Ekvinocijo/Simfonički intermezzo
| ← Prikaza druga | Ekvinocijo: — Simfonički intermezzo autor: Ivo Vojnović |
Prikaza treća → |
A znate li što je Ekvinocijo? - - - Čujte orkestar što vam priča! -
Pusta obala potamnjela je u vodenoj magluštini morskoga slapa i razdrtijeh, olovnijeh oblačina. Poput lanenijeh krpa koje vjetar razmahiva na siromaškijem kupjertama - smuču se niske pare nabrekloga vazduha u pramovima, u klupcima, zadjenuvši se često u za'rđali križ na zvoniku prizemnoga manastira što se tamo diže na grebenima kao mrtvi čuvar umirućega svijeta.
Ribari, zamotani u gunjima, stisnutih zuba i ohladnjele lulice, zgrčili se u zavjetrini polurazvaljenih kućiština. Svi podigoše glavu uzgori. - Na tvrdome, nijemome licu vrte im se nemirne zenice koje prate onu bijesnu trku zagušćeloga dima, prodiru suton zamaglenoga, zaklopljenoga horizonta, otkle se sve to više, sve to hrlije, sve to zdvojnije naganjaju nebrojeni, sveđ novi čopori oblaka.
Tako valjda bježe čete slomljene, raspršene vojske!
Hitro, kao to nebo što leti, tamno, kao rulja zapjenjelih mahnitih bikova - more, naduto pjenom, šibano kriještećim zviždanjem vjetra koji ga kida, lama, lupa, guta, nosi - eto i ono navalilo je na pustu obalu istim prestrašenim letom, istom mahnitom čežnjom, da pobjegne od bezimene nemani koja se tamo, negdje iz daleka, iz dubine - Bog zna otkle! - vâlja.
Oblaci se trzaju bez glasa. Samo ljudski pogled vidi u njima i bolove i borbe i metež - i smrt. Ali zato dole bjesnilo mora govori, viče... oh! viče i urliče!
Iz uzburkanijeh morskijeh ponora diže se jauk mukotrpne prirode, vrisak nijemih stvari koje nađoše jednom i one svoj tužni, presilni glas prema zatvorenome, nemilosrdnome nebu.
Ah! koja riječ, koje slovo, koja ruka da napiše, da izreče što je plač i bijes mora kad ga vjetar davi i na vječnu muku nepredobitnijeh hridina pribija?
To su trenuci, kada ljudstva nestaje u bjesnilu nesvladane srdžbe elemenata. - Sve je skriveno, zatvoreno, nijemo. - U kućama šaptaju uzdasi, bježe pogledi preko crnijeh prozora, padaju zrna kraliješa kao kaplje u mramorni pehar, tinjaju lumini ispred "Gospe od sedam bolesti"; - ali glasova čovječjih nema jer priroda govori i tutnji za sve što je živo i što je mrtvo. - A suton sve to crnji - u crnilu! Na žalima pristaništa rasteglo se nešto dugo i tamno; - ah! ribari izvukoše šabake i poredaše ih kao leševe prije pokopa. Još vidim tmastu, okljaštrenu murvu kako zavija k nebu gole grane u tuzi nekoga nutarnjega bônoga trzanja. Ali što je tamo prolećelo obalom? Nešto kao mahanje krila ranjene noćne tice? Ne! - Ono je rub razmahane udovičke haljine. - Jele! - Jest, ona je! - Držeći se međâ i zidina, protrči obalom, ali je strahota noći zaustavi. I ona je uprla oko u daleku, daleku tminu. - Uspravljena, crna, nepomična u vihru, gubi joj se prikaza u sveopćem ništavilu. - Pram bijele kose odmotao se ispod crne mahrame - ko pljusak pjene ne crnoj hridi. - Ali zašto podignu blijede ruke nedoglednome jadu crnoga neba i crnoga mora? - "Ko je ono?" - zapita nijemo jedan zgrčeni ribar, turnuvši laktom drugoga nijemoga zasjeloga ribara. Ovaj ne odgovori već ispravi zubima lulu s dvije jasne iskre što probijahu tamu. "Ah, Jele!" - promisli prvi ribar, te se zagleda i on u rasvijetljene prozorce. Dva živa pogleda - dvije zrake što probadahu oluju. - "Kako ima bit mirno i vruće u onoj sobi!" - promisli prvi ribar. - "Zašto Jele ne sjedi u svojoj bijeloj kućici?" - promisli drugi ribar - a crne Jele nestade. -
I oni opet sami, zgureni u zavjetrini, upriješe zenice u tamnu daljinu koja sad bješe neizmjerna.
