjedio Viktor Ribičević gledajući snuždeno u stolnjak. On je smijesio malenu kuglicu od kruha te se sada njom igrao držeći je sveudilj nad prstima. Osim Ribičevića svi bijahu veseli u duši, no govor je ipak zapinjao, nije nikakvo čudo, jer je to Sabina htjela; bilo je, dakle, odlučeno u obitelji Lozarovoj da govor mora zapinjati u prisutnosti Ribičevićevoj.

Stari bi Lozar katkad zakašljucao, ispio pola čaše vina, cmoknuo jezikom i potreptao Ribičevića po ramenu veleći mu: — Da, da, dragi Ribičeviću, tako, tako vam je na ovom svijetu!

Viktor je osjećao da se u svim Sabininim sobama od nekoliko dana rasplinuo velik oblak sjete, da je sve članove Lozarove obitelji spopala neka dosadna mučaljivost: Nagli njihovi pogledi, prekinute riječi, pa ono besavezno govorenje, njihovo namigivanje, sve ga je to ogorčavalo, a najvećma ga je boljelo kad bi majka i kći naglo umukle ili počele govoriti o kakvoj trici pri njegovu dolasku.

Zorka je pokazivala da je još uvrijeđena što joj je ono Viktor dosađivao kad je bio Vojnićev sprovod. Ona se sa svojim vjerenikom ponašala hladno, nije mu rado odgovarala, a katkad bi hinila da ga ne čuje, te bi gledala u zrak, nekamo oko njegove glave, ali ne u njegovo lice! Najposlije bi mu prekinula govor i upitala štogod svoju majku. Zorka se tako ponašala, ali se vidjelo u nekim njenim riječima, u nekim pogledima, da će zaboraviti na sve, da će se pomiriti s Viktorom. Kada će to biti, nije se moglo čitati u njezinim očima, no bit će sigurno ako Viktor bude dobar! To se moglo naslućivati!

I Lozar se silio da bude nešto hladan s Viktorom. Žena mu je dosta stvari razjasnila: sve ono što je bilo od potrebe, a zašto bi dobro bilo čim prije udati Zorku, to mu nije rekla. Stari Lozar je žalio Viktora tvrdeći da je on duša od mladića. Sabina je upozorila muža da bude oprezan, neka čuva njenu tajnu nakanu, jer bi Ribičević mogao Zorku zapustiti, a s ovim drugim još se ne zna kako će biti.

— Da, da, tako vam je, dragi Ribičeviću! — kimnu Lozar i potepa Viktora po ramenu.

Ribičević smrvi onu kuglicu kruha i teško uzdahne. Pogleda Zorku, no ona gledaše u jednu sliku, ljuljaše glavom i micaše usnama kao da nešto pjeva.

— Danas hrli sav Zagreb u streljanu! — reče Lozar i lukavo se osmjehne Sabini, a ova ga oštro pogleda da šuti o toj stvari. Lozar, htijući popraviti nešto, nadoveza: — Čujem da će biti sjajnih krabulja!

Sabina ga pogleda sada još oštrije, a on je gledaše zapanjeno, jer nije ni sumnjao da govori nepromišljeno.

Gospođica Irena reče da ima dosta gluposti na svijetu, no da ona ne poima kako se može razborit čovjek okrabuljati. Zorka je sumnjivo gledaše držeći donju usnicu među zubima i tresući glavom. I Lozar je tvrdio da je to lud običaj, te da će prestati kad svi ljudi budu prosvijetljeni. Irena mu povlađivaše, te zaključi da bi vlada morala zabraniti takve ludorije, nedostojne pametnih ljudi.

— Viktore, gospodine Ribičeviću, jeste li vi ikada bili u krabuljama? — zapjevucka Zorka, zureći u Irenu.

— Ja? — prene se Viktor. — Da, bio sam, no samo jedanput!

— Vi ste bili? — poviče Irena u čudu.

— E, e, jedanput, to nije mnogo! — zaljulja se Lozar braneći Ribičevića.

— Mamice mila, i ti si vrlo blijeda! — reče Zorka zabrinuto i gurne Sabinu nogom ispod stola.

Sabina se potuži da je užasno siječe u glavi.

— Da, Sabino, strašno si blijeda! Gle, ovdje ima suviše dima, pušim kao Turčin, da, draga ženice, idi u sobu, ta već je skoro deset sati! — reče Lozar, ustane, ispruži se, dignuvši ruke uvis, pa kimnu Viktoru i doda: — Da, da, tako vam je, dragi prijatelju! Ej, ne bismo li još jednu za laku noć?

Ribičević zahvali, smiješeći se usiljeno.

Dok razgovarahu Lozar i Ribičević, žmirkala je Sabina u Zorku i ljuljala tek primjetno glavom, jer se čudila neobičnoj oštroumnosti svoga muža, koji je vršio te večeri tačno i savjesno njezine naloge. Lozar je to činio radi budućnosti svoga djeteta, svoje dobre Zorke.

— Dragi gospodine Ribičeviću, želim vam laku noć! — pozdravi ga Sabina i odmah doda: — Oh, puknut će mi glava.

— Gospodine Viktore, zbogom; spavajte slatko! — zaželi mu Zorka, oponašajući glas svoje majke, koju je grlila u taj mah na pragu spavaće sobe. Grlila je majku, samo da ne treba pogledati Viktora.

— Dajte mi barem ruku! — umoli je Viktor.

Zorka mu postrance pruži ruku, te ga ni sada ne pogleda dragajući sveudilj majku.

— Tako, tako, dragi prijatelju! — zijevne Lozar.

Ribičević mu poda ruku, pozdravi jošte jednom sve, pa iziđe oborene glave, snuždeno. Lozar gledaše za njim sažalno.

