Gospođa Sabina/XII.
← XI. | Gospođa Sabina XII. autor: Eugen Kumičić |
XIII. → |
XII.
[uredi]Tri dana poslije izmirenja Jakova Vojnića sa stricem došla je udova Jela Martinićka k Sabini u pohode. Bilo je to negdje oko trećega sata po podne. Te dvije prijateljice sjedile su na mekanu divanu jedna do druge, a predmet je njihovu razgovoru bio prevažan. Jela je bila neobično uzrujana i ogorčena, jer se nepoznati gosti upletahu u njezine poslove. Lijepa je udova svakim danom primala po koje važno pisamce u kojem je opominjahu iskrene prijateljice neka se čuva Solarića, čovjeka zlobna i beznačajna, čovjeka koji hlepti samo za njezinim imetkom. Udova Jela pokazivaše ta zlosretna pisma Sabini, svojoj najboljoj prijateljici, i moljaše je da joj savjetuje što da učini, jer su ljudi do skrajnosti zlobni i zavidni, a ona neće ogorčiti Solarića, koji je neizmjerno ljubi i obožava. Sabina smatraše svoju prijateljicu Jelu najglupljim stvorom pod kapom nebeskom; ona je slušaše i ne slušaše, te osvjedočena da sjedi na ugljenima, trsila se da utješi udovu i da je čim skorije skine s vrata. Sabina je uvjeravaše da se ne smije osvrtati na bezimena pisma, jer su to gluposti kakve se prečesto zbivaju na ovom svijetu. Prijateljice razgledavahu pisma, promatrahu svaki potez, no tko da prepozna ruku koja ih je napisala, kad u Zagrebu ima toliko ruku koje znaju pisati?
— Oh, saznat ću već tko mi ovo piše! — ljutila se krasna i zaljubljena udova Jela.
— Ta, nemoj ludovati, draga prijateljice! Solarić je čestit čovjek, pa zar bih ga ja zagovarala da je takav kako ga opisuju ti tvoji nesretni listovi? Umiri se, draga Jelo; vjeruj, ti si najsretnija žena! — uzdahne Sabina, smiješeći se zamišljeno. Sabinine misli bile su veoma daleko od Jelinih listova.
— Ah, da mi je znati tko...
— Da, zbilja, kad ti je rekao Solarić da je pokojnik sve ostavio svome sinovcu? — uleti joj u riječ Sabina kao nehajno.
— Danas mi je pripovijedao! — odgovori Jela; pogledavši na zlatni svoj sat, doda: — Evo, doskora su tri sata; sad ćemo vidjeti sprovod!
— Stari je Vojnić bio čestit čovjek, a i sinovac mu je vrlo naobražen mladić, učtiv, pametan, pa i krasan! — govoraše Sabina s velikim osvjedočenjem.
— Bio je kod tebe u kući nekoliko vremena. Meni se ne sviđa: vrlo je nadut, a govori uvijek kao da je silan učenjak! Ja takve...
— O, varaš se, draga Jelo! Jakov Vojnić divan je mladić! Da, bio je kod mene dok se nije izmirio s pokojnim stricem! Tko bi znao sve obiteljske razmirice! — zažmiri Sabina i zavrti narukvicom.
— Mladi je Vojnić sada najbolja partija u Zagrebu! — primijeti udova bezazleno.
— Molim te, zašto? — začudi se Sabina hotimice.
— Zašto? Ta, mlad čovjek, krasan i bogat! Solarić veli da je baštinio do dvjesta hiljada! — reče udova podižući svoja okrugla ramena i klimajući važno.
— Draga prijateljice — zaljulja Sabina mudro glavom — novac, to je zadnja stvar na svijetu! Zar se može novcem steći sreća, mir, ljubav? Gdje nema ljubavi, prave ljubavi, tu nije ni blaženstva!
Udova Jela porumeni jer mišljaše da se nje, bogate žene, tiču Sabinine riječi. Sabina, opazivši tu rumen, primi je za ruku, pa utješljivo i ljubazno reče: — Eto, draga Jelo, tvoj brak bit će pravi raj, jer znam kako te Solarić žarko ljubi, kako ljubi tebe, da, tebe, a ne tvoj imetak!
Glatko i oblo lice dražesne udove oblije se sada rumenilom radosti.
Sabina se i Jela jošte razgovarahu o Solariću i o pokojnom Vojniću. Sabina izgovaraše svaku riječ oprezno i mudro, a svaki čas svraćaše razgovor na ostavštinu pokojnoga Petra. Jela opazi napokon da Sabina suviše govori o toj ostavštini, pa se osmjehne prijateljici kao da shvaća njene tajne misli. Sabina osta ravnodušna na taj osmijeh.
