Ekvinocijo/Prikaza druga
| ← Prikaza prva | Ekvinocijo: — Prikaza druga autor: Ivo Vojnović |
Simfonički intermezzo → |
Pojava prva
[uredi]LUCIJA (sama. Ulazi kroz srednja vrata, noseći botiljicu od ulja. Nešto je smetena, pak časom prisluškiva, a časom ište nešto po sobi. Čuje se jak razgovor s lijeve strane. Lucija stane nestrpljivo): Eh!... ne dospio! (Razgleda se po sobi). A što sam ono iskala? - Eto 12 godišta što sam u ovoj kući - a njegov me glas još zna ustresti. (Ogleda lukjernar na tavolinu kraj prozora). Ah! evo ga. (Nosi ga na trpezu u sredini, pak ga napravlja). Ni kapi! - Nagorio ga oni Arnaut. Otkad on odika, sve to gore! Na - kad te pogleda, parâ ti se da će te proždrijet. (Prestane pa sluša). Okladila bih se da plače!... (Prema vratima). Ma što je mučiš kad ga neće? (Šutnja). Umukli su. Čini me se - vratila su se vremena pokojnice. Koja je ono bila kutnjica! - Pa što?!... Dođe on s vijađa, eto opet pakla, eto muka, eto plača. (Ulijeva ulje u lukjernar). Pa dospjelo da joj se dodijalo i pošla tamo počivat ispod čempresâ. (Uzimlje u ruku lukjernar. Prema vratima na lijevo). Viči, viči!... dogorjet će ti i ona. Ma - ne misli da ću ti je žalit kako pokojnicu. A ja!! - Bože, ne daj! sklopit ću joj ruke na prsima - baš kako i majci - poljubit ću je usred čela, pak - znaš, polako ću joj rijet u uho: "Tužno pošla, ma se ne vratila!" (Tre suzne oči). Jes - to ću joj rijet, pa ću poć! (Stavlja lukjernar na dno, pa hoće da iziđe).
Pojava druga
[uredi]
FRANO (izlazi s lijevih vrata, smrknuta čela. Prođe jedanput po sobi, pak se zaustavlja ispred prozora): Dušu mu!... i brijeme!
LUCIJA (na dnu, klimajući glavom): Daždi, gosparu, daždi.
FRANO (osorno): Što si tu?
LUCIJA (pokazuje lukjernar): Nagorjeli ste se, pak sam ga napravila.
FRANO: To se čini u komínu, a ne odika.
LUCIJA: Doli je tmica - prolila bih.
FRANO (gledajući barometar): Eto ga na... pada, pada!
LUCIJA: A što sam ja rekla? - Kad crna kokoš počne kukurijekat...
FRANO (srdito): Tad su žene ribambite.
LUCIJA: Ne, gosparu, Bože sačuvaj, tad je trešnja ili kvilocijo.
FRANO (ljut): Izidi mi da ne bude jedno i drugo.
LUCIJA (pokazuje na lijevo): Idem - ma učinite da se tu razvedri.
FRANO (zgrabiv stočić objema rukama): Lucija!... čuvaj se!... ne tanći me!
LUCIJA (do vrata): Idem - idem! Ma dobro stari govoru: Voda teče, a plač stoji! -
FRANO (kao gori): A da mi se smrkne? -
LUCIJA (kao gori): Ni pô jada! - Stara sam (Ode).
FRANO (sam, gnjevan): Ko me drži da hi svijeh ne išćeram? - Da nijesam više gospar u mojoj kući? - A sve to, er se ona moja neprilika namurala u nekoga prlabuća. - Ma!... platit će mi je, duše mi, platit će mi je. (Do prozora). I ovi prokleti daž'! - Ne dâ da izidem. Eto dva dni da je Ivo pošô u Grad - a zašto? (Šeta se po sobi, pa stane). Zaludu! - Sa ženama valja kako s mazgom. Neće - a ti udri. (Ide naglo prema vratima otkle je došao, kao da bi htio unutra). Mogô bih je satrijet - ma - zašto ima isti pogled pokojnice?... I ona je mučala, kako i ova - a kad stisne usta i podigne oko - tad - tad... (Potiše). Eto ti mi je opet. Plakala - pošla - a ostavila nju! - Iz moje krvi izišla je njezina prilika. (Zamišljen prodrhnu i svali se u sto).
Pojava treća
[uredi]
ANICA (otvorila vrata na lijevu i ostala na pragu, mučaljiva, blijeda): Ćaće!...
FRANO (prene se i ustane): Ti!