Kad bude Viktor na ulici, oćuti u srcu tešku tjeskobu, počne tumarati gradom razmišljajući o događajima zadnjih dana. Njegove misli bijahu bez saveza, pretrgane; nije znao šta s njime biva, a čudne mu se slutnje motahu dušom. Ponajviše je mislio o bogatstvu, čeznuo za novcem, računao je samo s milijunima i gorko se naslađivao u misli šta bi on sve učinio da je bogat, neizmjerno bogat. Čudio se što mu najviše na pamet dolazi Jakov Vojnić, a između toga imena i njegove tuge kao da je neki tajni odnošaj, savez. Na tu pomisao on bi se porugljivo osmjehnuo, jer je bio osvjedočen da Zorka ljubi njega i da će mu doskora biti ženom. Ribičević je dugo vremena lutao gradom nadajući se da će se umiriti u šetnji, ali napokon opazi da ga obuzima sve to veća uzrujanost. Nije znao šta da učini: predviđao je da neće lasno usnuti, a bojao se samoće. Naglo se zaustavi u hodanju i reče tiho: E, pa zašto da ne idem? Uzet ću krinku i nitko me neće prepoznati. Zar je to kakvo zlo? Zar nije sve to isto da li sam na plesu ili kod kuće? Idem, proći će mi barem noć, zabavit će mi se oko, bit će mi lakše na srcu.

Ribičević pođe u streljanu, na krabuljni ples.

Malo poslije njegova odlaska od Sabine, oko desete ure, pozvoni na vratima poslužnik, trhonoša. Sabina i Zorka, očekujući toga poslužnika, otpraviše Viktora Ribičevića.

— No? — upita Sabina trhonošu.

— Oh, milostiva, sav dršćem od zime; e, nadam se pokorno da ću dobiti od vaše dobrote još za jednu litru! — govoraše poslužnik tiho.

— Jeste li ga vidjeli? — upita Sabina; prekriživši prstom usta opomenu ga da govori čim tiše. Ona se bojala Irene koja bijaše već uostalom u svojoj sobi.

— Da, milostiva, išao je, baš sada!

— A jeste li zapamtili njegovo odijelo? — upita Zorka.

— O, dakako; ta, rekli ste mi da pazim na odijelo! Da, on ima crnu dugu haljinu, znate, sve do članka, a i glava mu je pokrivena kapucom. Straga mu vise dvije dugačke žute vrpce, a kakvo mu je lice ne znam, jer je on maškara!

— Je li baš tako? Crni domino, dakle, i žute vrpce? — pitaše Zorka.

— Ali prosim vas, gospođice, dakako da je tako, baš tako! — mahne poslužnik kapom.

— A tko vam veli da je to bio baš onaj gospodin? — šapne Sabina.

— Joj, milostiva, zar mislite da sam baš takva bena? Pitao sam sobaricu za gospodina, pa mi je rekla da je išao na ples. O, dugo sam čekao dok je gospodin došao u vežu hotela!

Sabina utisne poslužniku u ruku forintu i otpravi ga.

Oko jedanaeste ure prisluškivala je Zorka na vratima Irenine sobe, tiho se približila i prislonila uho na otvor ključanice. Kad začu odmjereno disanje svoje tetke, kad se osvjedoči da spava, tiho se povrati u malenu sobu što bijaše blizu kuhinje.

— Obucimo se! — reče Zorka majci.

— Spava?

— Bez sumnje!

— Rezi, pomozi; već je kasno!

Majka i kći odjenu se u malo časova. Lozar je već spavao. Žena mu je povjerila da će poći na krabuljni ples, a što mu je to povjerila, nije nikakvo čudo, jer bi i on sam bio, valjda, opazio da mu žena nije kod kuće.

Još nije bilo pola noći kad se išuljaše iz Lozarove kuće dvije krabulje, odjevene u ružičasti domino s vrpcama razne boje. Te krabulje pođoše Ilicom. Bila je lijepa, vedra zimska noć; pločnik suh i čist. Domalo stignu u streljanu.

Uske dvorane stare streljane vrvjele su krabuljama. Taj je ples priredilo neko društvo, no mogao je unići svatko plativši ulaznicu. Stoga bijaše tu, kako neki vele, vrlo "mješovito društvo". U plesaonici bijaše velika stiska i strašno guranje. Čuo se žamor, smijeh, onaj nenaravni govor krabulja i hihot, te šušanj svile, sklizanje i topot nogu, i u sali, gdje se blaguje, i tu je bilo sve dupke puno. Krabulje viču, smiju se, zanovijetaju, guraju se među svijetom; tu prolazi Turčin, tamo muž iz Turopolja, pa Poljaci, mornari, seljakinje, Figaro, mlinari; ovdje nespretno poskakuje jaka krabulja, tamo zamiču iza crnih odijela slabo sakrita ramena neke žene, sapete u crvenu baršunu; tajanstveni domini dostojanstveno prolaze plesaonicom, te kao da na nešto vrebaju. Ispod krinka, kroz male otvore, iskre se crne oči, sijevaju modre, toče se pogledi dvoranom. Nekim otmjenijim krabuljama vidi se nešto bijele i lijepe brade, no dražesni, možda, potezi ostaloga lica gube se pod crnom krinkom. U sredini plesaonice stoji hrpa gospode s bijelim ovratnikom, a ta hrpa čini ti se otokom u onom šarenom svijetu. Vrlo je sparno; zrak titra zasićen disanjem ljudi; nad golim ramenima nekih krabulja plovi tanka maglica; gore, pod stropom plesaonice, na jednom kraju, vide se vojnici i njihova žuta glazbala, a vide se obavijeni prozirnom zaparom.

Zorka i Sabina proturaju se u plesaonicu i počnu razgledavati krabulje. Zorka za koji tren spazi prekrasan ženski domino. Poleti k toj krabulji, uhvati je ispod ruke i počne s njom razgovarati. Ljubičasti domino umoli svoga pratioca, također krabulju, da oprosti, no da se mora za koje vrijeme s njim rastati.

— Je li ovdje? — upita Zorku ljubičasti domino.