U isto doba šaptahu u bližnjoj sobi Zorka i Viktor Ribičević. Zorka bijaše toga dana zamišljena, nevesela. Već ju je dva dana boljela glava, sjeklo ju je nad desnom sljepočicom, a to je vjerovao Ribičević jer je znao da takva bol može snaći svakoga. Zorka se baš nije otimala njegovu draganju, no odvraćaše mu na isto hladnije nego obično, nekim tek primjetljivim sustezanjem. Ribičević se silio da bude ljubazan i duhovit, birao je najslađe riječi u ljubavnom svojem rječniku; mučio se da mu bude glas topao, prodirući i dršćući, no domalo opazi da je i on zle volje, a najposlije se osvjedoči da mu nije dobro, pa se uze ispričavati da ga boli glava jer je radio u kasnu noć. Zorka snimi njegovu desnicu sa svojih ramena, ustane i uze šetati sobom igrajući se okrajcima svoga fichu, koji joj sezaše od vrata pa gotovo do pasa. Bila je vrlo zamišljena. Šetajući, prigibala se, opirala se o prste noge i posklizavala se po glatkom podu. Ribičević gledaše za njom sumorno. Zorka pođe k otvorenom glasoviru. Odigra, stojeći, dvije—tri skale jednom rukom, udalji se od glasovira i stupi u prazninu prozora. Ne znajući šta da radi, zadahne nekoliko puta stakla, otare ih zatim laktom, a napokon, prekriživši ruke straga, zagleda se u Ilicu.
Bilo je lijepo vrijeme i mnogo je svijeta šetalo suprotnim pločnikom. Viktor ustane s divana i približi joj se u praznini prozora. Tu stajahu jedno do drugoga šuteći i tihano dišući. Ribičeviću dosadi taj muk; uzme je za ruku i upita je malne tužno:
— Zorko, što ti je danas? Vrlo si nevesela!
— Ja, zlovoljna, nevesela? — začudi se Zorka sitnim glasom. Ona gledaše ravno u Ilicu i bubnjaše prstima po staklu.
— Da, dušo! Nisam te još vidio tako ćudljivu! — reče Viktor i htjede joj pogledati u oči.
— Ah, strašni ste vi muškarci! Joj kako ste mušičavi! — uzdahne djevojka nemirno. — Zar da se neprestano smijem?
— Zorko, budi dobra, molim te...
— Gle, sviđa li ti se onaj husarski časnik? — upita ga Zorka iznebuha, te mu pokaže časnika koji je prolazio Ilicom. Taj je časnik baš navlačio rukavice, koračao naširoko, gurao nogom sablju na stranu i pogledavao Zorku. Viktor je šutio, no ona nastavi: — Taj je časnik vrlo lijep čovjek! Poznajem ga još od prošle zime! Predivno pleše; da, vjeruj, predivno... Gle, ti mi ne vjeruješ! — uzvine Zorka obrve.
— To me ne zanima ni mrve! Zorko, ti hoćeš da me srdiš! — ukori je Viktor s očitom zlovoljom.
— Ja da te srdim! Danas si strašno dosadan! — natmuri se Zorka i okrene mu leđa.
— Zorko, molim te...
— Ne zanovijetaj mi cijeli božji dan!
— Zorko, šta ti je danas? — Viktor će nešto ljutito.
— Šta da mi bude? Da me uistinu ljubiš, ne bi toliko zadirkivao! Molim te, Viktore, ma'ni me se danas — strese Zorka ramenima.
— Zorko, nemoj me više mučiti! Molim te, umiri se! — popusti Viktor!
— Ti mene mučiš! Nisam znala da si takav tiran! Ah, to je grozno! — uzdahne Zorka i sjedne na stolicu. Nadvivši ruku na oslon, spusti na nju glavu.
— Zorko, ja ću poludjeti! — izusti Viktor očajno. Glas mu silno drhtaše.
— Pa poludi! — odsiječe Zorka ljutito, ustane i pođe u prazninu drugoga prozora.
Viktor osta zapanjen i kao začavljen na svom mjestu. Ponašanje Zorkino ga je porazilo. Njoj, koja će mu biti za koji tjedan ženom, njoj je sve to isto da li je on pri zdravoj pameti ili je pomahnitao! Viktora je gušilo u grlu. Napokon sjedne obrvan od velike boli.
U sobi bijaše tiho. Zorka se bila malne sva sakrila u praznini prozora, iza visokih zavjesa. Viktor, sjedeći malko podalje, blizu drugoga prozora, gledaše očajnim pogledom u rub njezine haljine na podu. Zorka se bila naslonila na prozor, te se vidjelo samo nešto odijela i jedna lijepa cipelica i njezin novi, žuti potplat, jer je bila prekrižila noge i uprla prste jedne noge okomito o pod.
