Gdi se je sada dil svak, da mu govoru

Izvor: Wikizvor
Gdi se je sada dil svak, da mu govoru
autor: Šiško Menčetić

415. pjesma prvog dijela Ranjinina zbornika.


Gdi se je sada dil svak, da mu govoru
   što sam čul i vidil od ove ku dvoru;
   zač tko je ustriljen od želje ljuvene,
   nî većma nadiljen milostju od mene.
Ovo gre pet godin er sam nje sluga ja,
   ter se mnim gospodin svemu što sunce sja;
   još ne vim izriti nje darov prislavan
   za koji umriti vinu sam pripravan.
Zač kad sam u nje dvor, vrh sebe bude stat,
   kako bi razgovor mogla mi veći dat:
   hita me za lice, kada me pozdravlja,
   ka milos diklice život moj ponavlja;
zašto me poljubi s tolikom sladosti,
   da med slas izgubi kon moje mladosti.
   Čestokrat obtječe me grlo s rukami,
   a nigda rič reče koja me zamami;
a nigda u pjesan nje ures gizdavi
   svu našu ljubezan spivaje proslavi;
   nigda svoj ukras još tuj začne pripivat, -
   tko sliši znati mož gdi budem pribivat!
Zač meni u raju uzmni se, dim uprav,
   ter se tuj ne haju skončati za ljubav,
   misleći oni glas koji me zavodi
   i koji svaku slas od svita nadhodi.
Ter se ja začuđu milosti tolikoj,
   a sve što požuđu oćutim srci toj;
   a sve što poželju, sve mi se ispuni.
   Zatoj se veselju prikrasno' toj kruni,
zatoj se blag zovu u družbi ljuvenoj,
   najvećma kad slovu prid ovom od gospoj,
   koja se govori na moju zapovid,
   neka mi ne stvori njeku zled ljuven vrid.
Ter kad se namiru zlovoljan prid njom ja,
   ne može u miru jedan čas da prija,
   dokli mi nađe lik ljuvenoj bolizni.
   Svaki bi mnil človik nje lipos da bisni,
toliko srčano i milo poradi
   nje ličce sončano, da jad moj osladi.
   Zatoj čuj tko sliši, svakoga još molju,
   čim ona utiši moju tuj zlu volju:
nigda mi uhvati srce tma tolika,
   ter ja bîh smrt zvati pripravan dovika;
   zač mi zled u kosti stojaše nikoja,
   ter u toj gorkosti ne imah pokoja.
Zač svaki razgovor od mene tja pođe,
   negoli poć na dvor od moje gospođe,
   ter pravljah sam sebi: skončan je život moj,
   ako mi lik ne bi tužici koji toj.
Da kada dotekoh smiljeno u nje kril,
   do mal čas ja rekoh: blaženi ljuven stril!
   do mal čas još velih: blažena boljezan
   u kojoj poželih nje slavnu ljubezan!
Zač netom ugleda moj obraz u tuzi,
   nimalo cknit ne da da željno ne suzi;
   zače mi prinašat svoj obraz uz lice
   a mene uprašat: "Što cviliš, svilice?
što boliš? što brineš? što ti je? koja zled?
   što takoj sad gineš i kopniš kako led?
   Da li mi tvoj rekal većekrat nî jezik
   da s' rados mnom stekal i tuzi svakoj lik?
Zatoj te još molju, hotij mi govorit,
   hotij mi nevolju i tvoj trud otvorit;
   zač viđu tužicu da skonča sad tebe,
   kako mraz ružicu željno kad ozebe.
Ako t' bih jošte lik ne mogla nać sada,
   da sam daj dionik od tvoga sad jada;
   ako li ja tebi budu lik, cvite moj,
   rados prim' u sebi, a tužit već nemoj.
Na tvoju zapovid sva moja lipota,
   izmi taj željni vrid iz tvoga života!"
   Pomisli, ljuveni, bih li ja vesel tuj,
   i koje u meni vesel'je prijah, čuj!
Zač ono gdi veli ljuvena nje mlados,
   poznah ja da želi meni dat svu rados;
   jer netom zgovori što biješe začela,
   oni čas satvori mene tuj vesela,
pokli nje pribile ugledah ruci ja
   život moj gdi mile, koja mi stvar prija:
   jer velmi ljuveno grliše mene tad, -
   je li vam skroveno bih li ja tada rad?
Jer se vas u slasti ljuvenoj zamutih,
   u mojoj kad vlasti nje ljepos oćutih,
   za koju prionuh sve kako za ljubav,
   za koju utonuh ljuveno, dim uprav.
Takoj s njom čas velik zagrljen postojah,
   razgovor ali lik koji tuj ne svojah!
   i koje vesel'je ne prijah tada ja,
   jer mi svis od vel'je milosti zani tja.
Najliše kad prosu uresni nje ures
   niz grlo tuj kosu, s kom zlato gubi čes,
   ter mi bi viditi jak anđel iz raja,
   koju rih sliditi životu do kraja.
Takoj čas od mene moj biser odstupi
   i ktomu ljuvene sej riči zaupi:
   "Od svita blaga sva radostju nadhode
   kada se draga dva zajedno prigode;
ter našoj mladosti tko brani tolikoj
   da se sad radosti ne damo razlikoj,
   da se sad vesel'ju napuno ne damo
   a gorkos da vel'ju osvjenj nas gledamo."
Kad ovoj doreče nje ljepos gizdava,
   oni čas doteče kako raj i slava
   ter čini da sjedu, a sama sta dvorit;
   zač njeku besjedu zače mi govorit
ku neću da kažu, zašto bih uzrok bil
   da željnih poražu ljuveno kako stril.
   Ar biješe sva medna, sva puna ljubezni,
   koja slas neredna život moj uzbijesni,
ter zaupih: "Gospoje, dostojno po vas svit
   ime se tve poje i cafti kako cvit!"