— Jeste, u crnom je dominu sa žutim vrpcama. Prošećimo se, naći ćemo ga odmah! — odgovori Zorka.

— A gle! Možda je onaj tamo što se oslonio na zid do vrata! — pokaže ljubičasti domino krabulju Zorki.

— Moguće da je on! Znat ćemo ako se okrene; ali rekao bih da se prilijepio uza zid. Žute su mu vrpce straga.

— Hoćeš da mu progovorim? Zorka, ne znam zašto, no ja sva dršćem! — reče tiho srebrn glasić ispod crne krinke.

Zorka poče moliti ljubičasti domino da pođe k onoj krabulji, no domino se ustručavao veleći da ne zna šta da joj reče, te da se malne boji.

— Reci mu "ti", a onda govori kako sam te molila kod kuće. Idi samo, idi, bit ću ti do groba zahvalna!

Sabina bijaše sjela do lijepe krabulje također u ljubičastom svilenom dominu, te gledaše sa svoga mjesta kćerku, razgovaraše se sa susjedom — nekom ženskom.

— Da, on je! — šapnu Zorka. — Gle, išao je u onu malu sobu! Idi, tamo sada nema nikoga.

— Zorko, hoćeš da mu sve kažem? — pitaše ljubičasti domino.

— Da, sve; idi!

Ljubičasti domino zaljulja glavom, slegne ramenima, pa uđe u malu pobočnu sobu, gdje se plesači odmaraju.

Muškarac u crnom dominu mirno je sjedio na divanu i gledao u plesaonicu. Ljubičasti domino približi mu se; oklijevajući bi li, ne bi li sjeo uz njega, odvaži se napokon i sjedne, te bojažljivo upita:

— Šta radite... radiš ovdje?

Crni se domino okrene i odgovori nehajno da ne zna ni sâm.

— Gle, ti si zle volje!

— Varaš se, draga i lijepa masko! — odgovori crni domino.

— Drago mi je ako se varam! Čuješ, ja te poznajem!

— Tako?... Ja mislim da se sada uistinu varaš!

— O, ne; hoćeš da ti rečem prva slova tvoga imena i prezimena?

Crni se domino gane. Taj glas bio je zvonak, sladak i iskren. On je šutio i gledao u lijepe i velike crne oči ženske maske. Uze je za ruku i osvjedoči se da je to gospodska ruka; pogleda joj i nogu, malenu, prekrasno svedenu. Ljubičasti domino povuče nogu pod haljine i reče:

— Početna slova jesu J. V.!

Crni se domino trže i zapanjeno upilji svoje oči u krasnu krabulju.

— Da, ti si Jakov Vojnić! — šapne krabulja.

— Tiho! — opomene Vojnić. — Masko, tko si ti? Ti govoriš naravnim glasom, no ja se ne sjećam da sam ikada čuo taj glas!

— Jesi; dvaputa si sa mnom govorio... Gospodine... ti si vrlo nesretan, ti ljubiš...

Vojnić se čudio.

Ljubičasti domino poče tvrditi da poznaje sve njegove tajne, da poznaje i djevojku koja ga neizmjerno ljubi, te da je i ta djevojka nesretna. Pripovijedaše nadalje da je ta nesretna djevojka bila dan prije kod nje i da ju je srce boljelo gledajući njezine suze. Vojnić moljaše da mu ljubičasti domino reče svoje ime, no domino izjavi da ne može, da ne smije i nastavi kazivati kako roditelji sile onu djevojku da pođe za čovjeka koga ne ljubi. — Da, ja ti ne mogu opisati njezinu tugu! — šaptaše ljubičasti domino iskrenim glasom. Sve što je ta krabulja govorila, govorila je iz duše. Zorka je bijaše na to sklonila, uzdišući pred njom bolno i otirući s lica himbene suze.

— O kojoj ti djevojci govoriš? — navali Vojnić držeći joj ruku.

— O onoj koju ti ljubiš! Da, i ona tebe ljubi, dokazala ti je...

— Govori, masko! — drhtnu Vojnić.

— Svojim cjelovima! — izlane krabulja.

— Tko si ti, masko? — prepadne se Jakov.

— Jedna koja želi da svi ljudi budu sretni! — izusti krabulja srdačno.

— Čuj me, masko; kaži mi svoje ime, jer drukčije ne mogu razgovarati s tobom o tim stvarima! — reče Vojnić bojeći se kakve zasjede.

— Vi, dakle, ljubite Zorku?

Jakov zadrhta i šapne muklo:

— Tko si ti?... Zorka! Ne, ne!... Ona nema crne oči!

— Oh, vi je ljubite, vi je ljubite! — krabulja će radosno.

Vojniću klone glava na grudi. Krabulja ga gledaše neko vrijeme, a napokon ga primi za ruku i reče: — Da, čemu da se krijem? Dođite amo u kut da me tko ne vidi! — Vojnić posluhne, ustane i učini četiri—pet koraka. Kad budu u kutu sobe, ljubičasti domino snimi svoju krinku. Prekrasno, rumeno i uznojeno lice sinu pred očima Jakova Vojnića. Punane usne sućutno su se smiješile, a u cijelom njenom licu, okruženom ljubičastom svilom, bilo nešto dobro i plemenito. Njene velike i sjajne oči radosno i mirno prosijevahu srećom.

— Poznajete li me? — osmjehne mu se dražesna djevojka i opet pokrije lice krinkom.

Vojnić kimnu da je pozna, obori glavu i poljubi joj ruku. On sav drhtaše.

— Gospodine, vi ljubite Zorku, a zar ne biste htjeli govoriti s njom?

— Sa Zorkom? Zar je ona ovdje? — upita Jakov presenećeno i osjeti se obnemoglim.

— Jeste, ovdje je... Ako želite, dovest ću je amo.

— Ne, ne! — izusti naglo Vojnić.

— Vi je, dakle, ne ljubite? — krabulja će tužno.