Sad se začulo u Ilici tužno pjevanje. Ribičević ustane i pogleda u Ilicu, gdje se lagano micao sprovod. Povorka ubogih staraca, sivih i zgurenih, lijeno se približavala, a za njom su dolazili fratri i dosta ostalih ljudi. Pod crna i pozlaćena pogrebna kola upregnuta su četiri velika crna konja. Pred kolima se sjaje žuta glazbala. Zorka otvori jedan dio prozora, pa ispruži svoju lijepu glavu. Sunce se nagnulo već nisko k zapadu. Zlatna je svjetlost obasjala plavu Zorkinu glavu i titra po crnim kolima i po vijencima. Povorka je dugačka. Koprena na križu, koji nosi neki starac na čelu povorke, već leprša na Jelačićevu trgu. Sjene visokih kuća zastrle su trg, a samo mu je istočna strana obasjana suncem, no i u taj sjaj pada sjena banova spomenika. Zorka je blijeda, srce joj je obumrlo, koža joj se ježi na licu. Pogrebna kola već su pod njezinim prozorima. Za kolima stupa mladi, visok čovjek, sav u crnini. U jednoj ruci drži bijeli rubac, u drugoj svoj svijetli klobuk. I njegova je plava i glatka počešljana kosa obasjana suncem straga i po tjemenu. Zorka je posve otvorila svoje lijepe modre oči i uprla poglede u glavu Jakova Vojnića, koji korača odmjereno i dostojanstveno, gledajući u zemlju i u lijes svoga strica. Jakov pridigne nešto oborenu glavu i upre čudnovat i trajan pogled najprije u Zorkino lice, a zatim u Sabinino. Sabina i udova Jela bile su naslonjene na prozoru druge sobe. Povorka iziđe iz Ilice; ljudi, što bijahu stali na pločnicima raziđu se svaki svojim putem, no Zorka jošte gledaše za povorkom koja se svršavala velikim mnoštvom žena. Zorka zatvori sada prozor, pa kad je salonom prolazila prema vratima svoje sobe, zaustavi je Viktor, primi je za ruke i osjeti da joj dršću.
— Zorko, ti si užasno blijeda! — proiznese teškom mukom Ribičević. I on je bio blijed, uzrujan, zapanjen.
Zorka ne odgovori ništa, nego ga pogleda prestrašeno pa ponikne glavom. Njene su usne naglo grozničavo drhtale. Opet ga plaho i bojažljivo pogleda, a nekoliko debelih suza odroni joj niz lice.
— Zorko, tebi nije dobro! — prepadne se Viktor i uze je u naručaj. Ona se poda besvjesno, kao mrtva. Htjede mu nasloniti glavu na rame, no iznenada drhtne i udalji se od njega za jedan korak. Opet joj navru suze na oči. Tužno mu zirne u lice i reče tiho: — Oprosti... — Oborene glave prođe salonom i uđe u svoju sobu.
Ribičević ostane okamenjen. Kad se malko osvijesti, sjeti se Jakova Vojnića i njegova pogleda. Zazebe ga oko srca. — Zašto je Vojnić, idući za lijesom svoga strica, onako pogledavao Zorku? Zašto je Zorka plakala? — pomisli Viktor, a krv mu se stisne u žilama. Sjedne i upilji očajne poglede u pod. Sada već nije ništa mislio; u glavi mu je šumjelo, pred očima mu se maglilo, u srcu ga je bolo i paralo. — Ah, ona me ne ljubi! — uzdahne, smrtan znoj mu oblije čelo.
— Gdje je moja Zorka? — upita Sabina Viktora kad je malo zatim unišla u salon.
Viktor se prepadne, okrene se i pogleda zapanjeno Sabinu, koja bješe ono upitala oštrim i ukornim glasom. Ustane i teško izusti:
— Gospođo...
Sabina uzvine glavu i veoma se uozbilji. Njeno je lice bilo u taj čas strogo i materinski zabrinuto.
— A što je vama da me tako u čudu gledate? Gdje mi je Zorka?
Viktor pokaže vrata Zorkine sobe.
— Čini mi se da ste se porječkali! — Sabina će gorko.
— Gospođo, nije moja krivnja! — nakloni se Viktor raširivši ruke.
— Dakle sam ipak pogodila? — kimnu Sabina ponosito.
— To jest, mi se nismo porječkali, no Zorka je danas vrlo čudne ćudi.