ANICA (kao gori): Ne mogu više!
FRANO: Što?
ANICA: Došla sam da dospije ovi naš veliki jad.
FRANO: A ko te muči, da mi je znat?
ANICA (ulazeći): Moja slabos, ćaće! Eto - čekala sam, čekala - a niko mi ne pomaže. Sad je sve dospjelo. Ti bi ćio da pođem za Nika... a ja to ne mogu.
FRANO (počinje mu gnjev): A zašto, gospo Ane, di grazia?
ANICA: Dala sam riječ - meštru Ivu.
FRANO (ironski, ali sve to većom srdžbom): Brava, brava - tako me gusta! Finalmente - govoriš ćaro!
ANICA (blijeda, ali mirna): Ja ga ćutim i bit ću njegova. (Klekne, proseći oca). Molim te kako Boga na oltaru, ne daj me drugomu!
FRANO (kao gori): Ah, ne!? - Nego uvesti u kuću odrliju, da glođe moje stare trude! - Maranguna, da odvede ćer skladnoga pučana? Ma, dunkve. - Ti još ne znaš ko je Frano Dražić?
ANICA (u strahu hoće da ustane): Ćaće moj!
FRANO (uhiti je za ruku, pa je pritisne opet ne tle): Rekla si da sam tvoj Bog - a ti kleči. Ah! otvorila su se ta bezočna usta - čuo sam sramotu skrivenijeh stvari. Fala ti! Ma iskrenos za iskrenos... (Bijesnim ali podmuklim jedom). Ne - ne, ne! Razumiješ li? - Sto milijuna puta ne! Nećeš uzet siromaha, nego bogatuna, a to ti se zaklinjem za...
ANICA (u najvećoj uzrujanosti, da zaustavi kletvu): Muči - ćaće moj dragi, tako ti imena Božijega... ne! ne!... ne govori, ne griješi dušu! Bit ću dobra - prosti - prosti...
FRANO: Dakle? - jesi li me razumjela? (Čuje se glas Nika). Evo ga, digni se - brzo, brzo - sad će doć ovamo.
ANICA (digla se, pak hoće da pobjegne): Ne, ne... pušti me!
FRANO: Stoj!... Sva si zaplakana, raspletena. (Brzo vadi ubručić iz špaga). Čekaj!... (Briše joj suze). Očisti se - viđet ćeš koja te čeka sreća... Imat ćeš prstenâ, gajtanâ sve oro fiorentino, pak ombrelina od svile kako vladike. (Gladeći joj kose i uređujući haljine. Čuje se glas Nika sve to bliže). Tako!... Anica je lijepa, Anica je dobra! - Digni ogrnač. (Diže joj ga). Valja da mu se prikažeš sveđ kako pupica. - Znaš, on je gosparun, a domalo - okolo Božića, bit će ti muž. (Niko otvara srednja vrata, pa govori s nekim na polje). Neće saznat ništa. - A sad se nasmij. - Što? valja, valja - samo malo... ala, lijepa moja, bit ćeš još ljepša - smijeh u suzama, kako sunce u daždu... he, he!
ANICA (koja je u nijemoj zdvojnosti pustila da čini s njom sve što hoće, prođe rukom preko očiju): Vidiš! - Osušile su se.
NIKO (kao gori): Čekajte doli. - Eto me domalo. (Ulazi, pak veselo, pošto ih je ugledao). Nuti mi hi! Uranili! Caramba!
FRANO (naglim veseljem, hitro): Ne čudi se. Da ti znaš kakva mi je ova kutnjica! "Čelica" je zovu. Kad svi još spu - ona je đa uredila, očistila, prigledala što ne bi desetero službe! - A, kad ti se probudim - na, zakašljem - i eto mi kafe, skorupa, moj čibuk... ha! ha! Domaćica - govorim ti!
NIKO: Zato sam i došô da ti je odvedem. Da! - I meni su drage ove bijele ruke. - (Hoće da je zagrli).
ANICA (istrgla mu se; za sebe): Bože, zašto me ne digneš?
FRANO (polako Anici): Nasmij se, nepriliko. (Niku). Srami se kako dumnica.
NIKO (Franu): A to me baš priteže u ženama. Njihovo mučanje, pa rumenilo - pak oni strah što im veže ruke i noge, to je pravo uživanje! Kad taku nađem - eh! - ni da sam popio litru Wisky-a. (Potiše Franu). Da me tad vidiš!...
FRANO (tiho u smijehu): Psst - da te ne čuje, huncute!