— A je li joj i majka ovdje? — upita Vojnić tiho.

— I ona je ovdje... Zorka mi je rekla da joj je majka silno rastužena, jer vas je uvrijedila.

— Zar i to znate?

— Kada, kako vas je uvrijedila, ne znam, no znam da je stoga plakala.

— A, tako... — odlane Vojniću.

— Hoćete li da je dovedem?

Vojnić uzdahne, a ništa ne reče.

— Čudno, ljubite je, a nećete da s njom govorite!

Vojnić opet uzdahne i šapne: — Dovedite je!

Ljubičasti domino odleti u plesaonicu, potraži Zorku i uhvati je za ruku.

— Jesi li govorila? — izlane teško Zorka.

— Jesam, on te silno ljubi! Rekao mi je da te k njemu dovedem. O svemu smo govorili!

Zorku oblije znoj. Ruke joj drhtahu. Bila je teško smućena i uzrujana. Kad je prelete mrzli srsi, osjeti se slabom — te sjedne, ne izustivši ni riječi. Napokon stisne ruku svoje prijateljice i uzdahne: Hvala ti, draga Ružo! — Njene su se oči sjajile, njen dah bijaše topao i jak. Kratka svilena koprena, prišivena na dno krinke, bila joj je vlažna od daha, pa joj se lijepila za usnice, kojima se vidjelo rumenilo kroz sitne luknjice koprene.

Ruža pođe za Zorkom u sobu, gdje ih je čekao Jakov Vojnić. Prolazeći dvoranom, sagnula se Ruža k jednoj muškoj krabulji i šapnula joj: — Doći ću odmah!

Kad uđe ljubičasti domino sa Zorkom u pobočnu sobu, ustane Vojnić i pođe im u susret i pruži svakoj po jednu ruku. Ruža odmah odleti u plesaonicu, poda se u naručaj svome plesaču i iščezne u vrevi vesele mazurke.

Vojnić i Zorka sjednu, sveudilj šuteći. Napokon upru jedno u drugo oči kroz otvore crnih krinka. Duša im je bila u pogledima. Zorkine grudi naglo se dizahu ispod nabora svilena domina. U toj haljini činila se Zorka većom, ubavijom i raskošnijom i teškom poput mramorna kipa kakve božice. Jakov jošte jednom pogleda u njene oči i u vlažnu koprenu nad ustima pa obori glavu. On se silio da joj štogod reče, no sapinjalo ga u grlu. Nakon duljega muka približi joj se te proiznese: — Gospođice, nisam se nadao...

— Da ćete se danas sa mnom sastati! — prihvati odmah Zorka toplim glasom. — Ja sam slutila, znala sam da ćete danas amo, jer mi je Rezika pripovijedala...

— Da, sinoć sam slučajno sreo vašu sobaricu i pitao sam je da li vi kanite na krabuljni ples. Sobarica mi je rekla da ne zna zastalno...

— Gospođice, i ja sam slutio...

— Vi ste dulje vremena razgovarali s Ružom...

— Da — šapne Jakov, a malo poslije doda: — Oh, da je sve istina kako je vaša prijateljica...

— Vi sumnjate? — uleti mu u riječ Zorka i uhvati ga za desnicu.

— Vi me, dakle, uistinu ljubite?

— Gospodine, zar me vi možete ljubiti? — upita Zorka tužno.

— Mogu ljubiti?

— Moja vas je majka uvrijedila — kimnu Zorka.

— Da, one uvrede ne mogu zaboraviti! Nikad! — uzdahne Jakov.

— Gospodine, vi ne poznate moju majku. Zar da joj zamjerite što joj je moja sreća iznad svega?

— Ne, ne mogu zaboraviti one noći! — drhtne Jakov.

Zorkin se jezik posve razveže, te mu stane kazivati toplim i srdačnim glasom kako majka samo za nju živi, kako joj je ona sve na svijetu, pa da nije čudo što je onako oštro i bezobzirno s Jakovom postupila, jer da bi to ona, njezina majka, bila učinila i s kraljevskim sinom. Zatim mu pripovijedaše da nije nikako mogla utješiti svoje majke koja se dosta natužila zbog Jakova, te se već slijedećeg dana ljuto kajala i žalila svoju naprasitu ćud. Jakov klimaše i mirno slušaše, a Zorka nastavljaše sve toplijim glasom da majka pazi na nju kao na zjenicu svoga oka; da ona uviđa sama da je majka imala pravo kad se onako razljutila, našavši ih u sobi gdje se cjelivahu. Jakov je upita zar je nekoliko cjelova tako grozan zločin, a ona uze govoriti s velikim osvjedočenjem da je to uistinu zločin i da nikako ne poima kako se onoliko mogla zaboraviti. Zorka šapatom doda, ispričavajući se što je to ona učinila, da je prva ljubav slijepa, te se srcu ne može odoljeti. Ona završi da bi i sama bila onako stroga kad bi svoje dijete našla u zagrljaju ma i najčestitijega čovjeka i ukori jošte Jakova veleći mu da ima tvrdo srce, da ne zna šta znači riječ: majka.

— Vi nećete, dakle, nikada zaboraviti? — pitaše ga, stišćući mu desnicu.

— Zorko, ako me ljubite, kako ja vas ljubim... — umekša se njegovo srce.

— Grozne su te vaše sumnje! — reče Zorka muklo, malne očajno, no njezine su oči radosno sijevale, njezine su se usne pobjedonosno smiješile. — Gospodine, vi se upravo trsite da mi otrujete srce! Šta da vam kažem, kako da vam opišem svoje besane noći, svoje muke, svoje suze? — uzdahne ona duboko i spusti glavu nad njedra.