— O, o, o! — poviče Sabina i svede obrve u poluluk. — Čujte me, dragi Ribičeviću, nije ni lijepo ni pristojno da tako govorite o svojoj vjerenici! Kad se već sada zbivaju takvi prizori, šta će biti za godinu, za dvije godine dana!
— Ali, gospođo! — umoli Viktor.
— Ja poznajem svoje dijete! — reče Sabina stisnuvši oči. — Da, priznat ću da ima koju manu, no budite uvjereni, gospodine Ribi... Ribičeviću, da Zorka ne zna vrijeđati ljude! Gospodine, vrlo vam se čudim što ne znate postupati s djevojkom ćutljivom i dobro, da, dragi gospodine, dobro odgojenom! — ukori ga Sabina gladeći neprestano svoje bijele i tuste ruke.
— Gospođo, prisežem vam da nisam izustio ni riječi koja bi je mogla uvrijediti! — ispričavao se Viktor svečanim glasom.
— Nadam se da se takvi prizori neće više ponoviti — zakašljuca Sabina i pruži mu ruku slatko se smiješeći.
— Bih li mogao govoriti s gospođicom? — Ne mogu otići a da se prije stvar ne razjasni, da se s njom ne pomirim! — reče Ribičević osokolivši se.
— Ne, dragi Viktore, ne! Idite, pa se vratite večeras, sutra, a ne tražite nikada razjašnjenja od svoje vjerenice, jer su žene čudna bića! Da, da, dragi Viktore, slušajte vi mene! — nagovaraše ga Sabina.
— Htio bih je barem pozdraviti! — usudi se Viktor.
— A, pustite je da joj se živci umire! — mahne Sabina rukom želeći da ga se čim prije riješi.
Ribičević strpljivo slegne ramenima; poljubi ruku Sabini, otiđe tiho hodajući, kao da se boji da bi njegovi koraci jošte više mogli razdražiti Zorkine živce. Došav na ulicu, stane lutati gradom da mu odlane.
Dok je Ribičević križao gradom i razmišljao o Jakovu Vojniću, stajaše ovaj blizu otvorena groba svoga strica. Bilo je tu još tridesetak ljudi. Sunce je baš zapadalo, a zadnji mu žuti traci oblijevahu golo stabalje šumice, što se prostirala iza velikoga groblja. Po križevima, po spomenicima, svuda se bijelio snijeg obliven gdjegdje sjajem sunca. Sjene križeva i spomenika duljile su se po humcima, po pločama, po vlažnim stazicama. Ljudi koji stajahu oko groba pogledavahu sada u lijes, što je bio na rubu toga groba, a sada bjeloputno lice Jakova Vojnića. Sunčani traci, prošuljav se među ljudima, savijahu se po crnom lijesu poput širokih zlatnih obruča, puknutih s jedne strane, na osoju. Kad spustiše u grob Petra Vojnića, ne začu se ni jecanja, ni plača. Niz Jakovljevo lice odroni se nekoliko sitnih suza. On problijedi, videći kako grobari bacaju vlažnu zemlju na njegova strica, a udaranje gruda po pokrovu lijesa sjeti ga mladih godina kad je kao seljačko dijete klečao na rubu groba svoje majke. Sad mu se zališe oči vrelim, srdačnim suzama. Bio je sretan što je mogao plakati. Ljudi se raziđoše, zureći u Jakova s poštovanjem. Neke žene odvezoše se u grad kočijama.
Jakov se teško zamisli, ostavši sam pred grobljem. Kočijaš, koji je na njega čekao, začuđeno promatraše bogata baštinika trgovca Vojnića. Sunce je bilo već uminulo. Dan je gasnuo, a bljedilo sutona se zgušćavalo. Okolina bivaše sve tužnijom. Jakov se osovi, ispruži desnu nogu, prekriži ruke na prsima i upre oči u Zagreb koji je tonuo u olovnom sutonu. Zapadno obzorje jošte nije bilo posivjelo. Mrk oblak, kao ovelik otok, plivao je nad Okićem.
Jakov dugo vremena upiraše pogled u Zagreb. On se sjećaše svoje prošlosti, sjećaše se gorkih poniženja što je podnio u zadnje vrijeme, a sada je znao da se može osvetiti. Pogled mu je bio mrk, obrve stisnute, čelo namrgođeno. Zorka mu je lebdjela pred očima; sve su se njegove misli vrtjele oko te djevojke. To ga je i ljutilo. Pomisli: — Zar je uistinu ljubim? — a srce mu odgovara: — Da, ljubiš je! — Jakov obori glavu, a časak se zatim sav strese pomislivši da je bogat, da je jedan od najbogatijih mladića u Zagrebu. Nasmiješi se slavodobitno, zapali smotku pa skoči u kočiju. Ispruži se udobno te poćuti nepoznatu sreću. Kočija se zibala, a njemu je bilo ugodno u duši kao nikad. Izbacujući velike kolobare dima iz ustâ, zadovoljno se smiješio te mu se napokon pričini kao da se cijeli svoj život vozikao kočijama. On se trsio da sjedi, poput ljudi kojima je gospodski život ušao u krv. Čudno mu je bilo u duši kad je kočija jurila gradskim ulicama, jer je osjećao da je sam na svijetu, te se malne bojao svoga bogatstva, ne znajući šta da započne s tolikim blagom.