ANICA (do prozora, za sebe): Nikoga, nikoga.
FRANO: Intanto, bi li ti kap kafe?
NIKO: Dobra ti je i ta. Sagnjet ću vam od ovoga prokletog dažda.
FRANO (Anici): Pođi doli i spravi nam dvije kafe, ma jake.
NIKO: Kako ljubav. (Hoće da je zagrli). Anita del my corazon!
ANICA: Idem, idem. - (Pobjegne kroz srednja vrata).
Pojava četvrta
[uredi]NIKO (zagledao se za njom): Pupak, e?... da ga zađeneš!
FRANO (lukavo): To ti je ženica!
NIKO: Baš dobra za mene. Držat će mi kuću u redu. Eh! Da vidiš kakva mi je!
FRANO: Bit će velika, a?
NIKO (naduto): Viša nego Dvor!
FRANO: Caramba!
NIKO (sjedne i puši): Nije li ti malo čudno, Frano, da sam se u mojim godinama nažudio viđet ove naše jadne zemlje? -
FRANO: Tvoja volja - - Božija!
NIKO: Istina! Učinio sam sveđ što sam ćio. (Pušeći, kao da slijedi drugu misao). A - reci mi sinčero, je li Anica sveđ ovako mirna - pripadena?...
FRANO (hitro): Sveđ, sveđ! - Znaš - to joj je od majke.
NIKO: Razumijem. A - nema li nekoga - znaš, onako - kakvoga mladića - da je vagiđa?...
FRANO (kao gori): Ona? - Pođi, vraže! - ne pozna nego mene i paroka.
NIKO: Bolje tako! - Del resto - i da nije... bilo bi sve isto. Glavno je da mi drži kuću - i da mi rodi sina.
FRANO: I ti mu se nadaš?...
NIKO: S moje bande ne strašim se. Prosuo sam ih po svijetu da ni vrag toliko...!
FRANO: A rekô si, čini mi se, ono drugo - za Božić, je li?
NIKO: Oženit ću se na Ivanje. Doć će mi brod - danas oli sutra. - Nakrcat će najprije vune u Đenovi - pa, kad se vrati: "adio, ćaće!"
FRANO (smeten): Služi li ti odma' - ono nešto peča što sam ti obećô?
NIKO: Zasad ne. Samo valja da učiniš subito donacijon i da mi je daš prije nego pođemo. Bolje, dokle si u snazi - er da bi umro prije nego se mi vratimo iz Amerike...
FRANO (zlovoljan): Umro, umro! - ni da sam dekrepit, em!...
NIKO: Lasno je pribrojit koliko možeš još živjet. Tebi je 69 godišta, e? Stavi još pet-šest-deset najviše - pak?
FRANO (srdito): Pak - ništa, gosparu moj! Jesu li to načini? Dakle, ti uzimlješ moje dijete za...
NIKO (s komičnijim začuđenjem): Frano! Tebe je strah od smrti?! - Oli - (uhiti ga ispod ruke, pak lukavo) da se razumijemo na našu. Misliš li ti uprav da ja uzimljem Anicu tako, perche sam se zaželio mlade krvi?... - Ne. - Ja trgujem kako i ti: Ti ne davaš dinara dokle si živ, a meni služi domaćica i bez tvoga zlata. Je li tako? - Nego spomeni se da ću i ja u starosti imat boles ostalijeh Dubrovčana: žudnju da počinem usred ovijeh maslina i da sadim kupus, kako su činili i svi ostali od pamtivijeka. Dakle?! Ako ti umreš prije mene, kako je naturalo - ja hoću da dođem na spravno, brez notara, brez tribunala, brez pročesa s tvojom braćom.
FRANO: Dosta... dosta, vraže jedan!
NIKO: Nađi, ako možeš, drugoga zeta da te ostavi u gospostvu do smrti! -
FRANO: Reci, Niko, pjutosto: našla slika priliku. (Smiju se).
Pojava peta
[uredi]
PRVI MLADIĆ (provirio kroz srednja vrata): Gosparu, docna je.
NIKO (kao da se sjeća): Zaboravio sam vas! Ala dođite. (Ulaze tri mlada ribara, kukavno obučena, ali zdrava i mirne veselosti).
DRUGI MLADIĆ: Spravlja se fortuno, gosparu, a daleko nam je kuća.
TREĆI MLADIĆ: Čekaju nas.
NIKO (izvadio iz kovčega debelu knjigu. Sjeo do trpeze u sredini, pa rastvorio knjigu): Dakle, Ivo Perović, Marko Vojvodić i Vicko Lise, je li?