Vojnićevo se srce topilo od miline sućuti. I on uze kazivati svoje boli, opisivati svoje ogorčenje, a ne zaboravi ni tuge koja ga je snašla stričevom smrću. Mladić je osvjedočavaše da mogu biti domalo sretni, jer je on slobodan čovjek, baštinio je lijep imetak, pa on sve polaže pred njezine noge. Jakov bi počeo govoriti s nekim zanosom, no Zorka mu prekine naglo riječ veleći mu da je on vrijeđa, pripovijedajući joj o svom imetku, jer ona prezire taj njegov imetak i ona samo njega ljubi, ona ne čezne negoli za njegovim srcem. Jakov ju je slušao sa svetim presenećenjem; njezine ga riječi opajahu, a napokon sav uzdrhta od radosti, jer mu ona šaptaše milo i slatko: — Da, vaše srce, to je jedino blago za kojim žudim, vaša ljubav jedino je vrelo gdje se može napojiti moja duša slasti kakvih vi, muškarci, ne poznate! — Te riječi potresoše Jakova. Ona ih je izrekla iskreno i glasom bolesne djevojke.

Vojnić se zakune da je nije htio vrijeđati, nego je htio reći da polaže pred njene noge srce, budućnost, sve.

— Zorko, vi ste plemeniti! Da, vidi se da vam je u žilama plemenita krv! — Zorko, oprostite mi! — moljaše je sav obrvan raznim čuvstvima.

— Da vam oprostim?... Vi ste mi duboko ranili srce, pa hoćete da vam oprostim, a vi ne možete zaboraviti sićušne bezobzirnosti moje majke! — ukori ga Zorka.

— Sve, sve ću zaboraviti! — obeća Jakov tihim glasom.

— Hoćete li nas doskora posjetiti? Sutra po podne, možda? — upita Zorka teško dišući. Ona se bila sva uznojila dok je izvojštila tu ljubavnu pobjedu.

— Hoću, dušo moja... vaša mi je prijateljica rekla da je i vaša majka ovdje. Bih li i s njom govorio?

— Ne... dragi Jakove; govorit ćete sutra! — reče Zorka i ustane.

I Jakov ustane. Uhvate se ispod ruke, pa iziđu na hodnik. Zorka pogleda na prozor i reče: — Oh, krasne li noći! Hoćete li da se malko prošećemo pred streljanom?

— Bojim se da se ne prehladite.

— Neću; danas nije studeno!

Razgovarajući o svojoj ljubavi, siđu lagano stubama. Pred streljanom bilo je sve pusto. Tu šetahu nekoliko vremena, a zatim stanu pri južnom uglu streljane. Zorka snimi sada krinku sa lica. Jakov je primi za ruke i zagleda se u njenu lijepu glavu obasjanu mjesečinom. Noć bijaše vedra i jasna, gotovo kao dan. Zorka se neprestano smijušila. Tiho noćno povjetarce šuštilo je uvalom i treslo grančicama visokih topola koje se oštro crtahu na blijedom nebu. Pun mjesec sjajio se među vrhovima topola i svijetlio se na staklu prozora jedne kuće što se diže na gornjogradskom šetalištu. Zorkino lice bilo je blijedo; domino cijelo joj prikrio čelo, a ispod svile padalo je nekoliko vlasi do gustih obrva.

— Zorko, slatka Zorko, je li da me ljubiš?

— Da, ljubim! — uzdahne krasna djevojka i padne mu u naručaj.

Jakov je privine na grudi; njena glava klone mu na rame. Ona ga gledaše vlažnim očima, a njene usne poluotvorene i uzvinute otkrivahu dva niza bijelih zubi i naglo podrhtavahu. Kako je bila okrenuta licem prema zapadu, njeni su se zubi sjajili među rumenilom usnica, obliveni tihom mjesečinom.

Zorka mu se umiljavaše i, tepajući ga po licu lepezom, slatko mu se smiješila. On bijaše sretan...

— Zorko, studeno je ovdje; hajd'mo u kuću! — opomenu Vojnić.

Popnu se u streljanu, te pođu u blagovaonicu i sjednu uz jedan stol. Bili su sami kod toga stola. Nakon nekoliko vremena opazi Zorka jednu krabulju koja je bila slučajno odjevena kao i Vojnić.

— Molim te, gledaj onu krabulju kod vrata! — reče Zorka. — Odjevena je kao i ti, a i tvoga je stasa!

— Vidim je! Slušaj; bit će nas, možda, i više ovako odjevenih! — odgovori joj Jakov, pa stanu opet šaptati o svojoj ljubavi i ne obazirući se na onaj crni domino.

Baš je u taj čas ulazila u blagovaonicu Ruža sa svojim plesačem, s Mavrom Šarinićem. Ona se već dulje vremena ogledavala da spazi gdje Zorku, a sada, susrevši se sa crnim dominom, što stajaše do vrata, i opazivši na njemu žute vrpce, približi mu se, upita ga tiho:

— No, jeste li se pomirili?

— A? — šapne crni domino i gane se malko.

— Gdje je Zorka? — upita Ruža.

— Zorka?... Da, nema je... da...

— Tražim je svuda, a u plesaonici je nema!

— U plesaonici... da... ne znam! — odvraćaše crni domino nešto smeteno.

— Oh, vi ste, gospodine Vojniću, danas najsretniji čovjek! — uzdahne Ruža i udari ga lagano lepezom po ramenu.

— Da... najsretniji!... — trže se crni domino.

— A što će reći gospodin Ribičević kad sazna da ste se pomirili? — šanu Ruža.

— Ri... Ribičević! Da... ne znam!...

Ruža opazi sada Zorku koja je sjedila u jednom uglu blagovaonice, pa reče:

— A, eno Zorke... no! — zape joj riječ u grlu opazivši malne u istom mahu uza Zorku drugi crni domino.

— Zorka! Ono je Zorka! — drhtne krabulja što se s Ružom razgovarala.

Ruža se osupne i krikne: — Ah! — i potrči k Zorki.

— Zorko, Zorko, oprosti! Oh, lude li mene! Oprosti! To je strašno! Oprosti — moljaše Ruža sjednuvši do svoje prijateljice.