Napokon se doveze u gornji grad, pred kuću gdje je stanovao. Već je bio mrak, pa se nije sramio unići u svoj stan, gdje je imao nešto knjiga i haljina. Kad uđe u sobu, otvori ormar, pobaca odijela na krevet, skupi ono malo knjiga i zamisli se, jer nije znao gdje da se nastani, a u svojoj studenoj sobici nije htio prenoćiti. Šetajući promišljavaše u kojoj da se gostionici nastani. Izvadi iz džepa debelu lisnicu, otvori je, nasmiješi se, zatvori je, udari po njoj, pa reče glasno: — Ima ovdje dosta, a bit će i više!
Jakov se sada naglo okrene i metne lisnicu u džep. Njemu se činilo da je netko pokucao. Gledaše u vrata i čekaše. Prođe koji časak, i opet se začu tiho, plaho kucanje. — Dalje! — povikne Jakov.
Vrata se otvore lagano, a obla i ćelava glava zaviri u sobu.
— Je li slobodno? Dobar večer, gospodine! — pozdravi Hribar Jakova, glasom mekanim i laskavim.
— Molim... — nakloni se Jakov, čudeći se tome posjetu. Hribar se duboko klanjao i molio ga da mu oprosti ako je došao u nezgodan čas. Jakov mu ponudi stolicu, a on sjede i otare znoj sa čela. Dugo je vremena Hribar micao ustima, dok mu je rekao da je njega, gospodina Jakova, snašla velika nesreća. Hribar se plaho ogledavao, pripovijedajući zatim da je bio najbolji prijatelj pokojnom Petru, dičnome njegovu stricu, koga oplakuje sav Zagreb. Jakov mu odgovori tužnim glasom da je velika šteta što je legao u grob njegov stric, jer je mogao poživjeti još koju godinu.
— Šteta, šteta! — uzdahne Hribar i položi ruke na koljena.
— Vi ste mu, dakle, bili dobar, najbolji prijatelj? Ja vas nisam nikad vidio kod svoga strica! — opazi Jakov i zirne mu u oči znalično.
— Tako, tako? Nikad me, dakle, niste vidjeli kod svoga strica? — upita Hribar nešto smeteno. Hrlo izvadi rubac iz džepa, onaj svoj veliki modri rubac, uze se useknjivati i govoraše u rubac gledajući preko njegova ruba u Vojnićevo lice: — Da, da, pravo imate, jer sam ja k njemu zalazio u ono zadnje vrijeme kad vas nije bilo u kući!
Jakov se namrgodi i odgovori da mu je stric koješta kazivao u ono dva dana prije svoje smrti, da je on, Jakov, bio bez prestanka uz njegovo uzglavlje, ali da nije nijedanput spomenuo ime gospodina Hribara.
— Gle, gle! — E, dakako, bolestan se čovjek ne sjeća svojih prijatelja! — klimaše Hribar.
Jakov ga upita zašto nije posjetio svoga najboljeg prijatelja na smrtnoj postelji. Hribar razvali oči, nakesi se kiselo i reče da je on i sam bio bolestan nekoliko dana, pa da uistinu žali što nije stisnuo poštenu pokojnikovu desnicu prije negoli je izdahnuo svoju dobru i plemenitu dušu.
Jakov promatraše Hribara nepovjerljivo, a kad to ovaj opazi, poče mu govoriti bojažljivo i okolišajući da mu treba utjehe i savjeta, jer je jošte mlad i neiskusan. Vojniću se smrkne lice.
— Oprostite, gospodine, što ovako govorim, jer to činim s neke svete dužnosti i radi uspomene na vašega pokojnoga strica. Stric vas je neizmjerno ljubio, a nije tome dugo što mi je rekao: Dragi prijatelju, kad me bog k sebi pozove, priskoči savjetom i očinskom uputom mome Jakovu, jer znaš da je mlad, a mladost je...
— Ludost! — uleti mu u riječ Jakov klimajući i gorko se smiješeći.
Hribar se osupne, pogladi glavu, pa oborenih očiju pokuša jošte: — Dragi gospodine, došao sam danas amo, jer znam kako vam je teško srcu! Ako štogod želite, ja sam...