SVA TROJICA: Tu smo.
NIKO: Hoćete li i vi u Ameriku?
PRVI MLADIĆ: A zašto smo tu? (Smije se).
NIKO (piše u knjizi, zatim): Puštaju li vas vaši?
PRVI I DRUGI MLADIĆ: E! Toka!
TREĆI MLADIĆ: Majka plače, ma - (strese ramenima).
FRANO (za sebe): A oni moj hajduk neće da ide!
NIKO: Eto tu - domalo će doć brod iz Triješća, pa ćete sa mnom. Ako bi se pak uputio moj bark "Sloboda" brez mene, dat ću vam biljete do S. Frančiska. Jeste li razumjeli?
SVA TROJICA: Šjor, si!
NIKO: Otole će vas prinijet vapor do Brazila. Tu sam kupio neke minijere od salnitra. Bit će posla - ma vi ste mladi.
SVA TROJICA: Šjor, si! (Smiju se).
NIKO: A znate li što ćete dobivat na setemanu? (Zatvara knjigu i ustaje). Četiri peče ingleze. Naturalo, put plaćate vi, ma ja vas hranim. Zato eto vam odma' jedna peča od zlata. Almeno ćete znat s kijem imate posla. (Dava im novaca).
PRVI MLADIĆ: Fala, gosparu! Vidjet ćete; kad se vratim doma, imat ću sve ruke pune prstenâ.
DRUGI MLADIĆ: A ja ću stavit patentu!
TREĆI MLADIĆ: A ja ću donijet majci zlata, da prede.
SVA TROJICA (veselim smijehom): Adio, gosparu.
Pojava šesta
[uredi]
FRANO: Da znadu ludovi što ih čeka!
NIKO: Pak? - isto bi pošli. - Gladni su - a zlato grije i siti. (Ulazi Lucija s "tacunom" i sa dvije kafe). Eto nam konsolacijoni!
LUCIJA: Prostit ćete ako Vam nije dobra kako jučerica...
NIKO (srčući): Valja ti cekin.
LUCIJA: To su Vaša skladna usta. (Za se). Prisjelo ti! (Ostane na se).
NIKO (Franu, pokazujući mu knjigu): Pogedaj odika! - Od 20 do 30 godišta umire ih polovica - od 30 do 35 nešto malo više - 60 postô. Tako ti je! Ko je mlađi i jači - ti ostane, a ko ne - ne. (Zatvara knjigu).
LUCIJA (Franu): Doli je ona jadnica - Mare Pendova.
FRANO: Neću siromahâ po kući. Išćeraj je.
LUCIJA: Lasno Vam je govorit - ma ona hoće danas u gospara Nika.
NIKO: Što je?- Što je? - Kakva djevojčica?
FRANO: Baš si našô! - Spominješ li se nekoga Vlaha Penda iz Šumeta? Bio piloto, pak brod se razbio - a on ostô gô kako spuž. Tad sam ti ga poslô, a sad je godište dana što mu žena čeka knjigu - i knjige nema.
LUCIJA: Ah! jadnica - da je vidite! Osušila se od suza - a gladna kako buba.
NIKO (otvori knjigu, pak prolazi stranice): Sad ćemo vidjet. Ako je došô u mene - bit će upisan odika. (Razabira u knjizi). Umro - umro - umro.
FRANO (gleda za njime u knjizi, tiho): Koliko mrtvijeh!
NIKO (mirno Franu): To su oni od četiri peče. Sveđ u vodi do koljena - kako ne bi umrli?! (Slijedi tiše). - Živ, živ, umro, umro, umro...
LUCIJA (prikrstila su u strahu. Čuje se zavijanje vjetra): Jadne vam majke! (Otvaraju se vrata na dnu. Ukazuje se pripukla siromašica s djetetom u ruci, koja slijedi izražajem razgovor onih u sobi).
NIKO (kao gori): Tu smo! Vlaho Pendo pokojnoga Antuna, težak iz Šumeta. -
FRANO: To je.
LUCIJA: Ah! Dobri Vlaho!... jak kako gora...
NIKO (čitajući u knjizi): Došô okolo Svisvetijeh, pak nema ga više... Ah! čekaj - čekaj - eto tu nešto. - "25. aprila našli ga u S. José - mrtva!" (Čuje se vrisak siromašice koja je naglo zatvorila vrata).
FRANO i NIKO: Ko je tu?