Zorka se preplaši a Ruža je upita:

— Zar nije to uz tebe Vojnić?

— Jesam! — odgovori Jakov.

— Ah, jadne li mene! Mišljah da ste vi, pa se neoprezno razbrbljah s jednom krabuljom; eno s onom tamo što stoji pri ulazu!

Ruža ispripovjedi sada sve što je govorila s onom krabuljom.

— Hoću da saznam tko je ta krabulja! — reče Vojnić i ustane te pođe k ulazu. Približi se krabulji i reče: — Gle, jednako smo odjeveni!

— Da, jednako! — odgovori domino hladno i neprestano gledaše u onaj kut dvorane gdje su bile Ruža i Zorka.

— Čuj, masko; sad je s tobom govorila jedna ženska krabulja... — reče Vojnić, no ne svrši, jer krabulja kojoj je govorio, prepozna ga, te potrči k stolu gdje je bila Zorka. Sjedne do nje, uhvati je za ruke i muklo istisnu kroza zube: — Zorko!

Zorka drhtne kao da joj je srce puklo i baci se na Ružina njedra.

— Zar te danas ne boli glava? — upita je gorko Ribičević.

— Tko si? — Vojnić će sada ljutito videći kako je ta krabulja Zorku uhvatila za ruku.

— Tko sam? Saznat ćeš, a sada se udalji od mene! — zaškrine Viktor i sjede bliže uz Zorku, a Vojniću okrene leđa.

Ruža je sva drhtala od straha.

— Gospođice! — nakloni se Jakov Zorki pozvavši je k sebi rukom.

Zorka ustane; uhvati se za Vojnićevu desnicu, pa pođe s njim u plesaonicu. Ona se sva tresla; teškom je mukom hodala. Bila je posve izmučena i obrvana. Ruža pritrči k Mavru Šariniću, koji promatraše cijeli taj prizor stojeći podalje za kojih desetak koraka. — Oh, svemu sam ja kriva! — potuži se Ruža u najvećoj uzrujanosti.

Ribičević osta dulje vremena na svom mjestu. Nije se mogao maknuti. Krv mu je silno ključala u srcu, nadimala ga i navaljivala mu u glavu. Njegove su oči krvavo sjale i ukočeno gledale u vrata blagovaonice. Bilo mu je užasno; gvozdeni obruči sapinjahu mu čelo, smrtni ga je znoj oblijevao po cijelom tijelu. Napokon ga obuze grozničava drhtavica, te osjeti da ga pali i reže u prsima. Usta mu bijahu suha, peklo ga je u grlu i gušilo, jezik mu se hvatao nepca, pred očima mu se maglilo. Sve u njemu zakipi; kao mahnit pobježe iz streljane. Jedan sat zatim sjedio je u nekoj maloj, zadimljenoj i smradnoj krčmi nedaleko od Ilice. Pio je naglo, jer je u njemu sve gorjelo; a da uguši taj požar, pio je i pio lijevajući u sebe jednim gutljajem pune čaše, no i vino je u njemu kipjelo i trovalo mu razlivenu žuč.

Zorka se napokon umirila i rekla Ruži, koja se dugo ispričavala, da ništa ne kaže ni njezinoj majci, ni svojoj tetki Jeli. Lijepa udova bila je također na plesu i razgovarala se sa Sabinom. Zorka se bila osvijestila od svoje velike prepasti, no osjećala se vrlo slabom. Njoj je bilo uistinu zlo, ali se nije htjela potužiti svome Vojniću.

— Grozan je taj Ribičević! — govoraše Zorka Jakovu, sveudilj zadihavajući se. — Još ne poimam zašto su me silili roditelji da pođem za njega...

— No, umirite se, slatka Zorko! Već vam neće zanovijetati! Ti, dakle, vi mislite da bi bilo najbolje da dođem sutra k vama?

— Da; ja ću s majkom govoriti; ona me ljubi, i osvjedočena sam...

— Dušo, o čemu si osvjedočena? — upita je Jakov gladeći joj ruku.

— Da će majka napokon privoljeti da ti budem ženom! — šanu Zorka.

Uto zasvira glazba polku. Jakov i Zorka ne mogahu više šetati plesaonicom a da drugima ne smetaju.

— Lijepa je ova polka! — opazi Zorka.

— Da, veoma lijepa! Ja volim polku!

— Ti ne plešeš, jer tvoj stric... Oprostite, oprosti što te sjetih... Ali čuj, tko te ovdje poznaje? — Zorka će upitati.

— Imaš pravo, pa kad sam već ionako ovdje...

Jakov obavije desnicom dražesnu djevojku, te počnu plesati kao pomamni. Zorki nije bilo dobro, no plesala je bez prestanka, požudno, samo da zaboravi na sve neugodnosti. Ona se htjela posve umiriti, omamiti se. Kad bi svršio koji ples, teško je hodala, noge joj malne klecahu, ali čim bi počela glazba opet svirati, letjela bi ona plesaonicom kao pero u Vojnićevu naručju, ne osjećajući svoje slabosti. Pod krinkom joj je curio znoj; njena ramena bila su topla, oko pasa kao da je gorjela. Njezin vrući dah udarao je u vrat Vojnićev kroz koprenu što mu pokrivaše bradu. Jednom se Zorki ipak smučilo. Odoše u malenu sobicu, i tu ona otpočinu, naslonivši glavu na njegovo rame. Malo zatim opet plesahu.

Sabinino se srce širilo od radosti videći Zorku neprestano u naručju Jakova Vojnića. — Ah, nisam uzalud došla na ples! — pomišljavaše. — Pobjeda, pobjeda, slavlje!

— Krasno plešu! — laskala je Sabini udova Jela, koja je bila odjevena kao i Ruža.

— Da, eno ih, eno ih! — odgovaraše Sabina ne krijući svoje radosti.

— Gle, i moj Turčin pleše! — reče udova Jela jedovito, a zatim doda: — Ali tih krabulja jošte nema!

