Božje i čovječje/IV.
| Božje i čovječje/III. | Božje i čovječje/IV. autor: Lav Tolstoj |
V. → |
IV
Jednog iz tih mučno jednoličnih dana pritvora tokom drugog mjeseca tamničar pri uobičajenom dnevnom obilasku preda Svjetlogubu malenu smeđu knjižicu sa zlatnim križem na koricama kazavši mu da je zatvor posjetila gubernatorica i ostavila Evanđelja koja je trebalo razdijeliti zatvorenicima. Svjetlogub se zahvali i malko nasmiješi, odloživši knjižicu na stolić pričvršćen o zid.
Kad je tamničar bio otišao, Svjetlogub kucanjem o zid dojavi susjedu kako je kod njega bio tamničar te da nije saznao ništa novo već da su mu samo ostavili Evanđelje, na što susjed odgovori da su ga također dali i njemu.
Poslije ručka Svjetlogub otvori knjižicu listova sljepljenih od vlage i poče čitati. Svjetlogub do tada nije nikad, kao knjigu, čitao Evanđelje. Sve što je o tome znao bijaše to da se to u gimnaziji prolazi sa vjeroučiteljem i da to u crkvi pjevaju popovi i đakoni.
«Glava prva. Pleme Isukrsta, sina Davidova, Abramova sina. Abram rodi Izaka. A Izak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu... – čitaše. – A Zorobabel rodi Abiuda», produži s čitanjem. Sve to bijaše upravo ono što je i očekivao: nekakva zamršena nikome nužna besmislica. Da nije bio u zatvoru nego gdje drugdje, ne bi mogao pročitati do kraja ni prvu stranicu, a ovdje je nastavio čitati dalje radi samog procesa čitanja. «Kao Gogoljev Petruška», – pomisli u sebi. Pročita prvu glavu o djevici koja je rodila sina i o proroštvu koje se sastojalo u tome da će djetetu dati ime Emanuel što znači «s nama Bog». «I u čemu je tu proroštvo?», - pomisli i nastavi čitati. Pročita i drugu glavu o putujućoj zvijezdi, i treću o Ivanu koji se hrani skakavcima, i četvrtu o nekakvom đavolu koji je na krovu predložio Kristu gimnastičku vježbu. Sve mu se to činilo tako nezanimljivo da je i bez obzira na dosadu tamnice već htio sklopiti knjigu i primiti se svoje uobičajene večernje zanimacije – trijebljenja buha iz skinute košulje, kad se iznenada sjeti da je na ispitu u petom razredu gimnazije zaboravio kako glasi jedno od blaženstva i kako se ružičasti, kudravi svećenik smjesta razljutio i dao mu dvojku. Ne mogaše se sjetiti kako je glasilo to blaženstvo pa ih krene čitati. «Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko», - pročita. «To se, moliti ću lijepo, odnosi i na nas», - razmišljaše. «Blago vama ako vas uzasramote i usprogone. Radujte se i veselite se jer su tako progonili proroke prije vas.» «Vi ste so zemlji: ako so obljutavi, čim će se osoliti? Ona već neće biti ni za što, osim da se prospe na polje i da je ljudi pogaze.»
«To se već sasvim odnosi na nas», - pomisli i nastavi čitati dalje. Kad pročita čitavu petu glavu zamisli se: «Ne srdite se, ne činite preljuba, trpite zlo, volite svoje neprijatelje.»
«Da, kad bi svi tako živjeli, - razmišljaše, - i ne bi bilo potrebe za revolucijom. Čitavši dalje, sve je više i više ulazio u smisao onih mjesta u knjizi, koja su mu u potpunosti bila jasna. I čim je dalje čitao, time je sve više i više bio uvjeren da je u toj knjizi kazano nešto osobito važno. I važno, i jednostavno, i dirljivo, tako nešto što on nikad prije nije čuo, no što kao da mu je već odavno bilo poznato.
«Tada reče Isus učenicima svojim: ako ko hoće za mnom ići, neka se odreče sebe, i uzme križ svoj i ide za mnom. Jer ko hoće dušu svoju da sačuva, izgubiće je, a ko gubi dušu svoju mene radi, naći će je.»
- Da, da, upravo tako! – on najednom usklikne sa suzama u očima. - Baš to sam ja i htio činiti: doslovce to, dati svoju dušu; ne sačuvati je nego dati. U tom je radost, u tom je život. «Mnogo sam toga činio radi ljudi, radi slave ljudske, - pomisli, - ne radi slave pred svjetinom, nego radi slave dobrog mišljenja onih ljudi koje sam uvažavao i volio: Nataše, Dmitrija Šelomova, i tada su bile prisutne sumnje, bilo je nemira. Dobro mi je bilo samo tada, kada sam djelovao samo zbog onoga što je tražila moja duša, kada sam htio sebe dati, sve dati...»
Od tog je dana Svjetlogub veći dio vremena počeo provoditi čitajući i razmišljajući o tome što je bilo rečeno u toj knjizi. To čitanje u njemu izazivaše ne samo ganuće koje ga izbavljaše iz tih uslova u kojima se nalazio, nego i takav tok misli kakav nikad prije nije doživio. Razmišljao je o tome zašto ljudi, svi ljudi, ne žive tako kako je rečeno u toj knjizi. «Pa živjeti tako nije dobro samo za jednog čovjeka već za sve ljude. Samo da se živi tako – i neće biti tuge, bijede, biti će samo blaženstvo. Samo da se ovo završi, samo da mi je ponovo biti slobodan, - razmišljaše ponekad, - jednom će me već ili pustiti ili poslati na robiju. Svejedno, svugdje se može živjeti po tome. I živjeti ću tako. Tako se može i treba živjeti. Ne živjeti tako – to je bezumlje.»