LUCIJA: Ajme! Došla je za mnom pa je sve čula! Ajme, tužnice! (Ide brzo kroz srednja vrata).
FRANO (jedit): Živino! - Što sam ti rekô? To ti je kad puštaju ovakvu čeljad u kuću.
NIKO (mirno): Imala je ne slušat. (Srčući kafu, koju je opet sam izlio iz imbrika). Što se jediš, Frano? Kafa će ti ohladnjet! -
FRANO: Prošô me gus i od kafe. - Sve te puste smrti!
NIKO (s kikarom u ruci, miješajući šećer): A jesi li promislio, Frano, koliko je čeljadi pomrlo, dokle se ubrala, otrijebila, ukrcala i donijela do tvoga komina - ova famoza kafa?
FRANO: Ah! To je ipak! - -
NIKO: Dunkve, vidiš! - (Ispi je do kapi). Ko bi uživô, da se misli na mrtve?
FRANO (srkne i popije): E! - duše mi, slađa je iza tvojijeh riječi.
NIKO: A sad ću ja do pilota, da vidim dohodi li mi bark.
FRANO: To su pak moji posli. (Uzimlje klobuk). Ti ostani tu, počivaj i fumaj, a kad ti pak dodije, zazovi Anicu.
NIKO: Nije te strah da ostane sa mnom?
FRANO: A tebe? (Zove na vratima). Anica! - Anica! -
Pojava sedma
[uredi]
ANICA (ulazeći): Što je, ćaće?
FRANO: Ja izlazim. Ti ćeš ostati s Nikom.
ANICA (tiho): Zašto me ostavljaš?
FRANO (glasno): Da, da! ne straši se! I tako ćeš domalo biti njegova. (Tiho Anici). Gledaj dobro! - (Pozdravljajući ih). Adio, golubići moji! (Ode).
Pojava osma
[uredi]
NIKO (smijući se): Ne bi zaisto rekô da smo...
ANICA (pristrašena, do vrata na lijevu): Ja sam tu... u mojoj kamari... ako Vam je što potreba.
NIKO (uzimlje je za ruku): A da mi je do tvoga razgovora? - Ne... ne... ne straši se. - (Pušta je). Samo ne hodi odovle. Čini sve što hoćeš, ma pušti me da te gledam. Tu, okolo mene - sve je tako staro, crno i gnjilo - a ti si jedina mlada i vedra stvar. Vjeruj mi, ja bih poludio da stojim u ovoj samoći. Ah! đe je moje veselje, moj trud, pak sunce što peče, pak dim što se diže s kominâtâ do neba - pak ona gomila svijeta, što trči, viče - i sve to za mene, za mene! A ja crn, čađav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svačemu! Pa kad zavičem! - Eh, da čuješ onu šutnju, oni muk u radnji što nigda ne dospijeva! Oh! - ti ne znaš, djevojčico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh...
ANICA (gledala ga je nijema, kao da ne razumije njegove riječi, pak se trgne, kao da je čula nešto u daljini): Čekaj!...
NIKO: Što je?
ANICA (kao gori): Nešto ječi. -
NIKO (prisluhnuo): Vjetar je, ludno! (Zlovoljno). Eto - dosta je jedna riječ - pak ja nijesam ja! - Gledaj me, gledaj s tijem čudnijem očima. Ne - ti ne razumiješ kako me ubija ova tmica - ova lijena čeljad - ove molitve što sa svijeh strana dozivlju Boga, a Bog hi ne čuje. To je sve kako otrov koji mi malo po malo truje krv. Jes - jes - ne bi vjerovala! ima momenatâ kad sve to u meni budi neke stare pripovijesti, pak sve mi se čini da me neko prati... da neko trči za mnom...
ANICA (mirno, jadno): Tebe je strah našijeh tuga!
NIKO (pogleda je prodorno, pak strese ramenima): Može bit imaš pravo! - Strah? - Mene?! Ali od česa?
ANICA (za se): Nije tako zô. Ko zna? - Da mu rečem moju tajnu!
NIKO (osvijestivši se): Ne... djevojčico! Nije strah. To je ovo mrko nebo, to je ovi daž', to je ovo more što sveđ ječi, a ne znaš zašto; - to su moje ruke što ne trudu, noge što ne idu, moja glava brez misli - moja krv, jes, moja silovita krv koja se smrznula između vas. (Čuje se kucanje na srednja vrata).
ANICA (ustajući sa stolice, pristrašena): Čuješ li?