— Doći će, valjda; još nije kasno! Draga Jelo, ja još mislim da su ta pisma nečija glupa šala! — mahne Sabina lepezom.

Jela bijaše, naime, primila bezimeno pismo slijedećega sadržaja: "Velecijenjena gospođo! Preksutra je u streljani krabuljni ples, a ako se želite osvjedočiti da je Solarić beznačajnik, dođite i vi na ples, pod krinkom. Prevarite Solarića da ste bolesni, ako vas bude pitao zašto da ne idete u streljanu. Solarić će doći na ples i bit će odjeven na tursku. Poslije pola noći doći će na ples Solarićeva draga. Ta krabulja imat će crno svileno odijelo i veliku koprenu oko glave, kao što to nose Mlečanke. Ako želite znati tko je ta žena, pođite za njom kad bude išla kući sa svojim Solarićem. Učinite kako vam pišem, pa da se osvjedočite na svoje oči! Jedna vaša iskrena prijateljica."

Udova Jela bješe osvjedočila Solarića da neće posjetiti taj ples. Svoju tajnu o onom bezimenom pismu povjerila je Sabini negdje oko pola noći jer se bojala da bi je Sabina izdala Solariću.

Gospođe su se dogovorile, da će na ples, istoga dana poslije podne. Čim je unišla udova Jela u dvoranu, odmah je opazila onoga Turčina, a po stasu i kretu prepoznala je da je Turčin njezin Solarić.

Celestin Solarić veoma je volio pokladne ljubavne pustolovine, a najmiliji mu bijahu krabuljni plesovi. To su znali oni ljudi koji su pisali udovi Jeli ono bezimeno pismo. Te večeri Solarić se baš lijepo zabavljao ne sluteći da ga promatra bogata udovica, kojoj se prelijevala srcem žuč. On obletavaše ponajviše one krabulje koje se isticahu slobodoumnom nošnjom. Jela se gušila od ljubomornosti i nije sumnjala o istinitosti onoga pisma. Jedan dio sadržaja se bio već ispunio: Turčin je bio tu! Valjalo je čekati da se i ostalo ispuni! Udovi je bila pretijesna koža s nestrpljivosti! — Oh, ti Turčine, ti Solariću! — šaptaše ona u krinku.

Nešto prije dva sata poslije ponoći dahne Jela prigušeno i uhvati Sabinu za ruku veleći:

— Eno, došla je!

I uistinu, bješe unišla u plesaonicu oniska i jaka žena sva u svilenom odijelu i s velikom crnom koprenom oko glave. S tom krabuljom uniđoše jošte dvije: jedna žena, odjevena u velik crn domino, te jedan muškarac u odijelu seljaka iz zagrebačke okolice.

Ona punana Mlečanka prođe dva puta plesaonicom i stane pred Turčinom. Udova Jela drhtnu. Sabina se uistinu snebivala od čuda.

— Da, pismo ne laže! — šapne Sabina udovi.

Očito bijaše da je Turčin čekao na onu Mlečanku, jer joj je odmah pružio ruku i počeo s njom živahno razgovarati. Mlečanka je imala lijepu malenu nogu, hodala je veselo, šalila se i smijala.

— Draga masko, molim te, reci mi svoje ime! Gdje ti stanuješ? — pitaše je Solarić.

— Zovem se Eleonora, a gdje stanujem saznat ćeš jošte danas! Zar me nećeš sprovesti kući? — šaptaše Mlečanka.

— O veoma rado, mila masko! Jučer sam dobio tvoje pisamce da...

— Moje pisamce? Ja ti nisam pisala! — čudila se Mlečanka.

Solarić se nasmiješi misleći da se krabulja šali. On bijaše uistinu dobio kratko pisamce u kojem ga pozivaše na krabuljni ples žena koja samo za njim uzdiše. Ta žena ga je molila u pismu da se odjene kao Turčin, a ona će doći kao Mlečanka. Solarić, osvjedočen da je pismo pisala njegova krabulja, nije htio o tome ni govoriti, pa i stoga što je mislio da bi to bilo nepristojno.

— Ja ću domalo kući! — reče mu Mlečanka.

— Kako izvoliš...

Mlečanka ga uvjeravaše da je došla samo radi njega na ples, a nakon pola sata razgovora reče mu posve jasno da ga ljubi. Solarić se veselio svojoj nenadanoj sreći.

— A otkud me poznaješ? — pitaše je.

— Poznajem te mnogo godina!

Ona je govorila tiho, no posve naravnim glasom. Tko je taj Turčin, nije znala. Solarić je bio isprva oprezan jer se bojao zasjede. Oni iziđu iz plesaonice, a za njima išuljaju se i seljak i onaj ženski domino.

Udova Jela pozdravi Sabinu, potraži Ružu, uhvati je za ruku i odvede je u garderobu. Ruža se čudila. Tetka joj šapne da bude mirna i da će već sve saznati.

Iz streljane iziđu najprije Turčin i Mlečanka, pa Ruža i Jela, a napokon seljak i njegov nerazdruživi ženski domino. Ovo dvoje slijedilo je isprva ostale izdaleka, no u Ilici sve im se više i više približavalo.

Kad stigne Mlečanka pred Sabininu kuću, reče Turčinu:

— Hvala ti što si me sproveo!

— Zar ti ovdje stanuješ? — upita Turčin u čudu.

Mlečanka otvori vrata te odgovori stojeći na pragu:

— Da, ovdje u prvom katu! — Dok je tako govorila, dizala je lagano krinku s lica.

— U prvom! — osupne se Turčin.

Baš u onom trenu kad je Mlečanka skinula posve krinku, stupe Jela i Ruža pred vrata za Solarićeva leđa.

— Rezi! — uskliknu u isti mah Solarić, Jela i Ruža. Solarić se okrene i opazi četiri krabulje iza sebe.