— Hvala vam, gospodine! — odgovori naglo Jakov i promjeri ga oštro pa uze slagati knjige.
— Veoma, da, veoma žalim što sam vas uznemirio, no ako što trebate, znate, u prvom času nesreće, da, ja vam... — ne svrši Hribar gvireći u Jakova.
— Ne trebam ništa! — saže Jakov zlovoljno ramenima.
— Gospodine, oprostite, srce bi me boljelo... O, vi ne znate kako je svijet opak! Da, žalio bih da se namjerite na bezdušne ljude...
— Što mislite time reći? — ošinu ga Jakov ljutito.
Hribar zakašlje i šapne Jakovu da ga je pokojni Petar vruće molio da bude od pomoći njegovu sinovcu barem u prvi mah.
Jakov se začudi. Hribar opet zakašlje. Smiješeći se dobrohotno, doda: — Vaš mi je stric ovako govorio: "Ako se ne nađe ništa — mislim u gotovu — poslije moje smrti, molim te da mu dadeš ti koju stotinu, jer se bojim da bi on, moj Jakov, mogao pasti u šake lihvara ili štogod prodati." Govoreći tako, živo gledaše Jakova, koji udari rukom po džepu kaputa i reče da se našlo dosta u gotovini.
— Našlo se, dakle? — trgnu se Hribar i oči mu zasvijetliše.
— Da, našlo se! — odsiječe Jakov.
— He, he, he! Mnogo, je l' te, mnogo? — upita Hribar naceriv se lukavo, tako da mu se koža od nosa i ustâ povukla k jabučicama.
Jakov stupi pred Hribara, stisne obrve i reče ljutito:
— Gospodine, šta vas je k meni dovelo?
Hribar razvali oči, lice mu se protegne, pa promuca:
— Želio sam vas utješiti, pomoći vam! Evo, ako trebate, donio sam sa sobom! Evo, gledajte! — reče i izvadi lisnicu.
— Hvala vam! — otrese se Jakov.
Hribar uzmakne za korak i šapne:
— Dakle, vi, vi ne trebate?
— Do bijesa! — vikne Jakov.
— He, he, he! Nemojte se ljutiti! Znate, vaš pokojni stric, moj najbolji prijatelj, on vas je meni, da, on je mene vama, meni vas preporučio! — mucaše Hribar nadajući se sveudilj da nije uzalud posjetio Jakova.
Sad kucne opet netko. Hribar upre prestrašene poglede u vrata. U sobu uljeze Marko, sluga pokojnoga Vojnića. Hribar problijedi. Jakov zapovjedi Marku da složi knjige u sanduk, no sluga kao da ne sluša nego sve pogledava Hribara. Jakov se razljuti i upita slugu: — Zar ne čuješ? Šta si se to zablenuo u ovoga gospodina?
— U ovoga?... E, poznajem ga! — odgovori Marko.
— Kako da ga ne poznaješ kad je često dolazio k pokojnom stricu — opazi Jakov čudeći se zabuni Hribarovoj.
— Da, vrlo često! — dahne Hribar.
Marko pogledavaše sad Jakova, sad Hribara.
— Bio je kod nas samo dva puta, koliko ja znam, da, samo dva puta — reče Marko.
— Gospodin je Hribar bio najbolji prijatelj pokojnom stricu! Marko, ti se varaš!
— Duše mi, ne varam se, ja sam toga gospodina bacio jednom niza stube na zapovijed vašega strica! — istisne Marko kroza zube.
Hribar uze kašljati. Jakov se preseneti.
— Dragi gospodine, želim vam laku noć! — pozdravi Hribar i htjede izići.
— Molim vas! — reče Jakov i zadrži ga, a Marka ukori, jer se bojao da je sluga nehotice uvrijedio Hribara. Sluga je tvrdio da se ne vara. Hribar se kiselo smijuljio i htio svakako izići, jer da mu nije milo da ga sluge vrijeđaju. Marko se razljuti i otkreše: — Da, poznajem vas dobro; bit će godina dana što ste prevarili pokojnoga gospodina za nekoliko stotina forinti! Pokojni mi to gospodin kazivaše krsteći vas i ovako i onako!
— Gospodine Vojniću, vaš je sluga poludio! — progunđa Hribar dršćućim glasom.
— Šta! Ja da sam poludio? — plane Marko; stisne šake i korakne prema Hribaru, koji uzmakne k prozoru. Jakov se čudio tome prizoru koji bude još napetijim kad stupi u sobu ona blijeda gospođa; noseći Jakovljevu rubeninu. Udova drhtne, opazivši do prozora ćelavu Hribarovu glavu. Svi umuknu. Udova, stojeći posred sobe, uprla je svoje velike crne oči u Hribara, te nije mogla progovoriti niti riječi. Lice joj je bilo blijedo; stisnute usne odavahu bol i gnjev svojim drhtajima. Jakov upita gospođu da li poznaje gospodina Hribara.