- Din-don, din-don - počelo klecati! "Ura noći - ura mrtvijeh" - zadrhtala raskinuta, jecava u buci mora i vihra. I prekrstiše se mrnari - i svi usprkos urnebesu čuše je. Svi! - jer je dolazila ne samo iz staroga zvonika i za'rđaloga zvona - nego ju je vjetar duljio i zavlačio kroz grane suhe murve, kroz drhtavo lišće išibanijeh maslina, kroz sve škripe, kroz sve pukotine kuća i kućištima tužnoga pristaništa... Hu-hu-huuu! - jauče vjetar pun plača djece nestale majkama u proždrlini valova. - Hu - hu - huuuu! - zavija, cvili, zove, spominje crni vjetar crne dane svima što na svijetu izgubiše svoje. - I svuda po prestrašenoj zemlji saviše se glave i spomenuše se mrtvijeh mrnara.
Pak - noć bî sve jedno ždrijelo, a samo dvije tri plamne, pristrašene zenice bljesnuše još po žalu. - Više nijesi vidio ni čučnute ribare. Oni sjeđahu sve na istome mjestu, piljeći napetim zenicama ne bi li donapokon otkrili nešto što je moralo da dođe - nešto što su od sutona još čekali. - "Ah! - jesi li vidio?" - reče u tmini lakat laktu ribara. - "Što?" - zapita nijemi dodir, i dva lica približiše se tako blizu da je i u toj grozovitoj tmici oko vidjelo u oku druga strašni upit. - "Gledaj, gledaj!" - nastaviše oko i lakat u tutnjavi valova. I opet sve te oči, široke, nijeme, zagledaše se, uprav - po prilici tamo gdje je u mirno predvečerje zaboravljenih opalnih sutona pučina tiho ljubila skut nebeske plaveti.
Gle! - tamo dole! - jedan bljesak! - Još jedan!... i još jedan! - i za čas počeše se redati u nedoglednome prostoru mali zelenkasti plamovi ko strijele, ali niski, niski i mučaljivi od užasne daljine. - "Da! - to je! -"
I zgrčeni ribari u jedan mah podigoše se. - Iza olujnoga, bijesnoga sutona, iza nemile borbe vjetra i mora, eto dizala se tvrda greda, crna zavjesa, polako, ali sve jednim kretom, od sjevera do juga - strahovita oblačina iz koje padahu okomiti srebrni traci. - Dakle sve ono tužno veče i oni jadni dani koji ga prethodiše - bjehu tek pristup tome noćnome užasu! - "Ekvinocijo! Ekvinocijo!" - zaurlikaše svi u jedno ukočeni ribari, da se čulo do kraja obale.
Jest! Bješe kucnuo čas.
Pritajene sile još budne prirode, bezimene sjete dugijeh kišnijeh dneva - i želja za nestalim žarom sunca, i turobni posmijeh zamaglenoga jesenskoga neba, i spomen na plam ljetnoga slavlja - jednom riječi sve što se zove život, moralo je da bije sada odlučni, konačni megdan s tmicom i s olujom zemskoga ništavila - sa smrću.
Mukli, daleki tutanj zakotura se u tmini. Bljesak razbi noć. Strašna greda već skočila nad pjenom uzavreloga mora.- "Ljudi!" - zaviče neko užasnim urlikom. - "Amo!"- vežimo cime! nevjera je tu!... odnijet će nas!" - U svjetlu munja vidješe ribari bark Amerikanca - "Slobodu" - gdje se, raznjihan, izmučen, vâlja usred uzburkane luke. - Prvi udarac ciklona bacit će ga na kraj. -
I sjeni nijemih ribara uputiše se tamo otkle je vapaj kliknuo. Jedan od njih zaustavi se na putu. Bacio čudan pogled na crnu neman koja se dizala u mraku, pak se zagleda tren, zavidan, u ona dva sitna zlaćana pogleda na Jelinoj kući.
Mišljaše jadnik da je tamo mir! - Ekvinocijo! Ekvinocijo! - Na nebu, na zemlji, u moru, u dušama - svuda! - Ekvinocijo! Ekvinocijo!