Seljak i ženski domino bjehu se već primakli. Solarić odbrusi na Jelačićev trg. Rezi i ženski domino iščeznu u Sabininu kuću, dok se udova Jela zanjihala i pala u naručaj onoga seljaka.

— Tetko, draga tetko, šta vam je? — preplaši se Ruža gledeći zapanjeno kumeka, koji joj je tetku pridržao. Ruža nije ništa znala o onom bezimenom pismu.

— Oh, bože! — uzdahne Jela. — Hajd'mo kući!

— Gospođo, dozvolite da vas sprovedem! — ponudi se kumek.

— Tko ste vi? — upita udova videći uza sebe seljaka.

— Vaš najbolji prijatelj! Hajd'mo! — kumek će i ponudi udovi ruku.

Vrata Sabinine kuće bila su već zatvorena. Kumek i Ruža vodili su sada udovu koja je cijelim putem molila svoga pratioca da joj kaže ime. Sve uzalud! — Izdaleka je slijedio to troje Turčin, koji se bio sakrio za jednim uglom na trgu. Ono troje krabulja stane pred kućom udove Jele. Turčin se tome nemalo začudi.

Udova i Ruža zahvale kumeku i uđu u kuću. Kumek se vrati prema trgu, hodajući veselo i ribajući ruku: Sve je nešto sam u sebi mumljao. Ta je ulica bila pusta.

Kad nabasa kumek na Turčina, htjede ga obići, no Turčin skoči k njemu, skine mu krinku i kriknu prigušeno:

— Hribar!

—Da, da, Hribar! — odvrati kumek smijući se prestrašeno.

— Huljo! — zaškrinu Solarić, silno ga udari i naglo otiđe.

Hribar se osupne, odskoči za dva koraka, pa gledaše za Turčinom otvorenih usta. Malo zatim opet je veselo hodao. Cijelim je putem puhao na nos, hihotao i ribao ruke od radosti, jer se sve onako zbilo kako je on to bio zasnovao.

Razumije se da udarac nije bio u osnovi. Hribar je znao da Solarić polazi krabuljne plesove, pa se bio dogovorio s Irenom, onim ženskim dominom, kako da udovi Jeli otvore oči. Sobarica Rezika je znala da će Sabina i Zorka poći na ples, i to je bila rekla Ireni, kojoj bi pripovijedala sve svoje tajne. Irena ju je naučila kako će govoriti na plesu s nekim Turčinom i što će sve učiniti.

Tko je taj Turčin, nije joj htjela reći. Rezi bijaše vesela što može u krabulje, te nije trebalo da je dugo nagovaraju. Hribar i Irena su pisali udovi i Solariću. Kad je Sabina polazila na ples, Irena se bila pritajila da spava. Oko jedan sat poslije ponoći došao je Hribar po nju i sobaricu.

Oko treće ure teturao je Mesničkom ulicom ovisok čovjek u crnom dominu. Hodao je čudnovato: deset koraka pravo, a onda bi se zaletio sad lijevo, sad desno. Kad bi se zaletio, lepršale bi na njegovu dominu duge žute vrpce. — Da, ja, ja ću ga ubiti! — mumljaše, pružajući ruku kao da drži mač. — Zorka ljubi mene, moja je zaručnica, da, ubiti, ubiti, dvo... dvoboj! Šta misli on da je Ribičević kukavica? Ubiti, ho, ho, da, ubiti! Da, neće Zorka... šta novci? Briga nju, briga nas, ubiti ga mora Zorka, ne ja, ja! Zorka ljubi mene, mene! — udari se po prsima i zaleti s pločnika u sredinu ulice. Tu stane malko i uzdahne: — U—u—u! Mnogo sam pio! Dakako, odmah ubiti, salon, šta je salon! — mahne rukom i zaleti se na pločnik. Sad se nasloni leđima o zid jedne kuće, glava mu se objesi nad prsa i počne se ljuljati. Opet se usili i nastavi svoj put ševrdajući. — A gdje mi je krinka?... Ah, evo je, da, moram se sakriti! — reče i metne krinku na lice, no nešto nakrivo, tako da je vidio samo na jedno oko.

Teškom se mukom popne u streljanu, pa skupiv sve sile, uđe u plesaonicu. Bilo je jošte mnogo svijeta. Krabulje šetahu dvoranom. Baš je prestao ples. Ribičević se ljuljao na nestalnim nogama i tražio očima Jakova Vojnića i Zorku, koji su također šetali. Kad ih opazi, skoči k Vojniću, skine mu krinku s lica i zavapi promuklim glasom:

— Evo ga! Stric mu prije pet dana pokopan, on Zorku, ne!

Sva se plesaonica uskomeša. Zorka krikne i srušila bi se bila na pod da je nije Vojnić pridržao.

Sabina doleti k svojoj kćeri i odvede je iz plesaonice.

— Da, ono je Zorka! — vikaše Ribičević, mašući Vojnićevom krinkom.

Jakov blijed kao smrt, pođe iz plesaonice i domalo uteče iz streljane sa Sabinom i Zorkom. Viktor vikaše neprestano. U dvorani nasta velik metež. Mnogo se krabulja zgrne oko Ribičevića; uhvati ga tko za rame, tko za ruke i bace ga na hodnik!

Ribičevića odvede kući prijatelj mu Mavro Šarinić, koji nije znao gdje je Ruža. Svuda ju je tražio.

— Dragi gospodine Vojniću, to je grozno! Kakav li je to prostak taj Ribičević! To je sramota za sav Zagreb! — govorila je Sabina ulazeći u svoju kuću.

— Sramota! — nakloni se Vojnić.

— Govorit ćemo, dragi Vojniću! Posjetite nas sutra! — nasmiješi se Sabina slatko i stisne mu ruku.

— Gospođo, gospođice... — nakloni se opet Jakov.

— Meni nije dobro! — potuži se Zorka.

Njoj je bilo uistinu zlo. Sva je grozničavo drhtala.

Sljedeća stranica→