— Proklet bio čas u koji ga upoznah! — uzdahnu udova pa sjede dršćući cijelim tijelom.
Jakov se snebivaše. Iz praznine prozora svijetlile su Hribarove oči gledajući ukočene udovičine obraze.
— Uništio me je ovaj nečovjek! — viknu udova.
— Uništio! — trže se Jakov.
— Da, uništio me taj lopov! — zastenje i pokrije lice rukama.
— A, a, jeste li čuli? Rekla mi je da sam lopov! Bit ćete svjedoci, svjedoci pred sudom! To je uvreda! — mumljaše Hribar pušući.
Udova ispripovijeda kako ju je Hribar prevario. To je bila ona ista žena koja je molila Hribara za milosrđe kad su je ono pred koji dan slušali Ribičević i Krišković. Jakov pomno slušaše udovu moleći Hribara da joj se ne upleće u riječi. Kad udova svrši, reče Marko Vojniću: — Gospodine, sad ste osvjedočeni da poznajem ovoga gospodina! E, hoću li ga? — upita ispruživ ruke.
Vojnić kimnu, a Marko primi Hribara za ruku, pa ga turi iz sobe na hodnik, gdje udari nemilice u neku staru strunjaču što se sušila na niskom zidu. Marko bješe na pragu sobe još podigao i naglo ispružio svoju pest te velikom silom udario Hribara, koji je zajauknuo i poviknuo: — Ah, to je nasilje!
Udova počne sada nabrajati svoje jade Jakovu. On joj obeća pomoći veleći: — Zasada ne mogu mnogo učiniti, ali čim uredim svoje stvari... Međutim, evo, plaćam vam sobu za cijeli mjesec! Jakov metne na stol pet forinti. Udova porumeni i tiho zahvali, pa iziđe sa suzama u očima.
Još iste večeri Jakov je prolazio Ilicom. Tu je šetalo mnogo ljudi. On je hodao naglo, ne obazirući se ni na koga. Pred jednim dućanom, otkud se točila žuta svjetlost plina na sokak, opazi Zorku. Pogleda je ispod oka, i djevojka mu se nujno i umiljato nasmiješi. Zorkino je srce silno zadrhtalo.
— Jesi li opazila? — upita majku.
— Koga, što? — začudi se Sabina glasu svoje jedinice.
— Mimo nas je prošao Vojnić! — odgovori Zorka tiho.
— A!... Je li nas pozdravio?
— Nije!
— Nije? — dahne Sabina i oblačak zlovolje preleti joj licem.
— Prekasno nas je opazio; nije mogao na vrijeme dići klobuka!
— Je li te pogledao?
— Jeste, no onako, znaš, ispod oka! Čini mi se da sam ga smela svojim pogledom.
— A jesi li imala vremena da mu se nasmiješiš? — upita Sabina strogom važnošću.
— Da, jesam; nije me zatekao nepripravnu, ja sam upravo u onaj mah mislila kako da mu se osmjehnem ako ga sretnemo!
Sabina je milo pogleda na te riječi i šapne:
— Gle, nisam znala da si tako mudra... Zorko, gospodin je Vojnić prošao mimo nas, no na koju stranu?
— Išao je prema kolodvoru!
— Hajde da se okrenemo pa da ga sretnemo, ako se povrati! — predloži Sabina.
Majka i kći vrate se prema zapadu, prema gornjoj Ilici. Kad stignu u sredinu Ilice, šapne Zorka:
— Eno ga, ide prema nama! Vidiš, mamo, odmah sam ga prepoznala, već u daljini! — pohvali se djevojka.
Zorka zaokupi Jakova milim, dugim i začuđenim pogledom tako jako, da ju je morao opaziti, da je bio prisiljen snimiti klobuk. I majka i kći, smiješeći se vanredno ljubazno, dva tri puta mu se naklone i odzdrave mu na njegov tihi i smeteni pozdrav najslađim glasom, milo, prijateljski, bratski, kao čovjeku njima jednaku, dapače, jošte nešto višem, no ipak prijateljski i malne rodbinski. — Dobar večer, dobar večer! — rekoše mu glasno, jako glasno. Vojniću je laskao taj pozdrav. Velika ga obuzela uzrujanost. Zorka bijaše lijepa i dražesna te večeri, glas joj je bio topao i prodirući, oči sjajne, velike, vlažne i pune dobrote. Njene rumene usne, punane i nemirne opojile su ga onim otmjenim, bolnim, ljubaznim i dragim smiješkom. Osjećao je svu moć ljubavi. On bi jošte jednom bio prošao Ilicom, no suzdržao se sjećajući se zadnje noći u Sabininoj kući, pa i znajući da bi mu ljudi zamjerili da dulje šeće ulicom, kuda je pred koji sat prolazio sprovod njegova strica.