NIKO: Pak? (Opet neko kuca. - Pauza). Ha! ha! što sam ti rekô? - Dosta da neko zakuca, a ti se pristrašiš. - Eto kakvi ste! - Sa svijeh strana viri nešto strahovito što vam uzima snagu. (Anica gleda u vrata). Mješte da se mikneš i da otvoriš - ti stojiš tu - treseš se i misliš: ko bi mogô to bit? Može bit tmor - ono nešto crno, tužno, što te muči u snu. - (Smijući se). A da nije tenjac?!... Ha! ha!... Ne tako. Ane! Slušaj mene. Kad ti je štogod na putu, smeči i pođi naprijed; - a kad što zakuca, otvori sama, kako sad ja. - (Ide na vrata i otvori. Jele stoji nepomična, mirna, sva u crnini. Crni ubručić pokriva joj glavu. Niko nehotice nazaduje).
Pojava deveta
[uredi]
ANICA (ugledavši je, usklikne od čuda i jada): Ah, Jele! (Trči joj u susret, pak tiho). Bog te šlje!
NIKO (Anici porugljivo): Eto vidiš, ko je kucô - niko!
JELE (uljegla, polako Anici): Moli da budem sveđ jaka, kako i do sad.
NIKO (Jeli): Išteš li koga?
JELE: Tebe.
NIKO (Anici tiho): Ko je ova žena? Poznaš li je?
ANICA: Zovu je: Jele Sveta.
NIKO (zlovoljan): Uf! bit će kakva dumnjača! (Jeli). Govori - nemam vremena.
JELA (Anici): Ne zaboravi me! (Anica ode).
Pojava deseta
[uredi]
JELE (mirna, gledajući ga u oči): Jesi li ti Niko Marinović, sin pokojnoga Iva kafetijera i Tere Batinice?
NIKO (sjeo, pak bezbrižno): A zašto me pitaš kad znaš?
JELE (kao gori): Tebi samomu mogu vjerovat da si baš oni koga ištem.
NIKO: Vrag me odnio ako te poznam!
JELE (razmata zamotak, što nosi u ruci, pa vadi neke isprave): Ovo je krštenica one za koju ću te pitat. (Dava mu je). A ovo feda od smrti njezine majke. -
NIKO (uzimlje listove, pak za sebe): Valja da je tuknuta.
JELE: Jadnica! Umrla osmi dan kako si pobjegô u Ameriku.
NIKO (ustajući, skoro gnjevno): Kako to govoriš, ženo?!
JELE: Ne mogu drugačije.
NIKO (gledajući joj oštro u lice): Da si muški, ne bi to rekla dva puta.
JELE (skoro za sebe, muklo): Sve - sve je zaboravio!
NIKO (razgledava nehajno dokumente): Pak?! - Vidim da si se rodila u Gradu, kako i ja, da su te krstili u Gospi - da su ti stavili ime Jele - da ti se otac zvô Pasko i da je bio kapetan pomorski... (Upiljio oči u pismo, kô da je daleka uspomena oživjela). Čekaj... čekaj... bila je jedan put djevojčica. -
JELE (približila mu se, pak duboko i tiho): Dúbi, dúbi! Ispod ohladnjeloga pepela - ispod gliba neosušenijeh suza nać ćeš nešto: - glas, oko - može bit ono njezino tamno oko što si toliko puta ustima zaklopio! - Pak još dublje - još dublje - zabijelit će se one daleke gruške noći; - zacviljet će ti oni ljupci, što si hi krô ispod rascavćenoga julimbriša.
NIKO (koji je slijedio oživljele uspomene sve to življe, dokle, zagledavši se u nju prikovan od čuda): Jelica - Jelica, kapetana Paska ći!
JELE (skinuvši ubručić s glave): Ja sam. (Pauza).
NIKO (nehotice nazadovao u velikom čudu, pak sklopio ruke): Kako si sijeda!
JELE (mirno): Čekala sam te!
NIKO (približujući se polako, a motreći je neprestano): Bože! Kako vi žene brzo trunete! - Đe su one rumene jabuke? - Nijesam li ti sto puta rekô: ako te ugrizem! - Pak one kose! - A tvoj struk! - "Tanka Jele vilovita" ha! ha! - pjevali smo ti ispod funjestara... Đe je, đe je sve to? -
JELE (s tužnim posmijehom prođe rukama preko lica): Pošlo, pa se ne vratilo!
NIKO: Ma ti si jedva tri, četiri godišta mlađa od mene! - A gledaj samo mene - kako sam ti jak! (Lupa se u prsa). Zdrav kako gora!
JELE: Ti si živio i zaboravio...