Jakov pođe kući, u gostionicu k "Caru austrijskom". U toj gostionici, u prvom spratu, nastanio se sada. Sluge su u gostionici znale tko je taj novi gost. pa mu se ponizno i preponizno klanjahu. I to je godilo Vojniću! Sobarica je tri puta došla popitati se da li je njegovoj "milosti" studeno u sobi gdje će večerati i da li izvoli jošte štogod zapovjediti.
Jakov, sjećajući se svoga pokojnoga strica, nije htio k večeri u dvoranu, gdje su drugi ljudi večerali, a tim više što je toga dana svirala tu vojnička glazba. Njemu je godilo što zna štovati uspomenu na svoga pokojnoga strica, što zna očuvati čuvstvo pristojnosti. Dulje je vremena čitao "jestvenik", pomno je birao svako jelo jer je htio osvjedočiti konobara da on znade kako bogati i otmjeni ljudi večeraju. On se ravnao u svemu po gospođi Sabini te je žalio što nije nikada s njom u gostionici večerao.
Jakov se gospodski navečera, ispi čaj, zapovjedi da mu donesu razne novine, sve zagrebačke dnevnike. Zapali havanu, protegne se na crvenom divanu i poče čitati nekrologe svoga strica, koga su novine silno hvalile jer je dosta teško izmišljati nove fraze i budući da je bio Petar Vojnić ostavio nekoliko hiljada raznim dobrotvornim zavodima. Jakovu je to veoma godilo, i razmišljaše kako će razglasiti među svojim znancima da je njegov stric učinio tako plemenitu oporuku samo na ponuku njegovu. Listovi su pisali i o Jakovu: "Sreća je velika što je taj lijepi imetak zapao g. Jakova Vojnića, čovjeka čestita, plemenita i zadahnuta otadžbeničkim osjećanjima. Domovina mnogo očekuje..." itd.
Dugo je vremena čitao laskave riječi zagrebačkih novina. Tako čitajući, usne na divanu s havanom u zubima. Teško je disao jer snivaše da spava na rubu groba svoga strica, te da se ne može maknuti u vlažnoj ilovači što ga okružuje s oba boka. On leži u studenoj ilovači i može samo glavom kretati. Grob je otvoren, dubok i mračan, a na dnu u žućkastoj i gustoj vodi pliva lijes bez pokrova. U tom se lijesu protegnuo mrtvac; mršave su mu ruke složene na prsima, požutjelo, modruljasto i upalo lice osula mu sijeda i oštra brada; velike, staklene oči ukočeno gledaju u nebo. Oko lijesa plivaju lubanje, vlasi, odijela, blatna, trula i rastrgana a mrtvačke kosti crne, velikih zglobova gvire, strše iz zemlje u grob. Povisoko nad lijesom iz najbližega groba probija se lijepa bijela noga mlade žene. Jakov gleda u grob, u mrtvaca, gleda nogu, lubanje i kosti, a sve je to sada obliveno krvavim sjajem neizmjerno velikoga mjeseca što se spustio nisko nad široko groblje. Onaj mrtvac otvara sada jače svoje duboke oči, diže se, sjeda u lijesu i miče mršavim prstima kao da nešto broji. Mrtvac škripne zubima, ljutito pogleda Jakova pa se svali na leđa. Lijes uzdrhta, voda se uspljuska i napuni lijes, koji potone. Sad plivaju samo lubanje, udaraju jedna o drugu, mjesec je potamnio, no ona noga još se bjelasa. Voda u grobu naglo raste, već se prelijeva i toči se i klokoće oko Jakova...
Mladi Vojnić zadrhta, trže se i sjede na divanu. Glazba se nije više čula. U gostionici bilo je tiho, čuo se samo u bližnjoj sobi prigušen smijeh. Jakov ustane i pogleda na dobnjak. Već su bila dva sata. Zamisli se, prošeće se sobom, a zatim se lijepo počešlja i uredi bradu. Obuče se, uzme klobuk u ruke i stane posred sobe oborene glave. Natisne klobuk nad čelo, omota dobro vrat, pa iziđe iz gostionice. Dulje vremena gledaše u Zorkine prozore, a napokon iščezne pustom i mračnom Ilicom.
Sljedeća stranica→ |