NIKO (smijući se): I pobjegô - jes! jes! pobjegô! Pravo si rekla. Eh! nije bilo pošteno, ne! Čini mi se anci odnio sam ti i zlato što sam ti bio darovô u ljubavi. Grubo - grubo! - ma što ćeš?! Brez straha, brez posla, bijen od oca, ćeran od svakoga - kako da ne pobjegnem iz toga pakla?
JELE: Reci pjutosto: kako da se ne liberaš od mene!
NIKO (smijući se): Donekle si pogodila. - Tvoja bi me ljubav bila bacila u još gore siromaštvo. (Hladno). Eto vidiš! Da sam ostô, bio bih siromah, kao i ti.
JELE (sve to žalosnijom, ali hrabrom odlučnosti): A nijesi li kadgod promislio da si dužan vratit nešto ženi kojoj si odnio sve? Nije li te ništa upeklo u duši da nijesi još ništa podnio u životu za moj jad?
NIKO (prirodnom brutalnošću): Da ti pravo rečem - ne! A nijesam ni imô vremena. Prvijeh sam se godišta puzô kako crv i živio od mrvica što su drugijem ispadale. Malo po malo podigô sam se i počeo sam ćućet sve žudnje onijeh odrlija i hajduka novoga svijeta. Dvadeset sam se godišta bio s lupežima gorijem od mene, dokle nijesam zasio na gomilu zlata. Ne pitaj me, Jele, koliko sam ih privalio po putu, koliko sam ih osiromašio i - ubio. Duše mi! Amerikan, kako ja, ne spominje se tega. Nije čudo, dakle, što sam zaboravio i ono nekoliko noći što sam ih prošô tebi na skutu.
JELE (savladavši jad, što je hvata): Ali ta ti je djevojčica bila dala sve što žena ne smije dati.
NIKO (pušeći): E! - a ko je kriv da je moj grijeh donio meni sreću, a tebi jad? - Taki je život! - Ma, ako sad što uzmogu...
JELE (hitro): Ne pitam ti ništa nego da vratiš poštenje komu si ga digô.
NIKO (s nebrižnom nesmotrenosti): Sad u starosti?! -
JELE (sve to očajnije): Sve isto! - Potreba mi je malo časti, Niko! - Ne poradi svijeta koji ni ne snijeva da se ispod crnog ubručića siromašice skrila grešnica! Ne - žedna sam poštenja za spasenje duše moje koja neće da se umiri. - Potreba mi ga je kako Božjeg blagosova za moga... (Stane i ustrese se, kao da se našla iznenada ispred ponora; zatim, naslonivši se malaksalijeh snaga na trpezu, s dubokom sjetom govori). Valja da me uzmeš za ženu, Niko!
NIKO (u neizmjernom čudu): Tebe! - taku?! - Ti si zamahnitala.
JELE (nastavlja kao gori, ali zdvojnije, regbi izgubljena u moru teških uspomena): Jes! - Može bit ne valjaju ništa sve one duge godine što hi je ova tužnica prošla u gorkoj muci, u kajanju grijeha svoga; može bit da je ono more suza što su iscijeđele ove oči, bilo potrebno za tvoju sreću - ali, tako mi gospodina Boga - jes - ja ćutim da si sad dužan odvesti me prid oltar Božiji!
NIKO (kao gori, ali skoro u šali): Što bih ja s tobom, tako starom, jadnom?...
JELE (naglo, proseći): Bit ću ti sluga, ropkinja - sestra - čuvarica tvoga zdravlja, tvoje časti...
NIKO (nestrpljivo): Vidi se da živiš u pustinji! - Fratri i popovi napunili su ti glavu s tijem babuštinam grijeha, držanstva i što ti ja znam... Pristrašili su te, er altrimenti razumjela bi sama da u mojoj vlasti i s mojim bogatstvom mogu iskat nešto bolje. (Odlučno). Del resto znat ćeš da sam se vjerio s kapetanovom Anicom...
JELE: Ne, ne, to ne možeš, to ne smiješ. -
NIKO: A zašto?
JELE: Er što ne davaš privarenoj ženi - dat ćeš majci.
NIKO: Majci?
JELE: Tako ti križa božijega - daj mi sinu ime!
NIKO (začuđeno, ali gotovo porugljivo): Ah! - Ti si imala dijete?
JELE (s'rvana): U sramoti ga začela, u plaču ga povila. - -
NIKO (porugljivo i nestrpljivo): Znam, znam - to mi se đa jedanput dogodilo! - Ah!... imala si dijete?! - A s kijem?
JELE (kao ranjena zvijer baci se na njega i hvata ga za grlo): Muči, lupežu!
NIKO (hoće da joj se istrgne): Mahnita si, mahnita!
JELE (u najvećem gnjevu, muklo, držeći ga za prsi): Mahnita, gnusna, gad ženski, jes, sve to i još gore kad tebe, ljucki skote, molim da daš tvoje pasje ime - djetetu momu!
NIKO (istrgnuvši se, hoće do srednjih vrata): Zatvorit ću te, mahnitičino! - -
JELE: Zovi vjerenicu tvoju. Prikazat ću joj muža lupeža, halu...
NIKO: A ko će više izgubit: ja, ti - ili tvoj sin?
JELE (protrne): Moj Ivo! - -
NIKO (prekrstio ruke): Eto vidiš da nemaš odgovora. (Približava joj se polako). Da si čovjek, Jele, pa bio i tvoj sin, rekô bih ti amerikanski: "Čuvaj se! - ne prti se u mene! - er đe te našô da našo - moj si!" (Izvadio revolver iz džepa i naperio ga prama Jeli, koja je ostala ispravljena, plamtećih očiju, s prezirnim izražajem na ustima).
JELE: Halo!
NIKO: S tobom ću pak govorit drugačije. (Stavlja revolver u špag). Služi li ti dinara? Imat ćeš ih više nego što ti je potreba... ali sad... hajd'... otole! -
JELE (uzdahnuvši duboko, kao da joj se svalio kamen od srca): Iz dubina hvala tebi, Gospodine, da si razdrô sve magle i ukazô mi ovo stvorenje kako jes! (Stavlja ubručić na glavu, uzimlje pisma i zamota ih u ubručić; zatim mirno, ali s nekim nutarnjim veličanstvom). Nikola Marinoviću, gledaj se dobro... da me ne susretneš! Tvoj je život u ruci Božijoj i mojoj. Samo nešto te još molim: prosti što sam ćela momu djetetu dati tvoje ime.
NIKO (gnjevno): Izidi!
JELE (stavlja prst na usta, tiho): Pssst! (Ide prema donjim vratima). Ne miči se! - Neka te još jedanput dobro vidim, prije nego se nađemo pred sudom Božijim. - Ah! za tebe su posijeđele moje kose - za tebe! Kastig je došô, jes! - ali i spasenje! (Kod otvorenih vrata). Halo! - (Zatvori ih i naglo nestane).
NIKO (ostao je za čas kao ošinut, onda se zaleti do vrata, ali ipak ima toliko snage da se na pragu zaustavi; gnjev i jed ga dave): Ah! Kučko - prokleta kučko! - To je, to je ono što me odavna slijedi! - To je imalo niknut iz ovoga prokletoga neba - iz ove mrtve zemlje? Ona da razdre moje sne? - Ona? oh! - (Teturajući do prozora). Glava mi se vrti. - Eto, crljeni plamen u tmici... otvorite, otvorite... (Rastvori bijesno prozor, te ostane za čas ko omamljen, dišući teško. Čuje se ijuk vjetra).
Pojava jedanaesta
[uredi]
FRANO (ulazi trčeći): Eto je, eto je! - došla je!...
NIKO (ne maknuvši se s prozora): Ko?
FRANO: Tvoja "Sloboda".
NIKO (kao gori): Gdje je? - Gdje je?...
FRANO (do njega, kazuje mu nešto na dnu obzorja): Gledaj! - Savila je sva jedra - puštila je samo floke. Ulazi pred zlom godinom. Viđi! viđi! Leti put nas kako strijela.
NIKO (ugledao je svoj brod, pak, planuvši od veselja, pruža mu ruku u susret): Ah! dobro mi došla, "Slobodo" moja! (Stavlja ruku na rame Franu, pak pokazuje prstom na brod). Za 14 dana odnijet će me u život...
ANICA (uljegla i ostala kod vrata, za sebe): Nema Jele!
FRANO (Niku): Dakle, ne više za Božić?
NIKO: Neka Anica bude spravna. Vjenčat ćemo se odmah.
ANICA (ošinuta kao gromom, hoće da govori, ali nestaje joj snage): Ćaće moj... ne-ne! - (Pada ne tle onesviješćena).
NIKO (trči s prozora do nje): Anica! Što joj je? -
FRANO (dižući je): Ništa, ništa! - trudno joj je ostavit me! (Zovući je). Ane! Anica! - ne luduj! - (Podiže je).